Preneseno iz Oslobođenja:
Piše: Mirko Šagolj
Sud Bosne i Hercegovine, u kome odlučujuću riječ imaju stranci, osudio je Antu Jelavića na deset godina robije zbog zloupotrebe položaja za vrijeme dok je bio ministar obrane Federacije BiH.
U obrazloženju presude konstatira se da je Republika Hrvatska samo u 1998. godini za potrebe Hrvatskog vijeća obrane (hrvatske vojne formacije u BiH) donirala blizu 235 milijuna maraka. I slovima: dvije stotine i trideset i pet milijuna maraka. Riječ je o javnom prihodu koji podliježe zakonima Federacije i Jelavić nije imao zakonske ovlasti da donirani novac preusmjerava privatnim firmama i određenim institucijama za kupovinu dionica Hercegovačke banke i osnivanje Hercegovina osiguranja. Isto tako nije imao zakonskih ovlasti da bliskim suradnicima i prijateljima odobrava mandatne kredite. A, kako je Sud utvrdio, on je sve to radio. Radilo se o klasičnim oblicima neopravdanog bogaćenja, pri čemu su pojedinci mijenjali svoja imena samo da bi zavarali trag. Ime je, prema sudskoj presudi, mijenjao i sam Jelavić i novac, koji je odobravao sam sebi, uplaćivan je na ime Mato Jelavić.
Istina je da ova presuda nije konačna i ne mora značiti da će i biti. Ali, i može. Činjenica da su u ovom sudskom procesu odlučujuću riječ imali stranci nije zanemarljiva sa stanovišta povjerenja u Sud BiH, pa i ove konkretne odluke. Nije, međutim, za cijeli ovaj slučaj najvažnija visina presude. Ima u njemu mnogo drugih aspekata koji su zanimljiviji od same presude i koji mnogo govore o sistemu u kojem je Jelavić bio na najvišim političkim i državnim dužnostima.
Prije svega, ne bi me ni dragi bog mogao uvjeriti u to da su Jelaviću čiste ruke kad su u pitanju pare, kao što nisu ni mnogim drugim «nacionalnim dušebrižnicima», bez obzira na nacionalnu stranku i nacionalnu pripadnost. Pa, dovoljno je samo znati šta su imali prije rata, a šta imaju danas. Ako im se ne vide štedni ulozi, vide vile i ostalo. Što je ko bio na većoj dužnosti, veća mu je i vila, s časnim izuzecima. Obični prijeratni policajac, koji je za vrijeme rata bio ministar unutarnjih poslova, kupi cijeli kvart Sarajeva. Uostalom, odakle to Jelaviću 500.000 maraka da položi kauciju da bi se mogao braniti sa slobode?!
Dalje, Jelavić je i svojim bijegom pokazao kakav karakter imaju ti lažni “borci za nacionalna prava svoga narod”. Nije imao ni toliko obraza i hrabrosti da sasluša presudu, kakva je da je, već je, ostavljajući sudu pola milijuna maraka, pobjegao. A imao je hrabrosti i obraza ba bude na čelu jedne vodeće nacionalne stranke i na visokoj državnoj dužnosti. Vjerojatno računa na to da će i njega, kao i Karadžića, Mladića i Gotovinu, kriti “njegov vjerni narod”.
I, što je u cijelom ovom slučaju bitno, u kome je Jelavić samo pokazao pravo lice jednog nacionalnog lidera i koji predstavlja samo sliku i priliku “nacionalnog dušebrižnika”, on dobiva podršku svoje nacionalne stranke u čijem rukovodstvu sjede sve njegovi pajtaši koji su, kao i on, bogato mastili brke istim tim parama. I tako je sa svim do sada poznatim slučajevima u kojima su procesuirani pripadnici vladajućih nacionalnih stranaka, bez obzira na to da li se postupak protiv njih vodio i vodi zbog kriminala ili zbog ratnog zločina. Zanimljivo je i to da zvaničnici Republike Hrvatske o cijelom ovom slučaju šute. Novac je davala država Hrvatska za pomoć pripadnicima HVO, a završavao je u rukama lidera HDZBiH koji su na taj način postajali pravi tajkuni.
Suština cijelog problema jeste u tome što se kriminal i najvećih razmjera pokriva nacionalnim plaštom. Sve je, biva, u interesu “moga neravnopravnog naroda”, pa i to kad ja kradem, a narod gladuje. I sve dok nacionalne stranke, u koje su se, osim klasičnih nacionalista, od početka njihovog nastanka uključili i najveći prevrtljivci, karijeristi i intereždžije, budu na vlasti, bit će u ovoj zemlji i kriminala(ca). I uvijek će se pokrivati «nacionalnim interesom», a svaka sudska presuda bit će predstavljena kao hajka protiv pripadnika tog i tog naroda, a ne kao kriminal(c)a i zločin(c)a.
Post je objavljen 08.10.2005. u 16:16 sati.