psihoanalize

Danas se navršava 526 godina od smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače. Bošnjaci trebaju biti ponosni na svoje kraljeve i kraljice. U izjavi za Dnevni avaz, Gradimir Gojer kaže: - Problem Bosanaca i Hercegovaca jeste nedostatak identifikacije s moćnom prošlošću, što bi ishodilo osjećaj naše superiornosti u odnosu i na susjede. Za vrijeme kraljice Katarine, Bosna je bila moćna država i prostirala se na daleko većem prostoru nego danas. Takvo nešto ne smijemo bacati u zaborav - kaže Gojer i podvlači da kraljica Katarina predstavlja ogledalo srednjovjekovne Bosne na koju je ostavila neizbrisiv trag svojom tragičnom životnom sudbinom, koja oslikava i kraj bosanskog kraljevstva.
- Ovo je prilika da se uz pomoć kulture i umjetnosti utječe na svijest građana i jasno kaže da smo imali državu, da nismo repa bez korijena i da današnja BiH ima čvrsto utemeljenje u svojoj historiji kojoj je poseban pečat dala kraljica kojom trebamo biti ponosni - kaže Gojer.

Katarina Bosanska

Katarina Kosača-Kotromanić kraljica majka, jedna od dvije posljednje bosanska kraljice (1425, Blagaj - 25. oktobar 1478, Rim).

Katarina Kosača-Kotromanić je rođena u Blagaju kod Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedricha III nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje u sklopu Bosanskog Kraljevstva. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u odomaćenom bosanskom obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje Hercegovina.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan, u to vrijeme najmoćniji bosanski velikaš, se borio za stabilnost Humske zemlje u sastavu Bosanskog Kraljevstva, bio je vjeran bosanskoj kruni i dinastiji bosanskih kraljeva Kotromanića. Međutime u vrijeme represije kralja Tomaševića nad pripadnicima Crkve bosanske, pred kraj Bosanskog Kraljevstva, Herceg Stjepan je stao u zaštitu bosanskih heretika, što je dovelo do nesuglasica na relaciji s bosanskom krunom. Tomašević, željan dokazivanja i krune koju je zatražio od Pape, počeo je sprovoditi teror nad hereticima. Kasnije su odnosi između Kosače i Tomaševića izglađeni, što je zabilježeno u pismu Hercega Stjepana Mletačkoj Republici od 1. decembra 1461. godine. Stjepan Kosača je ranije dao svoju kćer za Stjepana Tomaša Kotromanića, koji je prethodno bio oženjen bogumilkom Vojačom. Princ Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda i Katarinu. To su ustvari polubrat i polusestra Stjepana Tomaševića, koji je bio sin kralja Tomaša i bogumilke Vojače. Stolovali su u Kraljevoj Sutjesci.

Osmanlijsko osvajanje i bijeg

Osmanske osvajačke sile su nadirale s istoka i Kralj je okončao svoj život braneći Bosnu. Djeca Sigismund i Katarina su pali u tursko zarobljeništvo. Osmanlijsko osvajanje Bosne, je zateklo kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio posjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu Zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, Kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Sigismundu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje Zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je ostala do svoje smrti. Mlada kraljica Mara, druga bosanska kraljica u to vrijeme, žena Stjepana Tomaševića, pobjegla je preko Kupresa u Hrvatsku nadajući se utočištu, ali tamo ju je zarobio i orobio hrvatski ban Pavao Sperančić, ljuti neprijatelj posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića. Nako što se spasila tamnice, uspjela je pobjeći do Dubrovnika. U Durovniku je kraljici onemogućeno da vrati blago svoje porodice koje se tradicionalno čuvalo u dubrovačkom trezoru. Tako je potpuno razočarana u prijatelje po vjeri iz Hrvatske odlučila da ide u mletački Split, nakon čega odlazi svojoj majci u Ugarsku.

Katarininu djecu Sigismunda i Katarinu su Osmanilije odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Sigismund je u Osmanskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan "Kral Ogli" (kraljević). Nikada se nije vratio staroj vjeri. Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlju, Bosnu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate vjeri svojih pradjedova, katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Smrt

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić je umrla 25. oktobra 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Celi u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebno priznate, kad je proglasena blaženom.