psihoanalize

Nakon šokantnih izjava hrvatskih osnovaca iz Gornjeg Vakufa, preciznije iz OŠ "Uskoplje", digla se velika bura u bh. javnosti da se problem segregacije u školama konačno riješi. Ovih dana zasjeda Dom naroda FBiH na zahtjev poslanika Muhameda Ganibegovića. Dom traži od Vijeća ministara da donese mjere koje će pravno i administrativno ujediniti škole koje funkcionišu po principu “dvije škole pod jednim krovom”. Ovakve škole već duže vrijeme postoje u Srednjebosanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. Također, zatraženo je da Vijeće ministara BiH donese obavezujuće mjere kojima se poništavaju sve odluke nižih državnih nivoa, a koje vode segregaciji i diskriminaciji u obrazovanju. U nastavku tekst za razmišljanje iz Dnevnog avaza:

Piše: Elvir HUREMOVIĆ

Da je do djece, ovaj komadić zemlje koji se zove BiH bio bi divno mjesto za život, ali umjesto njih odlučuju roditelji, a umjesto roditelja političari.

U državi s ionako polupismenim stanovništvom, kakva je BiH, djeca sve rjeđe idu u školu. Nije da neće, već im ne daju odrasli. Svakodnevno se oglašavaju vijeća roditelja, direktori škola, a ne nedostaje ni političarakoji začas "opletu" omiljenu priču o ugroženosti. Jedni hoće da svi idu u istu školu, ali da svako uči svoje. Drugi hoće to isto, ali da u jednoj školi budu dvije. Treći ne znaju ni šta hoće, ali hoće. Onda se spomene reforma obrazovanja, ustavna prava, pa sve ispočetka. Nije šala, nacionalni interes je u pitanju. A kad on nije upitan, kao u Tuzli, onda je upitno grijanje, pa djeca, opet, ne idu u školu.

Međutim, kada plavokosi dječačić od nekih sedam-osam godina, kojem još nisu poispadali ni svi mliječni zubi, u TV-kameru kaže da bi "bilo mrtvih ako muslimani budu išli s nama u istu školu", onda sve priče o obrazovanju, reformama, ugroženosti prava pripadnika ovog ili onog naroda... prosto padaju u vodu (nebitno da li je prijetnju izrekao mali musliman, katolik ili pravoslavac). Nije, naravno, kriv plavokosi mališan što je "dječije iskreno" izrekao rečenicu od koje se ledi krv u žilama. Tu monstruoznu, u fašizam natopljenu rečenicu, morao je ponijeti od kuće. Šta li su mu roditelji rekli kada su prilog vidjeli na televiziji? Jesu li ga ukorili i objasnili da ne smije mrziti i ubijati ni vrapce, a pogotovo ne ljude i pogotovo ne zbog toga što nisu njegove vjere i što poneku riječ izgovaraju različito od njega? Ili su rekli: "Bravo, sine!"? Da je do djece, cijeli svijet, pa i ovaj komadić zemlje koji se zove BiH, bio bi divno mjesto za život. Nažalost, umjesto djece odlučuju njihovi roditelji, a umjesto roditelja političari. I to, sačuvaj nas Bože, još bosanski. Ili još preciznije: bošnjački, srpski i hrvatski. Djeca koja imaju ovakve roditelje (i političare) trebaju se zabrinuti za svoju budućnost.