Sastanak u vili "Dalmacija", održan 5. novembra 1993. Franjo Tuđman sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem.
Tuđman: Ja sam dao inicijativu za ovaj sastanak zbog momentalne, rekao bih i kritične situacije, i u vas u Herceg-Bosni, odnosno u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u svezi s tim zbog veoma negativnog utjecaja na Hrvatsku nakon događaja oko Stupnog Dola. Pored tih neposrednih pitanja, jasno, bitno je i pitanje strateških političkih interesa Hrvatske u svezi sa takvim držanjem Muslimana i događajima, kojima smo svjedoci sada (…) Evo kakvo mi je pismo uputio nadbiskup vrhbosanski monsinjor Vinko Puljić 31. listopada:
"Gospodine predsjedniče, osjećajući odgovornost pred Bogom i Katoličkom crkvom, želio bih vam uputiti nekoliko riječi kao najodgovornijem čovjeku među Hrvatima. Uz sve strahote koje smo mi Hrvati u Bosni i Hercegovini proživjeli i još uvijek proživljavamo, ne vidim kuda sve vode ovakva ratna zbivanja. Budući da se nalazim u nemogućnosti kretanja po svojoj nadbiskupiji, ipak nastojim pratiti što se događa na terenu moje (nadbiskupije, op. pr.). Dobivši neke informacije od izvora, kojima nemam razloga ne pokloniti svoje povjerenje, želim ih pred vas iznijeti očekujući mjerodavnu zaštitu našeg življa. Tu informaciju posebno želim iznijeti zato što je ona dospjela i u ruke nekim međunarodnim čimbenicima (...) Navodno je i jedan općinski zapovjednik iz srednje Bosne, vrativši se s puta iz Gruda, izjavio: 'Mi imamo sklopljen ugovor sa srpskom stranom. Oni će HVO-u pružiti pomoć očistiti krajeve koje kontroliramo te će nam Srbi omogućiti iseliti Hrvate iz Kiseljaka, Kreševa, Vareša, Viteza i Busovače, a mi ćemo te predjele predati četnicima. Naši i srpski šefovi su se dogovorili ove predjele tako riješiti'. Na upit zašto se žrtvuju toliki momci koji se bore, navodno je odgovorio: 'Moramo izazvati Muslimane da nas potjeraju odavde. Taj zadatak sam dobio.' (…) Ne bih ovim izjavama davao preveliku važnost da mi vjernici ne poručuju kako je u njih upao strah, ne samo od neprijateljskih snaga nego i od pojedinih siledžija HVO-a. Zbunjen sam ovim vijestima, pogotovo zato što mi živimo na takvim prostorima da iskihavamo mnoge čudne poteze HVO-a (…) Oni stalno tvrde kako im stižu takvi nalozi. Osjećamo se žrtvovanima i to osuđenima na smrt (…) Načelne izjave da će HVO zaštititi svakog Hrvata postaju već smiješne, ali su, nažalost, tragične. Molim vas da nam HVO dadne konkretne dokaze ili neka nam se kaže da ne mogu štititi nas ljude, pa ćemo makar znati na čemu smo. Puno je dokaza da se nas zaista želi istrijebiti iz ovih terena i Muslimanima se pruža prilika da to lako učine." (…)
Dajmo danas razmotrimo političku i vojnu situaciju, sa zadaćom ovog sastanka da donesemo odluku da se netko zbog događaja na Stupnom Dolu ne samo smijeni sa dužnosti nego i stavi pred sud, da bismo s time mogli izaći pred međunarodnu javnost, jer, kao što vidite, Muslimani se igraju, oni smjenjuju svoje zapovjednike koji su krivi itd. (…) Mi se moramo organizirati tako da u najmanju ruku obranimo onu crtu koju smo kako-tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji, znali Novi Travnik, Vitez i Busovača. I isto tako smo rekli, trebali bismo ovladati, po mom mišljenju, iz strateških razloga čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofenzivne namjere Muslimana da prodru južno od Mostara.
Boban: (…) Ja sam ovih dana dobio, isto tako, informaciju, jednu, ponovno od biskupa Komarice, u kojoj upravo govori onako kao što ste vi kazali. A njegova čestitka za proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne je u biti jedna lijepa poema hrvatskoj borbi i slobodi hrvatskog naroda. Otprilike je kazao: "Ako ne mognemo drukčije, onda vaša zapovijed da ostanemo, ostat ćemo do zadnjeg. A vaša zapovijed da idemo, ići ćemo tamo gdje nam kažete da idemo" (…)
Prlić: (…) Mislim da u ovom trenutku je neophodna vojna pobjeda da se povrati i situacija i raspoloženje, mislim da je to jasno i to ne treba uopće obrazlagati. Da li je to Mostar, da li je to Vakuf ili ova akcija koja se gore planira, spajanje Kiseljaka sa Busovačom. Mi se moramo približavati zaokruženju teritorije. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori. Dakle, željeli bismo to isključivo pragmatično gledano. Ja znam da jeste nastojanje da svaki Hrvat ostane da živi gdje jeste. Ali, postoji pragmatika, postoji koncentracija snaga, postoji sve ostalo (…) Što se tiče odnosa sa ove druge dvije strane, ja sam sutra u Velikoj Kladuši, ako Bog da, na razgovorima sa ove dvije strane. Mi sa Srbima moramo igrati igru zbog ovih enklava, jer je to jedini način da ih uopće održimo u životu, i da im omogućimo i vojnu snagu kako bi se zaštitili od Muslimana (…) Bez lomljenja kičme Armije Bosne i Hercegovine na pravcu srednje Bosne, smatram da se teško može očekivati bilo kakvo posebno rješenje sa ovom dominantnom grupacijom kod Muslimana, na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Toliko, predsjedniče.
Praljak: Misao Hrvatske zajednice Herceg-Bosne tražila je snažniju centralizaciju svih struktura civilne vlasti, koja nije napravljena. Sama ideja nije operacionalizirana, labavo je država ispuštena iz ruku. Ekipiranost je loša, gubitak sposobnih ljudi još gori (…) Vojna situacija danas jest, s jedne strane, pristojna, jer je slomljena muslimanska ofenziva koja je išla od Vakufa prema Mostaru, sa svim izjavama da će doći do Ploča, pa proširiti malo lijevo, malo desno. U Vakufu ta ofenziva je trajala dobrih mjesec dana jug Mostara, Vakuf, da odsijeku Prozor itd. Na tim prostorima ona je zaustavljena i slomljena, međutim, ostaje prostor ovih enklava koje smo ranije izgubili, a izgubili smo, predsjedniče, Fojnicu (…) Ista situacija dogodila se u Bugojnu (…), tako je ista situacija bila u Travniku, gdje su isto tako civilne strukture najčešće, jednostavno, kao i u Varešu, to je skupina lopova koja je trgovala, ona nije tražila svoje mjesto, nego je to trgovalo gore, preprodavalo, bogatilo se; Pečirović, koji je zatvoren, po mom dubokom uvjerenju, skupa sa cijelom ekipom, trebao je biti strijeljan (…) Mogućnosti su da se za sedam dana počne ofenziva na Vakuf sa relativno velikom izvjesnošću da se uspije. Isto tako, ofenziva prema jugu Mostara sa Blagajem, pa negdje prema Bugojnu do Granačice, da dalje, mislim da sa postojećim snagama (…) ne bi moglo ići (…) Problem enklava Kiseljak i Vareš sada je relativno pristojan, zbog toga što su gore jednostavno jedinice kvalitetne i dobre (…) Ostaje problem da cijelo snabdijevanje gore, cijelu logistiku, vršimo preko srpskih teritorija trgovinom nafte za oružje i zajedničkim planiranjem nekih akcija gdje Srbi, naravno, ne daju ljude (…) Vojna situacija u Žepču je dobra iz jednostavnog razloga što je ta brigada, kao i njeno političko vodstvo od početka imalo kristalno jasne stavove, tako se ponašalo i nanijelo je velike gubitke (…) Međutim, dolazi zima, teritorij je dosta velik, srpska vojska je sve slabija, tako da smo mi u nekoliko navrata, gore su ljudi morali vraćati teritorije koji su Srbi izgubili od Muslimana (…) Pomoć Hrvatske trebala bi, po mom dubokom uvjerenju, biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje (…) Još samo jednu rečenicu da kažem. Gledajući Srbe, koje održava, između ostalog, scenografija, oni imaju tri svoje televizije, oni imaju svoje ministre inostranih poslova, oni imaju svoje skupštine, oni jednostavno izgledaju na nešto, bez obzira koliko je tu unutra šuplje. Isto tako se događa i sa Muslimanima. Treba vidjeti kako oni tamo onu vladu postroje, kakvi su to smokinzi, kravate itd. Mi smo u tom pogledu, gospodine predsjedniče, sve više počeli ličiti, ukupno, zajedno, svi skupa, na zemljoradničku zadrugu. To nije dopustivo, i u tom pogledu treba promijeniti cjelokupnu scenografiju ove države koja se zove Hrvatska Republika Herceg-Bosna.
Petković: Gospodine predsjedniče, ja sam imao tu sreću, ili, da kažem sada, nesreću, da sam u vrijeme događanja u Stupnom Dolu bio u Kiseljaku. Znači, na osnovu naših planova i dogovora, ja sam pripremao postrojbe u Kiseljaku za ofenzivna djelovanja Kiseljaka prema Busovači. Nije točno da su borbe počele 23., napadom HVO-a, na Stupni Do. Devetnaestog su već počele borbe u selu Kopjari, i pad sela Kopjari, pad objekta Lješnica i dolazak muslimanskih snaga, odnosno povezivanje sa snagama u Stupnom Dolu. Zbog takve situacije, i paničnog zahtjeva zapovjednika brigade Bobovac, 21. navečer, oko 23:00 sata, gospodin Ivica Rajić, koji je zapovjednik Operativne grupe dva, pod koju potpada i Vareš, i ja, donijeli smo odluku da se intervenira snagama iz Kiseljaka. Upućeno je 210 vojnika na čelu sa zapovjednikom operativne grupe Ivicom Rajićem i sa još šest do sedam časnika iz brigade "Ban Josip Jelačić", Kiseljak. Nakon jedan dan pripreme, 23. je otpočela akcija snaga Hrvatskog vijeća obrane, i izvješće, koje sam ja dobio navečer, glasilo je: "Ovladali smo Stupnim Dolom, vršimo pripreme i sređujemo crte obrane oko Vareša."
Post je objavljen 05.11.2005. u 23:05 sati.