Globus o skijašima s invaliditetom
SNJEŽNI HEROJI
 Neki od njih su slijepi, drugi su paraplegičari, treći rođeni bez ruke... Najmlađa skijašica s invaliditetom ima tek 8 godina i juri kao zmaj!
Bolesno sam zgodan – s vragolastim smiješkom odgovara Matija Gorjanec na nespretno sročeno pitanje koja je njegova bolest. Postavio sam mu to pitanje birajući riječi. Htio sam doznati zašto se kreće pomoću invalidskih kolica. Kad smo se susreli, bio je u posebno dizajniranom bobu koji mu omogućava da skija po svim skijaškim stazama kao i svi ostali skijaši s dvije zdrave noge, pa tako i po sljemenskom crvenom spustu na vrhu kojeg smo ga upoznali. Osim što je natprosječno obdaren ljepotom, ovaj 33-godišnjak iz Zaprešića ima paraplegiju, što znači, objašnjava mi, da ništa ne osjeća od prsa naniže te da mu ne rade mišići, ni trbušni ni nožni.
I odmah mi kaže da ne moram paziti na riječi jer skijaši s invaliditetom nisu time osobito opterećeni. Sasvim je normalno da si dvoje slijepih među njima kad se pozdravljaju kažu – vidimo se. Ili kad recimo slučajno jedan drugog udare ljutito upitaju: pa zar si ti slijep?
Mladi ljudi koji se iz dana u dan, iz minute u minutu, trude normalno živjeti sa svojim tjelesnim nedostacima. Druže se, školuju, rade, izlaze, zabavljaju, bave raznim sportovima, pa i skijanjem koje im, koliko sam vidio, jako dobro ide.
Matiji se život iz temelja promijenio prije 16 godina kad je pao s motora. Bio je suvozač, pod utjecajem alkohola. Imao je samo 17 godina. “Iako sam u kolicima, osjećam se kao potpun čovjek. Prije nesreće nisam znao cijeniti zdravlje. Živio sam na krivi način. I nakon nesreće sam nastavio povremeno konzumirati alkohol. No prije deset godina počeo sam shvaćati prave vrijednosti. Počeo sam čitati Bibliju i razgovarati s Bogom. Danas sam sretniji nego ikada prije u životu i svjestan sam koliko je čovjek slab i krhak. Ni puno novaca ni puno djevojaka neće čovjeka ispuniti ako nije duhovno ispunjen. U životu je najvažnija obitelj. Zaista sam imao divnu obitelj, a svejedno sam radio gluposti”, govori Matija, koji prije nije bio ni najmanje pobožan.
AKTIVNOSTI
Počeo je čitati Bibliju po preporuci nekoliko prijatelja. Želja mu je obići sve osnovne i srednje škole u Hrvatskoj, sve do zadnje, i učenicima održati predavanje o prevenciji ovisnosti o alkoholu i drogama. Htio bi da mlade generacije budu mudrije.
Matija se bavi grafičkim i web-dizajnom. Radi od kuće i ima dovoljno posla. Uvijek je volio sportove. Fizički hendikep ga ne sprečava da vesla u čamcu, roni, vozi hand-bike, odnosno bicikl koji se pokreće rukama.
"Ne mogu bez sporta i cijele godine koristim svaku priliku da se bavim nekom aktivnošću" ističe Matija. Skijati je počeo prije šest godina kad se u Austriji prvi put susreo s monoskijem, disciplinom za osobe s oštećenjima donjih ekstremiteta. Posljednjih je godina dopredsjednik Monoski kluba Zagreb, u kojem trenira i njegov prijatelj Dino Sokolović paraolimpijac u toj disciplini. Uz bob koji se izrađuje po mjeri i košta najmanje 35.000 kuna, skijaš ima i tzv. flik-flak štapove koji mu služe za odgurivanje poput skijaških štapova, ali se jednostavno pretvaraju u male skije koje drži u rukama za vrijeme vožnje i pružaju bolju stabilnost. Matija je navikao da se ljudi na stazi okreću za njim jer mnogi nikad nisu vidjeli monoski. U Hrvatskoj je svega nekoliko monoskijaša premda nije riječ 0 novoj disciplinu.
"Skijanje mi je užitak jer volim izazove. Volim raditi stvari za koje većina ljudi mi sle da neću moći. To mi je dodatni motiv da uspijem", ističe Matija Gorjanec, koji se početkom ožujka na Sljemenu natjecao na prvenstvu Hrvatske u skijanju za osobe s invaliditetom. Među invalidima u Hrvatskoj posljednjih godina ima sve više skijaša, a nekoliko klubova za osobe s invaliditetom, među kojima prednjačke Skijaški klub osoba s invaliditetom Sljeme i Monoski klub Zagreb, svake zime organiziraju obuku za nove mlade skijaške snage. Rezultat sustavnog rada je sve veći broj natjecatelja u skijaškoj reprezentaciji osoba s invaliditetom čiji su članovi nastupi li na zadnje tri zimske paraolimpijade - u Salt Lake Cityju, Torinu i Vancouveru, a sada im je izazov Soči 2014.
BEZ DAHA
Prvenstvo Hrvatske održava se već sedam godina za redom, organizira ga Hrvatski skijaški savez osoba s invaliditetom, a jedna od suorganizatorica mu je Lada Jug, predsjednica SKOI-a Sljeme koji postoji već osam godina. Ona je profesorica kineziologije, kineziterapeut i učiteljica skijanja zaposlena u Centru za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih osoba Vinko Bek koja zimi skoro svaki vikend provodi sa svojim učenicima na vrhu Medvednice. Objašnjava mi kako skija nje mnogo znači za rehabilitaciju i socijalizaciju osoba s invaliditetom jer pomiču granice, jačaju samopouzdanje, a uz to su u prirodi, na zraku i u veselom društvu.
Natjecanja se održavaju u nekoliko kategorija, s obzirom na vrstu tjelesnog oštećenja, a ostvarene brzine množe se s određenim koeficijentima kako bi se dobilo korigirano vrijeme i konačni poredak. Među Ladinim skijašima, koje ona naziva djecom, ima i studenata od 25 i više godina, ali i sasvim malih sportskih nada poput 8-godišnje Lucije Smetiško, koja je publiku na prvenstvu ostavila bez daha dok se spuštala niz strmu sljemensku padinu. Djevojčica je rođena bez lijeve podlaktice pa skija s jednim štapom. Zovu je malim zmajem na skijama. Na prvenstvu se okitila zlatnom medaljom jer je u svojoj kategoriji bila brža od svih ostalih, sve redom od nje mnogo starijih djevojčica i djevojaka. Teško je povjerovati da je počela skijati tek prošle godine.
"Ja sam mali zmaj i nije mi teško skijati bez jednog štapa. Idem u drugi razred i najviše volim matematiku i tjelesni. Kad idemo na skijanje, mama me doveze do Mihaljevca gdje me pokupe ljudi iz kluba. Igram i šah. Bila sam u svojoj kategoriji prva u Zagrebu. I moj brat Josip bio je prvi u šahu, a sestra Marija treća. Ali skijanje volim više od šaha", priča mala Lucija. Voli i pjevati i plesati, posebno cha-cha-cha.
Među ponajboljim skijašima rekreativcima je i 24-godišnja Zagrepčanka Tereza Ružir ko ja je rođena sa sindromom Apert. "Kad sam se rodila imala sam spojene prste na rukama. Operacijom su mi ih razdvojili da se mogu služiti rukama. Mogu pisati, jesti s jedaćim priborom, ali ne mogu koristiti skijaške štapove jer nemam hvat. Nožni prsti su mi spojeni. Skijam normalno, ali bez štapova", objašnjava Tereza koja je završila srednju ekonomsku školu. Radi kao spremačica u dječjem vrti ću u Španskom i jako voli svoj posao. Živi s mamom i bratom. Obožava glazbu i izlaske s prijateljima.
POSTOCI
"Ne osjećam da mi je u životu bit no teže nego drugim ljudima. Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i normalno živim. U četvrtom razredu srednje škole profesorica tjelesnog predložila mi je da probam skijati. Pridružila sam se klubu Sljeme i sada dobro skijam. Ne dopuštam da me fizički hendikep u bilo čemu ograničava i ne dam ikome da me zbog toga smatra manje vrijednom", govori.
U kategoriji slijepih slabovidnih osoba na sljemenskom je državnom prvenstvu najbolji bio 17-godišnji Šibenčanin Grgo Bogdanović koji u Zagrebu pohađa školu Vinko Bek i živi u domu. Školuje se za telefonskog operatera, no taj je mladić od glave do pete posvećen sportu. Uz skijanje trenira i džudo, bavi se plivanjem, hrvanjem, bacanjem kugle i diska... Skijanje mu najviše podiže adrenalin. Kako mu je vid sveden na svega nekoliko posto, ispred njega skija vodič koji nosi žarko narančastu odjeću i daje mu glasovne upute. "U drugom razredu osnovne škole vid mi se je naglo pogoršao. Mnogo je vremena od tada prošlo. Bio sam mali, i to me nije mnogo brinulo. Što mogu? Pa neću se valjda baciti sa zgrade. Navikne se čovjek... Na daljinu vidim ljude. I na blizu sada vidim da nešto pišeš, ali ne vidim što", govori mi Grgo, koji se ne osjeća osobito zakinutim.
Slobodno vrijeme radije provodi u crkvi. Volio bi se zarediti, studirati teologiju i, kada za vrši sportsku karijeru, postati svećenik kako bi mogao drugim ljudima, osobito mladima, pomoći da otkriju vjeru i imaju lijep život. Na sljemenskim stazama često se može susresti i Nikolinu Šantek (25), koja je skijala i na zadnjim paraolimpijskim igrama u Vancouveru gdje se natjecala u slalomu, ali nije uspjela završiti utrku.
Mnogo je više očekivala od veleslaloma, svoje najdraže discipline, ali se na treningu uoči starta ozlijedila koljeno pa nije mogla nastupiti. Skija od 2005. godine, a 2008. ušla je u paraolimpijsku reprezentaciju. Kako je jako slabovidna i ima manje od pet posto vida, na stazi ima vodiča koji joj na sav glas viče kuda da vozi. Vodič i skijaš mogu komunicirati i pomoću bluetootha.
PISMO
U svakodnevnom životu mnogo joj pomaže mali teleskop za gledanje na dale ko, a za gledanje na blizu, primjerice čitanje, koristi elektronička povećala kao i uređaje pomoću kojih tekst iz knjige ili novina ske-nira i pretvara u glas. Tako Nikolina knjige radije sluša nego čita na Brailleovu pismu. Nabrojene tehnologije bile su joj dragocjene za vrijeme studija fizioterapije koji je nedavno završila i sad je u potrazi za mjestom u nekoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj bi sta-žirala. Velika joj je želja raditi u bolnici kao fizioterapeut.
"Kad me pitaju koliko vidim, ne mogu od govoriti jer ne znam kako je normalo vidje ti. Rođena sam prerano i u inkubatoru sam izgubila skoro cijeli vid. S 14 godina su mi umjesto lijevog oka, koje je bilo nefunkcionalno, ugradili plastični implantant iz estetskih razloga", kaže Nikolina, koja je posve samostalna. Sama pegla, kuha, peče kolače... Skijanjem se bavi rekreativno, a u zadnje vrijeme zapalila se i za biciklizam. U skijanju vrhunski rezultati dolaze uz stalne treninge za koje u Hrvatskoj nema dovoljno snijega.
"Sretna sam. Pišem glazbu i tekstove za pjesme. Uglavnom su to pop-balade. Za pjevanje baš nisam nadarena pa se nadam da će neki pjevač uskoro izvesti neku moju pjesmu", kaže Nikolina, kojoj je velika želja skupiti novac za novi bicikl jer vozi bratov prastari.
Vjeruje da bi i u tom sportu, uz volju koje joj ne nedostaje, mogla dogurati do paraolimpijade.
|
S dolaskom moderne tehnologije, a posebice s dolaskom pametnih telefona znatno je slijepim osobama olakšana mobilna komunikacija. 
Govorna funkcija radi na način da izgovara sve što piše na ekranu, zasebno izgovara svako slovo, riječ, rečenicu ovisno o postavkama koje je slijepa osoba sama postavila. 
Kako? 
