MOJ PAS VODIČ I JA

Ne postoji pisano pravilo, ali postoji opća kultura

Neki dan, dok sam iz teretane išla na kuglački trening dakle, iz Vlaške ulice tramvajem do Jordanovca te pješice Harambašićevom prema Njegoševoj ulici, nemarnim ponašanjem prolaznika odlučila sam se ponvno javiti čitateljima bloga i upozoriti ih jer zasigurno su i oni česti prolaznici po zagrebačkim ulicama.

Nažalost, više sa mnom nije moj najvjerniji, najbolji i najodaniji prijatelj Harry. Prije tri mjeseca ozbiljno je obolio i 7. veljače zauvijek je zaspao. Zaista, moram priznati da mi je još uvijek teško bez njega i dok ovo pišem nije mi lako. Ponovo se krećem s bijelim štapom i nekako, vratila sam se u prve dane kad sam stigla u Zagreb, učila kretati se sa štapom po gradu te zaobilazila prepreke koje zaista nisu opravdane.

Tako dok sam hodala s jednog treninga na drugi, laganim hodom, štapom sam pratila zid zgrade i hodala ravno pločnikom. Čitateljima ovog bloga je poznato da se slijepi kreću na razne načine, ali najčešće prate neki orjentir jer hodajući sredinom pločnika nemaju pravac i ometaju štapom ostale prolaznike.

Dok sam hodala tako, prvi prolaznik hoda prema meni i uporno ide između mene i zida, a prostor je zaista uzak i samo zahvaljujući što sam odmakla štap od zida čovjek je prošao. Već me taj prvi prolaznik naljutio, ali dobro, nastavila sam svoj put dalje.

Nedugo zatim, ma nije prošlo ni 10, 15 metara, opet ista situacija. Tu sam već odreagirala i upitala prolaznika: „Pa dobro, kud gledate?“ Dakako, prolaznik niti se zaustavio, a vjerujem niti me čuo - u vjetar je otišao moj glas.

Približavajući se križanju Harambašićeve i Zvonimirove ulice usporavam kako bih čula zvučni semafor i poravnala se sa stupom, čekam zeleno svjetlo. Prelazim prvi prijelaz i zatim skrećem udesno na drugi dio istog križanja. Zeleno je već počelo i polako sam krenula. Na sred pješačkog prijelaza neki „lik“ ide ravno na mene, spotakne se na moj štap, spetlja se, ali nastavi dalje.

E tu sam već zaista bila luda.

To je i razlog ovog mog protesta. Molim čitatelje ovog bloga, ali i nji8h molim da upozore svoje bliže i poznate: gledajte kuda hodate jer slijepi nemaju bijeli štap iz zabave, ne vide se kretati. Ja zaista nastojim hodati uz rub da me se može zaobilaziti nesmetano. ne želim nikoga ometati, ali želim i molim da se ni mene ni ostale slijepe ne ometa dok hodaju trasom.

Svaka isprika: „Oprostite, nisam vidio“ je presmiješna i savjetujem da se više ne koristi u ovakvim neugodnim susretima sa slijepim osobama. Barem na pješačkom prijelazu treba se suzdržati od gledanja u svoj mobitel, jer zbog toga će zapeti za štap slijepog pješaka, pasti na kolnik i ozlijediti i sebe i slijepu osobu koja ne zna što se događa.

Do sljedećeg čitanja, kad će više riječi biti o pravilnom parkiranju automobila.