Zgode i nezgode bez Harryja
Svi moji tekstovi do sada bili su koliko toliko informativne naravi kako bih čitateljima ukazala na problematiku kod kretanja slijepih osoba, a i kako bih opovrgnula neke, u pravilu krive stavove ljudi s kojima se susrećem na ulici.
U ovom ću postu opisati jednu situaciju u kojoj sam se našla bez Harryja. Jednostavno, želim prikazati kako svaka pomoć od bilo kojih ljudi može dobro doći, ali i dobro zakomplicirati moje trenutno sigurno kretanje.
Eto tako, jednog sam svibanjskog dana trebala obaviti sportski liječnički pregled za nadolazeće europsko prvenstvo 2010. godine.
Odlučila sam krenuti bez Harryja jer ipak smatram da u ambulantu ne trebam ulaziti s psom ako imam videću pratnju. Ne želim da se sad uhvatite za činjenicu kako psi ne smiju ulaziti u zdravstvene ustanove jer to nije točno što se tiče pasa vodiča. Ovo je čisto moja osobna odluka, a i strah od konkretno vađenja krvi te mislim da bi moja nesigurnost, strah i zbunjenost prešli na mog Harryja te ne bi bio sav svoj dok bi se kretali.
Tako sam se dan ranije s jednom od peripatologinja (osoba koja obučava slijepe u kretanju s bijelim štapom) dogovorila da ćemo se naći na tramvajskoj stanici u neposrednoj blizini sportske ambulante.
Kako sam to jutro bila sva smušena i preplašena, izašla sam, naravno, na krivoj stanici. Ništa strašno. Zamolila sam prvu osobu ako mi može pomoći i prevesti me na stanicu u suprotnom smijeru.
Dok sam pitala starijeg gospodina (barem je tako zvučao po glasu) sa svoje sam desne strane začula glas neke gospođe kako govori da ovamo ne prolaze brojevi koji meni trebaju. Eh, zar još i to u ovo rano jutro?
Tako sam se okrenula te zamolila tu istu gospođu da mi ona pomogne. Pristala je i bilo mi je olakšanje.
Krenule smo i do uha su mi uz njezin glas, zvuk tramvaja te ostale buke gradskog prometa doprijeli i zvuci lupkanja koje je pratilo gospođin hod. Hmmm, izgleda da je dotična na štakama.
U redu, prihvatila sam se za gospođu tako da sam ju primila malo iznad lakta. Krenule smo po pločniku, a cijelo nas je vrijeme pratio zvuk jednoličnog lupkanja njezine štake. I tako dok smo nas dvije hodale počele smo lagani razgovor. Tko, kamo, kuda, odakle sam, što radim u Zagrebu i sva ta kurtoazna pitanja i odgovori
Gospođa me u jednom trenutku zapitala „Vi ne vidite?“ Hm, to me zbunilo - zar ne vidi da ne vidim? Potvrdno sam joj odgovorila. Nije to prokomentirala.
Tako smo se približavale velikom križanju te sam u sebi zahvalila što me je ta gospođa prihvatila prevesti, i baš u tom me je trenutku upitala „A zbog čega ne nosite štap?“ E, to me totalno smelo i zbunilo. Pa zar ne vidi da mi je u ruci? - pomislila sam. Počinjala sam se pitati o čemu se radi, je li mi uopće sigurno prelaziti s ovom ženom?
"Da, nosim štap", odgovorila sam joj na što je ona dodala: "I ja također, jer sam i ja slijepa".
???
Ajoooj, kako sad, što sad, kako ću prijeći ovaj veliki, ukrivljeni put od križanja? Strah pa čak i panika u meni totalno su rasli kad smo stali kraj semafora koji je davao ubrzani zvuk što nam je govorilo da je zeleno za pješake. Slučajni prolaznici govorili su nam kako možemo prijeći, da je zeleno. Ali, moja pratnja odbijala je krenuti. Shvatila sam trenutak kasnije - gospođa čeka ponovno crveno te ispočetka zeleno kako bi imale cijelo trajanje zelenog na raspolaganju za prijelaz. Tako smo mogle sigurnije prijeći.
Eto, još sam nešto neplanirano naučila.
Krenule smo. Nije mi bilo svejedno, križanje je ogromno, sijeku se mnoge automobilske trake, tračnice tramvaja i prolazi dosta kamiona. Mnogo zvukova sa svih strana. Ipak, uzdam se da vozači vide o čemu se radi te da imaju strpljenja. Nadam se.
Već pred kraj tog dugačkog pješačkog prijelaza, gospođa mi je rekla da će nam sad s moje desne strane biti stup semafora te da ga potražim štapom. Kad sam ga pronašla krenule smo polako dijagonalno ulijevo na tramvajsku stanicu. Uh, srce mi je sad na mjestu.
Počela sam joj zahvaljivati, ali me nije puštala. Otišla je sa mnom prema ploči tramvajske stanice te također sačekala isti tramvaj.
Tramvaj je brzo stigao. Ostale smo stajati blizu vrata. Ona je sišla stanicu prije mene, zato smo se pozdravile, a ja sam joj od srca zahvalila. Divna žena.
Kad je glas u tramvaju najavio moju sljedeću stanicu prišla sam vratima te pronašla šipku za koju sam se uhvatila i sačekala da tramvaj stane. Izašla sam polako jer mi je teren nepoznat.
Nekoliko sam trenutaka stajala tako vani i čekala svoju pratnju.
Stigla je te je odmah primijetila kakve sam volje. Mislila je da sam u strahu od nadolazećeg vađenja krvi, ali kad sam joj sve ispričala, cijelu situaciju, počela se smijati i nije prestala sve do sportske ambulante.
Da, zaboravila sam napisati kako mi je gospođa, nakon što me dovela na stanicu, na mom dlanu ocrtala izgled križanja i objasnila koji smo mi putem zapravo prešle.
Svaka čast njoj, i moram priznati da su nekad ovakve situacije iznenađujuće, ali i dobrodošle.
A od silnog uzbuđenja zaboravila sam gospođu pitati kako se zove. Ako je vidite, ako je znate, pozdravite je i recite joj da ću se cijeloga života sjećati tog događaja.
|
