MOJ PAS VODIČ I JA

nedjelja, 21.11.2010.

Gledala sam na televiziji

Sasvim je normalna rečenica „idem gledati televiziju.“. Ili „slušati radio“. Podrazumijeva se da kada netko gleda televiziju, gleda neki film ili čita informacije s teleteksta, da se služi svojim osjetilom vida. Ništa neobično zar ne?

Ali možda kad malo bolje razmislimo nekima i nije.

Naime, postoje osobe koje su slijepe ili visoko slabovidne i slika na televizijskom ekranu ne znači im mnogo. Dakle, za takvu se osobu ne bi moglo reći da "gleda televiziju".

E sad, ako osoba ne vidi kako onda ona gleda tv?

Sam pojam „gledanje televizije“ ostaje u normalnoj upotrebi i nije ga uopće potrebno zamijeniti u našem svakodnevnom razgovoru. Vrlo često ćete čuti kada se dvije slijepe osobe razilaze, kažu si "vidimo se". To je uobičajena fraza koja više znači ponovni susret nego što doslovno znači.

Isto tako uobičajena je fraza "gledanje televizije". Kako inače, tako i kod slijepih osoba sasvim je normalno reći „idem gledati dnevnik.“. Slijepe osobe ne vide sliku na ekranu, ipak samo slušaju, ali društveno je prihvaćen pojam "gledati televiziju", a ne slušati.

Pošto i sama ne vidim u mnogim sam se slučajevima susrela s raznim reakcijama na to da "gledam televiziju". Mnogi me pitaju „Kako?“. Jednostavno, kao što sam rekla, ne možete slušati sliku ili gledati ton - a ipak se "gleda televizija". Ipak smo mi slijepe osobe navikle živjeti s tim iznimno važnim nedostatkom izvora informacija - vidjeti sliku, jer kaže se da slika govori tisuću riječi.

Vid je dominantni izvor informacija za svakog čovjeka, najlakše je prihvatljiv, jednostavan i razumljiv je i zbog toga se danas ljudi potpuno oslanjaju na vid, dok su zanemarili ostala osjetila. Vrlo je važan i sluh, dok su prepoznavanja po okusu ili mirisu gotovo pa i nestala. U svakodnevnom životu ljudi odmah posežu za svijećom kao izvorom svjetlosti čim nestane struje jer se ne snalaze u mraku. Ali nama osobama koje ne vidimo to nije problem. Tijekom svoga odrastanja i školovanja naučili smo kako barem djelomično nadoknaditi taj važan izvor informacija.

Zato ću u ovom postu pokušati približiti način na koji slijepe osobe nadomješćuju drugim osjetilima ili drugim izvorima informacija svoj nedostatak vida, pa onda i način kako slijepe osobe "gledaju televiziju".

„Gledanje bez vida“

Od rođenja nisam bila slijepa, slabovidnost se kasnije pojavila i sve je više napredovala do današnje situacije kada sam gotovo pa i potpuno slijepa. Kao malo dijete sam vidjela i u djetinjstvu sam se kao i svi služila vidom. Početak školovanja bio je kao i kod svih. Međutim, tijekom života vid je opadao (sužavanje vidnog polja) i s vremenom na vrijeme služila sam se više ostalim osjetilima - sluhom i opipom.

To i nije bio neki problem. I dalje sam čitala kao i svi samo uz pomoć braillevog pisma služeći se opipom. Normalno sam se kretala samo sam pri prelasku zebre više sluhom provjeravala mogu li preći cestu, a ne kao i prije vidom.

Ono što je specifično, morala sam, a i sada mi je to osnov kretanja, pamtiti svaki korak, svaku prepreku, postavljenu stepenicu, znak, ogradu, pamtiti čak i po mirisima stabala gdje se trenutno nalazim i tu je velika razlika od videćih osoba. One jednostavno vide gdje su.

Ali koliko god je kretanje postalo savladivo, pogotovo sada kada imam psa vodiča, tako je i nastajao problem sa sve većom vizualizacijom informacija, odnosno informiranja. I ne samo kod informiranja, već i u svakodnevnom životu sve je više i više vizualiziranih znakova, uputa, upozorenja - npr. semafori, putokazi, plakati, oznake na cesti itd. Sve više i više je vizualnih sadržaja u novinama - više je slika nego teksta, a i tekst se vizualno razlikuje jer su neke važnije informacije vizualno istaknutije. I na samoj televiziji, koja je sama po sebi vizualan medij, udio vizualnog je sve veći i veči. Pa se postavlja pitanje - kako pratiti televizijski program? Kako nastaviti pratiti sve emisije koje sam uvijek rado pratila?

U početku bilo je teško pratiti sve veće promjene ka sve većoj vizualizaciji. U mnogim stranim serijama na dnu ekrana nalazi se prijevod. To ja nisam mogla čitati. Kadkad se netko iz obitelji našao i čitao mi, i tako bi nesmetano pratila seriju. A ja sam pamtila način izgovora, boju glasa, način i zvukove kada hoda, pa čak i glasnoću pojedinog glumca i tako si stvarala sliku o čemu se radi, ali i svoju sliku kakav je tko. Čak sam si i zamišljala kako tko izgleda. Ali to mi je postalo dosta zamorno. Kada bih izgubila slijed, teško bi mi bilo ponovno uhvatiti radnju ili tijek razgovora.

Počela sam više birati i pratiti domaći program. Kvizovi, razne kulturne emisije, vijesti, dnevnici, dokumentarci i sl. Ali, na žalost, nema toga dovoljno ili ga nema u vrijeme kada je stignem gledati televiziju. S vremenom čovjeku dosadi pratiti odnosno gledati jedno te isto. Jer i u domaćim serijama zna se dogoditi da je neka scena bez razgovora, da se nešto bitno za radnju odvija u tišini. Najčešće je to nešto vrlo važno. Na primjer, ne mogu vidjeti izraz lica, ne mogu vidjeti neke kretnje koje glumci međusobno pokazuju, a važne su za praćenje tijeka radnje. Posebno je nezgodno kada su strani filmovi sinkronizirani pa je nasnimljen samo govor, dok ostalih zvukova skoro pa i neme, te se ne može pratiti gdje se radnja događa - u stanu, na ulici, u tramvaju, jedino što se čuje je razgovor. Zbog toga kadkad ne razumijem sve ni u takvim filmovima, ali ni u domaćim serijama. Ali imam i za to rješenje! Uvijek se ima nekoga pitati.

Što se tiče pak kvizova, tu, mislim, nema previše zakinutosti. Postoji voditelj koji postavlja pitanja, kandidat koji odgovara u nekom vremenu i u pravilu se čuje kako vrijeme protiče. Tako da bez poteškoća pratim većinu kvizova, a posebno mi je jednostavan za praćenje kviz "Najslabija karika". Ima u nekima nekih vizualnih zadataka, ali voditelj se često potrudi sve objasniti, pa si i ja mogu stvoriti sliku. Mnogi su kvizovi dosta poučni - bilo da provjeravam svoje opće znanje ili učim nešto novo. Mnoge slijepe osobe redovito prate kvizove. A ako voditelj nešto ne objasni ima mi tko objasniti.

Ipak, moram priznati nekad mi i nije jednostavno pratiti odnosno gledati televiziju. Jer ima toga na televiziji što se jednostavno mora vidjeti. Postoje dokumentarci o ljepotama, o građevinama, putopisne emisije, o prirodnim ljepotama, ili o umjetnosti - slikarstvu, kiparstvu, plesu - o stvarima koje jednostavno treba vidjeti i koje se može prikazati i shvatiti samo preko vizualnosti.

Kod osobe koja je vidjela, i kasnije izgubila vid, kao što je slučaj kod mene, to je nekad lakše savladiv problem, jer sam neke stvari vidjela i prije i znam kako izgledaju, ali postoji i nešto što i nisam vidjela pa ne znam kako izgleda. Tu mi je onda nešto interesantnije.

Imam mnogo prijatelja koji su slijepi od rođenja i često ih znam pitati kako oni sebi nešto doživljavaju. Kako oni sebi nešto zamišljaju. Jasno mi je kako znaju kako izgleda čovjek jer postoje lutke, mogu opipati svoju majku, brata ili prijateljicu, ali npr. kako izgleda neka građevina, neka crkva, neka umjetnička slika? Znaju kako crkva općenito izgleda, ali nisu sve iste. Ima raznih razdoblja u kojima su građene. Boja igra vrlo važnu ulogu u ljepoti neke građevine. To nekad i mene muči. Bez obzira što se sve može pitati, sve se može opisati ili npr. u nekim muzejima i opipati, ali ipak nije to ono pravo. Tu je jednostavno vid neizbježno osjetilo kojeg mi nemamo.

Kod praćenja televizijskog programa, jedino s čime mi možemo nadoknaditi nedostatak vizualne informacije je audio informacija. Ipak, preko televizije ne možemo dočarati miris nekog cvijeta, dok osobe koje vide, vrlo lako na glumcu mogu shvatiti miriše li cvijet ili ne. Međutim, audio informacija - jednostavnije rečeno zvuk kod televizije nije u potpunosti dovoljan da nadoknadi sve nužne informacije koje se dobiju i gledanjem i slušanjem televizijskog programa.

I bez obzira što slijepe osobe imaju vrlo razvijena ostala osjetila kojima im pomažu u primanju informacija - prvenstveno opip i sluh, pa zatim miris, a možda i okus, sva ta dodatna osjetila ipak ne pomažu u "gledanju televizije". Kod gledanja televizije moramo se osloniti samo na slušanje, ili eventualnu pomoć nekoga drugoga koji će opet govorom, dakle audio informacijom samo dopuniti ono što smo čuli s ekrana. Nije lako samo nešto slušati, a kada zna se da je to nešto vizualno. Kako to slijepe osobe doživljavaju teško je reći jer to svatko radi na svoj način.

I sama znam da nije jednostavno biti pred ekranom televizije i samo slušati što se događa. Ja, kao što sam na početku rekla, prije sam vidjela i imam naviku gledanja. To je nekad dosta smiješno jer gledam, a ne vidim. To ne mogu objasniti jednostavno to je navika. Moji prijatelji koji su od rođenja slijepi mogu bez proglema raditi za kompjutorom, a da im je ekran isključen ili mogu gledati televiziju i kad im je televizijski ekran okrenut na drugu stranu. Ja to jednostavno ne mogu. Možda zvuči glupo, ali to je sve stvar navike. Zato ponekad izgleda smiješno jer se zna da ne vidim. Ali prijatelji su to kod mene prihvatili. Nije jednostavno izgubiti vid tijekom života i najednom prestati koristiti to osjetilo i početi se više oslanjati na ostala osjetila - sluh ili opip.

Stoga radio igra znatno veću ulogu u životu slijepih osoba. Nekako sam sama više sklona pratiti program na radiju jer znam da ne propuštam ništa. Mnogi voditelji u radio emisijama daju potpunije informacije pa si slijepe osobe, ali i osobe koje vide - mogu stvoriti potpuniju sliku. Vrlo je ilustrativan primjer prijenosa nogometne ili neke druge utakmice kada to čini reporter na televiziji, ili kada to čini radijski reporter. Na televiziji reporter katkada spomene ime nogometaša, dok radijski reporter opisuje sve radnje, dodavanja, kuda je lopta otišla, je li odskočila, je pala blizu ili daleko, sve u svemu daju kompletnu informaciju iz koje je onda znatno lakše tvoriti sliku što se događa. I kod ostalih emisija, sve je podređeno da se putem audio informacija kod slušatelja stvori slika nekog događaja.

Jednostavno zbog svega toga nama je slijepima radio zanimljiviji.

Kao i na tv-u i na radiju postoje vijesti, kronike dana i ostale informativne emisije. Znači, slijepa osoba nije informativno zakinuta.

Ali opet ne može se čovjek osloniti samo na jedno ako mu je u ponudi i više načina primanja informacija. Televizija zato i dalje ostaje u našoj uporabi bez obzira što ne vidimo. U posljednje vrijeme primjećujem da se dosta događaja na televiziju prikazuju kroz priču neke osobe. Pa kada se govori o problemima na selu - prikaže se njegov dan na selu, porazgovara se s njime, voditelj doda neki komentar i tu se onda posebno istakne problem o kojem se željelo govoriti. Isto je tako i o mnogo drugih tema iz našeg života. Priče se personaliziraju, ispričaju se, prokomentiraju i na kraju se naglasi na što se je u stvari željelo skrenuti pažnja. Takva vrsta informacije puno je pogodnija i sadržajnija za nas slijepe osobe.

I opet ću se vratiti na početak ove moje priče i jednostavno se može zaključiti: Teško je odgovoriti na pitanje kako ja gledam televiziju.

Nije jednostavno. Gledam kao i svi ostali, mislim. Ali kako to ostali čine, nije mi bilo prije u potpunosti poznato. Zato sam malo preispitala svoje prijatelje koji imaju isti problem vida i zapisala si njihove izjave.

Većina mojih prijatelja slaže se sa mnom da im je normalno gledati televizijski program bez obzira na to što ne vide. Većina njih također se uglavnom oslanja na domaći program, prate domaće serije, vijesti, kulturne emisije i slično. Ipak, nije im to dovoljno. Npr. prijateljima koji prate sport dosta je teško pratiti nogometnu utakmicu na televiziji, jer se sve treba vidjeti. Što je neki igrač napravio da je kažnjen ili zašto je sudac udaljio igrača. Spomenula sam prije, na radiju takvih problema nema.

Komentatori prikazuju što se zbiva na terenu, ali kadkad i ne stignu sve objasniti, a to što objašnjavaju, ne objašnjavaju na način da to govore nekoj slijepoj osobi već to rade kako bi samo dodatno pojasnili ili dodali kakvu informaciju na ono što se vidi.

Ono što nam u svakom slučaju upotpunjuje naš svijet informacija su osobna računala i internet, preko kojih, uz posebne govorne programe možemo dopuniti sve nužne informacije.

Možda je pravi odgovor na pitanje - kako ja gledam televiziju, u stvari odgovor da je slušam, a sve ostale informacije nadoknađujem preko radija ili interneta - također slušanjem.

I da zaključim:

Nije jednostavno objasniti kako slijepa osoba prati program na televiziji. Mi bi smo to rekli „jednostavno kao i svi ostali“. Ali ljudima i dalje to nije jasno.

Vid je osjetilo bez kojeg se ne može. Ili, ipak možda se i može, ali vrlo je teško. Ipak, slijepa osoba prati televizijski program. Naravno, ne može se sve baš pratiti, ali prilagođavamo se programu, biramo program, nadopunjujemo si informacije preko drugih medija ili jednostavno tražimo pomoć prijatelja, obitelji, suradnika.

Što se moga praćenja televizije tiče, oslanjam se jednostavno na domaći program. Kadkad pogledam neki strani film, ali uz pomoć prijatelja ili roditelja. Sama uviđam da mi to nije prezanimljivo, tako da i ne gledam previše filmove.

Unatoč svemu, kod slijepih televizija i dalje ostaje kao jedan od važnih izvora informacija, novih znanja ili razonode.


Vidimo se uskoro, zar ne?


- 18:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 17.11.2010.

10 najčešćih predrasuda o slijepima

U nekoliko prethodnih postova, opisala sam neke svakodnevne moje i Harryjeve aktivnosti. Mislim da sam prikazala dio nekih problema, ali i dio mog svakodnevnog života u kojem se susrećem s raznim i lijepim i manje lijepim stvarima.

Susreti s ljudima koji vide u pravilu su lijepi i ugodni. Ljudi žele pomoći, ali, na žalost, katkada u toj svojoj iskrenoj namjeri pretjeraju, pogriješe, nespretni su, neugodno im je.

Nedavno sam od prijatelja dobila e-mail s vrlo zanimljivim tekstom. Tekst je napisala slijepa osoba, Amerikanac David W. Wannop, a posvećeno je 15. listopadu 2010. - Danu bijeloga štapa.

Ovu listu najčešćih predrasuda o slijepima sačinio je ekskluzivno David W. Wannop koji je inače muzički teoretičar, promotor mladih talenata, agent za rezervacije i organizator koncerata u Filadelfiji.

Tekst je s engleskog prevela: Milijana Popović

Predrasude o slijepim ljudima su ogromne, proturječne i uglavnom imaju korijen u nepoznavanju slijepih, kao i u uvjerenju da je dovoljno samo zatvoriti oči i shvatiti kako se osjećaju ljudi bez vida. Ovo je lista tihpredrasuda i prikaz kako se one manifestiraju.

1. Slijepi ljudi imaju bolji sluh.

Netočno. Mi slijepi naučimo se koncentrirati, zapažamo mnoge zvučne signale i iz njih izvučemo mnoštvo značenja, koje zatim koristimo kreativno. Vid nam ne odvlači pažnju, ali ovdje je riječ o slušanju uz maksimalnu usredotočenost. Na testu slušanja, slijepi ljudi pokazuju normalnu razinu sluha. Pošto sam angažiran u koncertnom biznisu, moj sluh je vjerovatno sad već na donjoj granici normalnog.


2. Slijepom čovjeku je potrebno vrlo glasno govoriti, jer inače neće znati da se obraćate upravo njemu.

Ja, u stvari, upravo ignoriram ljude koji viču, jer smatram da su oni sirovi i prosti. Predstavi se, čovječe, kako treba i govori normalnim tonom. Čudno je da videći misle kako, s jedne strane, ja imam tako dobar sluh da mogu čuti kad padne igla u drugoj prostoriji, a opet, s druge strane, misle da treba vikati mi u lice.


3. Većina slijepih ljudi uopće ništa ne vidi.

U stvari, definicija legalno slijepih obuhvaća čitav niz uvjeta. Neki imaju samo centralni vid, drugi periferni. Neki mogu čitati uvećani tekst. Drugi, opet, imaju poteškoća u fokusiranju. Većina slijepih ima neke ostatke vida. Ja, na primjer, mogu vidjeti svjetlo. Često sklanjam pogled kad je svjetlo prejako. Ne opažam boje, oblike, detalje, niti dubinu. Prepoznajem kada
sja sunce i kad je upaljena žarulja.


4. Svi slijepi čitaju Brajevo pismo.

Danas je među slijepima prisutan problem nepismenosti. Dva činioca tome naročito doprinose: Prvi je taj što mnoga djeca koja čitaju krupnija slova vremenom gube vid, a istovremeno pružaju otpor učenju Brajevog pisma, a često i nemaju mogućnost za dobru obuku. Drugi je to što danas postoje mnoge mogućnosti čitanja knjiga u audio tehnici pa djeca radije slušaju nego što sami čitaju knjige i tekstove. Ovdje se javlja problem kako mozak prerađuje informacije i kako potaknuti djecu da ovladaju raznim gramatičkim i pravopisnim pravilima. Mnogi slijepi su funkcionalno nepismeni. A opet, naravno, mnogi od njih su i naučnici.


5. Mnogi slijepi pohađaju specijalne privatne škole.

Integrirano školovanje je ustaljeno još od sedamdesetih, ali i dalje postoje i specijalne škole za slijepe. Slijepi, također, žive i u studentskom okruženju, a kvalificiranim slijepim kandidatima dostupne su i stipendije za školovanje.


6. Kad razgovarate sa slijepom osobom ne smijete koristiti figurativni jezik.

Netočno. Ja upotrebljavam izraze kao što su:“vidim šta želite reći“, ili: „da pogledamo kako to možemo riješiti“. Figurativno korištenje riječi poput vidjeti, pogledati, pregledati imaju malo veze sa stvarnim vidom.


7. Mnogi slijepi su ili mađioničari ili su ludi.

Slijepi pribjegavaju jednostavnim, suptilnim i pametnim metodama kako bi završili neki posao. Te metode mogu biti smisao za organizaciju posla, primjena najboljih sredstava, kao i korištenje drugih osjetila, kompenzirajući tako nedostatak vida. Ja, na primjer, kad kuham koristim osjet mirisa, pazim na vrijeme, obraćam pažnju na zvučne signale, plus koristim moje prethodno iskustvo, zajedno s osjetom opipa. Tako moje spremljeno jelo bude baš onakvo kako ja želim, iako ga nisam mogao vidjeti.

Postoji vjerovanje da slijepi ljudi uspijevaju u životu koristeći neku vrstu čudesne magije. To prostiji svijet češće tako misli. U drugu krajnost idu oni koji vjeruju da pošto oni ne mogu kuhati zatvorenih očiju, onda ne mogu ni slijepi. A stvar je u tome što videći ljudi ne znaju za načine kuhanja bez korištenja vida, niti poznaju koju drugu taktiku slijepih. Sljepoća je zbir znanja i prakse. Ja raspolažem sa više desetljetnim iskustvom življenja sa sljepoćom, a videći
čovjek samo zatvori oči i misli da može jednako uspješno kao ja nešto uraditi.


8. Svi slijepi vole muziku, nešto sviraju i muziku mnogo cijene.

Ja radim kao muzičar u više oblasti: pored ostalog na razvoju talenata, ali ne sviram. Na prijemnom ispitu ja slijepog kandidata odbijem ako ne zadovoljava kvalitetom, isto kao i videćeg. Štoviše, imao sam prilike susresti slijepe ljude koji vole metalcu, country, operu, ali uopće nisu muzičari. Kao i svi ostali aspekti, sljepoća je jedna od karakteristika, a ne nešto što čovjeka u potpunosti određuje. Prema tome, treba računati da je slijepa osoba najvjerojatnije statistički slična svakoj drugoj osobi.


9. Brojanje koraka je efikasno sredstvo za sigurno kretanje.

E sad, ako hodam s teškom torbom na leđima, ili ako sam uganuo nogu, ili se zaustavim porazgovarti s prijateljem, šta onda biva s mojim brojanjem? Do talijanskog marketa imam oko kilometar i pol. Što mislite koliko je to koraka? A što ako moram negdje skrenuti nekom zaobilaznicom?

Brojanje koraka je smiješno. To je kao kad biste brojali koliko obrtaja kotača automobila ima do kuće vašeg prijatelja. Orijentiri su ono što vam pomaže na putu. Ja brojim ulice, pamtim takva obilježja kao što su drveće, neki puteljak, ivica pločnika, klupa i slično, a brojanje ne vrijedi poslije desetog koraka, ili tu negdje. To zna svako tko je ikada probao pronaći zakopano blago.


10. Pas vodič zna milion lokacija i može shvatiti tisuće naredbi.

U većini slučajeva pas vodič zna samo četiri do šest naredbi više od nekog drugog prosječnog psa. Među tim naredbama su: naprijed, lijevo, desno, stop. Nećete svom psu vodiču reći da vas odvede u kazalište i on vas odmah tamo odvede. Slijepa osoba treba poznavati teren i okolinu. Prepustite stvar psu vodiču pa nikad nećete otkriti ništa što se nalazi dalje od najbližeg protupožarnog hidranta. Uz to, postoji mnogo veća vjerojatnost da će neko zaposljenje pronaći slijepi čovjek koji se služi bijelim štapom nego onaj koji ima psa vodiča. Manje je potrebno brinuti o njemu. Riječ je, pored ostalog, o higijenskim razlozima. Ja ne puštam pse vodiče u svoj stan.To se ne bi dopalo frojlajn Feline.

Dodatno, a vrlo važno:


11. Većina slijepih su u potrazi za nekom vrstom izlječenja.

Velika većina slijepih u radnoj dobi na sljepoću ne gleda kao na nešto odvojeno od njih. To je dio njihovog identiteta, baš kao što biti Crnac, Kanađanin ili vojni časnik, u dobroj mjeri određuje njihov identitet. Oni bi željeli da se s njima bolje postupa i da smanje taj visoki postotak nezaposlenosti, (75 posto), što predstavlja ogroman problem za ovu zajednicu. Mnogi šefovi kadrovskih službi ne bi slijepog kandidata preporučili za zaposlenje, pa čak i kad ima vrhunsko obrazovanje i iskustvo.



Neka od ovih iskustava sam i ja imala, neka srećom nisam, a neka me (bojim se) tek očekuju. NEke teme pripremam i napisati u ovom blogu. Ali, evo, ako ste ovo pročitali, barem ćete se kod sljedećeg susreta sa slijepom osobom znati postaviti ili će vam biti manje neugodno.

A zašto ne i pitati?


- 19:26 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 13.11.2010.

Svijet voli pobjednike

Kao i u svakom sportu tako i u kuglanju redovito se odvijaju raznorazna natjecanja. Skoro pa jednom mjesečno u drugom gradu u Hrvatskoj smo na nekom turniru - kupovi ili državna prvenstva.

Nažalost, na tim našim domaćim turnirima postoji mala nepravda. Naime, malo je žena koje kuglaju te nije moguće na turnirima oformiti zasebno svaku natjecateljsku kategoriju.

Postoje 3 kategorije: b1 - potpuno slijepi; b2 - visoko slabovidni te b3 - slabovidni (u koju ulaze osobe s vidom do nekih 3 metra udaljenosti).

Kao što sam rekla malo je žena te smo na turnirima sve u jednoj kategoriji. Nakon što se odbacaju sve kugle i zbroje rezultati, onda se ostvarenom rezultatu kuglačica u b1 kategoriji dodaje 25% ostvarenih bodova i onda se uspoređuje s rezultatom kuglačica u b3 kategoriji. Nepravda je u tome što je 25% premalo u odnosu na rezultate. Da bih pretekla našu državnu prvakinju u b3 kategoriji, morala bih ostvariti skoro pa svjetski rekord b1 kategorije. Teoretski je moguće biti bolja, ali u praksi gotovo nemoguće. A to znači, da dok nas nema najmanje 3 u istoj kategoriji - ne mogu biti državna prvakinja.

Inače, i kategoriji b2 dodaje se koeficijent na rezultat. Koeficijent iznosi 5%, ne samo kategoriji b1 od 25%. Ženama iz posljednje b3 kategorije ništa se ne dodaje već im se uračunava čisti rezultat.

Ova činjenica me katkada jako rastužuje, ali zato sam najsretnija kad dođe vrijeme za europsko i svjetsko prvenstvo gdje se takmičim s kuglačicama samo iz svoje kategorije.

Moj prvi veći turnir bilo je Europsko kuglačko prvenstvo za slijepe i slabovidne u Rijeci 2005. godine gdje sam osvojila predzadnje mjesto u kategoriji. Za početak nije loše.






Poslije toga imala sam pauzu od godinu dana. Tu 2006. godinu dosta sam se pripremala jer je već iduće godine uslijedilo prvo Svjetsko prvenstvo u kuglanju za slijepe i slabovidne. Prvenstvo je bilo u Košicama, u Slovačkoj.

Košice, Slovačka, 2007. godina zauvijek će i meni i mojima ostati u lijepom sjećanju. Ondje sam, kao i sve, iznenadila i samu sebe postavši vice prvakinja svijeta u pojedinačnoj konkurenciji. Svojim pojedinačnim rezultatom doprinjela sam i svojoj ženskoj reprezentaciji te smo sve tri uz svoje pojedinačne medalje osvojile srebro - drugo mjesto u svijetu u ekipnoj kategoriji. Kući sam se vratila s dva srebra. Ajme što je bilo sreće i veselja - i mojih roditelja, i mog brata koji je isto uspješni sportaš, i mnogih mojih prijatelja.

Kada govorim o mojoj ekipi, onda su tu pred mene i Ruža Markešić iz Zagreba i Evica Šerfez iz Slavonskog Broda.








Ta 2007. godina za mene je bila godina uspjeha. Osvojivši 2 srebra postala sam kategorizirana sportašica prve kategorije - vrhunska sportašica i osigurala si sportsku stipendiju koja mi je kasnije itekako dobro došla za boravak u Zagrebu gdje studiram.

Za taj uspjeh, dobila sam i nagradu općine Omišalj. Na žalost, kasnije je ta nagrada ukinuta, jer kažu da je recesija, pa se nema novaca za nagrade vrhunskim sportašima.




Taj naš uspjeh prepoznat je i u Hrvatskom olimpijskom odboru te smo nominirane za najbolju žensku ekipu sportaša s invaliditetom u 2007. godini.






Poslije toga 2008. godine uslijedilo je Europsko prvenstvo u Mađarskoj. Nije me sreća pratila te sam osvojila nesretno četvrto mjesto. Idem dalje, ne posustajem.

U međuvremenu odlazim na turnire po Hrvatskoj te osvajam neslužbeno prva mjesta. Neslužbeno znači da za svoj rezultat ne dobivam medalju jer nisam u svojoj kategoriji. Zna se dogoditi da sam na četvrtom mjestu, a ispred mene su primjerice jedna natjecateljica u b2 te dvije natjecateljice u b3 kategoriji. Svi mi govore - ne brini se, ti znaš da si u svojoj kategoriji najbolja. Meni to ipak smeta jer držim da se može smisliti bolje rješenje problema.


Evo rezultata s ovogodišnjeg 18. Pojedinačnog hrvatskog prvenstva u kuglanju za slijepe i slabovidne


Sljedeće 2009. godine postigla sam Poljskoj novi uspjeh. Vice prvakinja Europe. Ovaj put sam ipak uspjela svjetski rezultat ponoviti i na europskoj sceni. Druga u svojoj kategoriji, a svojim rezultatom i ovaj puta doprinjela sam svojoj ženskoj ekipi te rušimo europski rekord i postajemo ekipne prvakinje Europe. Ovaj turnir bio je u Poljskoj u mjestu Tomaszow Mazowiecki.










Početkom 2010. na proglašenju sportašice i sportaša s invaliditetom za 2009. godinu dobili smo priznanje Hrvatskog paraolimpijskog odbora za najuspješniju ekipu u 2009-oj godini.






Novi uspjesi se redaju jedan za drugim.

Ove, 2010. godine, ponovo smo u Slovačkoj na Europskom prvenstvu. Opet sam četvrta. Eh, nek izrade od drveta medalju. Ekipno smo bile treće, a cijela Hrvatska kuglačka reprezentacija slijepih i slabovidnih zauzela je drugo mjesto u Europi.








U 2011. godini održat će se svjetsko prvenstvo. Domaćini su reprezentacija Bosne i Hercegovine. Za mene će taj događaj biti od velike važnosti te se trudim što više trenirati. Zbog fakulteta ne mogu toliko često trenirati koliko bih željela, ali od početka godine odričem se svega te pojačavam treninge.

Bitno mi je ove godine osvojiti bar jedno od prva tri mjesta kako bih produljila status kategorizirane sportašice.

Bit ću skromna – nadam se zlatu.

Jer, kako pjeva Colonia:

Svijet voli pobjednike

Stisni šake, stisni zube
Budi što jesi, pokazi što znaš
Hodaj pravo, ne gubi nadu
Imaj vjere, tvoje vrijeme će doć'
Jer život nije ni bajka ni san
Život nas tjera u novi dan
Preko trnja i kamenja
Ponesi boje svojih zastava

Svijet voli pobjednike
Voli zlatno znamenje
Kad si prvi, svega si vrijedan
Na tronu moze biti samo jedan
Svijet voli pobjednike
Voli zlatno znamenje
Kad si prvi, svega si vrijedan
Na tronu može biti samo jedan

Na tvome putu uvijek će biti
Onih što mržnjom kreću u boj
Njihove duše su sitne duše
Njihova srca su bez ljubavi
Jer život nije ni bajka ni san
Život nas tjera u novi dan
Preko trnja i kamenja
Ponesi boje svojih zastava


Čitamo se uskoro.


- 18:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 12.11.2010.

Kako slijepi kuglaju?

U nekoliko sam navrata spomenula kako se bavim sportom. I mislim da je to jako važno, ne samo za mene, već za svakoga. Ukoliko si uporan, bude i rezultata, ukoliko imaš rezultata, eto i zadovoljstva. I sve to unatoč sljepoći ili bilo kojoj drugoj vrsti invaliditeta. Da, stvarno mislim da je bitno baviti se nekim sportom. Nije jednostavno, ali uz želju i trud te puno treniranja sve je moguće. Možda to i ovom pričom pokažem i vama, dragi čitatelji moga bloga.

Kuglanjem sam se počela baviti u drugom razredu srednje škole kada smo u sklopu nastave iz tjelesnog odgoja imali priliku upoznati se s kuglanjem. U početku mi nije išlo kako sam zamišljala, bilo je i teško i naporno, te sam brzo odustala i okušala se u drugim sportovima. Tako sam završila školu skijanja, prošla osnovu u veslanju i kratko se bavila atletikom, ali na kraju ipak sam se vratila prvom sportu u kojem sam se prvom okušala – kuglanju.

Znam da baš i nije česti slučaj da se po novinama ili na televiziji može vidjeti što je to i kako kuglaju slijepi. Pored tog nogometa nema se ni vremena ni prostora da se više prikazuje sport slijepih, a još manje kuglanje. Koga to zanima? Nema nas ni u kladionicama. Mi barem ne namještamo svoje turnire, to je sigurno. Mi se samo namještamo da bi što bolje bacili i što više čunjeva srušili.

Evo, nekoliko riječi o tome.

Kuglanje za slijepe ne razlikuje se mnogo od običnog kuglanja kojim se bave videće osobe. I mi kao i videći kuglači kuglamo na istim kuglačkim stazama, imamo 9 čunjeva, i bacanjem kugle rušimo čunjeve i ostvarujemo bodove. Sama kuglana nije nešto posebno prilagođena slijepim osobama, npr. na način da imamo ozvučene uređaje koji bilježe rezultat – za to će trebati dosta vremena, a i još više novaca, ali imamo dodatnu pomoć naših dodavača.

Jedina razlika jest u načinu bacanja kugle, ali ne uvijek. Naime postoje tri kategorije ovisne o stupnju slabovidnosti pa oni potpuno slijepi i jako slabovidni bacaju kuglu s dvije ruke, dok slabovidni bacaju kao i svi ostali kuglači, jednom rukom.

Ja kao slijepa kuglačica kuglam s dvije ruke. Moj me dodavač dovede do ruba staze, odbrojim stope unazad te stanem. Zauzimam svoju poziciju, koju sam s trenerom na treninzima razradila. Dodavač odostraga provjerava stojim li ravno, namjesti mi paralelno stopala, da su prsti i pete lijeve i desne noge ravni i paralelni te mi doda kuglu koju ja onda polažem na dasku. Uz sve, dozvoljeno mi je nalijepiti traku. Traku osobno lijepim ispred prstiju kako bih se mogla sama kontrolirati nakon svakih 3 - 4 hitaca, ali dodavač cijelo vrijeme stoji s moje bočne strane te me upozorava na sve.


Bacanje na Europskom prvenstvu u Rijeci 2005. godine

Na stazi stojim u raskoračnom stavu, poravnana s rubom daske na koju polažem kuglu. Prstima dotičem rub daske, kuglu vučem unazad te ju lagano dižem i ispružim ruke naprijed. Bacam s dvije ruke, vodeći računa da s obadvije ruke jednako i ravnomjerno bacim kuglu - ravno prema naprijed. Treba tom prilikom jako ispružiti ruke, što više i ravnije dati kugli putanju u željenom smjeru. Da, ja ne vidim koji je to smijer, ali sam na treninzima vrlo dobro razradila i uvježbala koji je položaj tijela i stopala potreban za bacanje točno u sredinu naprijed. Bitno je kod ovog poteza smirenost i ne brzati. Kuglu ne bacam u zrak već ju polako polažem te pokretom ruku usmjerim je ravno ispred sebe.

Važno je uvijek zadržati isti položaj ramena i ruku u odnosu na tijelo i stopala. I tu je, upravo u toj stabilnosti, kao i u preciznosti da se ravno i jednako s obje ruke izbaci kugla - što dalje s rukama, tajna uspješnog kuglanja slijepih. Kad kugla ode, samo se može čekati zvuk - malog, većeg ili cijelog broja kugli koje su oborene. Zna se odmah da ih je ili malo ili da su sve. A i publika je često tu, pa nam je odmah jasno. Naravno, kada se sruši svih 9 čununjeva javlja se zvonce.

Zadaća mog dodavača jest donositi mi kugle te mi govoriti smijer u kojem sam kuglu bacila. Kad srušim određeni broj čunjeva dodavač mi kaže koliko sam srušila te iz kojeg smijera... Kada sam na većim natjecanjima tu je trener koji mi korigira polažaj stopala, samo malim pomacima, milimetar ili dva, kako bi se poravnala i pravo ispred sebe bacila kuglu, ravno u sredinu posloženih čunjeva. Kada kugla pogodi malo lijevo ili malo desno u srednji čunj, tada je najviše srušenih, a ako je izbačaj dovoljno jak, tada je sigurno da će svi čunjevi pasti.


Moj trener i trener reprezentacije Miro Semenski mi dodaje kuglu (Europsko prventvo 2005. u Rijeci


Tajna dobrog slijepog kuglača, mislim na one koji bacaju s dvije ruke, je stalno zadržati isti položaj tijela i stopala, uvijek isto bacati u odnosnu na položaj tijela, te izbačaj treba biti sa svakom rukom potpuno jednak i istovremen. I naravno, puno, puno snage i kondicije da se zadrži ta stabilnosti tijekom cijelog turnira.

Hm, možda zvuči komplicirano, ali nakon puno, puno sati treniranja, sve je moguće, pa i postati svjetska prvakinja

Bez obzira što ja ne vidim, svi natjecatelji u mojoj kategoriji moraju se pridržavati glavnog pravila - nositi zaštitne neprozirne naočale ili neprozirni povez. Kroz te naočale ne smije prodirati svjetlo te su tako sve žene iz moje kategorije jednake. Netko možda ima veći osjet za svjetlo te to pomaže.

Nadam se da sam uspjela dočarati sliku kako slijepi kuglaju. A u idućem postu ispričati ću priču o uspjehu.




- 21:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 09.11.2010.

Harry u kuglani

Možda baš i ne tako, nije baš Harry u kuglani, već je u svlačionici i čeka me strpljivo dok ja imam trening.

On nije sa mnom na samoj kuglani jer je razigran i bojim se da bi trčao za kuglama, što nije preporučljivo - ni za ostale kuglače, ali zasigurno ni za njega. Ipak kugla teži skoro 3 kilograma i nimalo se dobro ne bi proveo da naleti na jednu bačenu kuglu. Naime, kada Harry nije "na zadatku", kada nema na sebi ormu psa vodiča, onda je Harry jedan sasvim običan, razdragani i razigrani pas. A takvoga je teško kontrolirati i zaustaviti da ne učini što ne bi trebao. Sigurna sam da bi trčao za kuglama, ali i mene bi ometao.

Kuglanje (a to planiram također opisati) traje oko sat vremena. Naporno je. I cijelo to vrijeme Harry me strpljivo čeka, a vjerujem da je njemu dosadno. Utoliko je po završetku treninga njegovo veselje veće. Harry me još samo kratko sačeka kako bih se spremila i onda polako krećemo prema domu.

Mislim da su u to doba oko 7 navečer gužve veće jer se školarci vraćaju kućama. Na stanicama gdje su škole ulazi mnogo putnika, a Harry pomalo puše kroz nos. No, dobar je to pas i sve stoički izdržava.

U povratku silazim na stanici prije stanice Prisavlje jer mi je tako kraći put. Ovdje imam prijelaz samo sa zebrom bez semafora te je malo kompliciranije. Harry dobiva komandu – lijevo zebra te stane. Slušam promet, čekam da se automobili zaustave i prelazim te polako krećem prema domu.

Umorna i od kuglanja, umorna i od puta. A još treba učiti, pisati, scanirati. Ali sve je lakše kad je moj Harry tu sa mnom.


- 19:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 03.11.2010.

Potraži me u predgrađju, na ulici, na raskršću


Evo nastavljam moju priču "Od kuće do škole". Obećala sam nešto više napisati o tome kako se slijepi snalaze na raskršćima.

Srećom, ima semafora koji su ozvučeni, daju zvučne signale - ubrzane kada se može krenuti preko, ili usporene kada je crveno i treba čekati. Eto, nije komplicirano prijeći bilo kakvo raskršće, pa ni ono najveće, jer ozvučeni semafori uvelike pomažu slijepima kretati se preko raskršća.

Na žalost, u gradu Zagrebu je malo, premalo zvučnih semafora, a ono što me posebno žalosti, i na ono malo koliko ih ima, dogodi se da ih neko razbije. Čula sam da je nekome, tamo na nekom raskršću u centru smetao zvuk po noći, i jednostavno ga je isključio - na svoj način.

U slučajevima da nema zvučnog signala, pas baš i ne pomaže. On jednostavno ne raspoznaje ili ne vidi semafor. Kažu stručnjaci da psi vide crno bijelo. Stoga se moram osloniti na svoj sluh.

Pažljivo slušam promet te zvučni signal semafora dok Harry sjedi uz mene i čeka znak - trzaj koji ću mu dati pokretom ruke. Ako sam na običnom semaforu onda je važno raspoznati je li promet ispred mene ili je sa strane. Ukoliko je sa strane, znači, mogu naprijed stalno vodeći računa da čujem promet sa strane, a ne ispred sebe.

Ukoliko je promet ispred mene - jasno je da ne mogu naprijed. Promet teče ulicom koju bi trebala prijeći. Sačekam i vrlo brzo prestaje zvuk ispred mene, a kreće onaj sa strane. Dajem trzaj rukom, i

idemo..

Harry i ja prelazimo cestu i idemo prema kuglani.


- 23:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Siječanj 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Kolovoz 2015 (2)
Srpanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (3)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (8)
Svibanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Svibanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (5)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (6)
Listopad 2010 (4)

Opis bloga

  • Ovim blogom nastojati ću na jednostavan način približiti vam svoj svijet, život slijepih osoba. Kratkim postovima, korak po korak otvarati ću nove teme i stvarati priču o životu slijepih osoba, baš onakvu kakvu i sama živim.

    Svojim pitanjima i komentarima i vi također možete doprinijeti ovome blogu jer svako vaše pitanje dati će mi priliku pojasniti vam kako to mi proživljavamo i doživljavamo, a odgovor može biti i sljedeći post.



    Ti si jedan od
    Free Hit Counter
    čitatelja ovoga moga bloga i jedan od
    Online

    posjetitelja.
    Dobro došla, dobro došao.







    PIŠI MI @




Linkovi

View My Stats