U nekoliko prethodnih postova, opisala sam neke svakodnevne moje i Harryjeve aktivnosti. Mislim da sam prikazala dio nekih problema, ali i dio mog svakodnevnog života u kojem se susrećem s raznim i lijepim i manje lijepim stvarima.
Susreti s ljudima koji vide u pravilu su lijepi i ugodni. Ljudi žele pomoći, ali, na žalost, katkada u toj svojoj iskrenoj namjeri pretjeraju, pogriješe, nespretni su, neugodno im je.
Nedavno sam od prijatelja dobila e-mail s vrlo zanimljivim tekstom. Tekst je napisala slijepa osoba, Amerikanac David W. Wannop, a posvećeno je 15. listopadu 2010. - Danu bijeloga štapa.
Ovu listu najčešćih predrasuda o slijepima sačinio je ekskluzivno David W. Wannop koji je inače muzički teoretičar, promotor mladih talenata, agent za rezervacije i organizator koncerata u Filadelfiji.
Tekst je s engleskog prevela: Milijana Popović
Predrasude o slijepim ljudima su ogromne, proturječne i uglavnom imaju korijen u nepoznavanju slijepih, kao i u uvjerenju da je dovoljno samo zatvoriti oči i shvatiti kako se osjećaju ljudi bez vida. Ovo je lista tihpredrasuda i prikaz kako se one manifestiraju.
1. Slijepi ljudi imaju bolji sluh.
Netočno. Mi slijepi naučimo se koncentrirati, zapažamo mnoge zvučne signale i iz njih izvučemo mnoštvo značenja, koje zatim koristimo kreativno. Vid nam ne odvlači pažnju, ali ovdje je riječ o slušanju uz maksimalnu usredotočenost. Na testu slušanja, slijepi ljudi pokazuju normalnu razinu sluha. Pošto sam angažiran u koncertnom biznisu, moj sluh je vjerovatno sad već na donjoj granici normalnog.
2. Slijepom čovjeku je potrebno vrlo glasno govoriti, jer inače neće znati da se obraćate upravo njemu.
Ja, u stvari, upravo ignoriram ljude koji viču, jer smatram da su oni sirovi i prosti. Predstavi se, čovječe, kako treba i govori normalnim tonom. Čudno je da videći misle kako, s jedne strane, ja imam tako dobar sluh da mogu čuti kad padne igla u drugoj prostoriji, a opet, s druge strane, misle da treba vikati mi u lice.
3. Većina slijepih ljudi uopće ništa ne vidi.
U stvari, definicija legalno slijepih obuhvaća čitav niz uvjeta. Neki imaju samo centralni vid, drugi periferni. Neki mogu čitati uvećani tekst. Drugi, opet, imaju poteškoća u fokusiranju. Većina slijepih ima neke ostatke vida. Ja, na primjer, mogu vidjeti svjetlo. Često sklanjam pogled kad je svjetlo prejako. Ne opažam boje, oblike, detalje, niti dubinu. Prepoznajem kada
sja sunce i kad je upaljena žarulja.
4. Svi slijepi čitaju Brajevo pismo.
Danas je među slijepima prisutan problem nepismenosti. Dva činioca tome naročito doprinose: Prvi je taj što mnoga djeca koja čitaju krupnija slova vremenom gube vid, a istovremeno pružaju otpor učenju Brajevog pisma, a često i nemaju mogućnost za dobru obuku. Drugi je to što danas postoje mnoge mogućnosti čitanja knjiga u audio tehnici pa djeca radije slušaju nego što sami čitaju knjige i tekstove. Ovdje se javlja problem kako mozak prerađuje informacije i kako potaknuti djecu da ovladaju raznim gramatičkim i pravopisnim pravilima. Mnogi slijepi su funkcionalno nepismeni. A opet, naravno, mnogi od njih su i naučnici.
5. Mnogi slijepi pohađaju specijalne privatne škole.
Integrirano školovanje je ustaljeno još od sedamdesetih, ali i dalje postoje i specijalne škole za slijepe. Slijepi, također, žive i u studentskom okruženju, a kvalificiranim slijepim kandidatima dostupne su i stipendije za školovanje.
6. Kad razgovarate sa slijepom osobom ne smijete koristiti figurativni jezik.
Netočno. Ja upotrebljavam izraze kao što su:“vidim šta želite reći“, ili: „da pogledamo kako to možemo riješiti“. Figurativno korištenje riječi poput vidjeti, pogledati, pregledati imaju malo veze sa stvarnim vidom.
7. Mnogi slijepi su ili mađioničari ili su ludi.
Slijepi pribjegavaju jednostavnim, suptilnim i pametnim metodama kako bi završili neki posao. Te metode mogu biti smisao za organizaciju posla, primjena najboljih sredstava, kao i korištenje drugih osjetila, kompenzirajući tako nedostatak vida. Ja, na primjer, kad kuham koristim osjet mirisa, pazim na vrijeme, obraćam pažnju na zvučne signale, plus koristim moje prethodno iskustvo, zajedno s osjetom opipa. Tako moje spremljeno jelo bude baš onakvo kako ja želim, iako ga nisam mogao vidjeti.
Postoji vjerovanje da slijepi ljudi uspijevaju u životu koristeći neku vrstu čudesne magije. To prostiji svijet češće tako misli. U drugu krajnost idu oni koji vjeruju da pošto oni ne mogu kuhati zatvorenih očiju, onda ne mogu ni slijepi. A stvar je u tome što videći ljudi ne znaju za načine kuhanja bez korištenja vida, niti poznaju koju drugu taktiku slijepih. Sljepoća je zbir znanja i prakse. Ja raspolažem sa više desetljetnim iskustvom življenja sa sljepoćom, a videći
čovjek samo zatvori oči i misli da može jednako uspješno kao ja nešto uraditi.
8. Svi slijepi vole muziku, nešto sviraju i muziku mnogo cijene.
Ja radim kao muzičar u više oblasti: pored ostalog na razvoju talenata, ali ne sviram. Na prijemnom ispitu ja slijepog kandidata odbijem ako ne zadovoljava kvalitetom, isto kao i videćeg. Štoviše, imao sam prilike susresti slijepe ljude koji vole metalcu, country, operu, ali uopće nisu muzičari. Kao i svi ostali aspekti, sljepoća je jedna od karakteristika, a ne nešto što čovjeka u potpunosti određuje. Prema tome, treba računati da je slijepa osoba najvjerojatnije statistički slična svakoj drugoj osobi.
9. Brojanje koraka je efikasno sredstvo za sigurno kretanje.
E sad, ako hodam s teškom torbom na leđima, ili ako sam uganuo nogu, ili se zaustavim porazgovarti s prijateljem, šta onda biva s mojim brojanjem? Do talijanskog marketa imam oko kilometar i pol. Što mislite koliko je to koraka? A što ako moram negdje skrenuti nekom zaobilaznicom?
Brojanje koraka je smiješno. To je kao kad biste brojali koliko obrtaja kotača automobila ima do kuće vašeg prijatelja. Orijentiri su ono što vam pomaže na putu. Ja brojim ulice, pamtim takva obilježja kao što su drveće, neki puteljak, ivica pločnika, klupa i slično, a brojanje ne vrijedi poslije desetog koraka, ili tu negdje. To zna svako tko je ikada probao pronaći zakopano blago.
10. Pas vodič zna milion lokacija i može shvatiti tisuće naredbi.
U većini slučajeva pas vodič zna samo četiri do šest naredbi više od nekog drugog prosječnog psa. Među tim naredbama su: naprijed, lijevo, desno, stop. Nećete svom psu vodiču reći da vas odvede u kazalište i on vas odmah tamo odvede. Slijepa osoba treba poznavati teren i okolinu. Prepustite stvar psu vodiču pa nikad nećete otkriti ništa što se nalazi dalje od najbližeg protupožarnog hidranta. Uz to, postoji mnogo veća vjerojatnost da će neko zaposljenje pronaći slijepi čovjek koji se služi bijelim štapom nego onaj koji ima psa vodiča. Manje je potrebno brinuti o njemu. Riječ je, pored ostalog, o higijenskim razlozima. Ja ne puštam pse vodiče u svoj stan.To se ne bi dopalo frojlajn Feline.
Dodatno, a vrlo važno:
11. Većina slijepih su u potrazi za nekom vrstom izlječenja.
Velika većina slijepih u radnoj dobi na sljepoću ne gleda kao na nešto odvojeno od njih. To je dio njihovog identiteta, baš kao što biti Crnac, Kanađanin ili vojni časnik, u dobroj mjeri određuje njihov identitet. Oni bi željeli da se s njima bolje postupa i da smanje taj visoki postotak nezaposlenosti, (75 posto), što predstavlja ogroman problem za ovu zajednicu. Mnogi šefovi kadrovskih službi ne bi slijepog kandidata preporučili za zaposlenje, pa čak i kad ima vrhunsko obrazovanje i iskustvo.
Neka od ovih iskustava sam i ja imala, neka srećom nisam, a neka me (bojim se) tek očekuju. NEke teme pripremam i napisati u ovom blogu. Ali, evo, ako ste ovo pročitali, barem ćete se kod sljedećeg susreta sa slijepom osobom znati postaviti ili će vam biti manje neugodno.
A zašto ne i pitati?
Post je objavljen 17.11.2010. u 19:26 sati.