MOJ PAS VODIČ I JA

ŠANSA JE U MOJIM RUKAMA

Drago mi je pročitati i čuti od svojih poznanika i prijatelja kako ipak ima dobrih primjera integracije slijepih i slabovidnih. U Primorsko - goranskoj županiji provodi se projekt "Šansa je u mojim rukama" i u kojem sudjeluje dvoje mojih prijatelja: Svetlana Maksimović i Vedran Dumenčić.

U ovom projektu sudjeluju Učilište Lovran, Udruga slijepih Primorsko-Goranske županije, Turistička zajednica Kvarner, a ciljana skupina su nezaposlene osobe s invaliditetom između 18-65 godina s područja Primorsko-Goranske županije. Glavni cilj ovog Projekta je osposobiti osobe s invaliditetom i pustiti ih na tržište rada u „redovnom“ okruženju. Projekt se bavi obukom za masere, a praksu će svi imati već prema dogovoru i potrebama u raznim kozmetičkim salonima, hotelima gdje se nudi usluga masaže.

Za sad su na suradnju pristali poslodavci iz kozmetičkog salona „Žana“, Milenij hoteli d.o.o. Opatija, Ortosan d.o.o. i Studio „Art of thouch“.

Specifičnost projekta je osposobljavanje osoba s invaliditetom za zanimanja u zdravstvenom turizmu.

Kao što sam u uvodu najavila, jedna od korisnica je moja draga prijateljica Svetlana Maksimović koja je u program ušla iz radoznalosti i željom za naučiti još više obzirom kako je Svetlana iako je slijepa, shiacu majstorica. A kako je vedra, uporna i sposobna možete sami pročitati u kratkoj pričici s kojom se sama predstavlja.

Dakle, ono što ja znam jest da se mladi tijekom srednjoškolskog obrazovanja u Centru „Vinko Bek“ školuju za tri zanimanja (poslovni tajnik, telefonski operater i administrator), dok učenici koji ipak odaberu redovno obrazovanje upisuju više-manje gimnazije što nije loše ukoliko žele dalje na fakultet.

Dok sam se ja školovala nije bilo interesanata za fizioterapiju što je žalosno jer sve što maser radi, radi svojim rukama, a dodir je najjače osjetilo slijepih i slabovidnih pa sam mišljenja da bi umjesto poslovnog tajnika trebalo ubaciti fizioterapeuta. Tek unazad nekoliko godina počelo se uključivati mlade za fizioterapeute tijekom srednje škole, a nekoliko ih je završilo i višu školu.


Vedran Dumenčić, moj dugogodišnji prijatelj i član kuglačke reprezentacije za slijepe i slabovidne, također je uključen u ovaj projekt. On se je sam predstavio u sljedećem video prilogu, a spominje i moju malenkost u svojoj priči. Iznimno sam sretna što sam na neki način bila "uzrok" što je Vedran našao svoju Teu, inače moju prijateljicu iz djetinjstva. Ipak, izdvojila bih nekoliko Vedranovih riječi: "Treba pobijediti svoj invaliditet, pronaći se u onome što možemo, ostvariti snove i biti koristan društvu kao svi. Ne kukati nad svojom sudbinom jer unatoč svemu najvažnije je probiti se i dokazati, a ne zabiti glavu u pijesak i odustati."




Filmić ima naraciju za slijepe što me oduševilo.


A malo više o projektu može se saznati iz sljedećeg video priloga, a u kojem ćete upaznati Svetlanu Maksimović:

Staze vodilje za slijepe

Kako sam najavila u komentaru prošlog posta A gdje su strelice? o nestajanju strelica sa semafora u ovom ću se postu pozabaviti stazama vodiljama koje su mnogi od vas, pretpostavljam vidjeli po gradu i u nekim ustanovama.

Smisao tih staza vodila jest da slijepu osobu, koja se kreće uz pomoć bijelog štapa, po ravnoj crti vodi po pločniku ili od ulaznih vrata do šaltera u banci.

Ali, opet taj ali, staze vodilje postavljane su onako kako misle gradski dužnosnici, a ne same slijepe osobe.

Da pojasnim malo.

Primjerice kada izađem na tramvajsku stanicu „Branimirova“ u smjeru „autobusnog kolodvora“ čeka me prijelaz sa zvučnim semaforom (ovaj ima strelice ). Dok čekam ubrzani signal poravnam se prema strelici iako je križanje vrlo jednostavno.





Prelazim cestu... Običnu tramvajsku prugu iz oba smjera... Kada dođem na pločnik štapom pronalazim stazu vodilju i slijedim ju. Cilj mi je Hrvatski savez slijepih u Draškovićevoj ulici.





Slijedeći stazu vodilju koja je nalijepljena po sredini pločnika bez većih prepreka stižem do ulaza u Savez. Nastavljam ravno... prelazim Šenoinu ulicu i idem prema križanju Draškovićeve i Hatzove ulice. Ponovno sam na pločniku i slijedim stazu vodilju. Znajući što me čeka, u jednom trenutku moram usporiti...





Naime, staza vodilja naljepljena je po sredini pločnika, a uz nju u neposrednoj blizini dva su stupića koja sprečavaju prilaz automobilima . Hodam ravno, i dalje sporo iako znam put, imam stazu vodilju i samo čekam kad ću glavom tresnuti o tramvajsku ploču koja se nalazi tik uz stazu.

U redu, mogu hodati unutar staze vodilje, ali obzirom da je to centar grada, svako malo nailazim na kante za smeće koje su smještene uz rub zgrada.

Stižem tako, laganim hodom do križanja. Zeleno! Prelazim, ali zapnem za stupić jer sam pratila – stazu vodilju.





Ono što želim reći vjerojatno je iz fotografija očito, ali ima toga još...

Kretala sam se po Londonu i Pragu, dva Europska grada koja za slijepe imaju valjda SVE što možeš zamisliti. Zvučne semafore, govor u svim prometnim vozilima čak i oznake na tlu kada se slijepa osoba približava pješačkom prijelazu. Ne, nisu to staze vodilje! Naime, ono što su vani staze vodilje su točkičaste izbočine od samog betona, a ne naljepljena gumena traka kao većinom u Zagrebu po kojoj se kad je kiša možeš klizati i završiti rastegnut na podu.

Naime, gumene staze vodilje koje se viđaju po gradu namijenjene su za unutrašnje prostore i one tamo svoju zadaću obavljaju više nego jasno i precizno. Primjerice, Privredna banka Zagreb u Ilici. To je veliki prostor i ima oznaku od ulaza do šaltera u obliku gumene trake što je super!

Ipak, valja biti korektan i reći da grad Zagreb puno čini za slijepe i njihovo samostalno kretanje, što u drugim, pogotovo manjim mjestima baš i nije slučaj.

Možda, kad bi se pri prilagodbi grada pitalo par slijepih ipak bi bilo funkcionalnije i sigurnije jer kada ja znam put kojim idem hodam dosta brzo, a zaista nije mi drago zapeti za stupić ili tresnuti glavom o obližnji stup ili neku informativnu ploču.


NEDOSTATAK STAZA VODILJA

Gdje ih ima i kako su postavljene zaista je maštovito, a gdje ih zaista treba, nema ih! Primjerice kada se izađe na Glavni kolodvor i krene se prema Importane centru slijepoj osobi na putu su razne prepreke – štandovi..., pa ukrasi na podu (kamene kocke) koje zbunjuju, ali, nisu cilj štandovi, želja je sići u Importane, što je nemoguće sa štapom.