Moj brat Marko
Je, ovo je moj brat, moj ponos kakav god jest! Sve u svemu, ima osobinu koju malo tko posjeduje - iskrenost! Točno je napisano, Marko će reći debelima da su debeli, glupima da su glupi, ali nikad se neće rugati. Prenosim tekst kojeg je o mom bratu napisala Jelena Ribić:
Vedri heroj Marko
Ovo nije obična priča. Nije izmišljena. Kad se događala, na svijetu je bilo puno tužnih ljudi. Bilo je i puno onih koji su, pomireni, odustali od želje da budu dobri. Ovo je priča o malom heroju – ringa i ulice. Ovo je priča o Marku.
Na svijetu postoji puno dječaka. Neki su dobri, neki su zli, neki su smotani, neki su pametni, a neki nisu. Neki su samo prosječni. Ima ih po cijelom svijetu, ima ih nekoliko milijardi, no oni najposebniji dječaci rođeni su na Krku. Zašto su rode najbolje dječake uvijek nosile na Krk, nitko nikad nije saznao, ali svi su znali da je to tako. U rano proljeće prije više od 30 godina, na Krku, u Omišlju, rodio se dječak koji je volio sve boje, istinu, prijatelje, obitelj i dobrotu. Zvao se Marko.
Bio je lijep, pa su ga djevojčice voljele. Bio je tvrdoglav, pa su mama Željka i tata Romeo imali pune ruke posla s Markom. Ali su uspijeli. Prije nego što su ga pustili samog u život, pobrinuli se da izraste moralan, ponosan, te da sačuva ono posebno u sebi, ono što tada nije imalo puno ljudi. Naime, za razliku od ostalih dječaka, Marko nije mogao lagati, i nije volio ljude koji to mogu.
Marko se smijao se samo kad mu je bilo smiješno. Bio je iskren, uvijek, čak i kad mu je glas drhtao Marko je govorio istinu.
Debelim ljudima govorio je da su debeli, glupim ljudima da su glupi. Ali zato je lijepe ljude uvijek podsjećao da su lijepi. Dobre ljude nagrađivao je najvećim i najljepšim osmjesima koje je imao. ljudi koje je Marko sretao mogli su biti lijepi kao najljepši dan, slatki kao Mali Miš, ili ružni kao Shrek, no ako su bili dobri, imali su Markovu ljubav i poštovanje do kraja života.
Bio je glasan. Jednom je toliko glasno pričao i mahao rukama, da je njegov psić, Mali Miš, mislio da će Marko poletjeti.
Marko je odrastao u boksačkom ringu i znao je što je borba. Znao je da sjajne medalje i pehari dolaze tek nakon udaraca,modrica, krvi, boli, padova, nesvijesti. Puno su puta suci Markovu ruku dizali u zrak na kraju borbe, puno je puta pobjedio, a nakon svakog novog pada, Marko je ustajao sve veći i ponosniji.
No, od žestokih udaraca, lomova, krvi i modrica, borba kojoj se Marko divio više od najljepših i najmočnijih knock-outova, bila je ona životna, ona koju je gledao u tramvaju, na placu, na televiziji, u kafiću, na ulici.
Jača od najjače boli koju je Marko ikad osjetio u ringu, bila je ona koju je srce osjećalo kad bi prošao pokraj bosonoge djevojčice, starca čije je lice zaboravilo kako mu stoji osmjeh, pokraj blagajnice praznog pogleda, bez nade, bez života.
Koliko bi borbi u ringu lakše dobio da se nije borio sam, da ga je netko pridržavao kad se izbezumljen ''njihao'' od udaraca? No, Boks je takav sport, u boksu su takva pravila. No život je igra u kojoj nitko nije propisao da borbe moramo voditi sami. Nažalost, ljudi koje je Marko sretao, često su ostajali sami, bez nade i bez lijepih želja.
Susret s takvim ljudima, pričama, sudbinama, Marka je najviše bolio.
Tu bol nisu mogli zacijeliti ni flasteri, ni šavovi, jake anestezije, nikakve pilule za ubijanje boli. Kad je shvatio da ne može zaspati ako nije siguran da je napravio sve u njegovoj moći da spriječi nevolju, riješi nečiji problem, vrati nekome osmjeh, Marko je odlučio : Pomaganje ljudima koji su ga okruživali, postat će, ne samo njegova misija i njegova sreća, već njegov život.
I to se dogodilo. Marko je krenuo.
Isprva je bilo teško, jer Marko je nestrpljiv i odmah je htio spasiti cijeli svijet. Kad je shvatio da to neće biti baš lako, odlučio je krenuti polako.
Vraćajući osmjeh po osmjeh, Marko je danas dječak kojeg se brojni stranci rado sjećaju.
Iza njega su danas stotine vreća hrane i odjeće koje je skupio za nepoznate ljude koji nemaju ništa, osim svog imena i prezimena.
Marko je svaki slobodan tenutak, najorginalnije dijelove svoje mašte, koristio da pomaže.
Jednog dana hodao je Zagrebom, gdje već nekoliko godina živi, i sreo starog tužnog profesora. Tom potpunom strancu Marko je platio rakiju i poslušao njegovu priču i njegovu tugu zbog svađe sa sinom. Nije prošlo puno dana od te rakije, a Marko je pomirio tužnog profesora i njegovo dijete.
Nedugo zatim dao je dom i malom psiću. Mali Miš uči ga nekoj drugoj vrsti ljubavi. Onoj bezuvjetnoj i čistoj. ''Baš takvi bi trebali biti ljudi '' - mislio je Marko. Ali, nisu bili. Barem ne svi. Oni rijetki, danas su Markovi prijatelji.
U svijetu u kojem su ljudi bili otuđeni, sebični, pomireni, dobri dječak Marko bio je mnogima i čudan. No, on je bio uporan i nastavio, svojim primjerom, učiti ljude oko sebe o dobroti.
On je pak učio od ljudi koji su ga podržavali i voljeli. Sestra Petra, svakodnevno ga je učila o upornosti i probijanju granica mogućeg. Prijatelju Domagoju divio se zbog mnogo stvari, a posebno zbog obitelji koju je stvorio. Goc ga je nasmijavao do suza, Vinko je uvijek bio tu za njega, Renmen ga je podržavao i inspirirao za brojna dobra djela.
A gdje je Marko danas? Ovdje, u Zagrebu. Veseli svoje prijatelje kad uleti kao vihor u kafić, dvoranu, na kućnu zabavu. Svojom vedrinom, iskrenošću, a i šarmom, svakodnevno podjeća sve nas da možemo biti heroji, samo ako želimo.
Marko je dan danas Heroj ulice. Ne kao James Bond, prokleti tajni agent. On je heroj u životima slučajnih, tužnih ljudi. On je heroj u životima odabranih, sretnih ljudi, nas Markovih prijatelja.
Jelena Ribić
Eto, to je moj heroj Marko.
|
Ja, ja sam samo mali čovjek koji sam kroči životom. Život je za mene malenog čovjeka velika zadaća koju sam moram riješiti, sam bez ičije pomoći. Životna zadaća moje su stube života toliko strme, a ja sam tako maleni. 
