Kako slijepi kuglaju?
U nekoliko sam navrata spomenula kako se bavim sportom. I mislim da je to jako važno, ne samo za mene, već za svakoga. Ukoliko si uporan, bude i rezultata, ukoliko imaš rezultata, eto i zadovoljstva. I sve to unatoč sljepoći ili bilo kojoj drugoj vrsti invaliditeta. Da, stvarno mislim da je bitno baviti se nekim sportom. Nije jednostavno, ali uz želju i trud te puno treniranja sve je moguće. Možda to i ovom pričom pokažem i vama, dragi čitatelji moga bloga.
Kuglanjem sam se počela baviti u drugom razredu srednje škole kada smo u sklopu nastave iz tjelesnog odgoja imali priliku upoznati se s kuglanjem. U početku mi nije išlo kako sam zamišljala, bilo je i teško i naporno, te sam brzo odustala i okušala se u drugim sportovima. Tako sam završila školu skijanja, prošla osnovu u veslanju i kratko se bavila atletikom, ali na kraju ipak sam se vratila prvom sportu u kojem sam se prvom okušala – kuglanju.
Znam da baš i nije česti slučaj da se po novinama ili na televiziji može vidjeti što je to i kako kuglaju slijepi. Pored tog nogometa nema se ni vremena ni prostora da se više prikazuje sport slijepih, a još manje kuglanje. Koga to zanima? Nema nas ni u kladionicama. Mi barem ne namještamo svoje turnire, to je sigurno. Mi se samo namještamo da bi što bolje bacili i što više čunjeva srušili.
Evo, nekoliko riječi o tome.
Kuglanje za slijepe ne razlikuje se mnogo od običnog kuglanja kojim se bave videće osobe. I mi kao i videći kuglači kuglamo na istim kuglačkim stazama, imamo 9 čunjeva, i bacanjem kugle rušimo čunjeve i ostvarujemo bodove. Sama kuglana nije nešto posebno prilagođena slijepim osobama, npr. na način da imamo ozvučene uređaje koji bilježe rezultat – za to će trebati dosta vremena, a i još više novaca, ali imamo dodatnu pomoć naših dodavača.
Jedina razlika jest u načinu bacanja kugle, ali ne uvijek. Naime postoje tri kategorije ovisne o stupnju slabovidnosti pa oni potpuno slijepi i jako slabovidni bacaju kuglu s dvije ruke, dok slabovidni bacaju kao i svi ostali kuglači, jednom rukom.
 Ja kao slijepa kuglačica kuglam s dvije ruke. Moj me dodavač dovede do ruba staze, odbrojim stope unazad te stanem. Zauzimam svoju poziciju, koju sam s trenerom na treninzima razradila. Dodavač odostraga provjerava stojim li ravno, namjesti mi paralelno stopala, da su prsti i pete lijeve i desne noge ravni i paralelni te mi doda kuglu koju ja onda polažem na dasku. Uz sve, dozvoljeno mi je nalijepiti traku. Traku osobno lijepim ispred prstiju kako bih se mogla sama kontrolirati nakon svakih 3 - 4 hitaca, ali dodavač cijelo vrijeme stoji s moje bočne strane te me upozorava na sve.
Bacanje na Europskom prvenstvu u Rijeci 2005. godine
Na stazi stojim u raskoračnom stavu, poravnana s rubom daske na koju polažem kuglu. Prstima dotičem rub daske, kuglu vučem unazad te ju lagano dižem i ispružim ruke naprijed. Bacam s dvije ruke, vodeći računa da s obadvije ruke jednako i ravnomjerno bacim kuglu - ravno prema naprijed. Treba tom prilikom jako ispružiti ruke, što više i ravnije dati kugli putanju u željenom smjeru. Da, ja ne vidim koji je to smijer, ali sam na treninzima vrlo dobro razradila i uvježbala koji je položaj tijela i stopala potreban za bacanje točno u sredinu naprijed. Bitno je kod ovog poteza smirenost i ne brzati. Kuglu ne bacam u zrak već ju polako polažem te pokretom ruku usmjerim je ravno ispred sebe.
Važno je uvijek zadržati isti položaj ramena i ruku u odnosu na tijelo i stopala. I tu je, upravo u toj stabilnosti, kao i u preciznosti da se ravno i jednako s obje ruke izbaci kugla - što dalje s rukama, tajna uspješnog kuglanja slijepih. Kad kugla ode, samo se može čekati zvuk - malog, većeg ili cijelog broja kugli koje su oborene. Zna se odmah da ih je ili malo ili da su sve. A i publika je često tu, pa nam je odmah jasno. Naravno, kada se sruši svih 9 čununjeva javlja se zvonce.
Zadaća mog dodavača jest donositi mi kugle te mi govoriti smijer u kojem sam kuglu bacila. Kad srušim određeni broj čunjeva dodavač mi kaže koliko sam srušila te iz kojeg smijera... Kada sam na većim natjecanjima tu je trener koji mi korigira polažaj stopala, samo malim pomacima, milimetar ili dva, kako bi se poravnala i pravo ispred sebe bacila kuglu, ravno u sredinu posloženih čunjeva. Kada kugla pogodi malo lijevo ili malo desno u srednji čunj, tada je najviše srušenih, a ako je izbačaj dovoljno jak, tada je sigurno da će svi čunjevi pasti.
Moj trener i trener reprezentacije Miro Semenski mi dodaje kuglu (Europsko prventvo 2005. u Rijeci
Tajna dobrog slijepog kuglača, mislim na one koji bacaju s dvije ruke, je stalno zadržati isti položaj tijela i stopala, uvijek isto bacati u odnosnu na položaj tijela, te izbačaj treba biti sa svakom rukom potpuno jednak i istovremen. I naravno, puno, puno snage i kondicije da se zadrži ta stabilnosti tijekom cijelog turnira.
Hm, možda zvuči komplicirano, ali nakon puno, puno sati treniranja, sve je moguće, pa i postati svjetska prvakinja
Bez obzira što ja ne vidim, svi natjecatelji u mojoj kategoriji moraju se pridržavati glavnog pravila - nositi zaštitne neprozirne naočale ili neprozirni povez. Kroz te naočale ne smije prodirati svjetlo te su tako sve žene iz moje kategorije jednake. Netko možda ima veći osjet za svjetlo te to pomaže.
Nadam se da sam uspjela dočarati sliku kako slijepi kuglaju. A u idućem postu ispričati ću priču o uspjehu.
|
