Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
nedjelja, 27.12.2015.
Poso i rvati
Spomenula sam u jednom od prijašnjih postova namještanje stana.
Ljudi moji... Mene to cijelo tržište namještaja toliko zbunjuje, da tu više ne znaš tko koga i za koje pare Ali ajde što zbunjuje... koliko živaca (para da ne govorim) treba dok ti prođeš kroz šumu neinformiraqnih, nekompetetnih, nadrkanih i bahatih PRODAVAČA. Da, prodavača. Da sad ne bi bilo oni jadni, vaki naki. Ja sam prodavač. Imam svoje dobre dane, imam svoje loše dane. Ali znam kako se ophoditi prema kupcu, kao što znaju i moje kolege. Svaki dan odgovaramo na pitanja koja su nama sama po sebi toliko apsurdna, ali ljudima su dilema. Npr. razlika između pelena i uložaka. Meni ej to janso ko dan. Nekom drugom su to sve pelene, vjerovali ili ne. Pa nećeš se sad čovjeku smijati, s visoka mu govoriti da to nisu pelene, nego ulošci nego ćeš objasniti, jebemu miša, pa nije teško.
A kako mi je toplo oko srca kad mi netko na telefon ili u trgovini kaže da sam ljubazna. Baš mi je to uvijek drago čuti. A s druge strane, nešto tako normalno poput ljubaznosti na vlastitom radnom mjestu je toliko rijetko da su ljudi sretni i tako iskreno reagiraju jer nisu navikli da ih se tretira ko ljude.
E pa tako i ja nalijećem na 'prodavače'. Stavljam pod navodne znake jer da ja vodim trgovinu... ti mi ne bi prali ni prozore, a kamoli imali direktan kontakt sa kupcima.
Znači, namještaj. Namještaj košta. Kad ga uzimaš puno, košta još i više. Ne bi čovjek rekao, ha. Ali eto, prvi put namještamo stan, dugo smo to čekali i nemamo neki mini budžet. Nije ni maksi, ali je taman. Možemo ležerno.
Uglavnom su u većim centrima i ljubazniji. Za Lesninu na zapadu imam pohvale što se tiče uslužnosti osoblja. Za Harvey Norman isto. Obliq namještaj (king cross) isto pohvale, Fero Term- super, ABC Interijeri- super, ART Interijeri- super.
Da se razumijemo, nismo kod svih njih nešto kupili, govorim samo o onom prvom kontaktu, o dobar dan i kako vam mogu pomoći. Qualis- super djelatnica i divni stolovi, Prostoria- ok.
A sad, oni drugi...
Credo centar- iako su imali pipe koje smo htjeli jeftinije nego ABC Interijeri, odlučili smo se za ove druge jer u Credu radi neka kokoš koaj je na svako pitanje koje sam imala odgovarala sa 'Ne znam'.
Tražila sam cijenu i rok isporuke nekog, ne jeftinog kupaonskog ormarića, za koji sam dobila normalne ponude u drugim trgovinama (sa cijenama i okvirnim rokom isporuke). Ona ne zna. Može saznati kad naručimo. Dobro ženo, neću ti izvaliti hrpu para da bi ti meni rekla da ormarić može doći za 6-8 tjedana. Nažalost, ona ne zna. Samo sam se digla i otišla u nevjerici.
Posjetila sam i Solidum, kao ima tamo namještaja...
Uletila sam nadobudno u Knapić u Solidumu da pitam za ormare. Kaže teta da oni rade isključivo cijeli KORPUS. Hm, korpus... Vidi ona moju facu zbunjenu pa mi pojasni da rade ormare koji imaju gornju stranicu, bočne stranice, donju stranicu i leđa. Ahaaaaa, a korpus... Zaključujem, logično sasvim, da meni treba ormar bez korpusa. Jebat mu mater, kako da ja znam išta o tome, u životu nisam kupovala ni planirala ormar. Neću ja KORPUS, idem dalje.
Odmah preko puta Knapića uđem u lijepi salon Decora, gdje sjedi poprilično gejasti prodavač (a tko bi o dizajnu mogao znati išta bolje od gej prodavača). I kažem ja, ni 5 ni 6, da ja želim ormar bez korpusa jer imam malo prostora. Ljudi moji, kontam da su mu se rozo nalakirani nokti na nogama ufrkali od veselja što me može tako spuštati. Posprdno i s podsjehom mi je objasnio da je to nemoguće, pravio se blesav čak i kad sam mu sasvim jasno rekla da se ne razumijem u tematiku i da mi da prijedlog. Mene točno bilo sram kako me isprdao. :( Umjesto da sam verbalno našamarala te ga poslala u trokurac, ja sam ga uljudno pozdravila i bijesna izašla van, a onda još danima pizdila jer se netko tako razgovarao sa mnom.
Onda dolazimo do Mebla. Meblo jedan, prodavačica sa stavom I'm to god for this, no tu sam već bila dovoljno nadrkana da sam natjerala muža da izađemo za 5 minuta jer da smo ostali duže pobacala bih joj kataloge po podu.
Meblo drugi, pitam prodavačicu tko je proizvođač jednog stola. 'Ne znam, moram provjeriti.' Okeeeeej, u cijeloj trgovini nema možda sto artikala, a stol je baš upečatljiv i ona ne zna? Dozvoljavam, ajd. Pogleda deklaraciju, ali mi čak i sa nje krivo pročita ime proizvođača. Na kraju sam sama našla i zapisala. Plaća ide, staž ide, posao se ne mora ni znati.
Da napomenem da sam sa istom količinom neznanja o ormarima nakon Decore otišla u Eduro, gdje je čovjek bez ikakvih problema odgovrio na sva moja pitanja, dao mi savjet, objasnio proceduru oko naručivanja ormara tako da je definitivno odlučeno da ćemo tamo raditi ormare. Jer su normalni i ne drže se da im je Bog lično brisao guzicu to jutro pa su sad blagoslovljeni da cijeli dan mogu biti notorni kreteni. Mrš.
Šlag na tortu je današni posjet Dan Kuchen salonu u cc1 east. Malo smo prozujali i javili se prodavaču da ćemo ga pričekati kad završi, da bi on s gađenjem odbrusio da 'Nema šanse danas.' Pa dobro, čovječe... Ok, gužva ti je, imaš posla, ali ne radi se to tako. Kažeš, ne stignem, evo broj, evo vizitka, evo termin... Nešto. Pa netko ti je na ta vrata možda donio proviziju za ratu kredita sljedeći mjesec, pa to bi trebalo nešto značiti.
I kad mi netko onda krene o teškom životu u Hrvatskoj, kako se ide van, kako se nema posla... Ma gospodo, mi ovdje živimo i predobro za ono koliko smo i kako navikli raditi.
Eto.
Oznake: namještaj, Decora, Eduro, Dan Kuchen.
nedjelja, 20.12.2015.
Dvoje muške djece
Prvo.
Upravo sam se vratila sa božićnog domjenka i sjedim u dnevnom boravku punom dima. Malo kašljem, te sam si odlučila pomoći starinskim lijekom- uprženim šećerom i mlijekom. Note to self- kad staviš pržit šećer dežuraj uz peć, ne idi na facebook.
Sad čekam da se dnevni barem malo izlufta i da se posuda od prvog pokušaja prženja šećera ohladi da ju mogu bacit u smeće.
Drugo. Jučer dolazim s posla nakon 8 sati stajanja na poslu, s potpunom obamrlosti mišića cijelog tijela, osim očnih jabučica i prvo što me dočeka je stariji kako neutješno plače.
Pitam muža što je malome. On ne zna. Kaže, mali mu neće reći. Naravno da neće. Nisu to tatina posla. Mami je rekao što je, sunce moje. Kakao je i brat mu je ubacio autić u wc. Hvatam se za glavu i pitam sina jel kakao po igračkama. Kaže da nije. Olakšanje. Ali ne zadugo. Igračke su ubačene prije puštanja vode. O bože sačuvaj. Ništa. Rukavice na ruke i vadi autić iz dreka. Mislim, stvarno??? Zar se to stvarno događa? Ma daaaaaj, to nije pisalo u uputama za djecu. Koje nisam dobila. Tužit ću proizvođača za duševne boli.
utorak, 08.12.2015.
Tantrumi
Svratila sam nakon posla u trgovinu da kupim neke tortelline, vrhnje za kuhanje, neku gaudu za večeru (da bi doma večerali jaja i špek) a kad tamo draga i poznata scena... U redu na blagajni stojim veselo, takoreći mašući rukama jer na njima ne visi nijedno dijete (nema veze što sve stvari u rukama držim, jer sam od silnog veselja zbog toga što sam u trgovini sama zaboravila košaru), kad stiže gospođa sa cca. dvogodišnjakom koji na sav glas negoduje zbog razloga. Because fuck you, that's why. Mislim, meni je to bilo skroz slatko. Onak mali, sitni, sa sitnim zubićima, nemaš ga šta vidjet, a ljut u vražju mater, žena se smješka, a kontam umire od srama. Znam kako je meni, smijem se tim tantrumima tek kad sam slomljena i kad se nalazim u zadnjem stadiju ludila, na korak do odluke da ga ostavim pred vratima te iste trgovine i udaljim se u nepoznatom smjeru bez okretanja.
Urla dijete, ona se jadna bori s njim, sa stvarima koje lete po blagajni, u stvarima i kjupek od dvije litre pive (I hear you, sister!), spušta ga na pod, on se baca na isti. Meni i dalje i slatko i smiješno. Jer se ne događa meni, naravno. :D
Iza mene stoje fino nasmiješeni i nacugani stariji gospon koji kaže da ga je mama! (pazi- mama, jer je valjda začela sa fikusom) krivo naučila i vidno užasnuta gospođa, koju je cijeli prizor dvogodišnjaka koji se u trgovini baca po podu doslovno šokirao. Jer njezina djeca nisu nikad to radila.
Jao, mislim si, gospođo, dajte me najte... I moja mati to zna reći za mene. A točno se sjećam kirbaja u selu. Pred birtijom je neki čovac parkirao auto i na haubi je peglom ljepio neke slike na obične bijele majice. Imala sam 4 ili 5 godina. Ja sam to htjela. Ali ne htjela, Ja sam to morala imati. Sutra ne bi svanulo da ja tu majicu nisam dobila. To je bila tuga. Jad. Bol, ljudi moji, fizička bol za svako ne koje su mi roditelji izrekli. Derala sam se toliko da sam htjela leći na zemlju i umrijeti istog trena od jada, jer je ta majica bila nešto najljepše što je ikad postojalo, i ta curica sa reketom u rozoj suknjici je nacrtana da bih je nosila ja, samo ja. Ma nazovi ti to kako hoćeš, ali brate mili, meni se nebo sastavilo sa zemljom i plakala sam dok mi tata to nije kupio. Ne zato jer sam plačem htjela njega natjerati da mi to kupi. Barem ne svjesno. Ja sam zbilja osjećala sve gore navedene emocije i ponašala se u skladu s njima. Ma ćaću i mater bih dala za tu majicu. Brata pogotovo.
Tako i naši dvogodišnjaci. Nama je dosadno, njima je dosadno do mjere da će im glava eksplodirati. Mi smo žedni, oni su žedni odmah sada odmah... i tako za sve.
Mislim, budimo realani, možemo mi sad umlatiti urlanje iz naše dijece. Jednom, dva puta, tri puta ubiješ boga u njemu i bit će ga strah dignut glavu i pogledati te, a kamoli zatražit kinder jaje u trgovini ili se ne daj bože bacat jer isto nije dobio. Zbilja? To želim od svoga djeteta? Da bude fino i pristojno, da me gleda u strahu cijeli život kako bi babe u trgovini odobravajuće gledale na moj odgoj, mazile ga po glavi i gugutale mu u facu? Ma zajebi. Jok.
To je faza. Proći će. Sramotit ću se još sto puta negdje. Ali neću se nikad osjećati kao roditeljski promašaj jer neka baba misli da je dijete koje se baca po podu iju, škandal!
Smeta ti što moje niti dvogodišnje dijete vrišti, plače i negoduje? Ok. Imaš mišljenje o tome? Cool. Znaš šta možeš s njim? Stavi ga na isto mjesto gdje i glicerinski čepić. I ne mislim na ormarić s lijekovima.
Oznake: baba, trgovina, tantrum, dvogodišnjak
