Prvo.
Upravo sam se vratila sa božićnog domjenka i sjedim u dnevnom boravku punom dima. Malo kašljem, te sam si odlučila pomoći starinskim lijekom- uprženim šećerom i mlijekom. Note to self- kad staviš pržit šećer dežuraj uz peć, ne idi na facebook.
Sad čekam da se dnevni barem malo izlufta i da se posuda od prvog pokušaja prženja šećera ohladi da ju mogu bacit u smeće.
Drugo. Jučer dolazim s posla nakon 8 sati stajanja na poslu, s potpunom obamrlosti mišića cijelog tijela, osim očnih jabučica i prvo što me dočeka je stariji kako neutješno plače.
Pitam muža što je malome. On ne zna. Kaže, mali mu neće reći. Naravno da neće. Nisu to tatina posla. Mami je rekao što je, sunce moje. Kakao je i brat mu je ubacio autić u wc. Hvatam se za glavu i pitam sina jel kakao po igračkama. Kaže da nije. Olakšanje. Ali ne zadugo. Igračke su ubačene prije puštanja vode. O bože sačuvaj. Ništa. Rukavice na ruke i vadi autić iz dreka. Mislim, stvarno??? Zar se to stvarno događa? Ma daaaaaj, to nije pisalo u uputama za djecu. Koje nisam dobila. Tužit ću proizvođača za duševne boli.
Post je objavljen 20.12.2015. u 00:02 sati.