25.05.2012., petak
'Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova!'
Odozgo se može vidjeti cijeli grad. Tako ide priča, iako se udaljena gradska svjetla čine kao da uopće nisu dio te scene, jer od grada očekuješ da bude gotovo nestvaran u električnom blještavilu uličnih lampi i vozila. Poput vatrometa zaustavljenog u vremenu. Moj Zagreb je tako možda i izgledao s nekog svog drugog vrha, ali sjedeći na zelenom luku željezničkog mosta trideset metara iznad tla, sve što možete vidjeti je Sava, njene obale i gotovo uopće neosvijetljeni posljednji rotor u gradu. Zagreb je bio negdje drugdje, stisnut i sadržan u dvjema zlatnim linijama što su obrubljivale obale njegove rijeke.
Nikola je već odavno bio na vrhu i, sjedeći na samom rubu, tako da su mu noge slobodno padale niz most, palio cigaretu.
"Cigaru?" upita kada sam dospio do njega.
Taj trenutak. Jedan od onih čudnih spokojnih trenutaka kada mi se sve činilo na svome mjestu samo zato što sam još uvijek imao utjehu vlastitih laži. Ali laži su krhke i brzo će se raspasti taj mozaik čija sam prazna mjesta njima upotpunjavao: vibracije mosta zbog vlaka u prolazu čiji su kotači grebali po tračnicama i oduzimali nam glasove u tišini noći, uravnotežena hladnoća zraka što je zavlačila svoje prste ne samo pod moju odjeću, nego i ispod kože, duboko u meso sijući svoj mir, močvarni smrad kroz dim i okus cigareta u jednom sasvim opravdanom uvjerenju da tako izgleda sklad kad skine svoju uštogljenu masku. Sklad. Onaj osjećaj da sam sve krive tonove i razlomljene linije svog života ostavio na pruzi ili utopio u Savi samo da bih ga imao na tren, prvim dimom povukao u sebe i izdišući vratio u oblake. A kada bi bio osoba, to bi bio Nikola. Za mene. Zato što ne mogu skinuti oči s njega dok puši: s njegovih ruku dok šibicom pali cigaretu, s prstiju dok je prinosi ustima ili usana dok ispušta dim. Primjećujem koliko ružno moji prsti izgledaju u usporedbi s njegovima, ali bih mu ih svejedno i toliko ružne rado pritisnuo na usne. Da se samo usuđujem.
Za njega su emocije bile nešto što pripada drugim ljudima, nešto apstraktno i relativno. Rijetko se smijao pa se njegovo iskazivanje zabavljenosti svodilo na kratko i silovito ispuštanje zraka na nos i rastezanje lijevog kuta usana da nisam pravo niti znao ne podruguje li mi se, u stvari. Privlačile su ga ružne i očajne žene, shvatio sam to, na isti način na koji očajne muškarce privlače zanosne žene, a nemaju dovoljno ponosa da obore oči i zaustave sline te im nikada ne prilaze iz samouvjerenosti, čak niti arogancije, nego čiste pohote. Tako bi on svojoj očajnici ponudio svijet iz sažalne ljubavi, i jer je neki očito disfunkcionalan dio njegova mozga smatrao da ljepota, snaga i katarza niču iz boli i tuge.
Ja? Meni je psihologica iz onog Centra za anonimne iščitala čitav niz potencijalnih poremećaja od toga da sam nezdravo nervozan, nesiguran, neodlučan, mučen kojekakvim podsvjesnim frojdovskim govnima zbog kojih još uvijek pišam u krevet i stvaram neuravnotežene odnose s ljudima; svi moji prijatelji samo su mjerilo mog neuspjeha. Njihove me vrline i sposobnosti povređuju više nego vesele, a njihovi uspjesi moje vlastite zasjenjuju. Ponekad sam ih i mrzio jer me čine tako lošom osobom.
Ja nisam lako otvarao svoje ljubomorno malo srce i gotovo se i nisam vezao za ljude. Ali njemu... Njemu se otvorilo. Samo, svojom voljom. Njega je pustilo unutra i za njim je venulo: uz njega peklo, a bez njega zeblo.
Bilo mi je sasvim jasno da se nemam čemu nadati od njega pa zato niti nisam, nisam očekivao da će iznenadno otvoriti oči u mom svijetu i shvatiti da me voli na način na koji sam ja volio njega. Samo sam mu želio biti blizu, toliko sam prokleto to trebao, i znao sam biti ljubomoran na najmanje sitnice koje bi ga natjerale da makar samo skrene pogled. Želio sam mu biti najbliži na svijetu, ona jedna nezamjenjiva osoba koja zna sve njegove tajne i nemire tako da niti ne treba nikog drugog jer ja ću biti taj koji će ga spašavati kad god se bude utapao. I htio sam zaustaviti svoj život u tom trenu na mostu, nasamo s njim, najbliže što ću mu ikada biti, uslikati i pustiti neka se poput videovrpce do njegovog kraja vrti samo taj jedan izdah nadajući se da će tada to zajednički provedeno vrijeme i u stvarnosti vrijediti koliko je vrijedilo meni.
Ionako sutra zauvijek odlazi. U Ameriku, ili tako nešto, nisam ga baš bio u stanju slušati dok je o tome govorio. Zauvijek. A ja sam samo sjedio do njega, pušio, i bezuspješno pokušavao upiti njegovu srž, miris, taj glupi osjećaj mira kojim me uvijek krunio da barem imam nešto za odnijeti kući osim prsa punih plača i krhotina svoga srca, nešto njegovo, nešto vječno, a ne promjenjivo kao sjećanje.
"Znam", rekao je iznenada. Nije izgledao kao da mu je lako govoriti o tome, ali činilo se kao da je to planirao. "Znam što osjećaš prema meni. Mislim da sam to oduvijek znao. Razmišljao sam o tome, i ne bih to mogao, znaš da ne bih. Ali..."
I onda me poljubio. Prije no što sam mogao odrediti točno koliko sam histeričan u vezi onoga što govori, samo na kratko, ali dovoljno da ga osjetim i okusim, dovoljno da ga udahnem. Da prostruji mojim venama kao hir, kao impuls, poput otrova prodre u dušu punu čežnje i polomi sve njene duboko ukorijenjene zidove. Sasvim dovoljno da mi usadi u svijest da se snovi ostvaruju samo na čas, a zatim rasplinu na zauvijek.
|
- 02:42 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
