...in patria sua
29.09.2018., subota
Točno u podne i minutu
|
To je čas početka pisanja, ne i objave. O tomu kad će doći do same objave bit će ostatak teksta. A tekst će biti (još jedan) pokušaj teksta koji se bavi sâm sobom, baš kao i njegov autor kad ima pametnijeg posla ili bi se trebao držati teme o kojoj s nekim priča. Dug je put od ideje pa do objave. Za početak, treba izaći kroz vrata. A vrata zabarikadirana dvjema stolicama, frižiderom, teškim lokotom, leptir-mašnom i činjenicom da bi netko mogao biti ispred kuće. Dakle, prozor. A prozor visoko, povisoko. Od njega pa do crne majke zemlje pokrivene ništa manje zelenom travom ima, brat-bratu, sestra-sestri plus ostale familijarne kombinacije, metar, ako ne i dva. Nismo ludi pa da riskiramo glavu naginjući se s metrom kroz prozor, s visine za koju ni ne znamo kolika je. Dakle, ništa od izlaska. Dakle, Internet. A Internet golem, pogolem. Prozor na prozoru u prozoru kraj prozora, linkovi na sve strane, što vode s jednog kraja e-Svemira na drugi (pobornici 4-sfere reći će da je to jedna te ista točka), a onda opet natrag. Kako objaviti nešto, kad se tako lako zagubiti? Evo, maločas smo se još bavili korekcijom druge od tri rečenice Ideje, a sad smo već duboko u Wikipediji, gdje čitamo o jezicima koji samo što nisu izumrli. Evo, maločas smo čitali o naglaščanim sustavima, a sad već nemilice skrolamo po fecesbuku, kao da ćemo do nekog blaga doskrolati. Evo, maločas smo komentirali neku sliku samo zato što nije duhovita po našem ukusu, a sad već čitamo vijest o uraganu koji je strašan koliko i dalek. A nismo se još ni od ideje makli. Dakle, treba se vratiti na onaj jedan prozorak gdje kao nešto pišemo, crtamo ili sklapamo i reći si hrabro: "Ajmo to lijepo redom i bez šaranja." Jer treba znati efikasno tratiti vrijeme. Baš kao i kad se nešto korisno radi. Razlika je ionako samo u perspektivi. Ali disciplina je slaba, preslaba. I eto nas opet uma razasutog po svim zakucima Interneta, plus par mjesta po kući, kamo nas vode sitni blješčići upitnikâ što se neprestance roje nad glavom. Jer nisu svi odgovori na Internetu. A ni sva pitanja. Dakle, natrag na disciplinu. A tko će se živ disciplinirati kad mu iz sobe vrište dva potomka. I tako nije bilo ništa. |
22.09.2018., subota
Poticanje na spoticanje
|
Jutros sam, uglavnom zahvaljujući mlađem svom potomku, koji se zadnjih dana često budi oko četiri ujutro i onda odbija spavati barem sat vremena, te pretjeranom iščitavanju vijestî, usnio san dovoljno neobičan da ga krenem prepričavati svima koji se ne izmaknu dovoljno brzo. U njemu se nalazim u vlastitoj sobi ili tako nečemu i pokušavam nešto raditi. Međutim, ne mogu jer mi iz susjedne sobe, koja je inače ured američkog predsjednika, s mojom sobom povezan vratima koja su naobičnija rupa u zidu, stalno u sobu upada Donald Trump. Trump nije u svom stvarnom obličju, već je iznimno ružna i zločesta beba koja stalno jurca okolo i pokušava nešto uništiti. Iako svjestan da bih prema predsjedniku jedne supersile trebao pokazivati kakvo-takvo poštovanje, previše sam iznerviran njegovim ponašanjem pa ga s manje ili više sile pokušavam potjerati nazad u njegov ured čim mi se pojavi u sobi. Ljudi u njegovom uredu nisu ništa oduševljeniji od mene i mršte se svaki put kad im ga vratim. U jednom od tih vraćanja, dok im ga unosim nazad u ured, krenem im govoriti da ga moraju nekako zadržati kod sebe jer je kod mene previše opasan te da bi lako mogao razbiti nešto stakleno i razrezati se. "Ako ne nađete načina da ga smirite", govorim im, "uskoro ćete imati mrtvog predsjednika". Kasnije, ako ne i prije, san se prebacuje na uzaludnu potragu diljem fiktivnog Zagreba, u kojoj braća, stric i ja s tatom pokušavamo naći nekakav Ured za aritmetiku, koji je on vidio prije puno godina i koji možda više i ne postoji. Razlog zašto tražimo taj gotovo mitski ured ili sam zaboravio, ili nije niti spomenut. Dok idemo prema nekoj državnoj zgradi punoj kojekakvih institucija, prolazimo kraj ljudi koji imaju robota za točenje pive (ili tako nešto) i oni mi nakon nekog vremena ponude da probam njihov grah. Na to odmah uzmem žlicu graha i odem dalje. Kasnije se sjetim da nisam vratio žlicu pa odem nazad. Tamo više nema nikoga pa ostavim žlicu preko zdjele i odem opet za svojima, ali putem se pogubim i završim na jednom putu u mom selu, kraj kojega mi djed s majčine strane ima nekakvu zidanu klijet (u stvarnosti ona nije na tom mjestu). Upadam unutra i nalazim da je djed krenuo u nekakvu gradnju jer je sve puno materijala i opreme. |
15.09.2018., subota
Igrarije za starije, a tko se snađe, može i za mlađe
|
Kad stari Pepo ne djelja kopanje, što je zapravo većina njegovog vremena, nađe si već neku drugu zanimaciju. Ili će tjerati ovce u tor, ako bi se nekako provukle van kroz ogradu, ili čeprkati po vrtu, ili nešto brati po voćnjaku. Zemlju načas rije da izvadi krumpire ili kakovu lukovicu, a malo poslije eno ga već kako bere jabuke, orahe i kruške. Odmah potom vraća se u započet vrt, ako se sjeti nastaviti gdje je stao prije nego što je otišao do voćnjaka. A tek što je dovršio posao u vrtu, evo ga opet akceleriranog prema voćnjaku, gdje su se guske našle čupati neko mlado drvce. Naime, guske nisu botaničarke pa da bi njihov interes za voćku imao ikakve veze sa znanjem, već jednostavno vole sve probati pojesti. Potjeravši guske nazad u obor, vraća se pred kuću malo predahnuti i porazmisliti o tomu kako će pokrpati rupe na ogradi, pa makar i ne djeljao drvene posude. U ovoj kao pričici trebalo bi nešto naći. Ako ne znate što pomoći će vam Cure: |
09.09.2018., nedjelja
Popravni ispit
|
Tematika snova u principu je tematika svakodnevice, samo posložena mimo svakodnevne logike. Zbog toga će svi snovi biti barem malo čudni, a ako neće biti čudni, njihova će se normalnost činiti upravo neugodno čudnom. Čudniji će ljudi imati još čudnije snove, samo što im se možda neće toliko čuditi. S čudnošću, naime, raste i kapacitet za nečuđenje. Točan odnos nije poznat, ali spekulira se da je krivulja eksponencijalna. Povod za ovo snovopisanje sad je već stvar jučerašnjice, kad mi se u snovima opet pojavila škola, po gotovo istom obrascu kako se vraća već preko desetljeća. Kako već ugrubo isto toliko nisam školarcem, to onu prvu definiciju moram proširiti na sve što je dovoljno dugo bilo svakodnevicom. Dvanaest godina svakako nije za baciti, tako da škola bez puno guranja ulazi u kategoriju svakodnevice. A obrazac koji spomenuh uvijek uključuje to da idem u školu i da me čeka nekakav ispit ili zadaća, najčešće kao zaostale obaveze. Ako u snu bude prisutno putovanje, kao jučer, put će se nužno komplicirati i to mojom krivnjom. Ili ću nešto zaboraviti, ili ću se putem pogubiti. Jučer sam se tako dvaput vraćao u autobus po stvari koje sam zaboravio. Nekoliko puta trebao sam doći u sportsku dvoranu, ali sam se pogubio među svlačionicama koje su se kroz san pretvorile u labirint koji se cijelo vrijeme mijenjao. U jednom od tih snova na kraju sam se našao u prostoriji daleko iznad dvorane i upravo je počelo odbrojavanje do početka olimpijskih igara. Za ispit mi je rijetko kad jasno o čemu je, dok su zadaci u pravilu vezani za nepročitane lektire (ironično, jer u svojoj školskoj "karijeri" točno jednu lektiru nisam pročitao na vrijeme). U nekim snovima niti ne dođem na ispit, već samo postoji strepnja oko toga što ga moram riješiti, kao obavezu koja je nekako ostala preskočena kroz cijeli fakultet i iza njega. Nekad sam pak na ispitu i sa mnom je gomila drugih ljudi, iz škole ili ne. Ne sjećam se da sam ga ikad počeo rješavati, što objašnjava zašto ne znam o čemu su ti ispiti. Iako je zadnjih godina dominantna, škola je tek jedan od motiva koji mi se redovito vrte po noćnoj svijesti. Gubljenje po sportskoj dvorani dosta je slično gubljenju po hotelu-labirintu, koji mi je valjda zaostatak od nekolicine povećih hotela u kojima sam se našao i često imao osjećaj da ću se pogubiti. Put do škole pripada pak putničkim snovima u kojima uvijek nekamo idem, ali umjesto da dođem, postupno se sve više udaljavam od cilja, sve manje znam gdje sam i sve sam manje u stanju kretati se. U mlađim danima to je znalo završiti tako da bi mi noge prestale raditi pa sam ostatak sna nekako prohodao na rukama, kasnije bih s auta postupno spao na to da se po cesti vučem u kanti, još kasnije sam se normalizirao pa je glavni problem bilo to što nisam bio u stanju ostati na cesti, već bih nekako skliznuo u grabu i onda ostao smišljati kako ću van. Gubitak je centralan i u snovima o letenju. Oni su mi trajali otkad znam za sebe pa do puberteta. U najranijima bih se uzverao na nešto visoko i skočio dolje, ali prizemljenje bi bilo meko, a nekad bih i ostao letjeti. Prvi takav (s)let bio je s traktora, koji je, pretpostavljam, trogodišnjaku skroz pristojna uzvisina, kasniji su bili s balkonâ ili krovova. Zadnji san iz te serije krenuo je s penjanjem na drvo po ljestvama. Nakon toga ljestve nestaju i ja visim na grani, prvo s obje ruke, zatim s jednom, a zatim padam dolje. Putem se odbijam od nekakve izbočine i dalje se san gubi u sivilu nepostojanja. Iako mi to nije najranija smrt u snu, označila je kraj letećih snova, a u neku ruku i kraj djetinjstva. Slično kao sa snovima o letenju, samo nešto kasnije, zbilo se i sa serijom o svjetlima na nebu. U tim se snovima uvijek nešto zbivalo na nebu, obično sa zvijezdama. Uvijek sam bio kod kuće, zajedno s obitelji, i neizostavno fasciniran predstavom. Zvijezde su se vrtjele, svjetlucale, pravile neobične oblike. Iako ne mogu biti u to siguran, vjerojatno su ti snovi posljedicom polarnog svjetla koje se jednom, sredinom devedesetih, dobro vidjelo iz Hrvatske. Završili su naglo. Posljednji san iz te serije opet je bila prekrasna nebeska predstava u kojoj su se zvijezde i planeti rojili po nebu. Međutim, ovaj sam put posegnuo za njima i uhvatio jedan planet u ruku. Bila je to loptica veličine kao i teniska. Predstava je bila laž. Sve je bilo malo i blisko, a ne divovsko i nebesko. Kao što nakon pada s drveta nisam sanjao da letim, tako ni nakon tog hvatanja nisam sanjao svjetla na nebu. Umjesto toga na nebo su došli avioni. I počeli padati. Po svoj prilici, nepotpuna sigurnost u nepotpuno siguran transport zrakon u noćima se pretočila u slike aviokatastrofa. Raniji snovi obično bi izgledali slično kao i oni sa svjetlima na nebu, samo što bi sad padali avioni ili njihovi dijelovi. Kasnije sam se sâm nalazio u avionu koji će se srušiti. Nesreću bih redovito preživio i onda se nervirao oko nedolaska kamo već. Još kasnije prestala su i rušenja i počeo sam jednostavno kasniti na avion, ponekad i tako da bih se našao na krivom kraju kontinenta par sati prije polijetanja. Nasuprot snovima o gubitku i kašnjenju stoje snovi o otkrivanju. U njima su centralni motivi stare kovanice, stare knjige i stare zgrade. Osim toga što u njima nešto otkrivam, tim je snovima zajednički rastući apsurd koji u nekom času puca i tjera me na buđenje. Novčići su isprva obični, ali onda postaju sve stariji i sve čudniji. U jednom sam snu prvo iz pijeska na dnu potočića izvlačio kovanice, da bih završio s neolitičkim kamenčićima koji su služili kao novac. U drugom sam od običnih lipa dogurao do lipa kovanih potkraj pretprošlog stoljeća. Barem jednom sam se probudio s osjećajem da neki od tih novčića držim u ruci pa sam ga išao tražiti po postelji dok nisam shvatio da sam to samo sanjao. Knjige i zgrade nisu bile toliko očito netočne jer je tamo ipak veća sloboda u mislenom prostoru. Ipak, čitanje knjige koju je napisala neka plemkinja iz sredine 19. stoljeća, dok se ista ta šeće malo dalje od knjižnice, ili pak knjige nekog fratra iz valjda 16. stoljeća, isto ne može dugo potrajati, baš kao ni otkrivanje vlastite zaboravljene police s knjigama koje kroz san postaju sve starije i sve čudnije. Zgrade su pak najčešće varijacije na temu kuće u kojoj sam odrastao i koju smo srušili prije desetak godina, s tim da nekad ta kuća prerasta u labirint, a nekad ju nalazim zakopanu pod zemljom. Nekad se pak motam po starom dvorcu ili crkvi, a zadnjih godina bude i prostorâ kakve sam vidio u igricama (ponajviše u Morrowindu i iduća dva nastavka serije The Elder Scrolls te u Diablu II). Barem zasad, najupečatljiviji je otok prema kojemu plovim na nekakvom čamcu, a koji je cijeli jedan ogroman labirint tunelâ, s ulazom u obliku lubanje. Općenito, snovi mi rijetko kad imaju jasnu priču i puno ih lakše pratim upravo kroz pojedinačne motive. Naravno, dok sanjam, toga nisam svjestan i sve se čini logično i povezano, da bi se malo prije ili poslije buđenja nepovratno raspalo. Tako sam u jednoj kraćoj seriji uposlen u nekakvim besmislenim eksperimentima koji uključuju braću i bager i koji neminovno završavaju nečijom smrću. Te me katastrofe frustriraju jer se opet moram vraćati kroz vrijeme i ponoviti pokus. Put kroz vrijeme na čudan se način pojavio i u jednom od običnijih snova. U njemu sam na aerodromu i upravo trebam otići na nekakovo natjecanje na istoku Azije. Mama me davi s kojekakvim stvarima za koje misli da ih moram imati sa sobom, a ja u nekom času shvaćam da se sjećam stvarî koje će se dogoditi tek puno kasnije. Iz toga zaključujem da sam se nekako vratio desetak godina unazad i sad mogu, ali i moram sve opet proživjeti. Dok se još gubim između veselja i frustracije, san se raspada i vraćam se u budni svijet. S tim ću raspadom zaključiti ovaj pregled, inače podaleko od seobuhvatnog (preskočih dinosaurske snove, proganjanja, paralize, strane jezike, nizozemske snove, potrage za zahodom, snove u snovima i štoliveć). Prilično sam siguran da mi ovo nije prvi takav post na blogu, ali ne znam je li drugi ili ih ima i više. Možda se potrudim potražiti, a ponavljanje će me jedino smetati ako je unutar godine dana. Sve starije dat će mi pogled na sebe iz dvije vlastite, a opet osjetno različite perspektive. Možda bih trebao svakih nekoliko godina ciljano pisati o istoj temi, da vidim kako se mijenjam. Muzika je poprilično generička, premda je podalje od neugodne. Slušam ju svakodnevno jer su od mojih snova već neko vrijeme bitniji snovi dvojice mališana. |
01.09.2018., subota
Koliko Interneta?
|
Mak Adam se jednom zagledao u neku stranicu s navodno duhovitim sličicama i začas mu je prošlo pola sata. Nakon te nezgode postao je puno oprezniji s Internetom. Ana Liza se pak zaskrolala po fecesbuku. Stranicu po stranicu, post po post i ode joj cijelo jutro. Nakon toga je, svjesna opasnosti, izbrisala svoj fecesbučki račun i ubuduće se klonila takvih stranica. Rita Lina je jednu večer zašla na neki forum, upustila se u par rasprava i kad je konačno iz svih uspjela izaći, bilo je već skoro jutro. Sneno zureći u jutarnje rumenilo koje joj se uvlačilo kroz prozor, zarekla se da više nikad neće reagirati na argumente koji se svode na ispravljanje pravopisa. Za svaki slučaj, pored toga je i otvorila svoj laptop i iz njega iščupala i prelomila karticu za Internet. Boro Vice je dugo vremena bio oprezan, ali jednom mu se ipak omaklo i na Internetu je, ne zna ni sâm gdje sve i kako, proveo punih tjedan dana. Nije se mogao sjetiti ni što je jeo, ni koliko je spavao, ni je li se išta dogodilo u tih tjedan dana; sve je prošlo u nekakvom bunilu. Kad je konačno došao k sebi, prvo se oprao, a zatim bacio laptop u smeće i otišao van skupljati divlje cvijeće i slikati leptire. Oto Rino je bio još oprezniji, tako da ga je Internet još lakše zaskočio. Jednom, dok se smucao po nekom šumarku, iza jednog grma iskočile su mu tri obavijesti sa stranica na kojima nikad prije nije bio. Naivno pogledavši o čemu se radi, odjednom se našao okružen prozorima, postovima, galerijama, komentarima i inim čudesima od nula i jedinica. Uhvaćen u stupicu, gledao je uokolo kako se izvući, ali izlaza nije bilo. Tražio ga je u slikama, nadao se da će ga iščitati između redaka komentarâ o desetim i jedanaestim stvarima, zagledavao se u izvorne kodove stranica ne bi li se negdje ukazalo "exit here", ali sve je bilo uzalud. Kad se, nakon više godina potrage, napokon pomirio s time da je zarobljen u Internetu, konačno je naletio na izlaz. Na jednom prozoru, na koji je slučajno kliknuo, vidio se isti onaj šumarak u kojemu ga je ugrabio Internet. Umorno uzdahnuvši, spremio je link "za pogledati poslije". |
