...in patria sua
25.08.2018., subota
Oj suboto, kamo li se djenu
|
Kako sam prošlu noć od potrebnih osam, a ciljanih šest sati sna odspavao njih četiri, to se danas ne smatram sposobnim pisati. Stoga ću ovaj post postvetiti prvoj muzičnoj zarazi starijeg si potomka. Daklem, zadnjih dan-dva, spomenuti momčić od godinu i pol svako malo mi ulijeće sa "zeko hop", čime me nagovara da mu pustim, a potom i što više puta ponovim puštanje ovog remek-djela muzičko-lingivstičke improvizacije. |
18.08.2018., subota
(Ovaj) blog nije mrtav!
|
Nešto mi se čini da sam tako nešto već bio napisao, ali ne sjećam se gdje, kad i zašto. U međuvremenu, jedan mi je blog stvarno otegnuo papke, i to ne baš posve svojom krivicom. Poliin na bloger.hr-u prije koji mjesec nestao je skupa s cijelim servisom, po svoj prilici jer tamo više nikoga nije bilo. Istina, nije bilo ni mene. Zadnji post bio mi je, ako se dobro sjećam, iz 2012. Tako da je opaska indexovaca nekom znatiželjniku, da sumnjaju da će više od pet ljudi primijetiti da je bloger.hr ugašen, poprilično opravdana. Stariji među nama sada će se prisjetiti i stranice mojblog.hr, koja se pojavila kao konkurencija bloghaeru i blogerhaeru u vrijeme kad je bloganje još bilo unutra (in), da bi vrlo brzo po početku kraja te ere dosta naprasno nestala. Iako tamo nisam nikad ništa otvarao, sjećam se da su se postavili kao utočište bloške elite nezadovoljne stanjem na bloghaeru, i da se u nekom času zbio omanji egzodus s jednog servisa na drugi. Međutim, onda se pojavio fecesbuk i u maniri crne rupe nepovratno isisao ljude s blogova. Gotovo idiotska lakoća kojom se, umjesto blogati, može "šerati" te još idiotskija lakoća stvaranja "internetskih prijateljstava", uparena s jakim algoritmima koji procjenjuju što korisnik želi vidjeti te mu serviraju upravo takve sadržaje i, naravno, reklame, zajamčili su da će na blogu ostati samo oni koji baš vole čitati i pisati te oni koji baš vole da stvari idu svojim redom, a ne kako odlučuju elektronički umovi, u interesu svojih vlasnika (ne smijem preskočiti ni mogućnost direktnih poruka). Fecesbuk, naime, preferira kratke forme, slike i zvukove, a upravo obožava imati potpunu kontrolu nad time što će korisnik (možda prije korištenik) vidjeti. Pored toga, u pravilu odbija pokazivati postove redom kojim su objavljeni, a ne da niti pretraživati arhive, osim arheološkim pristupom tj. skrolanjem do besvijesti. Naravno da sam i ja tamo preselio. Što zbog znatiželje, što zbog brzoplete izjave prije desetak godina, da ću se tamo registrirati za godinu dana. Tada mi se, naime, godina činila skroz pristojno dugim razdobljem. Ubrzo mi je fecesbuk postao novim trećim blogom, zanemarimo li propali pokušaj pisanja na engleskom. Tamo sad danomice prenosim vijesti i kolumne, uglavnom s N1 i Novostî te ponekad s Indexa, obično popraćene mojim kratkim komentarima, tako da ljudi koji su bili dovoljno naivni da me stave među kontakte barem jednom tjednom moraju kliknuti na "ukloni post" i onda na "vidi manje postova od..:". Druga opcija je da me jednostavno stave na "unfollow". Koliko me je ljudi već isključilo, ne znam, premda bi me zanimalo jer je to dosta lijepa mjera toga koliko sam naporan. Osim vijestima, svoje nesretne kontakte zasipljem i uglavnom lošim humorom domaće proizvodnje, člancima s Wikipedije te svime što nađem na Internetu, a što mi se učini potencijalno zanimljivim još nekome, pa makar mi taj netko deset puta rekao da to nešto ne želi vidjeti. Drugi moj blog, sklopljen gotovo samo od slika, živi ugrubo istom dinamikom kao i ovaj, dakle ne češće od tjedno, ali niti rjeđe od mjesečno, a spominjem ga jer je poslužio kao put do još jednog mjesta gdje sam protratio sate i sate. Ta se rupa zove Imgur, a govornici engleskog navodno tu riječ čitaju barem na dva različita načina. Prvi put sam se tamo pojavio iz pukog razloga što je Photobucket.com, gdje sam si prvotno spremao slike za blogove, bio spor i ponekad mi uopće ne bi učitao slike. Poslije je Photobucket odlučio naplaćivati spremanje slika za druge stranice pa sam jednostavno prestao tamo odlaziti. Imgur je, s druge strane, postupno sve više postajao društvenom mrežom, a sve manje stovarištem slika, tako da sam slike počeo objavljivati i tamo i na blogu. Logika mi je bila da su to dvije posve različite publike - jedna uglavnom američka, kratkog raspona pažnje i još kraće pameti, a druga domaća i uglavnom nepostojeća. Tako nekako funkcioniram i sad, s tim da sam već par mjeseci redovitiji na Imguru, negoli na blogu. Sama stranica među ostalim privlači i jer je postavljena kao nekovrsna igrica: postavite neki sadržaj i ljudi ga mogu bodovati pozitivno ili negativno, a mogu ga i komentirati. Bodovi se skupljaju i možete pratiti koliko ih imate. Nakon što se skupi neka količina bodova, korisniku se promijeni status u neki svjetlucaviji, a mogu se dobiti i "priznanja" za najpopularnije komentare, najslike, pokretanje dugih rasprava i što sve ne. Naravno da sam se bacio na skupljanje bodova. Zbog toga sad znam da njihova količina dosta linearno ovisi o vremenu provedenom na stranici, da ih je lakše skupiti na komentarima, negoli na slikama, te da je bodove na slikama lakše skupiti ako su neoriginalne, najbolje kopirane od drugih tj. pokradene. Što sam još tamo naučio, neću pisati jer ću postati dosadan i sebi. I sad mogu na prvi svoj blog, dakle ovaj. Otvorio sam ga prije dvanaest godina i dva mjeseca, s namjerom da se pravim pametan. Od te namjere do danas nisam odustao, a kad u tom pravljenju pametnim ispadnem glup, obično se samo pravim blesav. Blog je krenuo s udarničkim ritmom od barem jednog posta na dan i taj sam ritam držao možda i mjesecima (znam, mogu provjeriti, ali ne da mi se). Doduše, ti su postovi bili preslika onoga što i danas pišem u svoj dnevnik - kratki aforizmi, tek rijetko više od jedne ili dvije rečenice. S vremenom je ritam ipak popustio na post ili dva tjedno, a postovi su, valjda za kompenzaciju, postali dulji. Tematika mi je ugrubo ostala ista, samo što sam filozofiranje obilato zasipavao apsurdnim pričicama ili apsurdnim tekstovima kojima je teško pripisati ikakvu vrstu. Što sam sve pisao, više se ne sjećam, osim da mi je zabavno vraćati se pa čitati vlastite napisotine, osim kad mi bude pravo neugodno. Izuzetak je serija tekstova u kojima se svađam s vlastitim umišljenim paraličnostima. Zadnjih nekoliko godina prebacio sam se u treću, možebit terminalnu blošku fazu, u kojoj su postovi i kraći i rjeđi, a često i besmisleniji od onih prije. Slučajno ili ne, to se poklopilo sa selidbom u Nizozemsku, na doktorski studij, te, kako se čini, nepovratnim napuštanjem samačkog života, odnosno nalaženjem bolje polovice. Potonje je rezultiralo i s dvoje mališana koji također ubiru svoj danak koji bi se mogao nazvati spavarinom. Naime, od početka prošle godine pošteno sam se naspavao valjda deset puta. Zbog svega skupa više se ne sjećam kad sam zadnji put pokušao napisati tekst s glavom i repom, osim možda nekakve huncutarije u kojoj bi prva riječ bila glava, a zadnja rep. - Ako to još nisi napisao, svakako napiši. Hoću, hoću, pa makar se i ponovio. Kao što se vidi, toliko sam umoran da mi ni paraličnosti više nemaju volju biti dekonstruktivne. - Bit ćemo kad to napišeš. Džaba nam udarati mrtvog konja. E, da, zadnjih godina postove gotovo neizostavno, umjesto suvislim svršetkom, zaključim s nekakvom muzikom. Tako ću i sad: |
