...in patria sua

09.09.2018., nedjelja

Popravni ispit

Tematika snova u principu je tematika svakodnevice, samo posložena mimo svakodnevne logike. Zbog toga će svi snovi biti barem malo čudni, a ako neće biti čudni, njihova će se normalnost činiti upravo neugodno čudnom. Čudniji će ljudi imati još čudnije snove, samo što im se možda neće toliko čuditi. S čudnošću, naime, raste i kapacitet za nečuđenje. Točan odnos nije poznat, ali spekulira se da je krivulja eksponencijalna.
Povod za ovo snovopisanje sad je već stvar jučerašnjice, kad mi se u snovima opet pojavila škola, po gotovo istom obrascu kako se vraća već preko desetljeća. Kako već ugrubo isto toliko nisam školarcem, to onu prvu definiciju moram proširiti na sve što je dovoljno dugo bilo svakodnevicom. Dvanaest godina svakako nije za baciti, tako da škola bez puno guranja ulazi u kategoriju svakodnevice. A obrazac koji spomenuh uvijek uključuje to da idem u školu i da me čeka nekakav ispit ili zadaća, najčešće kao zaostale obaveze. Ako u snu bude prisutno putovanje, kao jučer, put će se nužno komplicirati i to mojom krivnjom. Ili ću nešto zaboraviti, ili ću se putem pogubiti. Jučer sam se tako dvaput vraćao u autobus po stvari koje sam zaboravio. Nekoliko puta trebao sam doći u sportsku dvoranu, ali sam se pogubio među svlačionicama koje su se kroz san pretvorile u labirint koji se cijelo vrijeme mijenjao. U jednom od tih snova na kraju sam se našao u prostoriji daleko iznad dvorane i upravo je počelo odbrojavanje do početka olimpijskih igara.
Za ispit mi je rijetko kad jasno o čemu je, dok su zadaci u pravilu vezani za nepročitane lektire (ironično, jer u svojoj školskoj "karijeri" točno jednu lektiru nisam pročitao na vrijeme). U nekim snovima niti ne dođem na ispit, već samo postoji strepnja oko toga što ga moram riješiti, kao obavezu koja je nekako ostala preskočena kroz cijeli fakultet i iza njega. Nekad sam pak na ispitu i sa mnom je gomila drugih ljudi, iz škole ili ne. Ne sjećam se da sam ga ikad počeo rješavati, što objašnjava zašto ne znam o čemu su ti ispiti.
Iako je zadnjih godina dominantna, škola je tek jedan od motiva koji mi se redovito vrte po noćnoj svijesti. Gubljenje po sportskoj dvorani dosta je slično gubljenju po hotelu-labirintu, koji mi je valjda zaostatak od nekolicine povećih hotela u kojima sam se našao i često imao osjećaj da ću se pogubiti. Put do škole pripada pak putničkim snovima u kojima uvijek nekamo idem, ali umjesto da dođem, postupno se sve više udaljavam od cilja, sve manje znam gdje sam i sve sam manje u stanju kretati se. U mlađim danima to je znalo završiti tako da bi mi noge prestale raditi pa sam ostatak sna nekako prohodao na rukama, kasnije bih s auta postupno spao na to da se po cesti vučem u kanti, još kasnije sam se normalizirao pa je glavni problem bilo to što nisam bio u stanju ostati na cesti, već bih nekako skliznuo u grabu i onda ostao smišljati kako ću van.
Gubitak je centralan i u snovima o letenju. Oni su mi trajali otkad znam za sebe pa do puberteta. U najranijima bih se uzverao na nešto visoko i skočio dolje, ali prizemljenje bi bilo meko, a nekad bih i ostao letjeti. Prvi takav (s)let bio je s traktora, koji je, pretpostavljam, trogodišnjaku skroz pristojna uzvisina, kasniji su bili s balkonâ ili krovova. Zadnji san iz te serije krenuo je s penjanjem na drvo po ljestvama. Nakon toga ljestve nestaju i ja visim na grani, prvo s obje ruke, zatim s jednom, a zatim padam dolje. Putem se odbijam od nekakve izbočine i dalje se san gubi u sivilu nepostojanja. Iako mi to nije najranija smrt u snu, označila je kraj letećih snova, a u neku ruku i kraj djetinjstva.
Slično kao sa snovima o letenju, samo nešto kasnije, zbilo se i sa serijom o svjetlima na nebu. U tim se snovima uvijek nešto zbivalo na nebu, obično sa zvijezdama. Uvijek sam bio kod kuće, zajedno s obitelji, i neizostavno fasciniran predstavom. Zvijezde su se vrtjele, svjetlucale, pravile neobične oblike. Iako ne mogu biti u to siguran, vjerojatno su ti snovi posljedicom polarnog svjetla koje se jednom, sredinom devedesetih, dobro vidjelo iz Hrvatske. Završili su naglo. Posljednji san iz te serije opet je bila prekrasna nebeska predstava u kojoj su se zvijezde i planeti rojili po nebu. Međutim, ovaj sam put posegnuo za njima i uhvatio jedan planet u ruku. Bila je to loptica veličine kao i teniska. Predstava je bila laž. Sve je bilo malo i blisko, a ne divovsko i nebesko. Kao što nakon pada s drveta nisam sanjao da letim, tako ni nakon tog hvatanja nisam sanjao svjetla na nebu.
Umjesto toga na nebo su došli avioni. I počeli padati. Po svoj prilici, nepotpuna sigurnost u nepotpuno siguran transport zrakon u noćima se pretočila u slike aviokatastrofa. Raniji snovi obično bi izgledali slično kao i oni sa svjetlima na nebu, samo što bi sad padali avioni ili njihovi dijelovi. Kasnije sam se sâm nalazio u avionu koji će se srušiti. Nesreću bih redovito preživio i onda se nervirao oko nedolaska kamo već. Još kasnije prestala su i rušenja i počeo sam jednostavno kasniti na avion, ponekad i tako da bih se našao na krivom kraju kontinenta par sati prije polijetanja.
Nasuprot snovima o gubitku i kašnjenju stoje snovi o otkrivanju. U njima su centralni motivi stare kovanice, stare knjige i stare zgrade. Osim toga što u njima nešto otkrivam, tim je snovima zajednički rastući apsurd koji u nekom času puca i tjera me na buđenje. Novčići su isprva obični, ali onda postaju sve stariji i sve čudniji. U jednom sam snu prvo iz pijeska na dnu potočića izvlačio kovanice, da bih završio s neolitičkim kamenčićima koji su služili kao novac. U drugom sam od običnih lipa dogurao do lipa kovanih potkraj pretprošlog stoljeća. Barem jednom sam se probudio s osjećajem da neki od tih novčića držim u ruci pa sam ga išao tražiti po postelji dok nisam shvatio da sam to samo sanjao. Knjige i zgrade nisu bile toliko očito netočne jer je tamo ipak veća sloboda u mislenom prostoru. Ipak, čitanje knjige koju je napisala neka plemkinja iz sredine 19. stoljeća, dok se ista ta šeće malo dalje od knjižnice, ili pak knjige nekog fratra iz valjda 16. stoljeća, isto ne može dugo potrajati, baš kao ni otkrivanje vlastite zaboravljene police s knjigama koje kroz san postaju sve starije i sve čudnije. Zgrade su pak najčešće varijacije na temu kuće u kojoj sam odrastao i koju smo srušili prije desetak godina, s tim da nekad ta kuća prerasta u labirint, a nekad ju nalazim zakopanu pod zemljom. Nekad se pak motam po starom dvorcu ili crkvi, a zadnjih godina bude i prostorâ kakve sam vidio u igricama (ponajviše u Morrowindu i iduća dva nastavka serije The Elder Scrolls te u Diablu II). Barem zasad, najupečatljiviji je otok prema kojemu plovim na nekakvom čamcu, a koji je cijeli jedan ogroman labirint tunelâ, s ulazom u obliku lubanje.
Općenito, snovi mi rijetko kad imaju jasnu priču i puno ih lakše pratim upravo kroz pojedinačne motive. Naravno, dok sanjam, toga nisam svjestan i sve se čini logično i povezano, da bi se malo prije ili poslije buđenja nepovratno raspalo. Tako sam u jednoj kraćoj seriji uposlen u nekakvim besmislenim eksperimentima koji uključuju braću i bager i koji neminovno završavaju nečijom smrću. Te me katastrofe frustriraju jer se opet moram vraćati kroz vrijeme i ponoviti pokus. Put kroz vrijeme na čudan se način pojavio i u jednom od običnijih snova. U njemu sam na aerodromu i upravo trebam otići na nekakovo natjecanje na istoku Azije. Mama me davi s kojekakvim stvarima za koje misli da ih moram imati sa sobom, a ja u nekom času shvaćam da se sjećam stvarî koje će se dogoditi tek puno kasnije. Iz toga zaključujem da sam se nekako vratio desetak godina unazad i sad mogu, ali i moram sve opet proživjeti. Dok se još gubim između veselja i frustracije, san se raspada i vraćam se u budni svijet.
S tim ću raspadom zaključiti ovaj pregled, inače podaleko od seobuhvatnog (preskočih dinosaurske snove, proganjanja, paralize, strane jezike, nizozemske snove, potrage za zahodom, snove u snovima i štoliveć). Prilično sam siguran da mi ovo nije prvi takav post na blogu, ali ne znam je li drugi ili ih ima i više. Možda se potrudim potražiti, a ponavljanje će me jedino smetati ako je unutar godine dana. Sve starije dat će mi pogled na sebe iz dvije vlastite, a opet osjetno različite perspektive. Možda bih trebao svakih nekoliko godina ciljano pisati o istoj temi, da vidim kako se mijenjam.

Muzika je poprilično generička, premda je podalje od neugodne. Slušam ju svakodnevno jer su od mojih snova već neko vrijeme bitniji snovi dvojice mališana.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.