...in patria sua
25.09.2008., četvrtak
Krezubo V.
|
Nemam neke ideje pa ću reklamirati jednu stranicu. Duh iz prošlosti Ovak, našel sam se da sam sebi tj. tebi ne dam mira dok god bum mogel. Čisto zato da čim duže ostanem bolesnik. Sad je kraj ljeta, prešlo je evropsko prvenstvo. Jel je Bilić još uvek autoritet? Kak su ti ljubavni i društveni život? A? Crveniš se? Bez brige, samo te zajebavam, znam da od tebe tak niš ne bu. ________________ Hvala na korištenju vremeplova! www.vremeplov.org Ne znam više kad sam si to poslao. Došlo mi je 20. 8. ove godine. Sjećam se da sam ih nekolicinu tako poslao, ali ne sjećam se više kad mi trebaju doći. Moram ih još poslati. Izgleda da sam sam sebi daleko najzanimljiviji. - Sklonost je obostrana. - Pitanje za obojicu: Možete li ne blogovati do početka akademske godine? |
19.09.2008., petak
Zašto danas pišem?
|
Ponajviše zato jer jučer nisam. A trebao sam. - Kao što si i trebao dići postotak pobjeda na paučnom pasijansu. Što znači da smo došli do pitanja vezanih za volju, prave i lažne obaveze. - O kojem nećemo ništa reći. Je li? - Zašto da? Ako bacim papriku u zdenac, to se neće osjetiti na okusu vode. - Baci miceka. Za °rep, da vidi kud ide. Mislim da sam već puno puta konstantirao da znam sve što treba znati, uključujući i to, što je informacija viška. Nedostatak informacija o vlastitim sposobnostima kombiniran s voljom za napretkom generira uspjeh. Kad znaš da znaš, ne znaš, baš da i znaš. - Citiraš sebe od prije bar pet godina. Znam. Tada sam manje znao, ali bio puno pametniji. Sve mi krivo što je taj mali izrastao baš u mene. - Taj mali je dobio najviše centimetar dok je izrastao u tebe. - Molim primijetiti da je jedan glagol savršeni, a drugi nesvršeni. - Nije uopće bitno što sve ovo djeluje nepovezano, glavno da je tok misli čiji su ovo izvaci bio donekle kontinuiran. A plan mora biti izvršen. - Plan je inače da se napiše post s * i °, ali negde u sredini. A kako ćemo naći sredinu? - Nađi zlatnu sredinu kvalitete posta, slijedi ju sad, pa nećemo imati problema. Fali mi početak rečenice za izbacivanje ideje što već pomalo hlapi. A sad sam izbrisao sekvencu. Ogadila bi mi se, znam. - Piši si plus. Za drugi makni cijeli post, za treći blog. Četvrti? - A tko bi ti ga upisao? Popijem malo sporije djelujućeg otrova pa si upišem? - Tko garantira da se u nesvijesti nećeš pobljuvati i vratiti među budne s nezasluženim plusom? Iako svoj blog relativno rijetko čitam (mislim, pratim ja to pomalo, ali ne vidim u tomu ničeg zanimljivog, a ni pametnog, pa samo preletim), po završetku zagrade zaboravljam ostatak rečenice. - Pravo ti budi, kad se bahatiš. A sad sam maknuo još jednu trulu sekvencu. - Vidi gore, iznad bedastih ideja. Haha, ponavljam se. - Iz nekog razloga, ovo te ne nasmijava. Smiješni ljudi obično nisu pretjerano veseli. - Veseli ljudi obično nisu smiješni. Veseli zekani koji nešto sviraju i pjevaju. Ukočeni su, osim što im se glave mehanički njišu. Sve je kakti super. Mačke ili samo njihove *glave lete okolo po monitoru (ili crnoj pozadini, kreću se polako prema gore ili moj pogeod ide u suprotnom smjeru) i nešto pjevaju. Bit će da je nešto crkveno jer se kvazičuju visoki otegnuti tonovi. Mislim da imaju nekakve kapice ili samo blesavo izgledaju. - Druga slika ga proganja. Ili on nju. Ne zna jadan je li ju smislio ili vidio. - I bend isto stvara probleme. Mislim da pri pokušajima da opišem slike griješim u tome što slike ni ne trebam točno pewvesti u riječi, već samo tako složiti riječi da se i u još nekome pojave iste slike. - Ja koji neprijateljski zuri u ogledalo. |
13.09.2008., subota
Književnost je mentalna kuhinja.
|
Našao sam da je ljepota planova u pozitivnoj korelaciji s lijenošću. Zato ću opet pričati pokušavajući uhvatiti što više onoga što mi se mota po glavi. - Što ako bude živo? Recimo da spadam među one nervozne likove koji nisu u stanju svjesno progutati (čuti, doživjeti i ostati na miru) laž, nepravdu, glupost, pa čak i običnu prijetvornost ili lijenost. Ne pokušavam sad prodati sebe pod nekog hipermoralista. - Pokušat će. Ponašanje koje sam opisao u svojoj je biti bolesno. A sad moram dodati i jednu osobinu koja je poprilično fiktivna, a treba mi za razvoj ideje. Recimo da spadam među stvorove koji naprave što su naumili. A i da sam u nekom času ipak naučio mudro šutjeti kad vidim neki dokaz ljudske ništavnosti) Sad sam postao svoj lik i mogu prepričavati svoj zapravo prilično neobičan život, i to u usporedbi s onim za koji se zna. Vraćamo se u prošlost, kad još Internet nije bio uveden u osnovna ljudska prava i kad se ljudi nisu rađali s brojevima. Bijah nervozan student kad sam počeo progoniti pseudoznanstvenike, spirtualce i ine prodavače magle. Išao sam po njihovim prezentacijama, tražio promotivne štandove, obilazio seanse i predavanja, osobno im dolazio, ... i radio scene. U početku sam se brzo odavao odmah govoreći kako im ne vjerujem, prijeteći im policijom (obično potpuno bezuspješno), vičući im da su lopovi i pokunjeno se kupeći doma. No, napredovao sam, kako i priliči nekome tko na nešto troši volju i vrijeme. Prebacio sam se s odgovora na pitanja. Umjesto da vičem, pravio sam se mutavim i pitao, pitao, pitao. Kako točno liječite tumore? Koliko ste uspješni? Potpuno? A koliko ste pacijenata već imali? Ne bi li se to osjetilo na statistikama? Kako osjetite da je netko bolestan? Zašto ja to ne mogu osjetiti? Možete li meni reći kakvo mi je stanje? Vidite, moje kosti su dosta šupljikave, vidio sam na rendgenu. Zašto mi to niste rekli? I tako dok me ne bi potjerali. Jasno, na predavanjima bi me obično utišavala publika dok bi se predavači znojno smješkali. Neki su me i prozivali Sotoninim agentom, reptilom, svega sam vidio, iako sad malo napuhujem. Uglavnom su ostajali prisebni, a često bi me i uz pomoć publike pravo potukli. Nakon par godina počela mi se kristalizirati jedna otužna slika. Od svih svojih pokušaja niti jednom nisam nikoga očistio od vjerovanja. Naklonost sam uživao kod skeptika dok su me njuejđeri masovno prezirali ili čak mrzili. Vjerovanje u tih ljudi ukorijenilo se bolje nego trnje (vrtlari će me razumjeti). Pa sam počeo raditi eksperimente. Po gradu sam postavljao lažne oglase iscjelitelja, vidovnjaka, koječega, i čekao da vidim tko će mi se javiti. Poziva je bilo puno. I svi su me kleli kad bih im rekao da samo gledam koliko ima budala po gradu. Ne krivim ih više. Znanje je očito dosta probirljivo kad bira brlog u kojem će se gnijezditi. Jednom sam tako skupio neke novce i ubio ih na tovar magnetića. Bili su dosta jefitini i prilično bezlični, a u meni je još bilo dosta volje za radom. Pravim radom. Oko mjesec dana sam strugao po njima dok nisam dobio što sam želio - magnetne rune što čuvaju od zaraza. Autentične i unikatne k tomu. S materijalom za najzanimljiviji svoj pokus dotad (prvi put išao sam lagati ljudima u oči da vidim kako će se ponašati) krenuo sam na prvo proštenje koje je bilo dostupno. U dva dana zaradio sam desetak tisuća kuna. Opijen zaradom, rasprodao sam sve magnete u idućih par tjedana. Nekim kupcima sam ponešto natuknuo o svojim sposobnostima (potpuno izmišljenim) da mogu poboljšati opće zdravstveno stanje samo pozitivnim mislima pa sam uskoro dobio i prve pacijente. Pazio sam da beznadne što prije udaljim od sebe (umirivši ih kako znam) i da nikad ne tražim novce. Ostavljali su mi ipak koješta (na indeksu mi se točno vidi koje sam godine prešao u nadriliječnike, vremena za učenje je naprosto nestalo). Također sam nakupio medicinskih knjiga i bacio se na proučavanje. Čisto da se riješim svega što treba pravog doktora. Za trendove nadriliječnika da se prodaju kao dopuna pravoj medicini već sam znao i samo sam ih primijenio. Pričao sam pacijentima paralelno o tomu što im se zbilja zbiva u tijelu (jasno, što pozitivnije moguće) i potom o životnim silama koje treba upregnuti da počne ozdravljenje. Slušali su me takoreći pobožno i dosta puta mi je došlo da nekog ošamarim i objasnim mu kako je naivan. No, nisam. Dosta njih je bilo i zdravo. Dio njih su moji današnji izlječenici od raka. Usput sam si i pravio statistike. A sad ću priču naprasno prekinuti jer ne želim prejudicirati. - A jesi se pravo uvrtio. Šteta što nemaš muda reći da su problemi moderne medicine manjak ljudi koji bi s pacijentima pričali, manjak volje u ljudi da paze na sebe i opće neobrazovanje. Ponajviše prvo. - Da te ispravim, to su problemi medicinara. Medicinski problemi su bolesti. A sad se okrenite i pazite na zube dok povraćate. |
09.09.2008., utorak
Otipkao sam post kojim bih bio umjereno nezadovoljan, a onda mi je riknuo kompjuter.
|
Riknuo je tako glasno da se luster okrenuo u čudu, a čaše samo potiho zvecnule da je to zujalo ionako već odzujalo. Sigurno se pitate zašto uvele ruže u vazi koja je već par dana na stolu od računala nisu reagirale. Razlog je tomu što ruže nemaju uši. A ja se bacam na opisivanje daljnjih događaja, sve u strahu da ovaj opet ne rikne. U zadnje vrijeme mu je to česta zanimacija, ali samo kad procijeni da bi mi time mogao dići tlak. Prije prošlog rikavanja čak sam trenutak prije rikavanja shvatio što slijedi. Na sreću, prekasno da spasim post. Bivanje prorokom ima svojih čari. - I to ti je neko proroštvo, kad se ovome vidi na monitoru kad se sprema riknuti. Neznalico! Proroci ne bi smjeli odati načine (obično sasvim racionalne) kojima predviđaju što će biti. Tako gube kredibilitet i srozavaju se na znanstvenike. - Srozavanje samo u profiterskom pogledu jer se jedan znanstvenik mora debelo srozati ako misli prijeći u proroke, bilo moralno, bilo da mu mozak lagano ode u .wav . Sad proročanskom intervencijom moram spriječiti samoga sebe da samomu sebi kvarim biznis. - Bez brige. Ti ionako možeš živjeti samo od glupana, a takve nije teško obrlaćivati. Samo trebaš paziti da u blizini nema skeptika pametnijih od tebe. Oni gluplji su čak i poželjni jer će ili bijesni otići ili postati tvoji žestoki zagovornici. - Osim toga, ni da sad izbaciš svu teoriju vjerovanja u nadljudskost nekih ljudi i objasniš svaki detalj (znamo mi dobro da to ti nisi u stanju), opet to neće imati nikakvog utjecaja na one koji su si dogme duboko usadili. Lakše je živjeti sa slonom u kući nego rušiti kuću i opet ju graditi samo da se riješiš slona. Našao sam i metodu kako se vjera potkopava. Treba samo postavljati neugodna pitanja i onda zbrisati osiguravši, naravno, da se u blizini bocnutog ne nađe nikakav manipulator. - Općenito su pitanja za podučavanje bolja od odgovora. Ako nekome odgovoriš na pitanje, komunikacija tu staje, a na učeniku je da odgovor nekako implementira u ono što zna. Zato i jesu podla pitanja jedini način da se potkopa vjera. Vjernik će razumom vjerjatno naći odgovor, ali kad ga bude uklapao u ono što zna, doći će do rusvaja. - Pusti svoju bedastu misiju. Idemo na općenito. Kad učitelj postavlja pitanja, a učenik odgovara, obično će većina odgovora biti pogrešna. Na taj način se takoreći otvara prostor za implementaciju odgovora. Mozak sve informacije povezuje. Kad mu se postavi pitanje, on kopa po područjima bliskima pitanju (tj. poziva informacije otamo u svijest) tako da će odgovori (bilo dobiveni, bilo dogurani) biti spremljeni u područje kojemu pripadaju. To već znaju svi manipulatori. Samo se pitam jesu li oni to toga došli metodom pokušaja i pogreške ili analizom. Ja sam naučio (teorijski, praktično sam očajan), a podlogu sa razvio najvećim dijelom sad. Moram još malo podsjetiti na teoriju zrcala. - Ne moraš. |
07.09.2008., nedjelja
Preporuke za slušanje ilitiga recepciju vibracija plinovitog medija putem za to specijaliziranog organa.
|
Devetnaesta. Odite van, što dalje od ljudi. Ako živite u gradu, Erinaceuseuropaeusga. Trinaesta. Naslonite uho na frižider. Četrnaesta. Spustite se u podrum. Ugasite svjetlo i ostanite tako par minuta. Deveta. Uzmite dvije šalice za kavu i poklopite uši. Probajte bez publike jer ćete inače morati pred publikom oprati šalice. Osamnaesta. Par minuta iza pola noći izađite iz kuće. Ostanite barem pet minuta. Prva. Na placu pitajte kumicu jel još uvijek ima onog modificiranog paradajza. Jedanaesta. Bacite kamenčić u zdenac dubok barem pedeset metara. Nemojte i sebe. Trinaesta. Naslonite uho na drvena vrata i kuckajte po njima noktima. Četvrta. Paavoharju. Devetnaesta. Odite van iz auta, ali prije toga navijte neku pop-muziku. Zatvorite vrata po izlasku. Prva. Na placu slučajno stanite na rep nekoj mački. Slušajte ono poslije dernjave. I, koja je magična riječ? - U obranu svog suobitavatelja u glavi mogu reći samo to da je glup i lijen. I da voli čitati (pra)staru popularnoznanstvenu literaturu. N.N. I ovo je išlo pod ICT. Neznanje je zakon. |
01.09.2008., ponedjeljak
Muzika generator i teorija koječega, niti po redu niti obrnuto.
|
Zamislio sam priču kao i mnogi već put, ali odustah, kako od preuranjenog, tako i od zakašnjelog pisanja. Također sam odustao i od pravovremenog, ali to je radi lijenosti. Danas sam nakanio pisati, ali objaviti tek sutranoć, što će reći koja dva sata po početku pisanja. Time sam si ujedno dao i rok unutar kojeg bi trebalo napisati nešto s početkom i krajem. - Početak i kraj možeš tutnuti gdje te volja. - Također pokušaj tu i tamo pisati ono što si nakanio, a ne ono što ti se pojavi u kratkoročnom pamćenju. Prije dosta godina (vjerojatno malo njih, ali nemam pojma koliko) čitao sam neku knjigu u kojoj pisac malo vodi priču, malo razglaba o njoj, a malo o koječemu. Mislim da se pisac zove Daniel Pennac. Par godina poslije toga (lani zapravo) čitao sam jednu drugu knjigu u kojoj pisac na kraju sam sa sobom diskutira o tome koliko mu priča drži vodu. Sve to služi tomu da ne bi tko pomislio da sam originalan. Ideja je originalna, ali samo zato što ju nisam još nigdje pročitao. Inače je vrlo vjerojatno da se već tisuće puta porodila (ta Atenoida u glavama tisuća Zeusoida). Ideja je, kako se iz naslova vidi, strašno primjenjiva, ali za ostvarenje traži oveću količinu posla. Zato sam odmah odustao od bilo kakvog rada i bacio se u vizionarstvo. A vizionare možemo načelno podijeliti na dvije grupe. - Ne možemo. Mjesto grupa imaš krajnosti. Možeš čak i uzeti nekakav koeficijent kojijm ćeš vizionara opsati kao sklonog jednoj ili drugoj krajnosti odnosno gdje se među njima nalazi. - A imamo i zlatnu sredinu, koja je isto dosta popularna. U stilu pisanja ipak prije ili poslije prevlada jedna ili druga perspektiva. Ili gledaju prema naprijed, ili prema nazad. - Jako loša razrada. U knjigama ćeš uredno naći i odlomaka gdje se opisuju prošli događaju iz perspektive budućega i onih gdje se radnja zbiva usporedo s pričanjem. Preskočeni su vizionari, o kojima se govorilo prije nego što odlutasmo. Jedni govore o stvarima za koje misle da će se zbiti kao da se tek trebaju dogoditi (stvarnost i je takva, ako se izuzme naivno ignoriranje kondicionala) i ti se obično percipiraju kao luđaci. - Sasvim opravdana kvalifikacija. Drugi su oni koji se bace u budućnost i pričaju kako je do nje došlo. - Bezveze inzistiraš na vizionarima, kad ovo ide u bilo kakvo pričanje. Ne skroz bezveze, jer ideja mi je malo vizonarska. - Vizionarska, visionarska, visi on nad računalom. Svakako se bavi prilično zamislivim komadićem budućnosti. - Misliš sadašnjosti? Sad moram ubaciti jednu kvalifikaciju koju si idealistički prirpisujem zadnjih par dana. Unaprijed se ispričavam na egocentrizmu. Neki ljudi su iza svojeg vremena, neki ispred njega, a neki su baš ljudi svojeg vremena. Ja trčkaram za svojim vremenom. - Ti si prorok prošlosti i sadašnjosti. Predviđaš ono što je već bilo ili već je. Ono je isto dio kvalifikacije. Robe! - To nisam bio ja, nego si se ti pravio da si ja. A sad nazad priči. Recimo da je netko pokupio ideju od mene za nekog pivskog druženja pa ju prenio dalje, taj treći opet dalje pa se ista pomalo razlila kao pjena iz traljavo natočene pivske krigle. I onda je polako došla do nekog tko voli raditi i zarađivati na tomu. I tko se slučajno bavi glazbom zvanom još i muzika. A program je jednostavan. Sastoji se od generatora slučajnih brojeva i ogromne baze podataka. I par potprograma za pretrage i uspoređivanje koječega. Svrha programa je da nadoknadi inspiraciju autora muzike. Dok običnom čovjeku treba par dana ili čak tjedana da napiše i doradi (to je ono što troši vrijeme) pjesmu, program odmah daje produkt. - Produkt je opet trebalo dorađivati da se ne vidi da je kompjuterski. Čekaj, sad tek slijedi ključno. Ono što ljudi dobro upućeni u kulturu, a k tomu i sposobni razmišljati lako primijete je da se stvari ponavljaju. Što je kultura produktivnija, to se više ponavljaju. Većina modernih pjevača svoje karijere počne s obradama starijih pjesama. Neki tako i završe. - Prigovor. Prije nego što se počelo snimati pjesme, popularna glazba uopće nije imala službene autore. Postojale su pjesme i pjevači. I jedno i drugo se polako mijenjalo s promjenama trendova. Tu i tamo je netko smislio kakvu pjesmu, a neke su pak išle u zaborav. Može se reći da je postojao nekakav fond pjesama čija je veličina ugrubo ostajala ista. Baš i nije, količina pjesama najviše ovisi o količini slobodnog vremena u ljudi, a ono pak o životnim uvjetima. Zato moramo u priču uvesti dvadeseto stoljeće. Sama reprodukcija nije toliko bitna koliko to što je publika rapidno porasla. Umjesto šačice bogatih, danas muziku sluša gotovo svatko. A onda treba i više muzike da se nahrane gladne uši. - I kakve to sad veze ima s pričom? Veće nego što sam se u prvi mah nadao. Prvo sam skrenuo s priče prema nekom svom moralu, a onda sam nekako izletio s kolosijeka i nehotice se vratio priči. Puno ljudi traži i puno raznolike muzike, da se barem malo osjete drukčijima. Ideje o zajedništvu su lijepe dok se ne ostvare. - Kako onda ljudi, umjesto da svaki sluša svoje, obično idu u neke grupe po muzici? Nije li to malo oprečno težnji drugačnosti? - Opet imamo priču o srednjem putu. Mi smo dijelom društvena, a dijelom individualna bića. Evolucijom se pokazalo da je takav model najefikasniji. A evoluciju, koja je ipak samo proces, ne dira puno što će pripadnici najjače takve vrste razbijati iznutra svoje glave pitanjima zašto su takvi kakvi već jesu. - Pa dao si odgovor. Ima još i pitanje kako se ponašati. - Ima i na to odgovor. Sredina, ali ne kao težnja nekakvoj sredini koju niti nismo u stanju prepoznati, već kao odmak od ekstrema. Ništa više. Zacrtana i jasna rješenja znače ujedno i nedostatak slobode. A višak slobode se pak manifestira kao neodlučnost. Npr. kad otvorim mapu sa stranom glazbom i nemam pojma što upaliti. No, masovna publika se ne ponaša tako. Postoji ono što je popularno i to će većina ljudi najradije slušati. Ja takovu vrstu muzike nazivam smećem i štancerajem, a tu mi je i pao program iz priče na pamet. Zašto svaki put smišljati novi tekst i novu melodiju ako se sve ponavlja? A tako sad razmišlja i ne baš prisutan lik dok provodi besane noći sklapajući si bazu podataka. Već je napravio par pokusa s Bachom, premećući mu skladbe i zatim pitajući ljude po inernetu što je to. Najčešće su mu odgovarali da su to neke lošije izvedbe Bacha. Takav odgovor je savršen. Iako sam ne voli previše narodnjake (i sve druge oblike pop-štanceraja), svjestan je da od bilo čega boljeg na Balkanu nema kruha. Zato sad i preslušava koješta i uči svoj program motivima i riječima. Kad završi posao, imat će program od parsto kilobajti koji će operirati bazom od desetak gigabajti. Jasno, za svaki sklopljen tekst i pripadnu melodiju treba i ručno popraviti sve što kompjuter ne zna. A treba i naći neku žensku koja je voljna *pjevati. A i par muških da sviraju. Sam će se radije skrivati kao menađer, da se oko njega ne nakupi previše *prijatelja. Jer naš je lik siguran u uspjeh. A sad mijenjam perspektivu. Idem van iz sobice s čovjekom i računalom u nešto širi svijet, da bolje vidim. Krajem desetih pojavilo se novo lice u svijetu glazbe. Ljeta 2009. guzice su se po diskačima najviše drmusale uz hit Nisam tvoja mlade pjevačice Milene. Uskoro se zaredalo još hitova poput "Gdje si, crni" ili "Sve je sada sivo". Melodije su bile zarazne, a naklada je probijala rekorde. Na naslovnicama se pojavilo novo lice, a zlobnici su rekli da nije ni prvo ni zadnje. No, Milena je ostala aktivna još tri godine. A onda se posvadila s onim prvim likom. Ni jedno nije bilo previše zadovoljno udjelom u zaradi pa su otišli na sud. I tada se otkrila strašna tajna. Iznervirana jednom seksističkom opaskom svojeg bivšeg suradnika ("Ti si ionako bila samo sise i guzica,") izlanula je pred punom sudnicom da je muzika lažna, da ju uopće ne piše čovjek nego kompjuter. Vijest je prvo došla u žuta glasila i tu bi ostala kao dokaz da je pevaljka pukla da ova nije shvatila potencijal te izjave. Preko jednog prijatelja javila se za intervju jednom dnevniku i naširoko ispričala kako su nastajale njezine uspješnice. Intervju je izazvao buru. Kompjutoraš je javno osuđen kao plagijator svih plagijatora (autori te naslovnice nisu uopće uočili ironiju), a pjevačica se nekako provukla kao naivna žrtva profitom zaluđenog psihopata. nju ćemo iz priče ispratiti kao autoricu nekoliko popularnih, ali loših pjesama te sve rjeđu gošću žutih stranica, zadnji put 2016. kao novopečenu majku i nekad popuarnu pjevačicu. A ni muški lik nema više potrebu da bude prisutan iako treba opisati još jednu bitnu stvar koja se zbivala u pozadini i koja službeno do danas nije iscurila van iako je postala javnom tajnom. Naime, dok su ga autori s jedne strane javno blatili kao najgori izdanak profiterizma, makijavelizma (ovo mećem u usta svojim likovima, da se razmemo) i beskičmenjaštva, jadikovali nad propašću glazbene umjetnosti pred nadirućim vodurinama čistog konzumerizma i snebivali se na znak snimatelja, dečko je dobio desetak ponuda da za masne pare ustupi svoj izum. Nije dugo kalkulirao. Sa zarađenim parama (one koje je dobio od muzikanata osjetno su podebljale ono što je već imao) je odmaglio i ostatak života se bavio sitnom poljoprivredom i prodajom piratskog softvera. Naravno, morao je jednom nekome izlanuti da vjerojatno cijela glazbena industrija ima njegov izum. Glas je nastavio lunjati okolo i polako rasti. Tako da se kroz par godina polako ustalilo da se u komentarima pop-muzike obavezno kaže da je to ionako sve kompjuterski generirano. Znakovito je ipak da se kvaliteta i količina muzike tih godina nisu mijenjale. |
