...in patria sua
31.10.2008., petak
Šumske zgode, dio sedamnaesti (ni ja ne znam što ste dosad propustili)
|
Bilo je to prije dosta godina, kad sam se još nadobudno smucao šumama oko svoje kuće (danas više nema šuma jer je sve jedna šuma), a sve u nadi da će mi se zbiti nešto zanimljivo. Kako je događaj uglavnom izmišljen (i još k tomu prebačen u budućnost), to će mi se sad ta nada i ispuniti. Djed mi je više puta pričao da se u jednoj obližnjoj šumi vidi da je zemlja bila orana i da to nikako nisu bili Hrvati (bolje rečeno, Slavonci) jer zadnjih stotinu godina tamo sigurno nikoga nije bilo (tj. bila je šuma), a ni prije, jer se susjedno selo nije imalo razloga širiti na taj dio. Uz malo racionalizacije, složio sam se sa sobom da bi to ipak moglo biti nešto iz srednjeg vijeka jer je prije obrada zemlje bila prebijedna da bi ostavila bitnih tragova, a i jer atmosferilije marljivo rade na sklanjanju tragova ljudi. Nakon nekoliko godina odgađanja, napokon sam se zaputio prema toj šumi da konačno vidim kako izgleda polje nakon par stoljeća. Putem sam skrenuo u polje da uberem par jabuka koje su već dugo vremena bile zrele. Skoro sve su već popadale pa sam se dosta namučio dok nisam skinuo dvije s grane. Okus je bio naprosto neugodan pa sam jednu spremio u džep iz čiste želje da nešto nosim sa sobom. (Kasnije ću doznati da su te jabuke super ako malo odstoje na zemlji.) Kad sam već bio blizu one šume, začuh kako se nešto probija kroz šikaru kraj puta. Uskoro sam ugledao veprovu njušku i, valjda slijedeći algoritme koji rade kad strah potpuno potisne razum (divlje svinje stvaraju probleme kad su gladne, kad se pare i kad imaju mlade pa vepar u kasno ljeto ne bi trebao biti izvor straha), skočio na najbliže drvo. Doslovno skočio, jer znam samo da sam u jednom trenutku vidio njušku kako izranja iz trave, a u drugom istu tu njušku, samo s oko tri metra visine. Popeo sam se na drvce (mladi grab), što se pokazalo lošim izborom. Ono što je izašlo za tom njuškom bilo je jezivo. Onda me je naprosto bilo strah, a sada više ne mogu reći je li to bilo zbog veličine ili zbog izgladnjelosti te životinje. Vepar koji bi, da je propisno uhranjen, imao debelo preko pola tone očito je skapavao. Ispod čekinja jasno su se vidjela rebra, a hrptenjača mu je parala zrak. Izvukavši se iz trave, krenuo je pravo prema meni. Povukao sam se gore koliko sam mogao. Vepar je polako došao do drveta i počeo gristi deblo. Neko vrijeme sam u čudu gledao, a onda mi je sinulo. - Bistra si ti neka živina. - Prije očajna, ali svejedno hvala. - Hoćeš radije jabuku nego koštunjavu ljudetinu? - Samo jednu? To nije ništa. - Znam gdje ih ima više. - Možeš mi pokazati? - Pa da me zakolješ kad skočim dolje. - Gore ionako nemaš šanse. - Onda idemo. Skočih dolje i mahnuh vepru da me slijedi. Nastavio je svojim polaganim korakom pa sam usporio iako mi je srce lupalo kao da je na svjetskom prvenstvu vodenih pumpi. Hod mi je vjerojatno nalikovao onomu osuđenika koji idu pred streljački vod. - A kako ti je pošlo za rukom da gladuješ kad je sve puno hrane? - Ne pitaj. Duga priča. Nakon desetak minuta došli smo do one jabuke. Nešto bržeg koraka, krenuo je njuškati po tlu i jesti jabuke. Gledao sam to u čudu iako se moje svinje ponašaju potpuno isto. - Možeš ići. Neću ti ništa. Ionako ne volim jesti ljude. - Znaš da danas dolje operiraju lovci? - A sljedeće ćeš mi reći da imaju puške? - ? - Predugo sam ovdje da ne bih znao ljude. Iza toga se potpuno posvetio jabukama pa sam se lagano krenuo i pošao kući. Negdje na pola puta uhvatio sam se za glavu. Trebao sam ga pitati za ono polje!!! |
26.10.2008., nedjelja
Što sam učinio sa sobom ilitiga sedam puta sedam u digitalnoj bojanci.
|
Kako mi se u zadnje vrijeme ne da pisati, izvadih iz kante za smeće nešto što sam prije mjesec i pol procijenio nevrijednim objave. U međuvremenu kiteriji se promijeniše... ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa točka ništa ništa ništa ništa ništa točka ništa ništa ništa ništa ništa točka ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa Kad jako puno ponavljam neku riječ, ista mi se učini jako čudnom. - Čudno, čudno, čudno, čudno, čudno, čudno, čudno, čudno. U nedostatku ičeg boljeg uvijek mogu i direktno pričati o sebi. - Teško da možeš biti više očit. U zadnje vrijeme pokušavam: Naći najduže prezime zabilježeno u Hrvatskoj. Zasad ništa preko šesnaest slova, a zapamtio sam samo Katzenellenbogen. Od složenih je najdulje Durieux-Katzenellenbogen. Nositelji ta dva prezimena su bili dijelom javnog života Zagreba u prvoj polovici prošlog stoljeća. Pripraviti dušikov(III) klorid. To je žuta tekućina koja rado eksplodira. Njezin otkrivač, Pierre Louis Dulong, ostao je radi spomenutog svojstva bez dva prsta i oka. Napraviti hrpu posla koja bi me potakla na pravljenje još veće hrpe posla koja bi me potakla na još više posla, s tim da je zadnji posao pravljenje reda i razvrstavanje. Dokučiti kako razmišljamo i kako radi komunikacija, a sve da vidim mogu li uopće skužiti ljude koje često ne kužim. Pohvatati što više praktičnih svrha tako da mogu davati pitanja umjesto odgovora. - Ovo moram objasniti. Kad je čovjek još mali i bez znanja, nema druge nego pitati. Kad nešto već nauči, pokušat će svoj status graditi i na tome što će što češće imati odgovore na pitanja. Kad nauči još više ili naprosto prestane brinuti za status ili za sebe postane učiteljem, onda opet postavlja pitanja. Bilo zato jer mu je tako zanimljivije, bilo zato jer uoči da se bitno lakše uči ako se pritom i griješi (odgovarajući na ona pitanja). Početi nekog vraga raditi mjesto da fantaziram. Dokučio sam da znam sve što trebam znati, ali i to da je znanje o tom znanju jako destruktivno po moral. Motivirati se da pokušam na sreću naći ostatke kakvog keltskog ili ilirskog naselja u vlastitom selu. (Nada živi do prvog pokusa.) Porušiti sve svoje moralne nazore da ih iznova izgradim. Pročitati što više knjiga koje sam nakupio. Što je od svega toga ispalo? Nema jednog najdužeg prezimena. Od šesnaestoslovnih tu su Hadžikonstantinov, Hadžiosmanbegović, Kalajdžisalihović, Kalajđisalihović i Katzenellenbogen, ali ne znam koja i danas postoje ovdje. Najdulje složeno prezime prije šest desetljeća bilo je Marcijuš-Vrbanec-Magdalenić. Isto nemam pojma nosi li ga tko i danas. Našao sam i dosta prezimena koja su mi se u taj čas činila zanimljivima: Dobrojutrović, Giperborejski, Hudobreznik, Pecimotika, Tališmax, Kalabaluković, Potlimbrzović, Strmski, Strmški, Škvrk, Ač, Ać, Ek, Fa, Il, Im, Jo, Fo, Le, Ot, Po, Re, Uj, Ul, Us, Uy, Ve i tri koja mi se ne da pisati. Hrpu prezimena koja su zanimljiva nisam ni vidio jer sam se uglavnom orijentirao na duljinu, često ignorirajući slova. Sinteza dušikovog(III) klorida mi je propala jer sam si udesio elektrolizer. (Dalje sam pobrisao jer je bezveze.) Što se tiče nastavka priče, nisam ja Levantica pa da znam dovršiti priču koju započnem. Ova je ionako smišljena da bude oprekom pravim detektivskim pričama. Ništa se ne desi. Svi tragovi se zametu. Reflektori se ugase i slučaj se zaboravi. Čak je i stvarnost zanimljivija. |
17.10.2008., petak
Treba mi nekakav početak.
|
- Kad je vidio da ju nikako neće popraviti, Piridin je ljutito bacio uru kroz prozor. Prozor je, naravno bio zatvoren. Piridin je toga bio svjestan već u pola zamaha. I upravo je to zakompliciralo stvari. Jer, pošteno izbačena ura napravila bi rupu u staklu i odletjela u krošnju onog čudnog drveta kojemu nikako da zapamti ime te se nekako smjestila blizu debla i čudila one prolaznike koji gledaju kud idu i malo okolo. Ovako je samo neuspješno zaustavljen njezin let, što je uzrokovalo da s par većih komada stakla završi pravo na pločniku kraj zgrade. Još dok je letio prema prozoru, Piridin je začuo strašan jauk. Ne toliko strašan sam po sebi jer se čulo samo JOJ, već zbog glasa koji mu je bio poznat. Ispod Piridinovog prozora na tlu se grčio Tetrahidronešto. Kako niste iz svijeta ove priče, to ću vam ga ukratko opisati. Opasan lik. Jako opasan lik. Vrlo jako opasan lik. Čak strašan lik. Nego, da se vratimo Piridinu. On nije dugo gledao dolje. Znao je da će bol ubrzo prepustiti mjesto bijesu i da nije teško prepoznati prozor s rupom. Otišao je do ormara, izvadio prozorsko krilo i donio ga do prozora. Tiho je otvorio prozor (valjda prozori misle da se ne pristoji ne škripati), izvadio krilo s razbijenim staklom, stavio cijelo i polako zatvorio prozor. Izvađeno je krilo spremio u ormar i sjeo da razmisli kako će do ure. Nakon oko minute neproduktivnog razmišljanja, otišao je dolje da vidi kako stoje stvari. Nekolicina stanara i još par nepoznatih stajala je oko Tetrahidronečega. - Što se dogodilo? - Netko ga je valjda mlatnuo flašom po glavi. - Je li već tko zvao policiju? - Ma oni se uvijek sami stvore. Tu je Piridin, procijenivši da je ostavio dojam stanara koji je nešto čuo pa izišao vidjeti, ušutio i pogledom potražio svoju uru. Bila je u ruci jednog od promatrača. Zasad se sve lijepo odvija, pomislio je. Iz zločinačke euforije prenula ga je policijska sirena. Svjestan da bi njegov odlazak nekog od susjeda naveo da mu policajce pošalje na vrata, ostao je da do kraja odglumi slučajnog svjedoka. |
11.10.2008., subota
Tragom Lkaoanaca
|
Iako je njihov nestanak potpuna misterija i zbog toga podložan zbilja svakakovim teorijama (npr. teza o spontanoj degeneraciji u bubrege, teorija o zemaljcima iz poznatih letećih objekata koji su ih oteli, Maksimovljev model konvergencije u parne i neparne limese, Jepančevljeva vunena fotelja ili mikrokozmoški (ovo nije tipfeler iako je to bio) model s malim ljubičastim kockicama), povijest Lkaoanaca je razmjerno poznata i relativno dobro istražena. Zbog obilja podataka, a i krajnje svrhe ovog teksta koja je zapravo to da se doda još jedna jednako nebulozna teorija, povijest će biti tek u kratkim i nepovezanim crticama, dok sve ostalo možete naći u velebnom djelu Mutijaupe Torkavinaukinaukine Lkaoanci od postanka do. Daklem, Lkaoanci su nastali u početku vremena proklamacijom Jtgna, kao i ostali od sedam malih naroda. Veliki su, kao što je poznato, narasli tek poslije iz spora crvene pupavke (iznimno rijetke gljive otrovne samo ako ju jedete popodne). Rana povijest Lkaoanaca ne bilježi ništa posebno: malo skupljanja plodova, malo međusobnog klanja, malo organiziranijeg klanja, zamjena spola -arhata, Ovi Nasad, prvi njihov ralj, Oni Nasad, drugi ralj, i potom cijela četa sljedećih raljeva, rat za krunu, rat za krunice, rat za krunjenje kukuruza koji se zbivao oko polovice četvrtintog stoljeća, prijelaz u parlamentarni sustav (onaj u kojem s par lamentacija izmantrate narod da vam vjeruje), taktičan povratak u monolamentarni sustav, još jedna četa kraljeva i onda. O prestanku postojanja Lkaoanaca krajnje je teško govoriti iz mnoštva razloga. Za početak, to nije klasični izlazak iz povijesti. Normalni narodi uvijek nekako izginu. Pokolju se, pokolju ih, udave se u pivskoj buradi, ulove zamorca, zalije ih lava, zaspe vulkanski pepeo, pojedu genetski modificirani skarabeji, evoluiraju u više primate, napuče se plodnijim narodima i tako dalje. Lkaoanci toga nisu doživjeli. Naprosto se o njima prestalo govoriti. Tako u almanahu Hgnjgana u godištu sedamnaeste žabe piše kako su odnosi sa susjedima (da ne nabrajam, i Lkaoanci su tu) standardno loši, a ima i poseban prilog na dvije i pol stranice o Lkaoanačkim običajima vezanim za žetvu morske pjene. Sljedeće godine nema ničega. Slično vrijedi i za ostale tiskovine i općenito zapisotine. Između sedamnaeste žabe i sedamnaestog oposuma svaki spomen na Lkaoance naprosto nestaje. Kao da ih je netko iščupao iz tokova misli (makar i SEP-ovski). Da bi se unaprijedila shvaćanja o razlozima tog nestajanja, predlažemo teoriju žutih višanja s optičkim miševima negdje u blizini. Iako nam je jasno da ona ništa ni ne pokušava objasniti, smatramo da će i takva pridonijeti napretku istraživanja njhovog išćeznuća. |
09.10.2008., četvrtak
Narodi koji su imali peh
|
??????. - Za razliku od Amalečana, njih su Židovi zaista potpuno zatrli. Hdlani. - Bila je to dosta osjetljiva nacija. Svi su izginuli od prehlade. Malonci - Prva internetska nacija na Zemlji. Živjeli su u brončano doba pa su pomrli od nestrpljenja. Jklanci. - Obožavatelji pašteta. Nestali su zbog jedne teške epidemije botulizma. Zadnjih par preživjelih je poludjelo i išlo svijetom vičući: Pa šteta, šteta što propadosmo radi glbgrgka (prvotni izraz za paštetu, nastao onomatopejski od onoga što se čuje kad meljete meso s malo kosti). Gvilinjani. - Miran i pošten narod koji je živio na vulkanu. Kvilinjani. - Živjeli su par kilometara od Gvilinjana. Nakon strašne sudbine susjeda spustili su se u neplodne doline i izginuli od gladi. Paraizraelci. - Imali su još goreg vodiča od izraelskog Mojsija. Navodno i danas rijetki preostali lutaju pustinjom i kunu jednoličnu prehranu. Unlovci. - Iznimno estetski narod. Uništila ih je depopulacija jer su se toliko gadili jedni drugima da nisu imali potomstva. Benzenci. - Veliki kemičarski narod. Uništila ih je poplava tumora jer su sintetizirali kancerogene karcinogene bez zaštite. Aluminijanci. - Još jedan kemičarski narod. Pojela ih je vlastita želučana kiselina. Natrijanci. - Oni su nestali nakon kolektivnog kupanja. Srećom po evoluciju, pH mora su poravnali taman da pogoduje slaganju makromolekula. Gardalinci. - Narod Knjige. Svećenstvo je revno tumačilo Knjigu i zaključilo da se svi moraju pirsati hrđavim čavljima. Lkaoanci. - Nije poznato zašto su nestali. Arsenijanci. - Kultura Arsena. Uništio ih je metanol jer su pili lošu rakiju dok su slušali Arsena. Pilonci. - Gradili su ogromne stupove i paradirali ispod njih. Jedan takav se slučajno srušio, a nitko se nije htio maknuti jer im je bilo neprihvatljivo da se tako nešto zbije. Untererđani. - Živjeli su ispod zemlje da ne moraju kupovati spomenike. Zaboravili su gdje im je ulaz pa su se pogušili tražeći ga. Obererđani - Zatvorili su ulaz Untererđanima. Kasnije su ih apsorbirali Nebenerđani pa su tako nestali. Nebenerđani. - Otišli su potražiti Untererđane kad su počeli ozbiljnije istraživati Obererđanske legende. Posljednji pravi Obererđanin je opet zatvorio ulaz. Gelijanci. - Silno škrta i bogata nacija. Djevojke im se nisu udavale jer nitko nije htio dati miraz. Helijanci. - Pobili su ih Hmijanci jer su, zbog piskutavih im glasova, mislili da se radi o Homoićanima. Homoićani. - Još jedan narod koji je nestao radi nedostatka potomstva. Hmijanci. - Iznimno homofoba nacija. Pobili su se međusobno jer si nisu vjerovali. |
03.10.2008., petak
Moram paziti kakva si pitanja postavljam.
|
Najveća opasnost od apstiniranja je da otkrijete da vam ono od čega apstinirate zapravo uopće ne treba. - A sad si to hodi nekud zapisati. Poslije. Prvo da raščistim svrhu postojanja mnogih mene ovdje. O evoluciji istih reći ću da su se razvili apstrakcijom. A čemu služe? - Dobri den. - Dobri den. Kaj ima? - Pa nikaj. Zak pitaš? - A kaj bi drugo pital? - Kaj ja znam. - ... - ... - Čuj, bolje da se ni nismo počeli spominati. Ovo mi nekak bezveze, - Mene isto. - Aj bok. - Bok. Recimo da sam to sad sklopio dijalog dvojice fiktivnih ljudi koji si nemaju što za reći. Ponavljam, fiktivnih ljudi. Daklem oni nisu ja nego moji likovi. Ja s njima uglavnom radim što hoću. S tim da će me gristi savjest ako im napravim što nažao. - Uvijek možeš to tako izvesti da si sami budu krivi. Pusti to. Pitanje je sad kakvi su ti moji likovi. Pretpostavljam da odaju dojam dvojice neukih kvaziintelektualaca koji su se našli previše trijezni da bi mogli lijepo razgovarati. - Na pravom si putu da opišeš sebe. Čime sam želio poručiti da ni pravim piscima nije baš lako opisati ikoga osim sebe. Realistima je dijelom bilo lako jer su stranice i stranice tukli na vanjske opise koje zaista nije teško izmisliti i na unutarnje koje se isto razmjerno lako izmisli. No, i oni moraju doći do dijaloga i svih inih loga. Moraju svojim likovima u usta tutnuti nekakve riječi. A tu će teško naći riječi koje nisu njihove. Pa će tako likovi u pravilu biti različiti, ali govoriti razmjerno slično. - Imam dva prigovora koji ti ideju sijeku kao ukršteni pravci jedni druge. Prvi je činjenica da ljudi ionako govore razmjerno slično ako su u istim čoporima, a drugi da se ubacivanjem malih logičkih i jezičnih markera dadu isprofilirati drugačiji likovi. Npr. nije nikakav problem jednog lika natjerati da rečenice započinje s mislimda, a takvi markeri mogu poslužiti i za opisivanje karaktera. I onda se zaboraviš pa ti lik koji je predviđen da bude bedast slučajno ispali najpametniju rečenicu u krugu od par kilometara. - Pa to se zbiva i u stvarnom svijetu. Mišljenja sam da nisi porušio ideju da likovi iz romana podsjećaju na svoje autore. - To je zato jer ti se ukorijenila. Trebat će ti puno mentalnih batina dok ne nađeš da su tvoji dokazi samo sporadični slučajevi. Onda ću ovaj post čija je svrha da bude (što se sasvim slučajno poklapa i sa svrhom bivanja samog (ili postojanja, ako vam paše)) iskoristiti za još jednu opservaciju o piscima. Čitajući knjige razne primijetih da se ženski likovi daleko češće opisuju kao lijepi nego kao ružni. Ta krasna asimetrija mlogo govori o muškoj naravi. |
