Bilo je to prije dosta godina, kad sam se još nadobudno smucao šumama oko svoje kuće (danas više nema šuma jer je sve jedna šuma), a sve u nadi da će mi se zbiti nešto zanimljivo. Kako je događaj uglavnom izmišljen (i još k tomu prebačen u budućnost), to će mi se sad ta nada i ispuniti.
Djed mi je više puta pričao da se u jednoj obližnjoj šumi vidi da je zemlja bila orana i da to nikako nisu bili Hrvati (bolje rečeno, Slavonci) jer zadnjih stotinu godina tamo sigurno nikoga nije bilo (tj. bila je šuma), a ni prije, jer se susjedno selo nije imalo razloga širiti na taj dio. Uz malo racionalizacije, složio sam se sa sobom da bi to ipak moglo biti nešto iz srednjeg vijeka jer je prije obrada zemlje bila prebijedna da bi ostavila bitnih tragova, a i jer atmosferilije marljivo rade na sklanjanju tragova ljudi.
Nakon nekoliko godina odgađanja, napokon sam se zaputio prema toj šumi da konačno vidim kako izgleda polje nakon par stoljeća. Putem sam skrenuo u polje da uberem par jabuka koje su već dugo vremena bile zrele. Skoro sve su već popadale pa sam se dosta namučio dok nisam skinuo dvije s grane. Okus je bio naprosto neugodan pa sam jednu spremio u džep iz čiste želje da nešto nosim sa sobom. (Kasnije ću doznati da su te jabuke super ako malo odstoje na zemlji.)
Kad sam već bio blizu one šume, začuh kako se nešto probija kroz šikaru kraj puta. Uskoro sam ugledao veprovu njušku i, valjda slijedeći algoritme koji rade kad strah potpuno potisne razum (divlje svinje stvaraju probleme kad su gladne, kad se pare i kad imaju mlade pa vepar u kasno ljeto ne bi trebao biti izvor straha), skočio na najbliže drvo. Doslovno skočio, jer znam samo da sam u jednom trenutku vidio njušku kako izranja iz trave, a u drugom istu tu njušku, samo s oko tri metra visine. Popeo sam se na drvce (mladi grab), što se pokazalo lošim izborom.
Ono što je izašlo za tom njuškom bilo je jezivo. Onda me je naprosto bilo strah, a sada više ne mogu reći je li to bilo zbog veličine ili zbog izgladnjelosti te životinje. Vepar koji bi, da je propisno uhranjen, imao debelo preko pola tone očito je skapavao. Ispod čekinja jasno su se vidjela rebra, a hrptenjača mu je parala zrak. Izvukavši se iz trave, krenuo je pravo prema meni. Povukao sam se gore koliko sam mogao. Vepar je polako došao do drveta i počeo gristi deblo. Neko vrijeme sam u čudu gledao, a onda mi je sinulo.
- Bistra si ti neka živina.
- Prije očajna, ali svejedno hvala.
- Hoćeš radije jabuku nego koštunjavu ljudetinu?
- Samo jednu? To nije ništa.
- Znam gdje ih ima više.
- Možeš mi pokazati?
- Pa da me zakolješ kad skočim dolje.
- Gore ionako nemaš šanse.
- Onda idemo.
Skočih dolje i mahnuh vepru da me slijedi. Nastavio je svojim polaganim korakom pa sam usporio iako mi je srce lupalo kao da je na svjetskom prvenstvu vodenih pumpi. Hod mi je vjerojatno nalikovao onomu osuđenika koji idu pred streljački vod.
- A kako ti je pošlo za rukom da gladuješ kad je sve puno hrane?
- Ne pitaj. Duga priča.
Nakon desetak minuta došli smo do one jabuke. Nešto bržeg koraka, krenuo je njuškati po tlu i jesti jabuke. Gledao sam to u čudu iako se moje svinje ponašaju potpuno isto.
- Možeš ići. Neću ti ništa. Ionako ne volim jesti ljude.
- Znaš da danas dolje operiraju lovci?
- A sljedeće ćeš mi reći da imaju puške?
- ?
- Predugo sam ovdje da ne bih znao ljude.
Iza toga se potpuno posvetio jabukama pa sam se lagano krenuo i pošao kući.
Negdje na pola puta uhvatio sam se za glavu. Trebao sam ga pitati za ono polje!!!
Post je objavljen 31.10.2008. u 22:37 sati.