Kako mi se u zadnje vrijeme ne da pisati, izvadih iz kante za smeće nešto što sam prije mjesec i pol procijenio nevrijednim objave. U međuvremenu kiteriji se promijeniše...
ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa točka ništa ništa ništa ništa ništa točka ništa ništa ništa ništa ništa točka ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa ništa točka ništa ništa ništa točka ništa
Kad jako puno ponavljam neku riječ, ista mi se učini jako čudnom.
- Čudno, čudno, čudno, čudno, čudno, čudno, čudno, čudno.
U nedostatku ičeg boljeg uvijek mogu i direktno pričati o sebi.
- Teško da možeš biti više očit.
U zadnje vrijeme pokušavam:
Naći najduže prezime zabilježeno u Hrvatskoj. Zasad ništa preko šesnaest slova, a zapamtio sam samo Katzenellenbogen. Od složenih je najdulje Durieux-Katzenellenbogen. Nositelji ta dva prezimena su bili dijelom javnog života Zagreba u prvoj polovici prošlog stoljeća.
Pripraviti dušikov(III) klorid. To je žuta tekućina koja rado eksplodira. Njezin otkrivač, Pierre Louis Dulong, ostao je radi spomenutog svojstva bez dva prsta i oka.
Napraviti hrpu posla koja bi me potakla na pravljenje još veće hrpe posla koja bi me potakla na još više posla, s tim da je zadnji posao pravljenje reda i razvrstavanje.
Dokučiti kako razmišljamo i kako radi komunikacija, a sve da vidim mogu li uopće skužiti ljude koje često ne kužim.
Pohvatati što više praktičnih svrha tako da mogu davati pitanja umjesto odgovora.
- Ovo moram objasniti. Kad je čovjek još mali i bez znanja, nema druge nego pitati. Kad nešto već nauči, pokušat će svoj status graditi i na tome što će što češće imati odgovore na pitanja. Kad nauči još više ili naprosto prestane brinuti za status ili za sebe postane učiteljem, onda opet postavlja pitanja. Bilo zato jer mu je tako zanimljivije, bilo zato jer uoči da se bitno lakše uči ako se pritom i griješi (odgovarajući na ona pitanja).
Početi nekog vraga raditi mjesto da fantaziram. Dokučio sam da znam sve što trebam znati, ali i to da je znanje o tom znanju jako destruktivno po moral.
Motivirati se da pokušam na sreću naći ostatke kakvog keltskog ili ilirskog naselja u vlastitom selu. (Nada živi do prvog pokusa.)
Porušiti sve svoje moralne nazore da ih iznova izgradim.
Pročitati što više knjiga koje sam nakupio.
Što je od svega toga ispalo?
Nema jednog najdužeg prezimena.
Od šesnaestoslovnih tu su Hadžikonstantinov, Hadžiosmanbegović, Kalajdžisalihović, Kalajđisalihović i Katzenellenbogen, ali ne znam koja i danas postoje ovdje. Najdulje složeno prezime prije šest desetljeća bilo je Marcijuš-Vrbanec-Magdalenić. Isto nemam pojma nosi li ga tko i danas.
Našao sam i dosta prezimena koja su mi se u taj čas činila zanimljivima: Dobrojutrović, Giperborejski, Hudobreznik, Pecimotika, Tališmax, Kalabaluković, Potlimbrzović, Strmski, Strmški, Škvrk, Ač, Ać, Ek, Fa, Il, Im, Jo, Fo, Le, Ot, Po, Re, Uj, Ul, Us, Uy, Ve i tri koja mi se ne da pisati. Hrpu prezimena koja su zanimljiva nisam ni vidio jer sam se uglavnom orijentirao na duljinu, često ignorirajući slova.
Sinteza dušikovog(III) klorida mi je propala jer sam si udesio elektrolizer.
(Dalje sam pobrisao jer je bezveze.)
Što se tiče nastavka priče, nisam ja Levantica pa da znam dovršiti priču koju započnem.
Ova je ionako smišljena da bude oprekom pravim detektivskim pričama. Ništa se ne desi. Svi tragovi se zametu. Reflektori se ugase i slučaj se zaboravi. Čak je i stvarnost zanimljivija.
Post je objavljen 26.10.2008. u 16:43 sati.