...in patria sua
24.08.2008., nedjelja
Tri sam dana ili više njih imao nekih ideja.
|
Dobrih ideja. - Sjetio si se. Aha. - I sad vidiš da nisu tako dobre. - A sad ih se opet ne sjećaš Naslov posta je trebao biti Reminiscencije - Čega se točno misliš prisjećati? - Opet je zaboravio. Nisam. - Jesi. Nisam. Ideja prva. - Zaboravo si. Nisam. I druga za njom. *Kad čitam kvalitetnu literaturu, volim biti sam. Prisustvo drugih ljudi kvari doživljaj. Čitanje je u neku ruku komunikacija s možda već mrtvim piscem. - To je zato jer čita pornografiju. *(lupa se po glavi) Koji sam ja idiot! - Ovdje vidite kako izgleda samospoznaja. - S dvije ideje nećeš ispuniti kvotu. Tko zadaje kvotu? - Ja. Kvota je ispunjena kad brojka bude dovoljno velika da ne osjetim potrebu prigovarati. - Ne diraj svoje napisotine! Sad smiješ koristiti samo ono čega se možeš prisjetiti. Ideja treća. Iz napisotina, ali zapamćena poradi svoje trivijalnosti. (Dva gospodina sa šeširima se pozdravljaju. Prvi digne šešir, a drugi skupa sa šeširom digne i periku.) - Tri je lijepa brojka. Mislim da sam imao nešto sa zmajevima. - To je zato što je lijevo od tebe nekakva bedasta figurica zmaja. Zmajić je kao iz crtića za limače (osmijeh, diznijevske okeca), a kraj njega su dvije lubanje. Opet sam kvačićnuo ICT. Idem crtati traktore. - Imaš crvljivi toraks. P.S. Jedan odgovor, koji mi otkriva i podosta mojeg neznanja. P.P.S. Bojim se da prilično očito nekog kopiram. : |
18.08.2008., ponedjeljak
Danas radim ćošak i shvaćam svoju pogrešku.
|
Kratka pamet kratko radi, brzo joj se to ogadi. Pogreška iz naslova jako je vezana za pisanje ovog posta i dade se shvatiti (ja sam ju shvatio...). Tko mi ju lijepo objasni dobiva Drassasitov blagoslov (bonus na svako graktanje idućih pet mjeseci), a na izričit zahtjev i PMF-ov periodni sustav elemenata s prirodnim konstantama, ali tek najesen. S desne strane sam stavio kvačicu na ICT jer nemam pojma što je to. Da nije: imitiranje carskog temperamenta, igranje crvenom temperom, iritiranje crva temperaturom, idealni cilj tekstopisaca, ireverzibilna cefalna trepanacija, irski crveni tigar, imam cakanu torbu, - Imbecil crknutoumni (Ha!!!) trabunja. Trebalo ti je par minuta da smisliš srednu riječ. - Zato ha, jer si već mislio da ništa neće biti. To ha služi da se naznači koliko si bijedan um. - Nećemo sad o tradicionalnom oružju koje je usput i tradicionalno sviralo. Predpredzadnja rečenica je ujedno i pitalica za laku noć. - A ovo je zadnja. |
10.08.2008., nedjelja
O vječitoj dilemi i pokrajnjim stazama
|
- A, nećeš. NIsi u stanju. Istina, u sjedenju sam. - Nepristojno je ovakovo izbacivanje iz razvijenog toka misli. Baš kao što je nepristojno brisanje friško odsanjanih snova. Da mi je zadnji ostao, imao bih krasnu esef priču. - Ne bi. Još dok si se budio, počelo ti je biti jasno koliko bi ta priča bila glupa. Nije. Bila je baš prava. Na pola puta između Tolkiena i LeGuinove. - Coelhovsku komponentu si očito zaboravio. Jesam. Čak toliko da mislim da je uopće nije bilo. Zapravo sam prilično sigurno odsanjao zadnju pročitanu knjigu (sad kad se malo slegoše dojmovi), samo iz malo pomaknute pespektive. - Točnije, one koja ti omogućava da pratiš do kraja. A ne voliš biti neutralni promatrać, koliko si god to umišljao. Ti bi radije vukao neke konce. Tko ne bi? - Pusti ostatak ljudstva. Bavi se radije vlastitim nevaljalostima. - Može se također usredotočiti na to da se izvana ništa ne vidi. Ili, još bolje, da izgleda da se sve vidi, ali da to bude samo maska. - I, kako spavati s tim? - Lako, samo puno noćnomornije, što uopće nije loše. S kvalitetnim noćnom morama se dade napraviti dobra spisateljska karijera. - I riknuti od zatajenja srca s par desetljeća iza sebe. - Teško. To bolje ide na suncu uz kakav fizički napor i pola tone sala. Zadnje je ključno, a tu smo dosta slabi. - Onda imaš ludilo na raspolaganju. - Luđaci mogu uvjeriti svijet da se samo prave ludi. - Ludost isključuje svijest o ludosti. Općenito bilo što nevaljalo u mozgu dosta onemogući svjesnost o tom defektu. Zato i jesu mentalne bolesti problematične. Pacijent ne prihvaća to da je bolestan. - Onda će naš nadlik biti specifičan slučaj, jer ćemo mi paziti da ne zaboravi da je lud. - Teško, jer se od njega zapravo ne razlikujemo. Opstojimo u istom mozgu i neizbježno je da patimo od istih poremećaja. - Što nas opet baca u problem introspkecije. Možemo biti svjesni nekog svog stanja u nekom trenutku, ali samo preko usporedbe sa stanjem sad. Klasičan primjer su obraćenici koji često odbace cijeli svoj pređašnji život radi neke fanatičke ideje koja im je uvaljena. - Ne mogu ne reći da to obraćenje nikad nije plod slučajnosti, kako to ti likovi običavaju opisivati, već prilično determiniran proces. Sve priče počinju s nekim teškim skeptikom koji u nekom času doživi prosvjetljenje. Varijacije sad nisu previše bitne. - Što ne znači da nisu zanimljive. - Bitno je da da fingirana skepsa nije ništa doli potencijal da se preskoči u manje zahtjevan mod ponašanja. Stalna sumnja traži puno energije. Vjera tomu doskače na jednosatvan način: postoji autoritet koji će odgovoriti na sva pitanja. Ili barem na neka. Zato svi obraćenici pričaju da su pronašli smisao ili tako nešto. Zapravo su našli nekoga ili nešto što će ih poštedjeti razmišljanja. Sad sam već sigurno nekome digao tlak pa molim publiku da ode popiti čašu vode. - Čemu voda? Čisto da se maknu od kompjutera. - Misliš da će se netko maknuti? I ovo je dovoljno. - Onda mogu nastaviti tiradu. za one kojima je tekst nejasan, ali su si umislili da će ga pročitati kao i ja onomad Uliksa, ovdje stoji još jedan pokušaj davanja svrhe religiji. Ono što me ubija u pojam kod religioznih je nemogućnost da stvari gledaju van svoje vjere. Ako izađu van, onda više neće biti vjernici. Tako da će svaki razgovor s vjernikom o vjeri ili doći do svađe (kad ja govorim), ili dogurati do priče u kojoj nečega mora biti (kad sugovornika pustim na miru). NIkoga nisam još čuo da tvrdi da je vjera naprosto energetski povoljnije rješenje. Ako kao početnu situaciju uzmemo hrpu pitanja na koja se traže odgovori, možemo pratiti njihovo rješavanje. Ili ne baš. - Gubiš se? - Sumnjam da stvari idu baš tako kako sam si zamislio. - S gledišta bilo koga drugoga ionako si uvijek u krivu. Ili barem jako često u krivu. Tako da se zbilja ne moraš zamarati točnošću onoga što govoriš. Najbolje što možeš polučiti svojim filozofiranjem je da netko zaključi da jesi lud, ali nekad baš pogodiš. - Aj nazad na rješavanje pitanja. Ako opet skrenem, opet ću se vraćati na temu. - To ti barem osigurava da ćeš imati o čemu tipkati. - Ali ne veseli, jer je onda jasno da nikud ne napredujem, kad stalno meljem o istom. - Gledaj, nemaš pojma kako brzo drugi uspijevaju misliti. Znaš jedino da tebi nekad trebaju i godine da razviješ kakvu ideju. I znaš da jedino razmišljanje može ubrzati rzmišljanje. Kao i da to jedino ovakvo tipkanje može dići kvalitetu budućeg tipkanja. Nećeš se jedno jutro probuditi i konstantirati da sve znaš, osim ako ne skreneš. - Sad mi je već bezveze raditi skokove. - A da lijepo dovedeš nit do onoga čime se želiš baviti? Tokovi misli nisu nužno nešto što ie samo po sebi. Uz dovoljno truda nastaju čuda. - Iz perspektive neupućenih. Tko je radio, zna točno kako je do čega dogurao. - Slično možemo i s pitanjima. Prvo nešto zamijetiš. I može to dugo stagnirati dok ne dođe na obradu. Ili dok se ne razvije poštena podloga za stvaranje pitanja. - Inače, ključna su pitanja, a ne odgovori. Jednom kad sklopiš dobro pitanje, odgovori počnu iskakati sami. Dolaze kao aproksimacije. - Ne baš kao aproksimacije. - Zašto ne? - Ne samo kao aproksimacije. S jedne strane sve bolje opisuju opaženo, ali često budu sve manji i elegantniji, dok aproksimativni modeli obično traže sve više računanja. - Pusti sad matematizaciju stvari. Mi ionako vidimo samo slike. - Neke stvari se mogu tako rješavati, ali prije ili poslije iskonstruiramo pitanja na koja zapravo nema pravih odgovora. I tu dolazimo do vjere. Vjernički odgovori na načelno neodgovoriva pitanje jesu uglavnom imena božanstava (bio to Jehova, koloidno srebro ili Ivo Sanader) ili priče o nalaženju odgovora u istima. - Ne smijemo zaboraviti niti trikove kojima neki proroci smućuju svoje sljedbenike ne dajući im zapravo nikakve odgovore. To najčešće budu fore tipa Knjiga ili Citat. No, pitanja bez odgovora se mogu razbiti jačim pitanjima. - Prvo inteligencijski intermezzo. - Budući da je u mene inteligencija definirana kao brzina rada procesora, to sam načelno uvjeren da bilo tko može doći do istih rezultata uz dovoljno truda i vremena. A razlog tome što gluplji uglavnom ne stignu je s jedne strane lijenost, a s druge i to što postoji hrpa ljudi koji već jesu ispred. Mnogi će to iskoristiti tako da one sporije naprosto podvrgnu sebi prvo slabeći njihove rezultate ukazivanjem na pogreške i pitanjima do kojih još ovi ne doguraše, a onda instaliranjem vlastitih dometa i sebe kao autoriteta. - Tako rade proroci. Još jedan mehanizam nenapredovanja je i grupna neodgovornost. Ako i nemamo aktivnih proroka, još uvijek može skupina ostati gdje je čisto zbog konformizma. - To potpada pod proročko djelovanje. Stariji članovi imaju autoritet pa mlađe naprosto uvedu u svoje principe. - A sad opet oni brži ili barem baksuzi kojima ništa nije instalirano. Njima pitanja bez odgovora ostaju baš takva. - Da nabacim primjere, iako su općepoznati. Ima li kakovo nadnaravno biće zaslužno za postojanje? Postoji li svrha? Ima li postojanje smisla? Postoji li nematerijalan duh koji se veže uz neku osobu? Ima još takvih, ali neću dalje jer bi se moglo pokazati da dobar dio takvih pitanja uredno zalazi u prirodne znanosti gdje biva posiječen. Za one koji na mjesto odgovora neće odmah staviti da, mogu se razviti protupitanja. Čemu ono nadnaravno biće služi, osim tome da se skrpa odgovor? Što je to svrha? Što je to smisao? Čemu taj duh služi, osim da se zamaskira smrtnost? - S takvim pitanjima namjesto onih prije otišli smo malo dalje i dio njih već sad odumire. Konkretnije, srednja dva sam time ubio jer sam našao da i svrhu i smisao dajemo sami. Daklem, oni su ponajprije osobina nas samih. A bića su zapravo nepotrebna za objašnjavanje apsolutno svega što se u Svemiru dade zamijetiti. Da ne bi bilo da sad pokušavam uvesti dogmu, stvar je jako jednostavna. Duhove smo definirali nematerijalnima. Onda ni nemaju nikakve veze s materijalnim svijetom i mogu mu biti samo nadogradnja. Tvorca mogu nabaciti kao proizvoljno biće koje stoji iza Svemira. Duhove mogu nabaciti kao proizvoljna bića koja se mogu vezati za komade materije. - I što će ona sad tamo? Promatrati. - Kako kad nemaju veze s materijom? Nadnaravni su. Naći će načina. - Smrdi mi ovo totalno. Otvori prozore. - I kakve to veze na kraju ima s introspekcijom? Velike. Ja sam bolestan skeptik. |
04.08.2008., ponedjeljak
Vi.
|
Ja sam mali grbavi gnom koji obično sjedi na povisokoj stijeni ili na grani nekog ovećeg drveta, Odozgo promatram prolaznike i zlobno im se cerekam valjajući pritom strašne gluposti. Povremeno skočim među njih cičući da ih rastjeram ili skupim. Kad odrastem, bit ću gnom među ljudima. I dalje ću valjati idiotarije, a vi ćete mi se smijati, ne znajući pritom da samo kopiram i karikiram vas. Ja ću se pak smijati u mraku. Harrr harr harrrr. - Ti jesi skrenuo. Htio sam nešto pametno odgovoriti na ovo, ali previše tipfelerišem pa ću sad otići spavati. Harrr harr harrrr. |
