Zamislio sam priču kao i mnogi već put, ali odustah, kako od preuranjenog, tako i od zakašnjelog pisanja. Također sam odustao i od pravovremenog, ali to je radi lijenosti.
Danas sam nakanio pisati, ali objaviti tek sutranoć, što će reći koja dva sata po početku pisanja. Time sam si ujedno dao i rok unutar kojeg bi trebalo napisati nešto s početkom i krajem.
- Početak i kraj možeš tutnuti gdje te volja.
- Također pokušaj tu i tamo pisati ono što si nakanio, a ne ono što ti se pojavi u kratkoročnom pamćenju.
Prije dosta godina (vjerojatno malo njih, ali nemam pojma koliko) čitao sam neku knjigu u kojoj pisac malo vodi priču, malo razglaba o njoj, a malo o koječemu. Mislim da se pisac zove Daniel Pennac.
Par godina poslije toga (lani zapravo) čitao sam jednu drugu knjigu u kojoj pisac na kraju sam sa sobom diskutira o tome koliko mu priča drži vodu.
Sve to služi tomu da ne bi tko pomislio da sam originalan. Ideja je originalna, ali samo zato što ju nisam još nigdje pročitao. Inače je vrlo vjerojatno da se već tisuće puta porodila (ta Atenoida u glavama tisuća Zeusoida).
Ideja je, kako se iz naslova vidi, strašno primjenjiva, ali za ostvarenje traži oveću količinu posla. Zato sam odmah odustao od bilo kakvog rada i bacio se u vizionarstvo.
A vizionare možemo načelno podijeliti na dvije grupe.
- Ne možemo. Mjesto grupa imaš krajnosti. Možeš čak i uzeti nekakav koeficijent kojijm ćeš vizionara opsati kao sklonog jednoj ili drugoj krajnosti odnosno gdje se među njima nalazi.
- A imamo i zlatnu sredinu, koja je isto dosta popularna.
U stilu pisanja ipak prije ili poslije prevlada jedna ili druga perspektiva. Ili gledaju prema naprijed, ili prema nazad.
- Jako loša razrada. U knjigama ćeš uredno naći i odlomaka gdje se opisuju prošli događaju iz perspektive budućega i onih gdje se radnja zbiva usporedo s pričanjem.
Preskočeni su vizionari, o kojima se govorilo prije nego što odlutasmo. Jedni govore o stvarima za koje misle da će se zbiti kao da se tek trebaju dogoditi (stvarnost i je takva, ako se izuzme naivno ignoriranje kondicionala) i ti se obično percipiraju kao luđaci.
- Sasvim opravdana kvalifikacija.
Drugi su oni koji se bace u budućnost i pričaju kako je do nje došlo.
- Bezveze inzistiraš na vizionarima, kad ovo ide u bilo kakvo pričanje.
Ne skroz bezveze, jer ideja mi je malo vizonarska.
- Vizionarska, visionarska, visi on nad računalom.
Svakako se bavi prilično zamislivim komadićem budućnosti.
- Misliš sadašnjosti?
Sad moram ubaciti jednu kvalifikaciju koju si idealistički prirpisujem zadnjih par dana. Unaprijed se ispričavam na egocentrizmu.
Neki ljudi su iza svojeg vremena, neki ispred njega, a neki su baš ljudi svojeg vremena. Ja trčkaram za svojim vremenom.
- Ti si prorok prošlosti i sadašnjosti. Predviđaš ono što je već bilo ili već je.
Ono je isto dio kvalifikacije. Robe!
- To nisam bio ja, nego si se ti pravio da si ja.
A sad nazad priči.
Recimo da je netko pokupio ideju od mene za nekog pivskog druženja pa ju prenio dalje, taj treći opet dalje pa se ista pomalo razlila kao pjena iz traljavo natočene pivske krigle.
I onda je polako došla do nekog tko voli raditi i zarađivati na tomu. I tko se slučajno bavi glazbom zvanom još i muzika.
A program je jednostavan. Sastoji se od generatora slučajnih brojeva i ogromne baze podataka. I par potprograma za pretrage i uspoređivanje koječega. Svrha programa je da nadoknadi inspiraciju autora muzike. Dok običnom čovjeku treba par dana ili čak tjedana da napiše i doradi (to je ono što troši vrijeme) pjesmu, program odmah daje produkt.
- Produkt je opet trebalo dorađivati da se ne vidi da je kompjuterski.
Čekaj, sad tek slijedi ključno.
Ono što ljudi dobro upućeni u kulturu, a k tomu i sposobni razmišljati lako primijete je da se stvari ponavljaju. Što je kultura produktivnija, to se više ponavljaju. Većina modernih pjevača svoje karijere počne s obradama starijih pjesama. Neki tako i završe.
- Prigovor. Prije nego što se počelo snimati pjesme, popularna glazba uopće nije imala službene autore. Postojale su pjesme i pjevači. I jedno i drugo se polako mijenjalo s promjenama trendova. Tu i tamo je netko smislio kakvu pjesmu, a neke su pak išle u zaborav. Može se reći da je postojao nekakav fond pjesama čija je veličina ugrubo ostajala ista.
Baš i nije, količina pjesama najviše ovisi o količini slobodnog vremena u ljudi, a ono pak o životnim uvjetima. Zato moramo u priču uvesti dvadeseto stoljeće. Sama reprodukcija nije toliko bitna koliko to što je publika rapidno porasla. Umjesto šačice bogatih, danas muziku sluša gotovo svatko. A onda treba i više muzike da se nahrane gladne uši.
- I kakve to sad veze ima s pričom?
Veće nego što sam se u prvi mah nadao. Prvo sam skrenuo s priče prema nekom svom moralu, a onda sam nekako izletio s kolosijeka i nehotice se vratio priči.
Puno ljudi traži i puno raznolike muzike, da se barem malo osjete drukčijima. Ideje o zajedništvu su lijepe dok se ne ostvare.
- Kako onda ljudi, umjesto da svaki sluša svoje, obično idu u neke grupe po muzici? Nije li to malo oprečno težnji drugačnosti?
- Opet imamo priču o srednjem putu. Mi smo dijelom društvena, a dijelom individualna bića. Evolucijom se pokazalo da je takav model najefikasniji. A evoluciju, koja je ipak samo proces, ne dira puno što će pripadnici najjače takve vrste razbijati iznutra svoje glave pitanjima zašto su takvi kakvi već jesu.
- Pa dao si odgovor.
Ima još i pitanje kako se ponašati.
- Ima i na to odgovor. Sredina, ali ne kao težnja nekakvoj sredini koju niti nismo u stanju prepoznati, već kao odmak od ekstrema. Ništa više. Zacrtana i jasna rješenja znače ujedno i nedostatak slobode.
A višak slobode se pak manifestira kao neodlučnost. Npr. kad otvorim mapu sa stranom glazbom i nemam pojma što upaliti.
No, masovna publika se ne ponaša tako. Postoji ono što je popularno i to će većina ljudi najradije slušati. Ja takovu vrstu muzike nazivam smećem i štancerajem, a tu mi je i pao program iz priče na pamet. Zašto svaki put smišljati novi tekst i novu melodiju ako se sve ponavlja?
A tako sad razmišlja i ne baš prisutan lik dok provodi besane noći sklapajući si bazu podataka. Već je napravio par pokusa s Bachom, premećući mu skladbe i zatim pitajući ljude po inernetu što je to. Najčešće su mu odgovarali da su to neke lošije izvedbe Bacha. Takav odgovor je savršen. Iako sam ne voli previše narodnjake (i sve druge oblike pop-štanceraja), svjestan je da od bilo čega boljeg na Balkanu nema kruha. Zato sad i preslušava koješta i uči svoj program motivima i riječima. Kad završi posao, imat će program od parsto kilobajti koji će operirati bazom od desetak gigabajti. Jasno, za svaki sklopljen tekst i pripadnu melodiju treba i ručno popraviti sve što kompjuter ne zna. A treba i naći neku žensku koja je voljna *pjevati. A i par muških da sviraju. Sam će se radije skrivati kao menađer, da se oko njega ne nakupi previše *prijatelja. Jer naš je lik siguran u uspjeh.
A sad mijenjam perspektivu. Idem van iz sobice s čovjekom i računalom u nešto širi svijet, da bolje vidim.
Krajem desetih pojavilo se novo lice u svijetu glazbe. Ljeta 2009. guzice su se po diskačima najviše drmusale uz hit Nisam tvoja mlade pjevačice Milene. Uskoro se zaredalo još hitova poput "Gdje si, crni" ili "Sve je sada sivo". Melodije su bile zarazne, a naklada je probijala rekorde. Na naslovnicama se pojavilo novo lice, a zlobnici su rekli da nije ni prvo ni zadnje. No, Milena je ostala aktivna još tri godine.
A onda se posvadila s onim prvim likom. Ni jedno nije bilo previše zadovoljno udjelom u zaradi pa su otišli na sud. I tada se otkrila strašna tajna. Iznervirana jednom seksističkom opaskom svojeg bivšeg suradnika ("Ti si ionako bila samo sise i guzica,") izlanula je pred punom sudnicom da je muzika lažna, da ju uopće ne piše čovjek nego kompjuter. Vijest je prvo došla u žuta glasila i tu bi ostala kao dokaz da je pevaljka pukla da ova nije shvatila potencijal te izjave. Preko jednog prijatelja javila se za intervju jednom dnevniku i naširoko ispričala kako su nastajale njezine uspješnice. Intervju je izazvao buru. Kompjutoraš je javno osuđen kao plagijator svih plagijatora (autori te naslovnice nisu uopće uočili ironiju), a pjevačica se nekako provukla kao naivna žrtva profitom zaluđenog psihopata. nju ćemo iz priče ispratiti kao autoricu nekoliko popularnih, ali loših pjesama te sve rjeđu gošću žutih stranica, zadnji put 2016. kao novopečenu majku i nekad popuarnu pjevačicu.
A ni muški lik nema više potrebu da bude prisutan iako treba opisati još jednu bitnu stvar koja se zbivala u pozadini i koja službeno do danas nije iscurila van iako je postala javnom tajnom. Naime, dok su ga autori s jedne strane javno blatili kao najgori izdanak profiterizma, makijavelizma (ovo mećem u usta svojim likovima, da se razmemo) i beskičmenjaštva, jadikovali nad propašću glazbene umjetnosti pred nadirućim vodurinama čistog konzumerizma i snebivali se na znak snimatelja, dečko je dobio desetak ponuda da za masne pare ustupi svoj izum. Nije dugo kalkulirao. Sa zarađenim parama (one koje je dobio od muzikanata osjetno su podebljale ono što je već imao) je odmaglio i ostatak života se bavio sitnom poljoprivredom i prodajom piratskog softvera.
Naravno, morao je jednom nekome izlanuti da vjerojatno cijela glazbena industrija ima njegov izum. Glas je nastavio lunjati okolo i polako rasti. Tako da se kroz par godina polako ustalilo da se u komentarima pop-muzike obavezno kaže da je to ionako sve kompjuterski generirano. Znakovito je ipak da se kvaliteta i količina muzike tih godina nisu mijenjale.
Post je objavljen 01.09.2008. u 00:02 sati.