...in patria sua
31.07.2008., četvrtak
Spljeto
|
Maločas sam zaspao ponad tipkovnice i sanjao valjda nekog biologa kako pokušava štakora ugurati u plastičnu čašu. Štakor se batrgao što je zvučalo dosta pucketavo. Ispred mene je u isto doba po tastaturama kuckalo dvoje male djece. Već odavno nisam sanjao nešto izravno povezano sa slušnim doživljajima. A nekad davno sam zaspao buljeći u cestu ispred sebe (u školskom autobusu). Dok sam dolazio sebi, nekakav crtani lik je opako isplazio jezik koji je u par sekundi postao cestom. A dosta poslije toga sam opet zaspao, ali buljeći kroz prozor postrance. Pa sam sanjao kako gledam kroz prozor. Nisam načistu jesam li bio u polusnu otvorenih očiju ili sam sanjao ono što sam maločas vidio. Za ono s cestom sam siguran da je zapravo slika iz sna postupno nekom logikom prešla u ono što su vidjele oči. Za drugo ne znam. Nauk: Svijest je misao o misli. Prišap: Prethodna rečenica je puko sranje, ali dobro zvuči. Barem meni, barem u ovom stanju. Ključakza: Slobodno ponašanje sprečavaju mehanizmi koji nisu puno više od energetskih barijera za određene mislene i ponašanjske puteve. Ako smo u kakvom udešenom stanju, oni neće funkcionirati pa će se puno bolje *vidjeti karakterna podloga. |
25.07.2008., petak
U zadnji čas pišem, opet ciljano, opet o introspekciji.
|
Da ne bi bilo opet da tipkam bez glave i repa, evo ih: glava i rep. - Što se s onim između? Tek ima doći. - Čudan je stvor taj tvoj post. - Ne vrijeđaj. Ti nemaš ni bicikla. - Krivi vic. - Zbilja. Ti nemaš baš ništa. Jedva da jesi. - Svejedno jesam. A ti si pak neživ dokaz da tipkovnica zbilja sve podnosi. - Ja sam živ, da se razumijemo. To što sam dijelom hrpa slova digitalno zapisanih, a dijelom umišljaj vlastitog tvorca, to je stvar njegove bolesti. - A, nije. Ja sam za grbavost i ćoravost. A mozak si je sam kriv. Ne bih se baš složio. Recimo da netko egzistira bez vanjskih utjecaja. Kako može išta znati o sebi? - Ti ne egzistiraš bez vlastitih utjecaja. Uronjen si u ljude kao nespretni ekspeditor u živo blato. To će reći da ti treba prilično vremena da se izvučeš, a i to samo ako se ne batrgaš. - A zašto bi se htio izvući? Problem gledanja na stvari. Ako hoću išta znati o sebi, moram se gledati kroz tuđe oči. Sam sam sebi uvijek standard pa se opis sebe svodi na samohvalu i samokritičnost. - Imaš rupu u logici. Nisi stalan. MIjenjaš se pa možeš uspoređivati sebe prije i sebe sada. Ili jednog sebe iz jednog vremena i drugog sebe iz drugog vremena. Teško ili nemoguće. Nemam savršeno pamćenje. Sve starije od par minuta je mutno. Tek poneki bolan ili radostan bljesak koji ne govori previše. Nego, da se vratim na analitiku, naravno, ne onu koju svaki pošten lučbar prezire. Ako hoću promatrati sebe, moram kroz tuđe oči, kroz svoje mogu vidjeti samo druge. - A što je sa zrcalima? Misliš na kameleone? - Ne nužno. Plod komunikacije je, osim izmjene informacija i emocija, i postajanje malo više nalik sugovorniku. Tako da u svima s kojima tratiš vrijeme možeš vidjeti i komadiće sebe. Preslikane. Kao što će i drugi vidjeti malo sebe u tebi. - Još malo ušećeri to i imaš njuejđersku poeziju za djecu. - A kako drugačije to reći? - Pa ubaci barem nekih neutralnih stvari poput "vodena otopina amonijevog acetata" da razblažiš ovu fruktozu. Što si tako mrgudan? - Uočio sam bolest. Eto zašto. - Preskočimo radije pitanje o boelsti. Ne podnosi slatko izražavanje, ali ne zato što je mrgud, nego zato što je mekušac. Uvijek bude tako. Samo si stvore dovoljnu barijeru da nitko ne vidi kako cmizdre i prave se smrtno ozbiljni na sve što vide. A kad malo poodrastu, onda još budu cinični. - Tako, strpati se u treće lice i jadikovati. - Ja sam mehanizam protiv ispovijesti. - Zakasnio si. - Jebiga. Kasna dojava. - Ti si isto koristan kao i uen. Dođe rat, prođe rat, pa krene pomagati mrtvima. - Levantica vam je već lijepo rekla da o tome pojma nemate i bolje da ne prigovarate. Što je najbolje, uopće nisam loše volje, samo slijedim ideje. - Jedino što sad ima smisla reći je da lažeš. Znam, zato si to i rekao. - Zašto nisi preduhitrio? Moram se naučiti opuštati i prepuštati. - To radi kad plivaš. - Neće se tako utopiti. - Neće. Sranje. Onda to radi kad se budeš pentrao po kakvoj stijeni od barem desetak metara. - Pusti, nije suicidalan tip. Dok mu je dosadno, razmišlja o smrti, ali ne bi za nju ni prstom mrdnuo. Kao onaj starac iz narodne priče. - Mi ju znamo, publikum ne. Ma, kratka priča. Nosio je drva na plećima pa mu je bilo teško. Pa se jadao kako bi mu bilo ljepše da sad umre nego da se muči s teretom. Pa stao zazivati smrt da ga pokupi. Pa mu Smrt došla. I pitala ga zašto ju je zvao. A ovaj joj reče da mu pomogne nositi drva. - Eto, takav si ti lik. Nekonkretan. Mislim da sam već barem jednom konstantirao da ako budem nešto rekao, neću moći puno govoriti. Pa mi onda lakše nabaljzgati nečega mjesto da u rečenicu dvije izbacim produkt par godina razmišljanja. - Ne dajte se zavarati s ovih par godina. Sporijeg mozga teško da ćete naći u prirodnim znanostima. Evo ga i sada lagano boli glava jer ne zna što bi rekao. - I još se nije domislio. - Kako onda skaču novi reci? - Prolazna inspiracija. - A dokle to misli trajati? - Dok ne prođe. - Čini mi se da već pomalo prolazi. - Ošlo. - Što sad? - Gotove rečenice? - Ko da ih pun bunker imamo. - Onda sam ponoviti bitno. - Oćeš reći da zaključimo post? - Mah, izbaci konstantacije. - Zaboravih. - Smisli nešto drugo, ionako je ovo toliko nerazumljivo da ni sam neće kužiti tekst za par dana. A gdje će onda kolege blogopisci. Konstantacija prva. Ona sve pretvara u konstante. Konstantacija druga. Onda ne radi ništa jer je prva već sve obavila. - Ovo je smiješno samo tebi. I samo sad. |
22.07.2008., utorak
Čudom se čudim, zašto u Budim,,,
|
Jägerbrau Iz duboke šume vraćaju se lovci noseć mrtvu divljač svakojakog roda: zečeve i lije te poneku srnu. Nešto će se jesti, nešto da se proda. Umorni od hajki, prašnjavi i znojni otvaraju vrata lovačkoga doma, na stol velik bacaju ulov mnogobrojni, iz kaputa izvlače tijela svoja troma. Teške čizme skidaju da noge odmore, a za njima čarape iz kojih se puši, zatim noge umaču u velike lavore i odmah im bude ugodnije pri duši. Vode iza nogu žuti su ostaci i gorak miris imaju, kao da još gnjiju. Pivom ih proglasimo (šteta da se baci)! Prodat ćemo ljudima, neka samo piju. Ljudi ko ljudi, zgrade ko zgrade (samo veće i ljepše od zagrebačkih), mostovi kako Levant reče. Samo im je piva odvratna. Zanimljivo je proučavati njihovo viđenje povijesti. Ima znakovitih diskrepancija kad se uporedi s našom. Nakon mnogo introspekcije i vanjskih podataka došao sam do zaključka da živo ništa ne valjam ma koliko se trudio sniziti kriterije. Bojim se da ću isto još mnogo puta zaključiti i da bi prestanak takovog gledanja na sebe tek bio propast. Glede nekih prijedloga da ja nešto mrzim te da sam na nešto nabrušen, postoje dva zamisliva odgovora pri čemu je stvarnost linearna kombinacija istih. Jedan je to da me zbilja živcira kad si ljudi grade iluzije ili su naprosto lijeni da dođu do stvari do kojih sam ja došđao bez problema. Također me nervira bilo kakav oblik laganja. Drugi je da me itrira činjeničnost prvog pa smišljam kojekave modele da se malo umirim. Uglavnom pokušavam svemu dati ime i definiciju, pr čemu napadam ona stara imena za koja procijenim da navlače na pogrešne ideje. Primjeri su dobro/zlo, pravo i demokracija. Njedno od to troje/četvoro ne znači baš ono što mu ime kaže. Dobro i zlo su očigledna posljedica postojanja grupa i sustava vrijednosti. Dobro je što nama ide u korist, a zlo što je na štetu. Prirodi je inače sasvim svejedno. Pravo je pak posljedica bahatosti vlastodržaca i gluposti humanista i liberala. Da mi netko iz čista mira kaže da npr. slobodno mogu ići kud me volja, pitao bih što si to lice umišlja i je li možda puno kakvih opasnih namjera. A demokracija je u svojoj biti anarhija. Toga u ljudi prilično očito nema pa nije u redu nazivati polupromjenjivu aristokraciju nekim zamagljujućim imenom. Ovo gore su samo pokušaji da prvo sebi definiram sve što stignem. Modeli pak pokušavaju općeraširene nazovidefinicije strpati u ljudsko ponašanje. Prema tome, iako dobro i zlo sami po sebi ne postoje, unutar družbe lovaca na zmajeve moram se držati norme da su zmajevi zla bića, a s njima i društvo zaštitnika zmajeva. Ljepše rečeno, za taj sustav navedena razdioba svega postoji. - Dosta si namlatio. Jap. Laku noć! |
17.07.2008., četvrtak
Bit ću kratak.
|
- Jesi. P.S. Da ne budem baš toliko kratak, evo konstantacije pa nek se ljudi tko je već u stanju: Vjera je oružje onih koji ju potiču u drugih ljudi. A sad kidam. |
09.07.2008., srijeda
Otkad studiram, riječ studentica mi ne zvuči ni lijepo ni pametno.
|
Dokle moja glupost seže procijeniti sve je teže jer granice stalno bježe mjesto da na miru leže. Ako volumen znanja proglasimo stalnim, onda se jasno vidi da su ljudi široke naobrazbe nužno plitki, a oni koji su duboko u nečemu, obično ni o čemu drugomu nemaju pojma. Nakon kraćeg promišljanja i brisanja natrkeljotina, zaključujem da je volumen znanja očito stalan u nekom času, a nečije karakteristike se u kratkom vremenskom periodu (npr. u pola sata tračanja) dovoljno malo mijenjaju da bi to bilo potrebno uzimati u obzir. - A što ako osoba baš u to vrijeme uči? U tom slučaju mogu reći da se ionako ne trača u realnom vremenu, već se razglaba o slici osobe kakva je zadnji put spremljena u umove tračaoca. - A što ako se trača o osobi koja je prisutna i radi nešto što joj mijenja osobine, a ne zna da ju se trača? Tada će tračaoci ekstrapolirati eventualnu promjenu i tračati o suodnosu prošlog i budućeg stanje te kritizirati pojedine momente koji im se učine vrijednim komentiranja. Zapravo, ne možeš se toliko promijeniti u pola sata da bi to bilo bitno. - A što ako je osoba na plastičnoj operaciji? Kako će tračaoci to pratiti? - Pa dovoljno je da znaju za to. U krajnjoj liniji, mogu i doktori tračati svoju pacijenticu, makar ista imala i jedan manji kromosom. Teško da će doktori govoriti upravo o promjeni samoj. Predmet zanimanja je obično usporedba dva stanja. A tračaoci isto ne mogu govoriti o kontinuiranoj promjeni jer znaju samo jedno stanje, a drugo tek mogu nagađati. No, priča nije ni bila o tračanju, već o voluminoznosti informacija. - Vidiš, malo prigovora i odmah se izgubiš. Nije čudo da imaš štambilj viška u indeksu. Aj bar priznaj da sam u zadnji čas iskočio. - Majstori iskaču iz pogrešnog vlaka taman kad ovaj dođe na neki most. A prije toga trče za tim vlakom. Slabašna slika. - Točna slika. Ne pomaže. Poruka se prenosi kad je dovoljno efektna. Zato i jesu znanstvenici, filozofi i sva slična čeljad u anonimi. Ne znaju prezentirati to čime se bave. Samo nešto pripovijedaju i paze da se ne izgube. Ili pak oduševljeno pripovijedaju i opet ne vide da ih se baš ne prati najbolje. - A zašto uopće širiti bilo kakvo znanje? Ako izbacimo iz igre opće dobro (podosta traljav pojam), ostaje vlastito dobro. U društvu neznanja nije pametno previše znati. - Ti misliš da je moguća takova transformacija za tvojega života? Nisam siguran, ali svejedno mi je ugodnije kad znam da održavam nešto do čega nije baš bilo najlakše doći. - Hoćeš reći da je civilizacija nešto što se nije moralo razviti te je uglavnom plod velikih umova i radnika? Očito sad i u to moram sumnjati ter pretpostaviti da društvo uvijek vodi što većem uređenju. - Zašto onda svako malo netko ratuje? Imaš li ti ikakve ideje ili samo prigovaraš? - U prvom redu prigovaram, ali mogu i pomoći. Ti si prilično iritantna paraličnost. - Samo ako si dovoljno glup da se živciraš. |
01.07.2008., utorak
Protuteža prethodnom postu
|
KompjuLtor mi rikava svakih par minuta i pravo je čudo kako uspijevam stalno visjeti na IntAernetu. Maloprije je jedan član sedamnaeste mišje ekspedicije sretno projurio meni ispred noKsa, a van domašaja (možda bolje dogažaja) nogu. Čestitam novopečenom šetaču. Za dva dana idem na ispit koji traži tjedan daUna učenja. S naukom sam počeo danas popodne. - Ovo goNvorim samo zato da ne bi tko mislio da je ovi mamOlaz odustao od paraličnosti. - Ti si ropska paraličnost. - Ja sam fuĆnkcioner. - Ti si rob. Bit će dovoljno. Jako bitna opaska: Upravo sam postao svjestan činjenice da je srpanj. U srpnju se mentalni sklop svih u obrazovnom sistemu prebacuje iz "kad će kraj" u "daleko je početak". Nije uopće bitno kad je nastava gotova. I jedna bitnija. Kohlrauschov i Ostwaldov zakon su empirijski. Nemojte tratiti vrijeme na izvode. - I jedna neusporedivo bitnija od one dvije prije. Čisto zato jer ima crticu ispred sebe. Što misliš reći? - Već sam rekao. Poruka je između redaka. |
