...in patria sua
21.06.2008., subota
Zagledavanje u žensko srce obično bude protumačeno kao buljenje u sise.
|
Rečenica iz naslova je ispucana jer mi se počesto desi da ispari. A ovu čuvam u glavi barem tjedan dana. - Onim koji nisu uočili, dao je očit dokaz da rečenicu sasvim sigurno neće zaboraviti. Jap. Samo, stvar je u tome da ono što se meni čini savršeno jasnim većini ljudi djeluje totalno nepovezano. I to ne mogu prodavati kao neku svoju specifičnost. A možda i mogu. Trebam samo zamisliti omanju hrpicu ljudi i među njima ću sigurno poprilično stršati nerazumljivošću. Statistika primorava da u desetak nasumično odabranih ljudi njih desetak budu mediokriteti. - Hoćeš reći da ti nisi? Ja sam mediokritet koji se traljavo izražava. Nerazumljivost koju sam zakačio nije plod inteligencije, puno razmišljanja ili vrhunaravnih ideja, već slabe podloge. Budući da imamo mozgove, sve naše vještine direktno zavise o iskustvu, a tako i izražavanje. - Topla voda. - Mlačna voda. - Bljutavo. A čujte, odnekud moram početi. Ili možda vi u rukavima čuvate odgovor na pitanje kako prestati s tipfelerima i od ovog teksta učiniti nešto čega me neće biti sram već u času tipkanja? - Nemamo. Mi smo tu da prigovaramo. Samo vi prigovarajte. Nisam vam dao nikakvih drugih ovlasti. - Samo ti pametuj. Nismo mi kompletan sadržaj tvoje savjesti. - Hoćete reći da sam ja rascjepkana ličnost? Hahahaha, fraktalizacija. - Da, ali tek s dva koraka. Treba još puno njih dok sasvim ne poludiš. Onda ćeš moći razgovarati isključivo sam sa sobom. Imajte na umu da ovdje primarno ipak razvijam tipkalačke sposobnosti (kako detipfelerizaciju, tako i obezbesmišljavanje), a ne ludilo. - Vidi se kako ti ide. Uvijek mogu reći, a i jesam, da je sve ovo napisano ciljano i da će, ovisno o inteligenciji i ludosti čitatelja, s vremenom kristalizirati neka ogromna mudrost koju letimičnim napreskočnim iščitavanjem uopće nije moguće uočiti, a s punom koncentracijom tek teško. - Možeš tako reći i da ti je u dvorištu zakopan ćup s rimskim srebrnjacima. - I ako to bude dovoljno ponavljao, sam će sebe u to uvjeriti i ostatak života prekopavati dvorište. - Možda najbolje da mu samo pojačamo ovisnosti o kompjutorisanju. I dalje će biti potpuno beskoristan, ali barem neće biti na opće ruglo. Moram priznati (sam sebi, naravno) da mi u ovom času nije dosadno. - Malo prije si skoro zaspao. Rekoh za ovaj čas. Na početku mi je zbilja bilo dosadno. Zato sam i prizvao tolike likove. Što je veći rusvaj u glavi, to je manja pospanost. Prorade sinapse, zaiskri elektronika, zadime se uši, a ovo nabrajanje prestane da ne bi previše nalikovalo na ono prije desetak dana. - Problematično desetak. Nije u redu tako se izražavati kad točno znaš kad si zadnji put tipkao. A ako ne znam? - Kad znam da znaš da znaš. Beskonačna rekurzija znam da je jedna dosta zgodna definicija svijesti. Zapravo nikad dalje od toga nismo ni išli. - Hoćemo, ali ipak sam ja dosta slab procesor i trebat će vremena dok ne izračunam novi odgovor. - Ovo je jadno! Praviš se da si vlastiti mozak. A u redu je praviti se da sam podličnost vlastite podličnosti? - Paraličnosti. - Ne. Savršeno relane ličnosti koja ima tek zanemariv problem da ne može izaći u otvoren svijet. Pretpostavljam da je samo meni jasno da ovdje lako mogu preskočiti u teologiju. - Nemoj. Da to shvatim kao poziv? - Nemoj. Jesi li ti jedan od onih likova koji govore samo jednu riječ? - Nisam. Ili od onih koji na sve odgovaraju niječno? - Niti to. A zašto su onda tvoji odgovori takvi kakvi jesu? - Eto, potrefilo se. Od stvari koje su mi se u zadnje vrijeme motale po glavi ne mogu se skoro nijedne prisjetiti, ali ovo jesu kakvi jesu me podjsetilo na jednu. Stvaranje svijeta. Kreacija. Fnjhrghtziklog. U biti prilično trivijalna stvar. Ako isključimo vjeru (Nakon mnogo kopanja koje još ni približno nije gotovo zaključio sam (tj. momentalno ću reći) da mogu tolerirati sve oblike ograničenja, ali oni ne mogu mene jer postavljam neugodna pitanja. Načelno vjerovanja ne smetaju jer se odnose na podosta nedostupne stvari, ali kod onih koji su nakanili sklopiti odgovore koji se ne mogu pobiti postoji velika mogućnost da će ići na živce onima koji su od propitivanja odustali zbog čega god), imamo svijet za koji znamo da postoji i da slijedi vlastite zakonitosti. Preciznije, nije potvrđeno apsolutno ništa što bi se protivilo prirodnim zakonima. - Tu ima jedna kvaka. Ako imamo neki set od ljudi postavljenih prirodnih zakona, prije ili poslije se desi da se neki od njih pokažu nevaljalima. Ono što slijedi je u neku ruku podlo. Teorije se dorade tako da se nova opažanja opet uklope. Zašto kvaka? Pa to je najobičniji napredak znanosti. Dođe kao povlačenje crte po rubu nekog fraktala ili tako nečeg. Svaka je sve duža i pokazuje sve više detalja. - Kvaka. Jer si je znanost na taj način osigurala da uvijek bude u pravu. Pa nismo blesavi. Osim toga, promjena paradigmi ne ide baš jednostavno. Nekad treba i po generacija da se uspostave nove *činjenice. I zašto bi znanost morala nešto postavljati? Njezina svrha je da što sustavnije opiše svijet, a ne da ga krene sintetizirati. Mi jesmo u tome svijetu i manje-više bi trebalo biti očito da je sve što nije striktno vezano za preživljavanje i razmnožavanje zapravo zabava. - Htio je reći da znanost nije zabava, ali rekao je suprotno. Izgleda. Korijeni znanosti su u znatiželji i težnji živih bića da nešto slažu ili trazlažu. U mozgovima se do razvilo do apstrakcije. - Tralala bljezgbljezg. Hoćeš reći da se gubim? - Dva sata iza ponoći. Itekako se gubiš. Nego, kad smo već kod nerazumljivosti, nju sam htio postaviti kao posljedicu ispisivanja toka misli, ali odletjeh nekud dalje. - Ne možeš reći da je tok misli kad iza svakog drugog entera staneš i misliš što ćeš dalje pisati. Prilično je jasno da bljezgariš. Možda bi se to moglo pravdati pospanošću, ali većinu si toga natipkao budan i dostatno priseban. Mediokritetstvo? - Tražila se neka razrada. Zaribano je ciljano razrađivati stvari. Za početak, zato jer konačan tekst nije isto što i slijed misli koji je vodio do nekog zaključka. Misli nisu linearne i rado prave kojekave čudne oblike. No, tekst je linearan silom prilika (čitamo ga redom, a ne napreskokce ili u paralelama ili kako već). Čisto zato jer nam mozak bitno slabije barata s uvezenim podacima nego s onim što je sam posložio. Nadalje, svrha eseja i sličnih mudrijašenja nije da se pokaže kako je autor o nečemu promišljao, već da se u čitatelju pobude ideje, po mogućnosti upravo one koje su se pojavile u autora. Da bi se takav tekst mogao napisati, treba prvo imati odgovore na sve prigovore koje bi autor sam sebi mogao postaviti. A na pitanja tekar. Bez toga se umjesto eseja dobiju povraćotine poput ovdašnjih. Osim odgovora, treba i biti u stanju napisati nešto čitljivo. A onda treba još i znati kako umjesto nekog konačnog odgovora napisati nešto što će čitatelja natjerati da oduševljeno dođe do autorove misli. I na kraju treba nekako čitatelju dati do znanja da autor to već zna. Ili negdje prije. Bitno je da bude. - Takav *poučljiv način pisanja je u biti manipulacija. Primijetih. Samo što za uvaljivanje neistina treba biti puno veći majstor nego za otkrivanje tople vode. Kod obične istine samo treba koristiti poznate činjenice i slagati ih tako da se lako može doći do nekih manje očitih. - Ali u manipuliranju i indoktriniranju se radi u dlaku isto, samo što se na ključna mjesta ubace laži. Mislim da malo pretjerujemo. S jedne strane zato što je premalo umova dovoljno jakih da to rade, a s druge zato što su ljudi načelno toliko glupi da se manipulacija (može i) mora izvoditi grubom silom, ponavljanjem laži dok ne povjeruju. Što sam točno trkeljao o mediokritetstvu, više se ne sjećam, ali imam jednu zanimljivu sličicu. Mentalnu sličicu. Preptostavit ću da svi znate za Gaussovu raspodjelu. Ljudi su po umnim sposobnostima raspoređeni tako da čine tu krivulju. Prevladavaju prosječni, a kako idemo prema ekstremima broj nosilaca takvih osobina drastično opada. Palo mi je na pamet da to treba malo nadograditi. Baza je sigurno takva kakva jest, ali sposobnosti ovise o koječemu još. Ponajviše o okolini. A okolina je prosjek. U načelu barem. Koliko se kužim u ljude, kod njih postoji prilična kohezija. Recimo, ako ih pustite da se kreću pravolinijski, napravit će kolonu. Ako ih raspršite u nekom prostoru, s vremenom će se kondenzirati u kapljice od po nekoliko jedinki. Ista ta kohezija postoji i kod osobina. Mali će se trsiti da ispadnu manje mali. Veliki će često biti pogrbljeni (ja sam primjera, radi, malen i pogrbljen). Glupani će na razne načine pokušavati ispasti pametni. Pametni će zato često mudro šutjeti. Govori će se ujednačavati. Slušat će se slična ili ista muzika. Pričati o istim temama. Ukratko, držimo se standarda. I to nije nešto na što se treba ljutiti. Tu mislim na one provale bijesa protiv konformizma. Konformizam bitno olakšava komunikaciju. I ubrzava. Ako svi znaju skoro sve o natriju, onda neće biti suvišnih pitanja kad netko dođe s viješću da mu je komad natrija upao u čašu s vodom. Bez kohezije mogli bismo očekivati pitanja poput "Što je natrij?", "Što je upao?" ili "Što je s?". - Opet si upao u trkeljanje. Kad se ne mogu sjetiti što hoću reći. A načelo o odnosu količine rečenog i izgovorenog već znamo. Uglavnom, konkluzija je imala biti da je mediokritetsttvo nužno stanje stvari. Zamislive su relativno izolirane grupice koje nisu unutar prosjeka, ali unutar njih opet postoji standard kojemu se svi članovi pokušavaju približiti. Daklem, sredina. Mediokritetstvo. - I kako sad to povezati s općim rušenjem kriterija u školstvu i posljedičnim zatupljivanjem društva te s porastom broja sektaša i svega srodnog? To nema veze s medikrotetstvom. Njega smo manje-više riješili. Poplava njuejdžeraja je nešto što prvo treba dokazati. Ljudi su bili i ostali praznovjerni. Prije bih rekao da se mijenja sastav nego količina vjerovanja. Mjesto crnih mačaka sad imamo chemtrailove, mjesto Boga Svijest, mjesto proroka autore paraznanstvenih knjiga. Ukratko, napredujemo. - Samo što nikud ne idemo. A kamo bi išli? - Naprijed? Kako znaš gdje je naprijed? - Kako onda znamo što je nazad? Anakronizam se prepozna jer su odbačena načela zapamćena. Kod novih stvari je malo teže reći kamo vode. - Mislim da je ipak prilično jasno kamo ide država čija djeca govore po dva jezika i pola ih preko ljeta izučava prirodne znanosti, a kamo ona čija djeca ne znaju što je atom i kane jednog dana raditi u birokraciji (sportaši i manekenke, ali znamo kud to vodi za većinu). - Tipično ziheraško priigovaranje. - Ma čim je prigovaranje, odmah ne valja. Radije pokušaj biti konstruktivan. - Ili katalizirati. Raspad ili napredak. U svakom slučaju energetski povoljnije stanje. Katalizatori rade kad postoji mogućnost. Europa je danas žestoko izliberalizirana i izdemokratizirana. Ne može joj se desiti nikakav raspad. Zasad. Kako ekonomija bude dalje propadala na korist Kineza i ekipe s Istoka, tako će Ejuropljani postajati sve zatvoreniji. I tu imamo dva scenarija. Zapravo samo jedan. Postupno pogoršanje životnih uvjeta i uspon desničara na vlast u sve više država. Daljnje pogoršanje pod njima sve dok neki incident ne izazove rat. - Drugi scenarij je ono što će se zbilja zbivati. Neću ga ispripovijedati da vam ne pokvarim zadovoljstvo dok budete gledali vijesti. |
09.06.2008., ponedjeljak
Umjetnost se sastoji od obrta, kiča i avangarde. Kontroverza je stvar društvenog uređenja.
|
Nakanio sam, nakon ovećeg posta (post u ovom slučaju znači post, a ne post), natipkati nešto bez paraličnosti. - Nećeš uspjeti. - Nisi uspio. - Ajde sad priznaj da si htio da ispadne baš ovako. Naravno. - Ne, nemoj ništa priznavati. Ja radim pod svojom voljom. Kasniš malo. - Kad mi pokušavaš nametnuti kontrolu. Teško je dijeliti s nekim glavu. Misliš, postojati kao potpuno izmišljen ilitiga nestvaran lik? - To što još nisam potpuno preuzeo kontrolu stvar je odgađanja i samo odgađanja. Jednom ćeš gledati stvari iz prikrajka. Kao onaj lutkar na kraju filma "Biti John Malkovich". Puno si umišljaš za paraličnost. - Kad sam isti ti. Autoiluzionist. Stvor sposoban stvoriti vrhunske varke u koje će jedini povjerovati. I posumnjati. Nije li malo traljavo istovremeno inzistirati na tome da smo isti i onda pljuvati po jednome? - Ne znam kako te drugačije upozoriti na stvarnost. A da pokušaš biti manje ja, a više neko drugo ja? - Nema se tu što pokušavati. Nedostaje ono ključno za dobru prepirku sa sobom. Što? - Ne znam. Onda ima previše onog suprotnog. Indiferencije ili takovog nečeg. Toga smo dobrano svjesni. Ako je opći stav BMK, onda neće izlaziti puno teksta. - Što je najgore, ne vidi se ništa izvana. Kao da se spremaš nenadano krepati. Ma nije tako. Samo sam malo previše u stvarnom svijetu. - Onda ti hitno treba liječenje. Ako budeš previše odvojen od izvora kvaziovisnosti (igrice, Internet, alkohol, lakše droge, kopanje nosa), shvatiš da ti isti uopće ne trebaju. - Pa ti bude dosadno. - Jel ovaj prije mene drugo i prvo drugo ti? Nisi sve to ti? - Ne. Onda vas ima više od jedan. - Više od dva, hoćeš reći? Više od jedan. Ja ipak imam neke više ovlasti. Bit ću sad pogana mrcina i proglasiti se minibogom ovog kvazuiuniverzuma. Donekle opravdano jer ga moja svijest potpuno sačinjava. Drugim riječima, sve što namelju ovi likovi meljem ja iako im u neku ruku dajem slobodu da brbljaju što hoće. - Kako to da se još nije pojavio Lucifer? Nemam namjeru razrađivati univerzum do te mjere da nastanu funkcioneri. Fosfor je najbolji dokaz koliko to zbilja ne valja. Osim toga, mogu uredno i ja biti Dobri i Zao. Te dvije osobine su ionako posljedica toga što smo društvena bića i što nam mozgovi rade kad god ne trebaju (što će reći skoro uvijek). Svijet bez ljudi je svijet bez dobra i zla, ako smo ljudima proglasili sva bića koja su u stanju imenovati stvari. - Mislim da će i neki majmuni onda potpasti pod ljude. Aha. Najviše onih vrste Homo sapiens. Kad smo već kod inteligencija, ima jedna stvar koja me duže vrijeme motivirala da se proglašavam mediokritetom (imam još hrpu motiva za isto tako da rješavanje ove neće učiniti nikakve štete), a to je, naravno, peta riječ ove rečenice, samo u nominativu jednine, a ne u genitivu množine (netko bi rekao da su te dvije riječi potpuno iste, ali to je zato jer samo rijetki vide crtu iznad zadnjeg slova kad je genitiv množine u pitanju). Sad kad sam lijepo objasnio što mi je na nazovipameti, mogu i objasniti sadržaj ispod spomenute teme. Kako jednom prirodnjaku i priliči, nisam u stanju napisati esej o vezi inteligencije i sposobnosti, već ću samo magloviti ustvrditi da bi korelacija trebala biti eksponencijalne naravi. To zato jer brzine procesora u glavama ljudi naprosto ne mogu bitno odudarati. Svi smo tu negdje. No, one male razlike, zbog toga što učenje jako zavisi o tome što već znamo, s vremenom postanu drastične. Da je sad devetnaesto stoljeće ili neki svjetski rat, radio bih pokuse na djeci. No, s obzirom na moju struku, najbolje bi bilo da nikad ne radim pokuse na djeci. - Skretanje dostojno serpentina u Zaistovcu. Teško se suzdržati od destrukcije vlastite ideje. Krajnje stvari ipak moraju biti jako bliske nuli. A htio sam samo reći da bi bilo krasno uzeti hrpu djece, izmjeriti im nekako oni IQ na početku velikog istraživanja i onda ih sve učiti neke smislene stvari, ali kontrolirano (osigurati da svako radi istu količinu vremena) i u redovitim razmacima testirati sposobnosti ili znanje. Ako mi teorija valja i ako bi djeca surađivala, razlike bi konstantno rasle. - Moraš imati na kvaziumu da bi pokusi iziskivali da izbaciš svu na onaj ili ovaj način oštećenu djecu. - A zašto ne bi radio s odraslima? Više koštaju. Agresivniji su. - Da si se malo potrudio oko pokusa, mogao sam te uspoređivati s doktorom Mengeleom. Uzeti ime nekog psihologa iz dvadesetog stoljeća zbilja je bezveze. Lako je moguće da bi, uz malo sreće, pogodio ime baš onog koji je tako nešto i napravio. - Nećemo provjeravati. Nije nimalo ugodno doznati da je neka ideja razvijana nekoliko dana prije par tjedana proslavila stoti rođendan. Zato je zdravije potpuno se okrenuti od bilo kakvih smislenih stvari. - Niti slučajno. Samo si ne smiješ umišljati. ... - Što je sad? Ogroman oblak netipne bolesti nadvio mi se nad čeoni režanj. - Ispucaj protugradne rakete. Pa da mi po nosu padaju komadi leda. Što bi ljudi rekli. - Sam si. Ima ih nekolicina tipkajućih okolo. - Samo dvoje. Prošao je oblak. - Vidim. Ovo postaje nevjerojatno dosadno. - Što je prilično vjerojatno uzme li se u obzir da se u zadnje vrijeme trsiš ne ljutiti. Ljutnja je najbolji katalizator za lupanje gluposti. Što si gore raspoložen, to ćeš manje paziti što tipkaš. U tvom pravedničkom gnjevu stranice će se nizati bez ikakve kontrole, kule od karata rušit će se kao da su od pijeska i obrnuto, vjetrenjače će u strahu podizati onim krakovima zidove kao da su suknje i pokazivati gole mlinske kamenove, miševi će plesati kazačok zajedno s dabrovima pazeći da ih ovi pritom ne zgaze, a mačke će biti indiferentne. - Samo trebaš ostaviti zdrav razum. Otkud onda ovo ako ga se tek trebam riješiti? - Gledaj, moram povremeno na vece. Iako ne jedem i ne pijem i, shodno tome, nemam fizioloških potreba, ipak mi se riga od onoga što radiš pod mojom paskom. Fino, sad nas je već troje. - Evo onda i mene, da ne bi tko mislio da si ozdravio. Da pogodim, ti si Tema. - Ne, ovaj, a dobro, jesam tema. - Morat ćeš se naučiti lagati. - Očekivala bih od zdravog razuma da kaže suprotno. - Baš suprotno. - Čudan si ti neki stvor. - Naprotiv, savršeno sam racionalan. - Stvor koji odgovara takovom opisu sigurno to neće reći. - Zašto ne, ako jesam? - To porađa sumnju. Svaka samohvala ju inducira. Samokritike isto, ali postoji i mogućnost da će biti prihvaćena kao takva. - Vrijedi to i za samohvalu. Što me podsjetilo na genijalnu rečenicu jedne meni potpuno nepoznate blogopiskinje koja je rekla da joj samokritike ne nedostaje. - A mene je podsjetilo sve ovo gore na neke stare tekstove. Znam, ali suviše sam ograničen da bih tipkao nešto novo. Osim toga, tekstovi mi ionako nisu za čitanje. Svrha im je da kod iznimno zaribanih slučajeva posluže kao hipnotik ili emetik, što već prije dođe. I taman kad sam otkrio toplu vodu, moram, tj. hoću, ma kako slobodna volja bila posljedica iluzije, zaključiti da više od ovoga ne bi ni meni bilo probavljivo. |
