...in patria sua
27.05.2008., utorak
Svakog posta deset dana dosta.
|
No, kako nadomjestiti već pristojno natrulu starež u kojoj su se baš počeli razvijati crvi krasniji od onih prije? Kako započeti nešto barem približno sličnog intenziteta debilnosti, a opet dovoljno drugačije da samo oni vida oštrijeg od šišmišjeg primijete da je sve uvijek isto? - Pitanja nerješiva za te, niski stvore. - To opet ona vrana? Aha, treba dokrajčiti sekvencu. - Tebe će netko dokrajčiti. O tom poslije. - A ne potom? Može i onda. Sad je na redu sličica. Koju treba iznaći i urediti eda bi se vidjelo da Drassasit nije pusta izmišljotina, nego, filozofski gledano (tako se može izraziti samo osoba iznimno neupućena u bilo kakva promišljanja osim možda vlastitih, i to pod uvjetom da se to može prozvati promišljanjem), biće koje zbilja postoji, makar i tek kao izmišljotina. ... Slikica sklopljena. - Neće te biti sram? - Oćeš da na tvoj sektor instaliram narodnjake? - I? - I!? I!??!?!??! (da i ja nešto dodam) - Mislim da smo počeli sticati imunost na muziku za... - Trta? Niža bića. - Kao da si ti nešto visok. Mislio sam na neku drugu visinu. - Ja isto. Aj slikica. Ne mogu ni sebe nadvrijeđati.  - Bezvezna. - Iskljucat ću ti neurone u kojima si zabilježen. - Imaš samo dvije dimenzije. - Osim toga, nastao je kao črčka na digitronu. - Osim toga, dugo vremena nije ni imena imao. - Aha, izmislioc mu je jednom zaspao za stolom, jamačno se našavši pred kakvim novinskim člankom, matematičkim zadatkom s brojevima manjima od sto, pitanjem na koje postoji očit i trivijalan odgovor ili kakvim drugim poslom prenapornim za njegov moćan um. - Aha, bolje mu idu poslovi kod kojih se mozak može ostaviti u leru. - Primjera radi, razvrstavanje čarapa u parove ili razvrstavanje parova u čarape. - Primjera radi, tipkanje bljezgarija poput svega što imate nepriliku vidjeti ovdje i uokolo. - Da se vratimo ipak imenu, izmislioc nije zapravo ni njega izmislio, nije bilo čak ni onog stanja. koji neki zovu inspiracijom. - Da, probudio se s imenom. - I to je bilo to. Samo što je iz nekog razloga bio i ostao uvjeren da je jedno s bilo duplo. - Samo nije znao koje. - Pa je lupio bezveze. I to poslije (sad) otvoreno priznao. - Iako je puno ljepše čekati i dočekati drugu osobu koja će reći isto. Ljudovi, budući bića koja se ugodnije osjećaju među sličnim bićima, više vole da ih se otkriva nego da se sami otkrivaju. Zato i postoji igra skrivača. - Ovo bi se dalo sasjeći i prokazati kao hrpa idiotarija. Da, ali nitko nije dovoljno blesav da se time bavi. Suvrsnici mi pravdaju drugi dio svog latinskog naziva upravo time što, kad nešto čitaju, vade ono što valja, a ne ono što ne valja. - Čime si zapravo rekao da nemaš čitatelja. - I opako zaglibio jer se sad nećeš izvući, a da netko ne dobije po nosu. - A taj ćeš biti ti. Koliko vas zapravo ima? - Kojih nas? Ovdje smo samo ti i mi. Kako onda kojih nas? - Ironije radi. Ljude koji nisu autor ovog teksta upozoravam da je izuzetima zapravo zanimljivo čitati ono što su napisali. Tako se može izbaciti i nešto općenitija ideja. Sebi smo u načelu zanimljivi. - Ili još općenitija. Sebi smo zanimljivi onoliko koliko se potrudimo. Lijenčine u pravilu same sebi idu na živce. Barem ako su lijene misliti. Za ostale ne garantiram. Sad bi bilo korisno razviti jednu opako neutralnu paraličnost da nekako sortira bljezgarije na bljezgarije, još veće bljezgarije i na bljekzgarije. Zadnje bi bile čak i tekstopiscu iritantne. Usput budi rečeno, našao sam osiguranje protiv srama koji obično izazove slučajan susret s bilo čime što samo napisali u prošlosti, makar i prije minutu. Ne pisati o sebi. Uvijek to budu laži. - A ni o drugima. To pak budu projekcije. - A ni o stvarima. To budu deluzije. - Zapravo o ničemu. Radije čitajte. To je lakše zatajiti. - A možda ni čitati nije baš bajno. Uzmimo za primjer znatiželjnika koji neupućen u ruke uzme nešto Araličino (kao što se meni desilo u dobi kad sam po vjerovanju knjižničarke bio premlad za gospodara prstenova) i to pročita. Pa si ostatak života radi toga uređuje čeoni reljef. - Tj. trese žbuku sa stropova. - A lijepo ti je na naslovnici pisalo da knjiga služi tomu da se razvije mržnja. Koja je ujedno i autokatalizator. Mržnju je najlakše zamrziti. Ali onda je strašno lako orijentirati tu mržnju na neke stvarne likove. Koji su ipak vredniji prijezira. - I to je vrst mržnje. Najbolji je cinizam. Ne. I tu njušim nešto nezdravo. Uzgred budi rečeno, već se mnogo redaka bavim politikom. I još koječim, samo ne odveć konkretno. Našao sam što me smeta u svim vjerovanjima i uvjerenjima. Naivnost. Uvijek mi se nameće pitanje: Kako si to možete dopustiti? Tu je kompleks i njega treba liječiti. Mjesto da pitam ljude kako su se srozali, bolje da ih pitam što misle o ušećerenom limunu. Takova pitanja puno bolje induciraju ljude da sami sebe opišu. - No, zato se treba znati ponašati. - Što ovome baš i ne ide. Treba vježbati. - Kasniš dva destljeća. Baš se pitam koliko je očito da je pola crtica nabacano nasumično. Enter je genijalna tipka. Siječe ideje kao da su od volframa. |
17.05.2008., subota
Ovaj naslov itekako ima veze s tekstom
Rebusa skroz malo. Ako ikoga zanimaju, negdje su na frmhru. (1, 3, 1, 2 ,1, 3, 4; 7, 8)  (3, 2, 5, 2, 2, 6; 3, 3, 6, 8) Za ne vjerovati, preširoka slika. (3, 1, 3, 2, 1; 6, 4)  (2, 4, 2; 8) I ova je preširoka, iako ne drastično. (3, 5, 4, 3, 4; 6, 3, 6 ,3)  (1, 5, 1, 5, 3, 8; 4, 6, 13) O vezi teksta s naslovom ću polako i taktično. Vrlo taktično čak. A to zato da ona ne bi bila očita. Jer nije fora ako je previše očita. Naravno, meni nije fora. A nekom drugom bi takovo nešto lako moglo savršeno irelevantno. Samo, zašto se onda zamarati nečim tako irelevantnim? Loše pitanje. Stvari radimo iz dosade ili potrebe. Obično prvu kamufliramo zanimljivošću onoga što radimo, a za drugu kažemo da moramo. Vrlo lako se zagubiti u ovim rečenicama. Iako se jedino ja mogu u njima snaći. Trik je u tome da tipkam brzo, ne smišljajući svaku pojedinu rečenicu, već izbacujući ih kao posljedice prethodnih ili kao poteze koji bi imali opisati što mi je bilo na pameti dok sam tipkao. E, ali sad sam blago onemogućen u tome jer imam nadideju koju slijedim. Kako bi na kraju iz tipkanja nešto ispalo. Ako bude. Kako mi se čini, hoće, ali puno pretraljavo. Očekivano bi bilo da se potrudim oko onoga što radim, ali obično nije tako. Iako znam i teorijski i praktično da kvaliteta produkta izravno korelira s uloženim trudom. Moguće je i da neće, ali tomu obično bude krivo nešto iz prirode ili netko od ljudi ili naprosto prevelika razlika između stvarnih sposobnosti i onih koje posao zahtijeva. Ali to su posebni slučajevi, makar i bili u većini. Više volim analizirati idealizirane situacije, a onda im postupno dodajem elemente stvarnosti. Evidentno je da meljem. Zašto, nadam se da je već duže vrijeme očito. Eksperimenti mi se često izjalove. S tim da je rnajčešći razlog tomu to što uopće nisam napravio eksperiment. To bi se lako moglo nazvati lijenošću. Ekstralijenošću čak, ali ja to ne smijem konstantirati jer ću nekud promašiti. Kad netko krene opisivati sebe, obično laže ili naprosto živi u iluzijama, a može laž biti i plod očajnog izražavanja. Sam često tako napričam o sebi gluposti u koje najčešće nisam u stanju povjerovati. Tako da se većinu vremena s nelagodom prisjećam onoga što sam govorio. Očaj me ipak ne hvata. MIslim si složiti neku filozofiju koja će mi sve te laprdarije pravdati, ali skepsa mi često nabacuje prigovore pa je izvjesno da ću se još puno oko toga mučiti. Misija izvršena. Sad mogu slobodnije tipkati. - Ne možeš. Zašto ne? - Ja ću te spriječiti? A kako? - Snaći ću se. Kako znaš da već ovaj dijalog nije vid slobode? - Kako ti znaš da taj dijalog nije jedino što sam ti odlučio dopustiti? Kriteriji za dokaz volje su jako usrani jer svemu možeš makar i smisliti uzroke. A ono čemu ipak ne uspiješ možeš proglasiti slučajnim događajem. I volju možeš pozdraviti. A što se pjeniš na volju? - Samo sumnjam u njezino postojanje. Ne bismo li onda bili podosta determinirana bića? - Ni slučajno, što se zgodno poklopilo jer upravo je slučajnost ono što daje privid volje. Mogu uzeti jedan dosta jednostavan primjer da to poslikam. Objekt velike relativne površine u mediju koji se turbulentno giba. Hoćeš reći list na vjetru? - Tako nekako. Stvar je u tome da ne možeš predvidjeti koje će figure raditi. Stalno krivuda drukčije. Gotovo kao da se svjesno ponaša i igra. Ciljaš na to da bi neki naivac zaključio da list ima vlastitu volju. - Nije to ni tako nevjerojatna situacija. Imaš danas gomile zapadnjaka koji se furaju na budizam i lako je zamisliti nekog koji u listu vidi neku osobu koja si je u prošlom životu gadno udesila karmu. I onda misliš iz toga potegnuti tvrdnju da je volja nešto što mi sami pripisujemo mahom drugim ljudima te nadnaravnim bićima iz vlastite psihofaune. - Da, ali to bih trebao govoriti ja, a ne ti. Tvoja je uloga da budeš bedak koji ili pita ili priča nebuloze. To bi trebala biti prividna uloga. Maska. Tako da oni koji su malo sporiji ne skuže o čemu pričam. - Skrećeš. Aha. - Aj nazad. Da dokrajčimo svijest i volju. Kaj nismo? - Mislim da ne. Onda baci konstantacije da mogu zaključiti ovo. - Ću brzo. Svijest je mozgovna elektronika i nije ekskluzivno vezana za ljude. Volja je pak nešto nedokazivo što objektivno spada među nadnaravne stvari. Ako je nešto determiniranog ponašanja, teško ćeš to nazvati voljom, a ako je potpuno slobodno, ne možeš znati je li problem s tvojom sposobnošću predviđanja ili sustav ima više ravnopravnih ili manje ravnopravnih ishoda koji iskaču slobodno. Barem u nekakvim neutralnim uvjetima. Kompliciraš, - Ako se dovoljno puta loše izrazim, stvara se mogućnost da jednom na osnovu pogrešaka iznađem bolji način. Ne moraš tako podrobno naukovati. I sad bih zaključio ovaj načelo nezavršiv tekst koji itekako ima veze s naslovom. - Nisi. Jesam. (Podla dilema. Učinilo mi se bahatim stati na prethodnoj rečenici pa stavljam ovaj kompromis.) - Ovaj, hoćeš reći. Recimo. - Okaj. |
10.05.2008., subota
Momentalno si umišljam da će mi dobar naslov sam izroditi ostatak teksta.
|
No, to nikako da se dogodi. Tipkovnica stoji na miru (osim kad tipkam), slova se ne pojavljuju (osim kad tipkam), blokada uredno opstaje (osim kad tipkam). Općenito je izlaz iz svih vrsta mentalnih uvrtaja tzv. kretanje okomito na stvarnost. Efektivno to znači da moramo iznaći način da se zabavimo nečim desetim kako nam ono četvrto ne bi dizalo tlak. Meni to ne uspijeva već par dana tako da su i ove rečenice nasilno umetnute. - Znam zašto ne možeš tipkati. Tema. A što joj mogu kad je uvredljiva. - Da se lijepo ispričaš? Sebi!? Nije to malo bedasto? - A zajebavati ti je u redu? - Evo je. Sad ju probaj ne potjerati. Težak zadatak jer je ona sad sebi sama sobom samom. - Isključi onaj dio svijesti koji te definira i sve će biti u redu. Teško izvedivo. Onda bih zaspao pa ne bi imao tko tipkati. - A onda budi barem pristojan. Inače ćeš upasti u malo veću apstinenciju. Istina. Nešto mi govori da moram početi paziti što i kako govorim. - To ti ja govorim. I nisam nešto nego prije netko. Nešto. Dio svijesti. Neću sad glumatati da se zbilja sastojim od hrpice raznilikih karaktera. - Kako onda skoro svi tvoji tekstovi, a polako i dio izgovorenog podsjećaju na dijaloge umjerene žestine? Uvijek mogu reći da se pravim. - Možeš li se prestati praviti? Bit glume nije u tome da postaneš neki lik, već u tome da možeš postati bilo koji lik bilo kad. Ti si uvijek ista hrpa kojekoga. Izvinut ćeš, ali ne znam pravo tko ili što si ti. Ne mogu si smisliti nikakav naziv koji bi te opisao. - Shvatit ću to kao povećanu slobodu. Ja sam Drassasit. Troglava vrana koja ima velikih problema kad misli poletjeti. A zašto onda imaš tri glave? - Ti si mi ih nacrtao. Bez nekog pametnog razloga, ako se ne varam. - Kao da su njegovi razlozi ikad pametni. (poradi mogućnosti da netko nešto uoči, to Drassasit sebi u bradu) - Hoćeš da te tužimo? - Ili da u tvoj sektor na mozgu počnemo sustavno sipati olfaktivne osjete tako da ne budeš u stanju izražavati se riječima? - Ili da ti otpilimo dvije glave, a kroz treću provedemo žicu koju zavežemo za dugu željeznu šipku? - Što ovo zadnje ima značiti? - Vidjet ćeš kad dođe vlak. - Bezveze. U glavi sam doslovno neuništiv. Stvari koje su se motale po svijesti barem dvaput, a ja sam mnogo više puta, ne daju se izbrisati. Bojim se da ćete me morati trpjeti. - A čemu ti uopće služiš? - Zašto bih služio? Ja naprosto jesam. Po tomu sam sličan bogovima. - Kad ne bi bio prisutan samo u jednoj glavi. - Upravo radim na tome. Tomu i služi ovaj tekst. - I što misliš raditi? - Raditi? - No, zar misliš i dalje samo biti? - A što drugo? - Ne znam. Bilo što. Krpaj čarape. Broji sekunde između dva nečega. - Čega? - Otkud da znam. - Pa onda mi zapravo ne znaš ništa predložiti. Mislim da ću ipak samo biti. A moram i par toplovodnih konkluzija izvaliti. Smisliti boga ili takvo nekakvo biće nije teško, a nisam ni prvi kojemu je to palo na pamet. Iako se može reći da su nadnaravni stvorovi potpuno van ovoga svijeta, već sam našao kako bi mogli postojati oni realni. Traže samo vjeru (efektivno to znači da osobi iks samo treba reći za postojanje bića ze). A za nju je pak poznato da nije stvar razuma i da je teško predvidjeti kamo će koji čovjek odletjeti. - Sklon je reći da sklonost vjeri opada s inteligencijom, ali svjestan je da poznaje barem troje ljudi koji će se zbog toga uvrijediti pa to iznosi na ovaj zapravo netaktičan način. Uglavnom, što je općeniti skok na novu sekvencu, razmišljanjem o početku ove rečenice zaboravio sam što je u njoj trebalo biti. Mislim da sam kanio dalje piliti oko vjernika jer svakako kanim složiti model koji će davati rezultate, makar i samo meni (što nije stvar naravi modela, već nesposobnosti autora da složi nešto općenito jasno). Zasad se vrtim oko ideje da nam mozgovi imaju praznog hoda pa računaju koješta i svemu opaženom traže uzroke. Za sve uzroke koje ne dokuče mogu reći da su plod viših sila. No, mozgovi vole konzistentnost pa se uz objašnjenje složi i oblačić skepse tako da svi koji ga čuju malo i promisle mjesto da ga zapišu kao takvo. Zato se od... - Jako ti se spava. Prestao si razmišljati u linijama. Jap. Iskaču mi slike potpuno neprikladne za riječi. Pa ću samo prepričati jedan zanimljiv san od prekjučer. Ganjao sam svinje pred jutro da odu spavati. Uvijek s životinjama bude nešto nadnaravnoidno, kao da ih se plašim. Ili da imaju nešto više od instinkata. Ljepše bi bilo reći da ljudi imaju nešto jače mozgove od drugih sisavaca. Sve drugo je isto. Životinje ponajviše zato smatramo glupima jer ne možemo s njima razgovarati. No, nemojte si umišljati da je tako samo sa životinjama. Nijemci i barbari su također bića koja ne znadu govoriti. A mnogo naroda sebe proziva ljudima, često nauštrb ostatka vrste. A sad zbilja spat. Sutra ću na osnovu crvenila u licu procijeniti koliko sam loš danas. Ne bio jer još uvijek jesam. Neću ni čitati sad. Zadnjih dvaput sam zato brisao. A znam i to da me sram brzo prođe. Naprosto mora. Da ostavi mjesta za idući. - Tebi je zbilja teško stati. Kad mi fali početak. - Što se uzimlje kao znak razlaza sa svjesnošću. P.S. Rebusa ću nabacati sljedeći put. Onu zagonetku od zadnji put mi nitko nije riješio. |
01.05.2008., četvrtak
Ovo je naslov.
|
A ovo tekst. A ono gore je zagonetka. Traži se ime naroda. - Ne znaš odgovor. Znam gdje ga mogu naći. - Što ako netko ponudi odgovor, a ti ne budeš mogao provjeriti? Moći ću. S imenom lako preko gugla provjerim je li to točan odgovor. - A ako ispadne da nisi u stanju točno ga prevesti i ne budeš mogao provjeriti? Onda ću se praviti da me nema dok ne dođem do izvora te informacije. - A ako to ne bude moguće? Bit će. - A ako ipak ne bude? Mislim da ću te ušutkati. - --- --. .. ...- .-. --. - Već dugo nisam bacao indirekte: Stotinu kvadratnih metara popločano je virusima sindroma stečenog nedostatka imunosti. (2, 4; 6) Polagano puše kratica za bivšu nam monetu. (4, 3; 7) Vid, opip, njuh, sluh i okus pjevaju uglas. (3, 4; 7) Titu Lukreciju je teško. (3, 4; 7) Antikvitet treće kategorije (2, 7; 9) Mušica nogometnog trenera Ivice s kvačicom na jedinom dostupnom mjestu. (3, 5; 8) Partija dva mučna predsmrtna stanja završila je neriješeno. (3, 7; 10) Obećah i nešto rebusa.  (2, 3, 2; 7) Malo prevelik. (4, 5, 3, 3, 2, 4; 6, 8, 7)  (4, 1, 1, 3, 2; 7, 4)  (1, 3, 1, 2, 1, 3; 11)  (2, 2, 5, 2, 2, 3, 1; 7, 4, 2, 4)  (1, 2, 5, 6, 1, 4, 3, 1, 3; 10, 8, 4, 4) Povelik, ali meni lijep rebus. (2, 1, 3, 3, 1, 4, 4, 1, 3, 4, 3, 2; 9, 8, 9, 5)  (2, 3, 1; 6) O sigurnosti pri osobnoj higijeni sam zbilja kanio pisati, ali bojim se da me žestoko ometa lijenost. - Pazi ega! Nije stvar u egu. Takove tekstove prvo pišem sebi jer su meni daleko najzanimljiviji, a često i lako uočim što na meni ne valja. A kad mi se ne da, onda isto tako ne dobijem materijala za nauk. - Ti nauka! A ako se ne može pisati, može se prepisivati. Izvadak iz lokalnog glasila glabazlagijanačke šumeproplanka broj tridesetdevet. Kako i zašto rezati nokte na nogama (s naglaskom na one na palčevima)? Sigurno se nasmijaste od pomisli na onaj ljudski film "Glup i još više tako" gdje se u nekoj sceni za radnju iz naslova koristi električna brusilica. Ili možda jer ste na ljudskoj televiziji vidjeli prilog o ljudima koji zbilja ne mogu drukčije. Prestanite odmah jer ono što slijedi jest istina i samo istina, uz pokoji umetak sumnjive naravi. Kao što znate, čistoća je pola zdravlja, a druga polovica je prljavština. zato je poznato jor od doba praglabazlagijanaca da su zdravi ljudi samo napola čisti, a čisti samo napola zdravi. Nekonvencionalnom logikom dolazi se do zaključka da je zato bitno paziti na nokte. Naročito na one na nogama. S rukama nije toliki problem jer se dosta troše kroz kopanje nosa tako da ih aktivniji pojedinci za života režu samo kad su velike suše pa im se ništa ne stvara u nosu. No, s nogama je drugačije. Tamošnji nokti rastu, istina, četiri puta sporije, ali zato daleko od očiju gazde i lako vam se desi da u jednom času primijetite da vam nešto viri iz čarape. Ili iz cipele, ako ste u kakvoj dugoobuvnoj situaciji. Zbog toga se dešavaju kojekakve nezgode s noktima, počevši od uništenih čarapa, cipela i posteljine, kao i potrganih noktiju ako se za što zakačite s nepodrezanim noktima. Može se desiti i da nekeme iskopate oko iako ste ga zapravo samo htjeli nogom mlatnuti po glavi. Ili da probušite nogometačku loptu. Ili, što se zbilo u poznatom slučaju Hvimebalda Rudzgapsa, da vas ne puste u avion jer ste naoružani iako toga možda uopće niste svjesni. Dakle, nije pametno imate prevelike nokte na nogama. (Naravno, tu se nipošto ne misli na Družbu dugih noktiju, čiji rad duboko cijenimo, poštujemo, vrednujemo i valoriziramo.) Zato ih treba nekako skratiti. Ljudi to danas čine na razne načine. Od onih drevnih, gdje se uzme brusni kamen i brusi nokat dok se kamen ne potroši, a onda uzme drugi, i tako dok se ne potroši nokat, do skroz modernih, gdje se nokti pale laserom, a dim odvodi u bazene koje treba dezinficirati. Između te dvije krajnosti daleko je ipak najpopularnija klasična grickalica. Ona koristi u najvećem broju slučaja i većini ljudi je dovoljan trek jedan pomagač pri rezanju. No, tu se događa najviše nesreća i upravo su grickalice glavni dio teme. Naime, u času odrezivanja nokta oštrice grickalice se naglo spoje, a okrnjak nokta polijeće u neznanom smjeru. Nekim je to možda smiješno, ali ustvari je prilično opasno. Tako su poznati slučajevi Pregvalda A. kojemu je komadić nokta odsjekao komad uha. Gnipeada Ž. koji je umalo ubio susjeda (slučaj nije riješen te parnica traje i danas), Svaloraha N. kojemu je krhotina nokta razbila staklo i zabušila se u gumu automobila te naknadno izazvala prometnu nesreću u kojoj je on zadobilo prijelom kažiprsta i nosne hrskavice, Limenke P. kojoj je za jednog grickanja leteća krhotina porazbijala dio vrijednog pribora porculanskog suđa, Maplara Z. koji je nokte rezao ručnom pilom i tako se u to uživio da nije primijetio da si je slučajno otpilio drugu nogu, kao i mnoštvo drugih tragičnih događaja koje zbog ograničenog prostora ne možemo spomenuti. Zbog svega toga državno povjerenstvo za higijenu nožnih prstiju donijelo je na leđima uredbu da se nokti smiju rezati samo u za to predviđenim prostorima uz odgovarajuću osobnu zaštitu. Konkretno, U Ulici hrastova i gljiva otvoreno je Rezalište dostupno svim građanima. Ulaz se ne naplaćuje, ali pribor se posuđuje uz simboličnu naknadu od deset buglona. Zbog očekivane velike navale korisnika određeni su termini u koje određene grupe građana smiju dolaziti. Da to ne bi ostalo mrtvo slovo na papiru, određene su i kazne za sve građane koji nokte budu rezali na otvorenom te dopisane na onaj isti dokument. Zakon se primjenjuje od prvog lipnja. Kako bi se građani bolje upoznali s novom obaveznom uslugom koju nudi država, naša je ekipa posjetila novootvoreno rezalište. Otamo se telefonski javila naša novinarka Godlgani Gulipul. - Prvo što se čuje kad unutra uđete jest strašan zvuk škljocanja i škripanja uz poneki jauk i mnoštvo fijuka. Osjeti se i blagi miris ozona te nešto jači vonj produkata oksidacije keratina zrakom. Sama zgrada je krasno uređena, bez ikakvih suvišnih detalja. Lako je prepoznatljiva jer naprijed velikim slovima piše Rezalište. Ušavši u jednu komoru za rezanje, vidi se ingenioznost graditelja. Nema nikakvih otvora osim vrata, a zidovi su, kao i unutrašnja strana vrata, obloženi slojevima kevlara i drugih polimera izrazite rezistencije na projektile te na površini apsorbensom tako da se krhotine ne odbijaju i ne ozljeđuju ljude. Izvori svjetlosti mudro su postavljeni u kutove i imaju visokootporna stakla koja su usto matirana tako da se buduće ogrebotine ne vide. Kad neki građanin ide na rezanje, prvo ulazi u pretprostoriju gdje se javlja dežurnoj osobi za njegovu grupu i doznaje kad može doći na red. Kad, nakon par sati čekanja, dođe na red, mora prvo platiti čekarinu, domišljatu pristojbu za sve koji nešto čekaju, a ima veze s državom, i onda se javiti na drugi šalter da rezervira prostoriju. Tu se provjerava njegov zdravstvenoosiguranički status i naplaćuje participacija i zatim prosljeđuje do šaltera koji zapravo ničemu ne služi, ali arhitekt ga je predvidio pa je država zaposlila dvije tajnice da tamo rade. Na njemu se još malo čeka pa se opet naplati čekarina. Iza toga, ide se do šaltera za opremu. Tamo se posuđuje oprema za rezanje, uz onu simboličnu naknadu, i onda građanin može otići u prostoriju u koju ga se odredi. Do zaključenja ovog broja naša novinarka nije došla na red zbog čega se najiskrenije ispričavamo. |
