...in patria sua
25.04.2008., petak
O Galbazlagijancima i inim čudesima koja vas čekaju onkraj uma.
|
A zapravo sam kanio sasuti par litara zmijootrova na pomodno pripovjeduckanje o zaštiti okoliša. - Nisi u stanju. Već si počeo pričati o sebi, a bit sipanja otrova je sebe uopće ne spomenuti, već se, kakono zlikovcu i priliči, potpuno usredotočiti na objekt svoje, budimo realni, ipak bijedne i sasma nevažne mržnje. Ilustracija potpunoma nejasna. Sad se još moram suzdržati da ne odem ostatak vremena gledati slike i slikice. - Bilo bi zapravo jako lijepo od tebe da se suzdržiš, ali od nečega drugoga. Npr. tipkanja i govorenja. Počeo si se razvijati u nešto zlo. To tek trebam pokazati. Zato skok na zaštitu okoliša i mitove uz nju. Prvo je pitanje (zapravo nije prvo, ali prvo mi je palo na pamet tako da postoji argument da ipak nekako bude prvo) što mi to uopće štitimo, ako već štitimo. Prirodu možda? A...ha. Mi smo veći i jači od Prirode i ona treba našu zaštitu. A....ha. Životinje? - Ma neće ništa biti iz toga. Ljutiš se na glupost i pomodarstvo, a tu nema lijeka prema van. Trebaš se prvo izmiriti s time da ljudi nikako neće postati drukčijima samo zato što se tebi čini da bi to bilo dobro. Nisam rekao da bi to bilo dobro. Previše pametnih bi značilo da nitko ne bi radio. - Sigurno? Ne. - Onda? Možemo stvar sagledati termodinamički. Svijet kakav jest je ono najvjerojatnije što se moglo zbiti. Bez obzira što se u njemu zbiva štošta nevjerojatno. - Gubiš se. Probaj o nečemu nekonkretnom, možda bude djelovalo konkretnije. Ajde da onda opišem Galbazlagijance. Njih je zapravo teško razlikovati od ljudi. - Pogrešna taktika. Ako ih opišeš u par riječi, nećeš ništa govoriti. A tvoj cilj nije da nešto kažeš, već da govoriš. Ili tipkaš. A kako bi ti to izveo? - Vidi ih kako glume magistra i discipulusa. - Ćuti! - Što ako neću? - Onda govori. - A ako mi se ni to ne da? - Prethodna rečenica ima prosječno dva slova po riječi. - Možeš šutjeti i cijelo vrijeme razmišljati što reći. Tako naša linearna kombinacija često radi. Mislim da ni ti ne znaš što reći o Galbazlagijancima. - Znam, ali odletio sam drugamo. Demonstriraj već jednom tu svoju galbazlagijancoopisivačku vještinu. - Sad nema smisla. Previše smo to najavljivali da bi imalo smisla zbilja to napraviti. A da probamo bez najave? - Kako, kad ju već imaš? Istina, teško. Pa ću o nečemu sasvim drugom. Glabazlagijanci su, za razliku od galbazlagijanaca, prilično opisiviji (iz razloga što je njihov opis jošte nenajavljen, pa mogu pripovijedati) i nisu toliko slični ljudima. Naime, oni uvijek nose plave kape. Nije sasvim jasno zašto ih nose. Budući da nemam druge ideje opisat ću ih prvo kao da su neke životinje, zatim kao da su neki narod, a zatim kao da su ljudi. Po svojoj prilici to ima ispasti ćušpajzom. Glabazlagijanci (Glabazlagijanus nebašsapiens) jesu bića zanimljiva po uspravnom hodu. Narastu obično od metar do dva u visinu, stražnji udovi su im duži i jači, ali zato su prvi spretniji. Ipak, uočeni su povremeno primjerci koji su i stražnjim udovima u stanju raditi koješta što iziskuje vrhunsku preciznost, kao što je kopanje nosa. Neki su sposobni čak i češkati se nogom iza uha, ali samo kad ih nitko ne vidi, tako da je ta informacija zapravo krajnje sumnjiva. Osim udova, Glabazlagijanci imaju i glave. Odozgo su te glave obrasle dlakom, a u muških te nekih ženskih često i sprijeda. No, lako je razlučiti u koji dio glave gledate jer naprijed se nalaze unosni organi za osjete njuha vida i okusa (te početak probavnog sistema. Sa strane su slušni organi koji neke istraživače neopravdano podjećaju na školjke iako je savršeno jasno da su u pitanju školjke. Ako kroz te organe, nazovimo ih ušima, provučete os, nećete učiniti ništa korisno. Promatranjem Glabazlagijanaca utvrđeno je da žive u hijerarhijskim čoporima. Oni također žive u nastambama koje si sami naprave, što od materijala koje sakupe uokolo, što od materijala koje naprave od materijala koje sakupe uokolo. Toliko o odmah uočivim osobinama. Zanimljivija je psihologija. Glabazlagijanci su jako povodljiva stvorenja. Ako jednom eminentnijem (unutar čopora) stvoru nešto padne na pamet, cijeli će čopor raditi isto. Npr. ako netko nosi plavu kapu naopako, svi će nositi kapu naopako i nazivati to trendom. Tako je poznat slučaj kad je partnerica vođe čopora iz hrastove šume osamdesetsedam (zapravo proplanka jer su šumu iskrčili parsto godina prije da izgrade kuće kojih danas više nema) slučajno (ovdje je realno bila ogromna pauza jer nije lako smisliti idiotariju koju neki modni kreatur već nije, a sve zbog straha od tužbe i tužaba, a u biti tužibaba) obukla partnerove hlače mjesto vlastitih (zadnjih par desetljeća jako ćoravi promatrači ne mogu lako razlikovati Glabazlagijance od Glabazlagijanki jer se dosta slično oblače), k tomu još naopako, i sasvim slučajno razderala lijevu nogavicu kuhinjskim nožem koji joj je slučajno ispao dok je rezala papriku (nadam se da ovoga još nije bilo na pistama modnijem). Zapravo, nije baš sigurno da je sve bilo slučajno. Čak je i sama priznala da je namjerno rezala papriku, a ne paradajz, ali nije rekla zašto pa je lokalno glabazlagijanačko glasilo o tome razglabalo dva tjedna po stranicu dnevno. Ispalo je iz toga nekoliko kulinarskih recepata dosta zanimljivih, premda produkti nisu bili jestivi. Uglavnom, dva tjedna poslije, Glabazlagijanke iz tog čopora (možemo reći i grada iako je u pitanju više vukojebina nego grad) su masovno nosile muške hlače naopako i to razderane lijeve nogavice. Ako kojim slučajem vidim u bližoj budućnosti na kakvoj reviji (nužno na televiziji jer nemam pojma kako zaći među publiku na revijama) da žena nosi muške hlače naopako i to razderane lijeve nogavice, imam spremnu tužbu. Ako pak vidim na kakvoj reviji (opet na televiziji) da žena nosi muške hlače naopako i to razrezane lijeve nogavice, bit ću jako ljut na sebe. Ali neću vam reći što radim objektu svoje zlovolje. Nego sam mislio opisati jednu sliku koja je vjerojatno u stanju dići raspoloženje samo meni, i to ne kompletnoj ličnosti (uočite ironiju kad sebe nazivam ličnošću, makar je zapravo najbitnije da ja sam uočim ironiju jer kad to ne bude slučaj, bit ću otpisan slučaj) - Zaboravio si sve osim kraja. Ma nisam. Evo. - Puno je bezvezna. Nemoj. A što ću drugo tipkati? - Možeš malo rastegnuti ovu prepirku. Fali mi argumenata da se nazivam idiotom. - Uopće ti ih ne fali. Čak ih imaš viška. Zato i radiš stalno nove idiotarije. Da si skreneš pozornost s onih prijašnjih. A slika je imala biti ovakva: - Jesi siguran? Ne. - Onda radije nemoj tipkati. Nikad nisam siguran. Zato skočim pa gledam kako ću se dočekati. - Kakav je okus tla? Na ovo nijedan odgovor nije dobar. - Nitko te ne sili da izmišljaš. Sad je već teško vratiti se slici. - Što je bio i cilj. Nećemo tako. Stvar počinje s muljem loših ideja i isprevrtanih stranputica. Zatim počinje izrastati Tema, velika i blistava kao monolit iz Dvijetisućeiprve odiseje u svemiru, ponad kala pozadinskog šuma, trenutnih preokupacija i svega što, ukratko, nije Tema. Potom se vidi da tema i nije tako krasna, da je puna ogrebotina uzrokovanih probijanjem kroz onaj mulj koji je pun oštrih misli, da joj bridovi nisu ravni, da je površina musava i da stoji nekako nahero. Osim toga i boja joj je bezvezna. A onda se tema uvrijedi i pokupi. - Jebi se! Tako da više nemam o čemu pisati. P.S. Sljedeći put rebusi. Iako mi se nešto čini da ću ovdje stavljati samo one koji mi budu jako po volji, dok će kompletna produkcija postupno biti nabacivana u zagonetke na Quizorami. |
18.04.2008., petak
Bure rebusa.
|
Po nalogu viših sila i manjka volje za pisanjem te usprkos poznavanju načina kako tu volju steći, a sve uz najbolju namjeru da ova rečenica bude među zadnjima koliko i među prvima, nabacat ću danas samo nekoliko sličica s porukama više ili manje nejasnima, kako to već rebusima priliči. Prvo oni s obližnjeg okupljališta magijskih bića i ine zvjeradi što subotom nema pametnijeg posla nego verati se po utabanim vrletima čegaliveć.  (3, 3; 6)  (4, 3; 7)  (3, 1, 1, 4, 1; 5, 5) Dalje šareno. Zericu preširoka slikica. (5, 4, 1, 6; 6, 5, 4) Također preširoka slikica. (2, 3, 4; 4, 5)  (3, 4; 7)  (4, 2, 4, 2, 2; 7, 7) I ova ispade preširokom. (2, 2, 5, 1, 3; 7, 6)  (2, 4; 6)  (2, 1, 3, 1; 7) Ova samo nije dovoljno uska. (1, 4, 3, 1, 3, 3, 1; 8, 4, 5)  (4, 1, 3; 8)  (1, 6, 2; 8)  (1, 5, 3; 9)  (3, 2, 4, 1, 3; 13) Ova je zapravo taman, ali malo izlazi van okvira. (1, 1, 6, 5, 4; 6, 4, 7) Za ovu je blog premalen.. (1, 4, 3, 1, 5, 1, 3, 4; 14, 8) Ova se samo čini prevelikom.. (4, 3, 3, 4, 3; 6, 11)  (5, 1, 1; 7)  (2, 2, 3, 4, 2; 8, 5)  (1, 4, 1, 3, 1; 10) Imam ih još nekolicinu, ali bit će i za njih vremena. Kao i za doradu ovog posta. |
11.04.2008., petak
Trebalo mi je puno vremena da shvatim da sporo mislim.
|
Dobra vijest je da danas nisam ni sastavio ni nacrtao nijedan rebus. Loša je da imam rezerve. Prilično ogromne rezerve. - Ne baš tako ogromne. Ali ipak ogromne. Nekoliko ih još nisam ni nacrtao. No, ohladit ću malo. Danas samo devetnaest. - Ne da ti se. Onda samo onaj koji mi se nekako najviše sviđa.  (1, 4, 1, 3, 1; 10) A sad sam nekako nevoljan tipkati. - Lažeš. Ne, pišem zato da ne bude previše diskontinuiteta. A i da potjeram slikice prema dolje. - Onda ćeš morati puno toga natipkati. Bez problema, krenula me volja. Samo ne smijem previše razmišljati o tomu što tipkam. Mogla bi me uhvatiti volja da sve skupa pobrišem. - Usprkos činjenici da si puno veće idiotarije uredno objavljivao. Čekaj, ovo tek izrasta u idiotariju. Moglo bi još k čemu i ličiti. - Aha, na idiotariju. Kako bi nešto moglo podsjećati na samo sebe? Za ilustraciju priča pa linkovi. Recimo da je to ovako bilo. Nakon mnogo kopanja po sebi i okolo zaključio sam da ne samo da se nikoja moja osobina ne može ni pod kojim izvedivim uvjetima (izvedivost naglašavam jer mi nije problem zamisliti da drugih ljudi više ili naprosto nema) proglasiti jedinstvenom, već da sam i kao kompletan karakter varijacija ne temu. Logično iz toga slijedi da onda ima ljudi kojima sam dosta sličan. A onda je jasno da ih mogu i naći. Intermeza: priča o potrazi nema puno veze s mojim stvarnim ponašanjem jerbo mi je asocijalnovitost upravo tolika da niti bježim od ljudi (osim kad mi dođe), niti im se nešto trudim približavati. Moglo bi se to nazvati poprilično sivim ponašanjem. - Vidiš kako te je odjednom uhvatila skribomanija? Tipkomanija, hoćeš reći? - Isto sranje. Nego da se vratim na nesavršeno nerealnu priču. Kopkao sam tako po Internetu ne bih li našao kakovog stvora koji mi po svemu sliči. Kopkao tako više mjeseci. Našao usput sijaset pedofila, nekoliko ljudi koji tipkaju nogama, i to brže nego ja, dvije mačke koje nasumično tuku šapama po tipkovnici, ali da ih se razumjeti, oveću masu ljudi udosađenih svakodnevicom koja frapantno liči na jučerašnjicu, a sva je prilika da je i sutrašnjica takova te mnoštvo drugih stvari koje momentalno nisam u stanju izmisliti. Smatram prethodnu rečenicu dovoljno dugačkom da ju ne treba ni nastavljati ni produžavati te se nakon ove radosno prebacujem na onu što slijedi. A to bi bila upravo ova rečenica (nemojte misliti da nisam svjestan da se ponavljam, a druge jamačno isto). Naravno da ću u nekom času potrage naći i upravo ono što tražim. A onda priča treba dobiti i kakav uvrnuti štih. Ili ono što se naziva raspletom. - Pa još ni zaplet nisi uredio. Jesam, zaplet se zbiva sa špagom. Momentalno smo blizu zanimljivog dijela radnje. - Tebi zanimljivog dijela. A kome drugome? Uglavnom, našao sam lika, nažalost muškog, koji je pokazivao sve osobine kakove pripisujem sebi kad mi se ego napuše, bilo poradi kakve slatkorječive opaske, bilo radi 1-oksapropana. Neću upasti u zamnku da krenem baljezgati o sebi opisujući imaginarnog lika koji je isti ja. Toliko ću ipak biti pristojan. Neću čak ni spomenuti da je dotični preispitivao svako svoje preispitivanje, praveći pritom logičke greške dostojne osvajača Rusije (osvajač Rusije je oksimoron otkad postoji osvajanje). Poželjeh doznati više o tom liku. A nije bilo teško jer je ta šeprtlja ostavila ohoho tragova. Pa sam čitao, klikao, opet čitao, pretraživao, pa opet čitao, pa opet klikao i bio sve više svjestan da se u ovoj rečenici upravo očajno izražavam (I vidim rebus s rješenjem "očaj". Shvaća li tko koliko malo soli (ili papra) treba u glavi da se sklopi rebus?) A onda se vratio kllikanjučitanju i počeo razvijati sumnje vezanije za priču. Lik je fakat previše podsjećao na mene. Kao da još jedno ja luta bespućima Interneta i duplira od mene počinjenu štetu. Paralelno su me spopadali oduševljenje i očaj. Jer lik mi se činio pametnijim od mene. Bez obzira što je u nekim pitanjima zaostajao par mjeseci za mnom (ili na neke prilično patetične izjave od kojih mi je malne bilo zlo). Ili par godina. Sve ovisi kako koja tema dođe na prežvakavanje (asocijacija vodi do velikog matematičara koji se zove You Bastard i po vokaciji je deva). - Onda može i par dana. Potražih načine da se s likom uspostavi komunikacija pa da utvrdim o čemu je riječ. Tj. da utvrdimo. Jer nije vrag da bi se netko toliko sličan bavio nečim bitno različitim. Ljudi nisu pretjerano kaotični. Sve ovisi što promatramo. Ako hoćemo predvidjeti kretanje osobe, bolje da se omah konzultiramo s astrološčadi. Ako nas zanimaju neke opće osobine ili veliki komadi života, onda se već može i malo kalkulirati. Uglavnom, adrese nisam našao, ali jesam nešto drugo što me je izbezumilo. U nekom ćošku je bilo par riječi koje sam jednom odsanjao, zapisao i zagubio negdje u pamćenju. Par besmislenih riječi. Još uvijek se dobro sjećam one praznovjerne ekstaze koja me je zaokupila. Koliko god mi je ista iz ove pozicije blesava, zapravo je krasno biti u takovom stanju. - Ne možeš više zavlačiti. Da, postaje teško. Negdje blizu lokalnog maksimuma te jeze uskočio mi je još i onaj deja vu. Jasno sam se sjećao kako utipkavam one besmislene riječi u neki prozorčić. Uindoučić. A onda je krenula lavina čiji mi odjeci i danas bacaju crvenilo na lice barem po pola sata. Mnogi ljudi kažu da žele pronaći sebe. Meni je to pošlo za rukom i mogu potvrditi da nije fora. Pogotovu s obzirom na to da se prvo morate izgubiti. Toliko od pripovijedanja. Nadam se da je ovo jednako odvratno kao... - Kao što? A ne znam. Što se tiče samih potraga, sklon sam reći da je bolje besciljno ili ciljno lutati od prilike do prilike i koristiti što dođe. To je i sve što možemo. Sve drugo vodi manjem iskorištenju. - Ajde pokušaj ne izletjeti z početne ideje. Što mogu kad imam metastabilne ideje iz kojih se s minimalnim impulsom dade zbilja svakamo odletjeti? Kao na primjer sad, a zapravo sam samo htio dati poveznicu do nekog fizičara s kojim dijelim mišljenje o originalnosti. Evo ga ovdje. Zapravo je u pitanju jedna relativno nezanimljiva, ali zato neriješena zagonetka. Što me motiviralo da nabacim još jedan indirekt. Ma koliko loš bio: Dva gena iste osobine. (3, 5; 8) |
05.04.2008., subota
Uto je došao NATO.
|
Toliko o politici. Suzdržat ću se od pretjerivanja s rebusima. Danas samo jedanaest. Prvo onaj s porukom.  (3, 3, 3, 1, 4, 4; 6, 2, 10) A potom ostali:  (4, 4; 8)  (2, 4, 1, 1, 3; 4, 7)  (4, 2, 1, 1, 1, 1; 10)  (1, 3, 1; 5)  (1, 5, 4, 2; 4, 8)  (1, 4, 1, 1, 6, 1; 3, 11)  (4-4; 8)  (4, 4; 8)  (3, 4, 1, 3; 11)  (5, 3, 1; 9) Istina, rebusi su mi dovoljno zahtjevna zanimacija da takoreći više ne trebam raditi ništa drugo, a da je sasma neobavezno, pa čak i beskorisno. - Očito to smjeraš nekako opovrgnuti. Aha. Razmišljam si da otvorim još jedan blog ili da rebuse bacim na ispostavu za takovu vrst zapisa. - Bolje ovo drugo. Ionako tamo već dugo nisi ništa objavio. Da, ali rebusi nisu sve što sklapam. Ima još koječega. - Još bolje bi bilo da uopće ne otvaraš nove blogove. Čak i da ni na starima ne visiš. Inače sam prisiljen konstantirati da nijesi baš zdrav. Oni umniji će uočiti da pokušavam ubosti u živac zapravo bilo koga tko bloguje. - A oni još umniji neće na takav bijedan pokušaj uopće reagirati. Čime smo po efektu izjednačili sporomisleće s brzomislećima. Što me dovodi do mene. - Nisi daleko dogurao. Onda ćemo općenito. Govorenje o drugima opisivanjem sebe ipak iziskuje određenu taktiku da se izbjegne dojam egoizma. - Koji inače ima sasma realnu osnovu. Uglavnom, ... - Zašto razbijaš kontnuitet? Ja? Pa ti stalno skrećeš i cjepkaš misli. - Ja vodim, ma kako to fraktaloidno ispalo. Ti skačeš. Poštuj malo kotinuitet, makar bio čista apstrakcija. Bolje rečeno, aproksimacija. Ipak je stvarnost znatno diskretnija. - Aha, znade skriti neke stvare naivnijim promatračima. Što je dobra dobra podloga za stvaranje loših modela. - Nemoj zaboraviti da većina tih osljezovčajnih modela u određenoj mjeri funkcionira. - Naravno, upravo mi je ideja superbrzo izdivergirala. Hoćeš reći, meni? - Da, meni. Probat ću pohvatati. Prvo ide zgodna opservacija (neoriginalnost zajamčena) da se to manje kaže što se više govori. - Ne vrijedi uvijek. A obrnuto isto ne vrijedi. Ispalo bi da ne rekavši ništa kažeš sve. Nije li to isto? Mislim, ako kreneš preko slobode, s nula riječi nisi ništa ograničio pa je sugovornik nužno pomislio sve. - Skoro pa prolazi, ali moramo još par stvari urediti. Bez konteksta tj. seta ograničenja koja tu naprosto jesu (um sugovornika (u pitanju je množina (plural ako niste razumjeli (ovako tipkam samo (zapravo ne samo, ali teško da ću otprve opisati istinu baš takvom kakva jest) radi toga da nabacam hrpu jednedrugeobavijajućih zagrada))), tema priče, mijena Mjeseca, kreket žaba u pozadini), teško da ćemo izvesti nešto korisno. Priznaj da si se zagubio među onim zagradama. - Naravno da jesi. A sad natrag na temu. - Pervertitu! Tema nije to rekla bezveze. Zato što je to rekla, trebala je, a da nije, ne bi ni trebala. Vi sad imate moj blagoslov da skužite zašto je tomu tako. - Imajte na umu da (se mogu vaditi da) je spominjanje ove nečasne aluzije imalo svrhu da se malo zakači s logikom uzroka i posljedica i slčnih živina koje obitavaju u blizini, poput zelenookih skočimiševa i žaboustih dlakokrilih šišmiša. Kao što morate imati na umu da je svrha smišljena naknadno. - Baš kao što je i svaka druga svrha smišljena naknadno. Podla laž! Kopanje nosa je imalo svrhu puno prije nego što je itko o tome počeo razmišljati. - Dobro, onda su samo neke svrhe smišljene naknadno. Opet ne. To su najobičnije makinacije. Smišljene svrhe služe tomu da se skrene pozonost s pravih. One uopće nisu svrhe, već zbunjivaljke. - Zato je posebna slast nekome dometnuti da bi ono što radi moglo poslužiti još nečemu, davši istom do znanja da znamo što smjera. Za to bi obje osobe morale imati nešto soli u glavi. - I papra isto. - Aj šuti. - Što fali papru? - Zapravo ništa. - A zašto bi onda netko mogao imati soli u glavi, a papra ne? Po meni bi obrnuto trebalo biti. Sol stvara visoki osmotski tlak i ubija stanice, a papar ni približno toliko. - Mislim da ćeš za dokaz toga morati zapapriti nekoliko mozgova. - Zato molim, ako se ovdje nađe kakva osoba koja je preživjela trepanaciju, da mi se javi radi napretka znanosti. Primijetih da mi je dosta teško prestati mljeti bezveze. - Budi siguran da si zadnja osoba koja je to primijetila. Što ako to opet primjetim? - Opet ćeš biti zadnji. Naprosto zato jer je malo vjerojatno da to netko primjeti u isti čas kad i ti. Ti primjećuješ kad šutiš, drugi kad govoriš. |
01.04.2008., utorak
Rebusrebusrebus.
|
Kad rebus se rebus nekome rebus zadesi rebus da rebus počne rebus intenzivno rebus smišljati rebus jednu rebus jedinu rebus vrstu rebus zagonetki rebus, naravno rebus da rebus će rebus kad rebus tad rebus malo pošandrcati. Rebus. U rebus tom rebus svjetlu rebus dajem rebus još rebus hrpicu rebus slikica rebus, konkretno rebus ovih:  (3, 3; 6)  (2, 1, 1, 3; 7)  (4, 5; 9)  (2, 5, 1, 3, 4; 15)  (4, 3, 1, 3, 1; 12)  (2, 5; 7)  (5, 4; 9)  (3, 1, 3, 1; 8)  (2, 4, 1, 3; 10)  (3, 1, 1; 5)  (1, 8, 1, 3, 1, 2; 5, 3, 1, 7)  (5, 3; 8)  (2, 4, 2; 8)  (2, 6, 5, 1, 2; 5, 5, 6)  (3, 4; 7) Izvinjavam rebus se rebus unaprijed rebus na rebus svim rebus greškama rebus koje rebus sam rebus jamačno rebus namjerice rebus posijao rebus užduž rebus i rebus poprijeko rebus ovih rebus rebusa rebus. [Ajde dosta tih rebusa.] Mislio sam da ću danas nekog prevariti, ali u tom sam se prevario, što me iznimno veseli. Bolje išta nego ništa. Da ne zaboravim, ne smijem zaboraviti ne zaboraviti da upozorim na nešto što sam umalo zaboravio, ali zaboravih zašto točno. Kako bilo, u pitanju je zadnja kolumna Tomićeva pa bih sugerirao onima koji ju ne pročitaše da izmjene takovo stanje stvari. Tomić je jedan od razloga zbog kojih ću bloške mislioce uvijek smatrati drugorazrednim bićima (izim sebe, naravno; ja sam trećerazredan). |
