...in patria sua
26.03.2008., srijeda
Rebusi i podle aluzije za Heladu
|
Rebusi: Prvi, drugi, treći, četvrti i peti. Za prvi moram reći i korisne brojkice (1, 3, 1, 3; 8), za drugi isto (3, 3; 6), a također i za četvrti (1, 2, 1, 6, 1, 2; 3, 7, 3) i za peti (3, 5; 8), dok za ostale neću reći baš ništa. Inače su svi rebusi već pobacani po forumu, ali ništa zato. Valja stvari reciklirati. - Hoćeš reći, kopirati makar i sebe ako već nikog drugog ne nađeš. A sad o aluzijama. Dao sam si zadatak da sklopim neki nastavak na temu lascivnih aluzija. Prvo jedan stari vic koji bi imao sve objasniti. (Čovjek kod psihijatra) Psihijatar uzme nekakav papir i nacrta trokut. - Što vidite ovdje? - Golu žensku. Zatim nacrta peterokut. - Što sad vidite? - Hihi, opet golu žensku. A potom nacrta pravokutnik. - Što sam sad nacrtao? - Još jednu golu žensku. - Gospodine, vi ste opsjednuti seksom. - Ček malo. Vi crtate gole ženske, a ja sam opsjednut seksom!? Dalje je plan uzeti neki tekst i pokazati da on zapravo aludira na crvene miševe. Neka to bude zadnja kolumna Inoslava Beškera. Original je ovdje. Ja sam samo kopirao. Jamačno ilegalno. BMĐ, pri čemu slobodno đ supsituirajte s k. Vijest o dolasku Georgea Walkera Busha, predsjednika Sjedinjenih Država Amerike, prilično je loša. To ne znači da Hrvatska ne treba pozivati američke predsjednike u goste, dapače. Nisu li Sjedinjene Države Amerike poslužile kao demokratski model, nisu li presudno intervenirale u dvama svjetskim ratovima, nisu li one, za razliku od Evropske unije, presjekle masakriranje Bosne? Ipak, ovaj posjet bit će dolazak pogrešna čovjeka u pogrešan čas. Veličina demokracije Sjedinjenih Američkih Država je i u tome da je ni ovakav predsjednik ne može upropastiti, te da se i za vladanja nekih od najgorih mangupa u Bijeloj kući, poput Richarda M. Nixona, mogu dogoditi pozitivne promjene, poput završetka vijetnamskog rata i otvaranja Ujedinjenih naroda spram Kine. Kad je posrijedi George W. Bush - nije moguće sjetiti se takva događaja. Bush je vodio katastrofalnu vanjsku politiku koja je dodatno potkopala sigurnost u svijetu i ostavila zlo sjemenje i za sljedeća ljeta i desetljeća. Njegova unutrašnja ekonomska politika upravo krahira u jednoj od najgorih financijskih kriza. U mjesecima koji su mu preostali on se sprema počiniti još nekoliko pogrešaka s dugoročnim posljedicama, počevši od odlaska na otvaranje Olimpijskih igara u Peking. Na sadašnjega američkog predsjednika mogla bi se primijeniti poznata zdravstvena parola: tko ga pozna, izbjegava ga. Na žalost, vrhovi hrvatske izvršne vlasti nisu kadri to shvatiti. Ponižavajuće trčkaranje na “molitvene doručke”, gdje su se naši izabrani državnici gurali poput dvorjana Louisa XIV oko suverena, poprilično govori i o njima i o nama koji smo ih birali (makar za njih ne glasali). Ići tamo tako bilo je loše. Zvati ga amo još je gore. Podsjetimo: George W. Bush je 28. siječnja 2003. u Kongresu rekao: “Raspolažući nuklearnim oružjem i arsenalima punima kemijskih i bioloških bombi, Saddam Hussein može potajno opskrbiti ubitačnim oružjem teroriste al Qa’ide koje - kao što sada već znamo, zahvaljujući obavještajcima i zarobljenicima - on uvježbava i štiti”. U Iraku je u godini dana poslije zaposjedanja bjelodano dokazano da ondje nije bilo ni traga ikakvome nuklearnom oružju, ni ostatka kemijskog oružja (kojim je Saddamov režim svojedobno morio Kurde, kada to Washingtonu nije smetalo), niti klice bioloških bombi. U lipnju 2004. je kongresno istražno povjerenstvo, sastavljeno od republikanaca i demokrata, objavilo svoju završnu izvijest po kojoj nema nikakva razborita dokaza da je između al Qa’ide i Iraka bilo ikakva sudioništva. Dapače, između njih je vladala mržnja začinjena nepovjerenjem. Bush je, dakle, lagao da bi razjario američko javno mnijenje i poveo državu u rat. Zahvaljujući Bushovoj politici oružanog “izvoza demokracije”, Irak sada sigurno nije “sigurnije mjesto” nego u Saddamovo doba. Bush je postigao smanjenje broja atentata u Iraku tek sada, prepuštajući teren gospodarima rata, koji su očiti relativni pobjednici, a ne nikakvi demokrati. Zanemario je Afganistan gdje su talibani ponovo ojačali, a sada se dao iznenaditi tibetskom krizom. Imam dojam da Washington još ne shvaća da je u Tibetu na djelu nova kvaliteta, da je pobuna usmjerena i protiv Pekinga i protiv lamâ. U Tibetu Bush pazi da ne bi po vragu pridonio demokraciji, koju je navodno izvozio u Irak. Dapače, svojom nazočnošću na otvaranju Igara podržat će režim u Pekingu. Športski bojkot Olimpijskih igara donosi više štete nego koristi. Ne vidim razloga da u tom pogledu promijenim mišljenje koje sam imao u doba Moskve i Los Angelesa. To ne znači, naravno, da treba poput skuše progutati tezu o odvojenosti športa i politike. Ipak, jedno je pustiti da športaši istrče svoje, a drugo je doći na svečanu tribinu kao trofej organizatora. U Zagrebu su zaista mogli počekati još sedam mjeseci, koliko nedostaje do američkih predsjedničkih izborâ, odnosno deset mjeseci do inauguracije Bushova nasljednika, koji bi se morao herkulski potruditi da bude gori i pogubniji od sadašnjeg Predsjednika. Inoslav Bešker, Jutarnji list Već u startu se vidi riječ Bush koja se dade pročitati kao buš što već blago podsjeća na riječ miš. A miš može biti i crveni. Aha! A kad vidim da spominje Evropsku uniju, znam da se to rimuje s "ciju". Tko se glasa na taj način? Miš, a crveni također! Dalje spominje riječ čas. Čas je isto što i sat, a sat može biti i zidni (mislim na onaj samostojeći). Po takvim satovima noću često operiraju miševi. A ako kojim slučajem u satu nešto prohrđa, jasno je kakvi će biti ti miševi. Zatim spominje demokraciju, ali jasno je već na što ona asocira. Nixon je, naravno, malo složeniji, ali dade se objasniti. Kao što je poznato, morao se pokupiti nakon što je otkriveno da su neki njegovi ljudi štakarili (Upravo sam otkrio da gugl ne poznaje glagog štakariti. Razočaran sam.) po nekim uredima. Iako je bilo u pitanju štakarenje, može se reći i da su se onud motali kao miševi. Došli potajice i svuda njuškali. Znači, opet miševi, a onda lako i crveni. Nije precizirano kakve su jakne nosili. U sljedećem odlomku govori kako je Bush zaslužan za potkopavanje sigurnosti u svijetu. Rovuckanje ispod nečega je tipično za sitne glodavce poput miševa. A kako manje sigurnosti znači i više krvi, to je očito da su u pitanju crveni miševi. Dodatno tome ide u prilog spominjanje Kineza. Em su crveni (to jer su po vlasti svi odreda komunisti), em imaju velike sjekutiće (dokaz tomu je slika gore lijevo na ovom blogu). Tu nema nikakve sumnje da se radi upravo o crvenim miševima. A onda trčkaranje oko nekoga. Tko bolje trčkara od miševa? Samim spominjanjem te rečenice pred oči iskače slika gomile crvenih miševa kako skakuću oko nekog znatno većeg od sebe i nadaju se da će im pred nos pasti kakva mrvica. A onda Saddam Hussein koji se pred kraj svoje slobode skrivao poput miša u rupi. A crven je opet od krvi koja je prolivena uslijed njegovih suludih pokušaja da pokaže koliko je jak. Dakle, opet crveni miševi. A onda republikanci i demokrati. Pa oni se svađaju samo zato da bi se svađali. To je boj miševa i žaba (Nijesam čitao, ali znam o čemu se radi.). A jedni od njih sigurno više naginju crvenom. Povlačenje američke vojske iz osvojenih područja i paralelno jačanje lokalnih siledžija isto je aluzija na crvene miševe. Veza je očita. Situaciju opisuje poslovica: Kad mačke nema kod kuće, miševi kolo vode. A ovi su mišovi svi odreda crveni od krvi (Primjećujem i sam da su već treći put miševi krvavi. Agresivna neka zvjerad.) Režim je trik-aluzija. Paralelno značenje je, naravno, pseći glas. A kad se čuje pas, gibaju mačke kud ih noge nose, a onda se zna tko kod kuće kolo vodi. A režim koji se spominje je, naravno, crven. Zadnja od očitijih aluzija na crvene miševe je spominjanje Herkula. Iako se on po mitovima borio protiv svakojakih nemani, činjenica je da su miševi najgori. Tu prestajem s otkrivanjem pravog značenja ovog teksta i ostavljam vas da se zamislite u kakvom svijetu živite i što vam noću šuška po kući. |
20.03.2008., četvrtak
Zelig, Scheuchzer, copycat.
|
Prilično je teško započeti pisati kad za svaku misao sklopim neku koja bi joj imala prethoditi. Na kraju sam čak uspio zaboraviti što mi se motalo po glavi. Zato prvo zagonetke jer one ipak nešto manje ne valjaju od ostatka bloga. Slikica, nešto preširoka. Zatim jedan indirekt: Prvo slovo nije u izumrlom govedu. (1,3,4) I igrarija sa slovima: Koje slovo treba dodati na kraj smrada da se dobije još smrdljiviji i još otrovniji? I jedna starija zagonetka koju ovdje vjerojatno nisam stavljao: Progutaj dvije knedle i pet vokala da ispadnu dvije ptice. Tako. Sad mogu mljeti. Prvo mi je na pamet palo nešto (to pričam o samom početku ovog tipkanja), a zatim još nešto, a u nekom času i nešto što mi je opet isparilo. Kako bilo, sva ta padanja na pamet su me gotovo spriječila da počnem tipkati. Nažalost, nisu bila dovoljno moćna. - Nemoj sad pribjegavati paraličnostima. - Sranje. Upravo jesi. I metnuo to meni u usta. - Moram upozoriti da prethodno rečeno nema nikakve veze s ičim opscenim, osim što na takovo nešto podsjeća i vjerojatno aludira. Inače, nisam namjerno upotrijebio opscen izraz, samo sam naknadno primijetio da bi tako mogao djelovati. A ima i još jedna bitna stvar. Ako se kaže da je ljepota u očima promatrača, onda to vrijedi i za opscene stvari. Ili da se prebacim na teško razumljiv, ali puno jasniji primjer. Oni koji ne znaju tko je Čak Noris neće shvatiti viceve o njemu. - A oni koji znaju, neće se usuditi smijati. Uglavnom, moramo i sami biti iskvareni da bismo iskvareno uočili. To mi je glavni motiv da se pravim da ne vidim sranja oko sebe. Ili da pokušavam ne gunđati. Čisto zato jer bih tako sam sebi implicirao da sam takav i takav. S druge strane, ista logika mi inducira nelagodu kad se razvije priča o nečijim manama. Dalje mi ne priliči pripovijedati. - Propovijedati, hoćeš reći. Stvar je u tome da se opet pokušavaš prodati pod nešto puno bolje. Bezobraznik kakav jesi, onesposobio si mi module za one paklenske govorancije protiv vlastitih mana koje kao svrhu imaju bockanje zapravo svih živih. Uglavnom, kad se tko zakači s etikom, mora se pojaviti jedno bitno pitanje: otkud meni sitnežu pravo da seruckam? Vidim da ga ljudi olako preskaču. Pa se prave pametni. Baš kao i ja sad. Može se reći da je naša društvena dužnost da povremenim bockanjem budimo usnule savjesti i tako neizravno pomažemo ljudima da budu bolji. No, za to ima i puno elegantnija metoda, dobar primjer. Mjesto da grmim protiv nepoštenih političara i sveopće gamadi lakome na novce, sam ću se trsiti da što manje jurim za profitom. Mjesto da pizdim na polupismenčad, pazit ću sam da se što ljepše izražavam. Mjesto da kokodačem kako su svi daratoriseratori od čije galame nastaju klizišta po Zagorju, radije ću malo šutjeti. - Oćeš znaš što. Već sad kokodačeš. Čime problematika moraliziranja bi lijepo ilustrirana. Problem su kriteriji. Mora se odnekud početi, a stvar je takva da ju se ne može nigdje uhvatiti. Nalazimo se u moralu kao što su nam tjelesa u Svemiru. Nije poznat način da se izađe. - Zapravo i je. Bez kontakta s drugim ljudima moral se ne može razviti. Mi smo u biti inteligentne životinje (to što se često ponašamo upravo imbecilno plod je sustava koji nam je natovarila naša inteligencija da nam mozgovi imaju što raditi kad ne tražimo hranu ili partnera), a sve drugo se nauči. Prema tome, osobu bez morala uopće nije problem stvoriti. Ali problem je komunicirati s takvim. Da bi se mogla uspostaviti komunikacija, moraju sugovornici biti prilično slični. Slično kao kad se stvaraju kemijske veze. Lakše ide kad se nađu orbitale sličnih energija. A s ljudima se to vidi baš lijepo. Može se krenuti od razgovora sa sobom (razni pisci ih nazivaju raznim imenima: od kojekakvih dogmatika koji pričaju s bogovima pa do opako iskrenog Čapeka koji je jedno poglavlje jedne svoje knjige naslovio: Pisac razgovara sam sa sobom). Ti idu savršeno. Sami sebe razumijemo bolje nego druge i bolje nego drugi nas. Naprosto zato što sugovornik i sugovornik barataju istim setom podataka. A onda se možemo udaljavati. Recimo da razgovaramo s nekom jako bliskom osobom. Tu će stvari ići glatko, ali nužno se povremeno javlja i nerazumijevanje ili treba više vremena za protok informacija. A onda možemo uzeti i nekog koga samo poznajemo. Tu već može biti svega. Da ne kompliciram, vjerojatno se može sklopiti nekakav set koeficijenata iz kojih bi se moglo izračunati koliko se neke dvije osobe razumiju. Naravno, aproksimacija bi bila da barataju istim podacima. Prije par sati mi je na umu bila topla voda. Samo u vezi s nečim desetim. Što god bilo, zaključio sam da me ne dira što ne izmišljam ništa novo. - Smeta te, samo si pokušavaš naći opravdanje da melješ o očitim stvarima jer drugo ništa ne znaš. Tako si mogu cjelokupnu filozofiju ubaciti pod očito. - Aha. I pustiti ljude da sami čeprkaju po onome što ih zanima. A to bi bilo? - Aj ne lupetaj. Jedino što mogu reći je da svi ljudi razmišljaju o svemu o čemu se može misliti. To bi se dalo oboriti. - Teško. Čim zamisliš nešto o čemu se ne da razmišljati, upadaš u kontradikciju jer o tome razmišljaš. A ako nitko ne razmišlja o nečemu o čemu se može razmišljati? - Daj neki primjer. Sebi da prodaš foru? Nije li to naivno? - Pa svatko pošten će reći: Nasamario sam se, a ne Nasamarilo me. To bi imalo pravdati lošu foru koju si mi kanio podvaliti? - Ne znam kako da ti to kažem, ali spava ti se. Skrećeš. - Rekoh i zašto. Još malo i počet će ti se javlajti glasovi, a potom i vizualne halucinacije. Za laku noć, podjela ljude na tri grupe iz moje perspektive: Prvi će za nešto odmah reći da je bezveze. Drugi će se s time neko vrijeme zabalvljati i na kraju zaključiti da je bezveze. Treći su trebali biti između, ali zaboravih koja im je funkcija. - Treći su ti i tebi slični. Znači ja. - Što se bahatiš? Ti si jedan od. Ljudska verzija Andrewa Scheuchzera, poluljudski Leonard Zelig, epigonu epigon, originalna kopija, copycat šeptrlja, linearna kombinacija ljudi koje poznaješ, ... Kao i svi ljudi. - Pa se ti odluči. Vani mu ne paše, Unutra mu ne paše, na pola puta mu neugodno. Barem znam gdje sam. P.S. naknadni: Sretan Uskrs svima koji ovo ne čitaju, a i onima drugima! |
15.03.2008., subota
Da sam ovdje zapisao zadnju svoju genijalnu, a zaboravljenu ideju, sigurno bi mi djelovala bedasto.
Prvo jedan laganinjo: I jedan manje laganinjo:  Uzgred budi rečeno, to što svako malo kakti molim da me se uputi do eventualnih originala onoga što ja tu prodajem kao vlastite ideje nije niti kurtoazija niti upozorenje onima koji bi tako nešto zbilja učinili, već običan iskaz moje težnje da otkrijem što više ljudi koji barem u nekoj mjeri razmišljaju na način sličan mojem. Naravno, pomalo je glupo razvrstavati ljude po načinu razmišljanja tako da je svrha prethodne rečenice to da bude umjereno predugačka. Skrušeno priznajem da sam se dvaput izgubio tipkajući ju tako da se u ovoj moram malo potruditi, što u samoj sintaksi i barem nekakvoj smielenosti naredanih riječi, što u nečemu što mi je maločas isparilo, a sve zato da sklopim rečenicu podugačku i to takvu da se ne izgubim tipkajući ju iako mi se opet počelo dešavati isto. Možda bi bilo bolje da se držim kratkih rečenica, ali nekakav unutarnji kompleks, jamačno dostojan kakve književne laganice ako ne i poluminutnog priloga u kakvoj erteelovskoj emisiji, tjera me da tipkam dok se ne izgubim, a onda da tipkam dok se opet ne nađem i tako dok neki drugi kompleks ne nabaci točku poput ove što slijedi. Ako ništa drugo, a ono sam natipkao dosta teksta da mi još jedan u nizu nenadahnutih postova djeluje dovoljno veliko da bi manje ili više slučajan naletioc pomislio nešto tipa "ne da mi se to čitati". Kako nemam bolje ideje, to ću opisati jedan zgodan mehanizam koji me sprečava da pišem gluposti kojih bi se jako sramio pa umjesto njih napišem idiotarije od kojih tek zamjetno pocrvenim. Ideja koja se izrodila iz prethodne rečenice: Recept za farbanje budućih pisanica u crveno: Kratka metoda (duga ne postoji): Baš mi je zanimljivo ovako nabacivati dvotočja: A sad bih već trebao opisati kako natjerati jaja da pocrvene: Zapravo sam već shvatio koliko je, poradi debilnosti ideje, bilo bitno da ju odmah zapišem: Sve što treba je: Ostaviti jaja na toplom par dana i zatim: Naći ih u lagano natrulom stanju što je karakterizirano mirisom sumporovodika (za nepoznavaoce lučbe, to je plin koji miriše na pokvarena jaja) i glasno viknuti: Kaj to smrdi? Jaja, svjesna toga da su upravo ona izvor mirisa, pocrvenjet će od srama. Da nisam ovo gore otipkao, netko bi mogao pomisliti da sam imao nešto smisleno na umu. A nisam. Dobre ideje jesu kratke za sročiti, ali treba puno truda dok iste ne budu sročene kratko, razumljivo i barem malo prijemčivo. Mahanje rukama i izvođenje poluartikuliranih zvukova jesu moj način prezentacije, ali, neovisno o tome tko sve to prakticira, is.. Opet sam se pogubio. Danas imam prvi veliki pokušaj da otipkam nešto što će i meni biti neprobavljivo. - Misliš da ću ti sad reći da ti dobro ide? Ha? - Ha! Ništa od samohvale. Ja bih te cinično pohvalio tvrdeć da ti dobro ide tipkanje idiotarija, a ti bi to izvrnuo tako da ispada da ti idiotarije tipkaš s namjerom da budu idiotarije, a ne s namjerom da djeluješ pametno, što je tvoja prava i sasma neostvariva namjera. A sad o oom kompleksu ili mehanizmu. Ima dva jednostavna koraka. Ne, više njih. Prvo odnekud bljesne kakva ideja, a potom me uhvati želja da tu ideju nekako pretočim u riječi. Prilikom tog pokušaja koji redovito propada javlja se nova ideja koja obično uključuje svijest o tome da ionako ništa neću reći pa se samo cerekam ili izvodim nešto neartikulirano. Inače sam kanio dati vlastitu viziju morala, ali od toga neće biti ništa jer mi ista ne daje pravo da pametujem. - Ogavno laže. Moral kakav si on zamišlja njemu itekako daje pravo da pametuje, a ostatku svijeta daje pravo da ga sluša. Ne, to je opis prakse, moral koji sam si postavio gotovo uopće ne slijedim. Makar, barem znam gdje i kad griješim. - Gledaj, da ti pustim sve što zabrljaš, poludio bi. Zato stalno držim malo odvrnutu slavinu iz koje ti na savjest kaplje kakva nagrizajuća kiselina eda ne bi previše mirno spavao. Ali ja spavam prilično mirno i ne budim se vrišteći. Kako se to uklapa u po tebi nečistu savjest? - Ja sam, molim lijepo, čista. - A ja sam mišljenja da je vrijeme da prestaneš tipkati. Ima dosta. Još ću malo o moralu. Ono za što sam zaključio da ne valja je gunđanje i općenito svaki isključivo verbalan nasrtaj na, po napadaču, nepravedan svijet. Da se jednostavnije izrazim, javlja mi se izvjesna nelagoda kad se netko na nešto ili nekoga žali. Ponajviše kad je rješenje očito ili posvema nedostupno. U prvom slučaju valja nešto napraviti a ne gunđati, a u drugom pomiriti se, a ne gunđati. Da se još jednostavnije izrazim, ide mi malo na živce svakodnevna jadikovka bilokoga na bilošto. - Da se fakat jednostavno izrazim, i tebi se gunđa, ali hoćeš da to ne bude neko normalno gunđanje, već neko samo tebi svojstveno. Možda i baš tako. Samo, logičan ishod tog zaključka bila bi sebejadikovka o tomu kako sam sav nikakav, a to je već gunđanje protiv gunđanja protiv gunđanja što je po svojoj prilici malo previše za moj ipak pososta ograničen um. - Još jedan plitak proser. Savršeno je moguće zamisliti i gunđanje protiv gunđanja protiv gunđanja protiv gunđanja, a i bilo koji viši red gunđanja. Da, ali svi viši od trećeg su isti kao i treći jer netko gunđa protiv vlastitog gunđanja. Ispada obična rekurzija gunđanja. Ili možda beskonačna petlja. - Ili, bolje, svjesno gunđanje iz kojeg se izlazi na jedan fantastično domišljat način: - Prestankom gunđanja. I da, dok još nisam zaboravio, prijedlog onima od volje i moći. Bilo bi zgodno nekako se domoći onih zetovskih naljepnica što pošten puk upozoravaju na džepare (Gdje vam je novčanik) i poljepiti ih na ulaz u Sabor ili Banske dvore. Naravno, tebalo bi to odmah i poslikati i možebit poslati polunovinama za koje je poznato da objavljuju sve. |
07.03.2008., petak
Nastavak laganinjosa i put u nepoznato
Još jedan rebus. Ako se nađe kakav iskusnik ili iskusnica, drage ću volje doznati tko je isto smislio prije parsto mjeseci ili tako nešto. Budući da sam prije par dana ispucao ono čime svojim žrtvama ispirem mozgove, to ću sada improvizirati. Da nije tako kako je, bilo bi jamačno vrlo slično, a improvizirao bih pod nekim drugim poluprozirnim izgovorom što će reći da sam odveć lijen, a da bih tipkao nešto smisleno i smišljeno. Ipak, kroz nekoliko tjedana, mjeseci ili godina, otipkat ću nešto smišljeno (tek trebam smisliti) dok se smislenost odgađa na neodređeno. Naravno, imajte na umu da imam na umu da sam zadovoljan svojom definicijom smisla kao nečega što je uključeno kad se (na koji već način) krećemo u smjeru ispunjenja svrhe (što god si mi stavili na to mjesto), ali istu riječ redovito koristim kao zamjenu za "ovaj sklop nekog vraga znači". Govornik bi sad uzeo zraka, a slušatelj pokušao umaknuti, ali bloška je situacija takva da se pauza uzimlje samo za kopanje nosa i razne oblike češkanja dok je bijeg teže ostvariv negoli u stvarnom svijetu. Ako se tko samoubije, nema ga nazad bez dobrog budizma, a blogovi se pišu i brišu kao karte na salvetama i nikakav nestanaka nema imperativa da bude trajan. Dođe slično kao i popularne psihoaktivne supstance poput kave ili kokakole. A put u nepoznato zbi se ovako (naravno da sam neke detalje poput onog o plaštu namjerice izmijenio ne bih li poboljšao sliku o sebi): Neznanog dana tamo neke godine zaputih se na put u neznane zemlje Zagza sa svetom misijom da obećan komad tvrde zemlje dostavim na pravo mjesto. Ne znajući pravo ni put ni odredište zalutah prvim korakom tako da drugi nisu pravili previše problema. Spustiv se s brijega na kom stoluju filozofi prirode, krenuh tamo gdje bi i sunce da se tog dana udostojilo pokazati. Koristih pritom razna putosredstva poput maridanskih skočimiševa, brzopoletnih opnokrilaca sa sedlima okačenim za noge (smrtnost putnika manja od 30%) i neizostavnog cipelcuga. Našavši se u kraju čudnom i neznanom, odlučih koristiti se uvijekprisutnim orijentirima (mahom kapitalnim utvrdama vitezova hedonovaca). No, zli demoni samosmotusi začaraše me te mnogu minutu izgubih kružeći oko orijentira ne bih li pronašao pravi put. Kao znak zlobe, s visina nebeskih stadu se rasipati kristalići oksidana ne bi li me podarili prehladom i smanjili mi vidokrug (sram me priznati, ali uspješe). Ipak, iskusan u svakojakim izgubljivanjima i izlascima iz izgubljenosti na najčudnija poznata mjesta, odlučih zatražiti pomoć Znanja (ne mojeg). Znanje pomože, a ja krenuh dalje. Ostavivši za sobom tvrdog Kramonosca, dođoh do dvije kule zaboravljenih imena (zacijelo djelovanje onijeh kristala). Skrenuvši s pravog puta, vratih se na isti, a sve to skupa nema veze s pričom. Ubrzo dođoh do mračnog Fordora kraj kojeg prođoh brzo i u strahu, a zatim još više požurih jer bivanje za plećima razbuđuje neprijatelja koji ionako već ima nesanicu. Ne smijem ne spomenuti da mi svaki korak bijaše vođen Znanjem (ne mojim). Stigavši među Tri kule, ušuljah se u jednu od njih ne bih li tamo našao Znanje i riješio se beskorisnog ne baš tereta. Znanje se pojavi, ali prometnuto u Sivu Eminenciju i bogato me nadari za onaj komad zemlje. U kratkom vremenu provedenom u blizini Znanja ne uspjeh napraviti veće štete te se pokunjeno vratih u središnji Bandaland. - Da si ovaj očaj spjevao, bilo bi tako jadno da se ne bi primijetilo. Ovako je iritacija zajamčena. Nešto tipa: Iz Fordora crnog koban zvuk se širi, Strašnu sudbu konkurentu šalje Iz svake mu riječi koplje smrti viri Ova pjesan tako neće dalje. ? - Gotovo oguglavajuće debilno. A: Iz mraka se crna neman diže - Čemu toliko mraka? Prekidaš. Zar ne vidiš da sam u nekom vidu elementa? - Spašavam. Ovo je bitno gore od svega što si napisao dosad. Moramo onda proširiti kriterije. - Sniziti ih. Ili završiti s tipkanjem. Element se upravo izvrnuo u pospanost. - Razumno. Začudo. |
03.03.2008., ponedjeljak
U nedostatku boljega...
 Budući da sam se zaletio i još se zaletavam, ovo je i dalje za nagrade duhovne naravi. Ako za tri dana nitko ni blizu ne bude, onda ću se zlurado predomisliti. A da ne tratim vrijeme samo na enigmatiku, evo jedne bezobrazne ateističkomaterijalističkošovinističke teze. Ne samo da sam otprašio sve nadnaravno van ovoga svijeta, već sam si složio i koncept materijalnih im ekvivalenata koji mogu postojati i djelovati. Samo što moram nabaciti par vlastitih kvazidefinicija. Svijest je set procesa u mozgu i srodnim strukturama, a koji obrađuju primljene signale i same sebe. Možda je ljepše reći da je svijest naprosto mozgovna elektronika. Ono što zovemo sobom tek je dio te svijesti. Sloboda je naziv za stanje sustava kojem nismo u stanju točno odrediti budućnost. Ako već ne iz našeg neznanja ili slabih instrumenata (uočite kako se mijenjaju vremenske prognoze), uvijek se može dotjerati ravno iz Heisenbergove relacije neodređenosti. Duh je struktura ili set ideja koja slijedi vlastite zakonitosti, a koju generira svijest ili više njih. Ono što u zadnje vrijeme zamjećujem, a što me straši je da me vlastiti idealizam kojim nastojim svijet uhvatiti za strune vodi ravno u taj isti svijet. Drugim riječima, dolazim do stvari koje već znam, a drugi tek. S druge strane, ne bi bilo dobro da logičnim razmišljanjem dođem do stvari koje se ne uklapaju u svijet kakav poznajem. Čisto zato jer bi onda bilo vjerojatnije da sm glup nego da svijet ne valja. Srodna ideja prethodnoj je i to da se većina onoga što smatram notornim, bilo sektaškim, bilo dogmaškim,bilo pseudalačkim idiotarijama, dobrim dijelom poklapa s istinom. Osobe koje su dovde došle nenasumično sigurno će zamijetiti da sam si dao ekskluzivno pravo da tumačim što je istina. - Navlačiš u stranu (kudiš se više nego što treba) da bi onda mogao većom silinom tvrditi da si u pravu. Taktika, o pronicavi ja. - Bezobrazna taktika, ako smijem primijetiti. Bezobrazno je što mi ne daš da odmeljem svoje. - Bezobrazno je što pokušavaš ušutkati mene, koji predstavljam tvoju savjest. - Opet me tračate. - Nitko tebe ne trača. Samo si se ulijenila u zadnje vrijeme. - A što mogu. Kudim ga, a on ništa. Vičem pa ništa. Derem se pa ništa. Nabavim megafon, pričekam da uroni u kakvu gadariju i onda ga operem pa opet ništa. Umorih se. - Onda je očito da moram malo preuzeti palicu. - E, to. Probaj ga puknuti. to nikad nisam. Elegantnim skokom iz dijaloga dvoje mene skačem na duhove. - Njih si već definirao. - A skok ti baš i nije elegantan. - Nešto si slabo odskočio. Bio je to mentalni skok. - Bolje da si odskočio od tipkovnice. - Apsolutno. Ne bi se brukao ni ti, a ni mi. - Misliš da je lako biti idiotu paraličnost. Barem priznajete a ste paraličnosti. I da, koliko vas sada govori? - Samo ja. - I ja. - I ja. - I ja. - ... Ti si nijem? - Dojadilo mi se ponavljati. Pustiš me onda da se bavim duhovima? - To ne. Prije ću crknuti. Onda ću te morati ugasiti. - Tako ćeš i sebe. Ili da ti samo ugasim nepopustljivost? - Smrade, radi što te volja. Ovo je totalno necivilizirano i barbarski. - Gledaj, nemaš više što reći. Izbacio si par bedastih i polurazumljivih kvaziaksioma i par još bedastijih ideja, malo se svađao sa sobom i sve to prepričao i nemaš više što tipkati. Kad bi tako bilo, ne bi filozofi bili živi štanceraj teksta. Skužili su da od jasno sročenih misli nema knjiga pa su krenuli u opisivanje. Zašto nešto izraziti formulom ili možda rečenicom ako se može u tri sveska? Čemu objašnjavati ako oni koji mogu shvatiti shvate i sami, a oni koji ne mogu samo čituckaju i traže rečenice koje bi se možda mogle prepisivati i drugima bez tumačenja prodavati? - Ne baš sasvim. Komunikacija, a ta bolje ide kroz priču i ilustracije, nego kroz formule i definicije, je znatno ubrzala naš razvoj. Dok su alkemičari svoje recepte skrivali i kodirali, vlastodršci im kopali oči i zatvarali ih u podrume (ako bi smislili kakvu dobru supstancu poput grčke vatre), a da Vinci namjerno kvario nacrte, nije znanost baš brzala. Sad, kad je sve dostupno, jedino što nas može usporavati je naša lijenost. Ima još jedan usporavatelj. Čime se baviti u tolikom svijetu? Golem broj mogućnosti može sasvim blokirati. - To je samo izlika za lijene. Ono čime se možemo baviti uvijek dolazi prilika po prilika. A dilema je oduvijek bilo. Znači, ništa od duhova? - Kad baš inzistiraš, sročit ću nešto dužu verziju kvaziaksioma. Na opisni način, naravno. Zamislimo da se u nekoj kući slučajno (slučajno je ovdje jako bitna riječ) zbije nešto čudno. I da se slučajno još nešto zbije. Ukućani će to uočiti i povezati. Možda će zaključiti da u kući imaju duha, makar iz čiste zafrkancije. Budući društvene životinje, oni će to prepričavati drugim ljudima pa će ti događaji, recimo, zaživjeti u predaji. A onda treba čekati da se opet nešto dogodi. Sad se više neće pitati što je to. Makar i zafrkancije radi, krivac za neobičan događaj bit će duh. Iza toga i manje neobični događaji mogu biti djelo duha. Budući inteligentni, ljudi možda uoče kakvu pravilnost i iz nje izvedu kakvo praznovjerje (recimo da duh naročito voli škripati vratima koja vode u špajzu ili da je miran u sunčane dane). Tada se već može reći da je u kući službeno nastanjen duh. On će u njoj obitavati dok god bude postojala svijest o njemu. Ako isti dovoljno dugo poživi, možda stekne i kakve moći (nažalost, duhovi najčešće samo plaše prisutne). Jednom kad postoji, duh mora steći i nekakve osobine. Može ga se npr. povezati s nekim pokojnikom. A s čim drugim? - Pa ima priča i o živima koji su haračili kao duhovi. Okaj. - Da nastavim. Dogurao sam do stanja kad duh definitivno postoji. Čisto zbog ljudi koji će upravo njime objašnjavati sve čudno što se zbije u kući. A sad možemo skočiti i na višu razinu. Recimo da vlasnici kuće odsele. Kuća će ostati. A duh u njoj. Naravno da će bez ljudi kuća pomalo propadati i izgeldati sve jezovitije. Postat će ukleta. I sad ti kaži da nije zabavno vjerovati u gluposti. |
