...in patria sua
03.03.2008., ponedjeljak
U nedostatku boljega...
 Budući da sam se zaletio i još se zaletavam, ovo je i dalje za nagrade duhovne naravi. Ako za tri dana nitko ni blizu ne bude, onda ću se zlurado predomisliti. A da ne tratim vrijeme samo na enigmatiku, evo jedne bezobrazne ateističkomaterijalističkošovinističke teze. Ne samo da sam otprašio sve nadnaravno van ovoga svijeta, već sam si složio i koncept materijalnih im ekvivalenata koji mogu postojati i djelovati. Samo što moram nabaciti par vlastitih kvazidefinicija. Svijest je set procesa u mozgu i srodnim strukturama, a koji obrađuju primljene signale i same sebe. Možda je ljepše reći da je svijest naprosto mozgovna elektronika. Ono što zovemo sobom tek je dio te svijesti. Sloboda je naziv za stanje sustava kojem nismo u stanju točno odrediti budućnost. Ako već ne iz našeg neznanja ili slabih instrumenata (uočite kako se mijenjaju vremenske prognoze), uvijek se može dotjerati ravno iz Heisenbergove relacije neodređenosti. Duh je struktura ili set ideja koja slijedi vlastite zakonitosti, a koju generira svijest ili više njih. Ono što u zadnje vrijeme zamjećujem, a što me straši je da me vlastiti idealizam kojim nastojim svijet uhvatiti za strune vodi ravno u taj isti svijet. Drugim riječima, dolazim do stvari koje već znam, a drugi tek. S druge strane, ne bi bilo dobro da logičnim razmišljanjem dođem do stvari koje se ne uklapaju u svijet kakav poznajem. Čisto zato jer bi onda bilo vjerojatnije da sm glup nego da svijet ne valja. Srodna ideja prethodnoj je i to da se većina onoga što smatram notornim, bilo sektaškim, bilo dogmaškim,bilo pseudalačkim idiotarijama, dobrim dijelom poklapa s istinom. Osobe koje su dovde došle nenasumično sigurno će zamijetiti da sam si dao ekskluzivno pravo da tumačim što je istina. - Navlačiš u stranu (kudiš se više nego što treba) da bi onda mogao većom silinom tvrditi da si u pravu. Taktika, o pronicavi ja. - Bezobrazna taktika, ako smijem primijetiti. Bezobrazno je što mi ne daš da odmeljem svoje. - Bezobrazno je što pokušavaš ušutkati mene, koji predstavljam tvoju savjest. - Opet me tračate. - Nitko tebe ne trača. Samo si se ulijenila u zadnje vrijeme. - A što mogu. Kudim ga, a on ništa. Vičem pa ništa. Derem se pa ništa. Nabavim megafon, pričekam da uroni u kakvu gadariju i onda ga operem pa opet ništa. Umorih se. - Onda je očito da moram malo preuzeti palicu. - E, to. Probaj ga puknuti. to nikad nisam. Elegantnim skokom iz dijaloga dvoje mene skačem na duhove. - Njih si već definirao. - A skok ti baš i nije elegantan. - Nešto si slabo odskočio. Bio je to mentalni skok. - Bolje da si odskočio od tipkovnice. - Apsolutno. Ne bi se brukao ni ti, a ni mi. - Misliš da je lako biti idiotu paraličnost. Barem priznajete a ste paraličnosti. I da, koliko vas sada govori? - Samo ja. - I ja. - I ja. - I ja. - ... Ti si nijem? - Dojadilo mi se ponavljati. Pustiš me onda da se bavim duhovima? - To ne. Prije ću crknuti. Onda ću te morati ugasiti. - Tako ćeš i sebe. Ili da ti samo ugasim nepopustljivost? - Smrade, radi što te volja. Ovo je totalno necivilizirano i barbarski. - Gledaj, nemaš više što reći. Izbacio si par bedastih i polurazumljivih kvaziaksioma i par još bedastijih ideja, malo se svađao sa sobom i sve to prepričao i nemaš više što tipkati. Kad bi tako bilo, ne bi filozofi bili živi štanceraj teksta. Skužili su da od jasno sročenih misli nema knjiga pa su krenuli u opisivanje. Zašto nešto izraziti formulom ili možda rečenicom ako se može u tri sveska? Čemu objašnjavati ako oni koji mogu shvatiti shvate i sami, a oni koji ne mogu samo čituckaju i traže rečenice koje bi se možda mogle prepisivati i drugima bez tumačenja prodavati? - Ne baš sasvim. Komunikacija, a ta bolje ide kroz priču i ilustracije, nego kroz formule i definicije, je znatno ubrzala naš razvoj. Dok su alkemičari svoje recepte skrivali i kodirali, vlastodršci im kopali oči i zatvarali ih u podrume (ako bi smislili kakvu dobru supstancu poput grčke vatre), a da Vinci namjerno kvario nacrte, nije znanost baš brzala. Sad, kad je sve dostupno, jedino što nas može usporavati je naša lijenost. Ima još jedan usporavatelj. Čime se baviti u tolikom svijetu? Golem broj mogućnosti može sasvim blokirati. - To je samo izlika za lijene. Ono čime se možemo baviti uvijek dolazi prilika po prilika. A dilema je oduvijek bilo. Znači, ništa od duhova? - Kad baš inzistiraš, sročit ću nešto dužu verziju kvaziaksioma. Na opisni način, naravno. Zamislimo da se u nekoj kući slučajno (slučajno je ovdje jako bitna riječ) zbije nešto čudno. I da se slučajno još nešto zbije. Ukućani će to uočiti i povezati. Možda će zaključiti da u kući imaju duha, makar iz čiste zafrkancije. Budući društvene životinje, oni će to prepričavati drugim ljudima pa će ti događaji, recimo, zaživjeti u predaji. A onda treba čekati da se opet nešto dogodi. Sad se više neće pitati što je to. Makar i zafrkancije radi, krivac za neobičan događaj bit će duh. Iza toga i manje neobični događaji mogu biti djelo duha. Budući inteligentni, ljudi možda uoče kakvu pravilnost i iz nje izvedu kakvo praznovjerje (recimo da duh naročito voli škripati vratima koja vode u špajzu ili da je miran u sunčane dane). Tada se već može reći da je u kući službeno nastanjen duh. On će u njoj obitavati dok god bude postojala svijest o njemu. Ako isti dovoljno dugo poživi, možda stekne i kakve moći (nažalost, duhovi najčešće samo plaše prisutne). Jednom kad postoji, duh mora steći i nekakve osobine. Može ga se npr. povezati s nekim pokojnikom. A s čim drugim? - Pa ima priča i o živima koji su haračili kao duhovi. Okaj. - Da nastavim. Dogurao sam do stanja kad duh definitivno postoji. Čisto zbog ljudi koji će upravo njime objašnjavati sve čudno što se zbije u kući. A sad možemo skočiti i na višu razinu. Recimo da vlasnici kuće odsele. Kuća će ostati. A duh u njoj. Naravno da će bez ljudi kuća pomalo propadati i izgeldati sve jezovitije. Postat će ukleta. I sad ti kaži da nije zabavno vjerovati u gluposti. |
