...in patria sua
28.02.2008., četvrtak
Još jedan datum za popuniti.
|
Dalje bi bilo pametno pisati neplanski pa što ispade, ispade. Ozbiljno razmatram mogućnost da otipkam nešto tipa: asdfoasdiufgnlksergawegl vbjbnbisenfgikdfmhgšwuvnsubmsebn lwsmbhgwsbgudmbjdv ndhdmdjhednvjhdjnvjdv sdfjnsdfnsdfgsdfpg sdfnmosdgicnsuvbnasoijtohge i ostavim naletiocima na volju da to dešifriraju. - Ne bi bilo pošteno da ne kažeš da si to tipkao oko pola minute. Ali bilo bi fora. Mislim da sam u nekom času imao spremnu tešku zagonetku. - Lako moguće, ali mala je mogućnost da ćeš ju iskopati. Skoro pa nikakva. Sinteza? - Vidio si kako to ispada. Mislim da sam ju iskopao. - Ne seri. Jesam jesam, vidio sam ju. Ovaj, iskopao. - Kako vidim, trebat će ti slikica. Učinjeno. Ista je ovdje jer je prevelika za blog, a ne da mi se smanjivati. Budući da je više nego trivijalna, ne nudim ništa (duhovno zadovoljstvo si generirate sami i za njega si ne kanim pripisivati zasluge). Kako već rekoh, ideje iskaču nasumično, a ne ciljano i nije baš velika vjerojatnost da ću smisliti nešto što je u isti mah i užasno teško i rješivo ne samo meni. Još malo teksta bezveznog, ovaj put ne nasumičnog: Cvdžvdj džb kf nbljb jljj njjlblzb zkfspkbunjpšu džb šf njfulp rpusvdžjp pzp rsfcbčjuj v šnjšljfnj uflšu, nphv rjšbuj tup nf zpmb. Njbsbznjp, pšubkf njbdžb džb njfulp up ćjub. Ublp šbn j š cljphpn rpćfp. Rszp njjulp rb njjulp, b pnjdžb šbn šuflbp njflblzv rvcljjlv. Npnfnjubljnjp rjtfn džpšub ljptf kfs nf šbzkfšu hsjžf š prblp džpcsjn sbžljpžjnb. Bez brige, i za ovo vam je nagrada duhovno zadovoljstvo. - Puno nešto širiš duhovno zadovoljstvo. Ne izvrći. Skoro sam krenuo tumačiti. |
22.02.2008., petak
.itasip okavo okal ej ončilirP
|
.sav i ebes enječum mavašrvaz mocinečer movo s otaZ .makpit dak mišejirg onup onsažu aj ,emiaN .jačuls ejin otšopin enem dok otŠ .erelefpit etidar en ad motejvu doP Tako da sad mogu tipkati na pravu stranu. I dalje je sve puno grešaka, ali barem brže ide sve osim ispravljanja. Čisto da se zna, imam jednu ideju, ali još je zelena. Objavit ću ju kad se ostavi religije i politike. Budući da sam manjeviše odustao od toga da sastavljam zagonetke koje su em teško rješive, em dosadne svakome tko bi ih zbilja išao rješavati, prebacit ću se na igre riječima. To uvijek ide, a isto ne moram prepisivati. Pa evo prve. ... - No? Čekaj da nešto smislim. ... - Spor si nešto. Zagonetke se ne izmišljaju tako da sjedneš i odlučiš nešto smisliti. Proces kreće od ideje radi koje se moraš nekamo sakriti od ljudi i razraditi ju. A onda najčešće slijedi shvaćanje da je ista ideja prilično bezvezna. - A što onda pokušavaš nešto smisliti kad to tako ne ide? Slaba taktika. Prije par tjedana sam si zamislio kako će mi izgledati kalendar, a da bi tako izgledao, moram danas nešto objaviti (ne volim naknadno objavljivati). A budući da sam počeo postavljati nerješive zadatke, red je da konačno postavim nešto što se dade riješiti. - Da, slaba taktika. Uostalom, baš se vidi da nevoljko tipkaš. Pa već sam objasnio da imam viši cilj. Nadstrukturu. - Nisu nadstrukture ništa posebno. Dođu kao nužna posljedica samoorganizacije. Sad nisi ništa rekao. - Moguće je i da ti nisi ništa skužio. Uspio sam sam sebe zbuniti. Sutra će me biti sram kad ovo vidim. Zagonetka: Uzeli mi kvačicu da prestanem kvocati i padnem s grane u more, doplivam do neke obale i izrastem u stablo. Prvo biće koje prvo točno odgovori može tražiti onaj lapor. - Prokleto lagano. I meni se čini. Ono od prekjučer je binarni kod. Napisao sam rečenicu, slova prebacio u nule i jedinice, a njih nažvrljao u jednom potezu. *** Da to dokrajčimo, ima veze s kokosom, a po času vodi NaN. Makar je u krivu. Čisto da naglasim, igram se riječima. Slabo metaforiram. Službeni rezultati??? Kako mi i priliči, stvari su se lagano zakomplicirale, ali rješenje se iznašlo, najmanje mojom zaslugom. Avet je prvi ukazao na rješenje, ali, čuvši da je prvi potpun odgovor dala jedna dama, džentlmenski se povukao. Tako da je fulvus pobjednica. Ako joj se hoće mazati ruke s laporom, može se javiti na aproksimativac@gmail.com. |
20.02.2008., srijeda
Zašto ne valja trčati pred rudo.
|
Kanio sam napraviti nešto ogromno i duhovito. Kanio sam to sutra. I bilo bi tako da nisam pogledao kalendar gore desno, ali onda sam shvatio da taj post ne bi imao svrhe. Bio bi suvišan, a jedan bi nedostajao, odnosno, nalazio bi se na krivom mjestu, odnosno, nalazio bi se u krivom vremenu jer je isto reprezentirano mjestom. Tako da sam poradi vlastite trapavosti prisiljen staviti ovo. Kako je ta slika, osim što je mutna, i savršeno nejasna, poručujem da na njoj nešto piše. Prije ili poslije ću postaviti još dvije koje bi sve trebale razjasniti. Uzgred rečeno, ovo nema veze s leptirima. Ključan je broj šest. Da preduhitrim komentare tipa "a zakaj bi mi to rešavali". Ja enigmatiku rješavam radi zabave i zato da si barem načas mogu umisliti da nisam idiot (tj. zaboraviti na istu činjenicu). Zato smatram da je dovoljna nagrada sam čin otkrivanja rješenja. Onima što vole nešto konkretnije mogu ponuditi samo besmislen komadić lapora kojeg sam već jednom bezuspjeno pokušavao nekome uvaliti. |
16.02.2008., subota
Opća problematika
|
Toliko opća da ju ne uspijevam obuhvatiti. Kao kad pokušate obgrliti kakovo postarije drvo (recimo da ste se toliko srozali da reklamirate stranku iks ili ste odustali i od ljudi i od drugih životinja i neživotinja i pomagala i volite samo zbilja grube stvari) pa primijetite da vam ruke nikako da se susretnu. Ne. - Imaš cijeli post u glavi, ali fali ti sadržaja. Da. Šuti sad. Kao kad vilama nabadate hrpu sijena i svaki ostane još ohoho toga ispod, a usput strepite da bi u sijenu nešto moglo spavati, a usput se nadate da je to ipak neki štakor, a usput strepite da ćete ubiti ni krivog ni dužnog štakora, a usput se perverzno u sebi cerekate njegovom posmrtnom cviljenju, ali tako da vam bude neugodno zbog izopačenosti vas samih. Ne. Kao kad želite odjednom ili oddvadnom ili barem u jednom prenošenju manje nego što je realno odnijeti sva drva koja ste nacijepali pa vam putem ispadaju. Ne. Kao kad sastavite neki mehanizam (traktor, igračku ili sat, nipošto ono osmo na što ste sigurno prvo pomislili*), pazite da što ne pogriješite, a opet vam ostane šačica dijelova koje niste uspjeli nikamo smjestiti, nakon čega isti mehanizam radi kao da mu ništa ne nedostaje. - Ni blizu. Gubiš se. Svaki primjer ti je gori od prethodnog. Možemo i to iskoristiti. Ionako mi se već počelo okoštavati uvjerenje da u principu nitko ne kuži o čemu govorim. Zamislimo situaciju gdje izuzetno (ili ne pretjerano) pokvaren profesor nekoga ispituje. Postavi prvo, relativno lagano pitanje i čeka odgovor. Ako je odgovor u skladu s onim što profesor smatra točnim, postavlja pitanje iste težine, a u suprotnom postavlja teže. I tako dok ispitanik ne dobije neku ocjenu ili ne padne. Koncept služi za izrazito diferenciranje jer će svatko tko nije u stanju odgovoriti na prvo pitanje vrlo vjerojatno pasti ispit. Ono što nitko neće primijetiti je to da je sve do priče o ispitu ilustracija tog ispita. Problematika kojom se bavim jest opća. Drugim riječima, prelijen sam da se bavim ičim konkretnim. - Ovu misao teško da možeš ikamo uklopiti. Mogu, ali dok joj nađem ugodno boravište, već će i utonuti u ono divnoružno i kaotično mjesto zvanjo polupamćenje. Zato je ovako izbačena u prazno. Momentalno sam u dilemi je li gore ne sjećati zbog nečega zbog alkohola ili naprosto zbog preslabog kapaciteta mozga. Druga opcija je takoreći ambivalentna. Osim što pamte ono što im se mota po glavi, ljudi taj materijal i sami dijelom sklapaju. Tako neki mogu zapamtiti što su neki dan radili naprosto zato jer nisu ništa radili. Makar, ne mogu si zamisliti uspavane mozgove. Moj, primjera radi (uvijek navodim sebe kao primjer naprosto zato jer sebe poznajem nešto bolje od drugih ljudi), svako malo javlja, ... Slika. Recimo da netko ovo pokuša čitati s razumijevanjem. Ili da se uozbilji i da se pokuša uživjeti u monolog Molly Bloom pa mu nakon oko pola sata počne na uši šikljati para. - Realno je da će samo blago boljeti glava. Usput budi rečeno, mislim da sam si manje-više pokazao da lagana glavobolja može biti posljedica razmišljanja. Kad me je prije par minuta počela boljeti glava, pokušao sam se isključiti pa se to malo umirilo. Onda sam nastavio tipkati pa se vratila. A sad si pročitao sve natipkano i uvidio da je bezveze. - Mislim da smo već konstantirali da je sasvim svejedno što tipkaš jer ljudi su od svega u stanju zamijetiti tek stil. Ideje su, najblaže rečeno, nedostupne. Pitanje identiteta ćemo sad ostaviti po stvari, a spominjem ga samo da vrli čitatelj primijeti da sam umalo opet skrenuo s puta. Ono što me je zapravo natjeralo da pišem jest to što moji postovi i ovaj mjesec imaju svrhu. A za temu sam si spremio pitanje vlastite moralnosti u odnosu na one u drugih, samo što sam odletio u neznanom smjeru. Recimo da sam jedan od onih kojima je jasno da imaju kompleks koji bi se ukratko dao opisati ovako: Ja sam u pravu, a vi niste. Nakon malo kopanja zaključio sam da je tomu tako jer ... ma ništa nisam zaključio. Neću sad pričati životnu ispovijest. Svakako je onom kompleksu općenito glavni uzrok manjak komunikacije, a pomažu i oni oblici komunikacije u kojima okolina djetetu uvijek daje za pravo. Uglavnom, kakvi god bili uzroci, liječenje je u principu moguće i potrebna je volja, ali ja nisam pomagalnik, već gunđalo pa ću sad promijeniti retoriku. Opet ću uzeti sebe kao primjer (iako na umu imam još par ljudi). Prije par tjedana poludemonstrativno sam napustio jedan podforum jednog foruma i proglasio ga smetlištem. Na taj sam način jasno pokazao da mislim da sam od pametniji od svekolikog tamošnjeg pučanstva. Isto se može primijeniti za bilo kakvo ignoriranje nenosioca vrline za koju mislite da vam je urođena ili ste njome krcati. Sad bih mogao zaključiti kako je još gnusnije od nemoralnosti gnušanje nad nemoralnima, no to je još davno zaključio onaj čiju sam jednu poznatu rečenicu iskasapio i okrstio sebe i blog si njenim polovicama. Ono što ću ponuditi jesu opravdanja za takvu praksu. Mislim da su mi isparila, ili barem jedno od njih, ali imam ono prvo ili drugo. Koje god. Uglavnom, za kvalitetnu komunikaciju podosta je bitno da umovi komunikanata funkcioniraju na sličan način. Ako je diskrepancija prevelika, razmjena ideja bit će značjano smanjena i komunikacija će biti nategnuta, isforsirana, štoliveć. Bit će neugodna. A ako nikome ne valja, zašto se truditi. Za očekivati je da postoji i sličnijih ljudi. Problem je, naravno, ako su vam ti nekompatibilni kolege s posla, prijatelji ili bračni partneri. Ovo zadnje je vjerojatno najrješivije ako se ne čeka više od par mjeseci. Drugo je teško rješivo zbog čoporativnosti ljudi, a prvo zbog čiste egzistencije. Sad sam se sjetio još gore situacije: ako s vlastitom djecom ne možete komunicirati. Onda je za pretpostaviti da ste dosta toga zaribali. Naravno, pitanje je koji su to kriteriji kompatibilnosti. S njima se ne bih zamarao dok ne nađem kakvu zgodnu matematiku (nije valjda da ste pomislili na nešto drugo) da to lijepo izrazim. Osim toga, činjenica je da sve što se zbiva u mozgu poznajemo značajno bolje nego što se može kakvim uređajima mjeriti. Pitanje je koliko smo si voljni priznati. *Nemam ni najmanjeg pojma na što ste pomislili. |
12.02.2008., utorak
Reminiscencijom do svrhe, reminisciranjem do
|
(Neki hipotetski filozof na nečem ovećem da ima otkud govoriti, a i da lakše pobjegne kad dojadi publici.) Postoje dvoja usta. Na jedna primamo i dajemo, a na druga samo dajemo. - I primamo. (Anoniman glas iz publike, također spreman na trk.) Ovo gore je primjer minisinteze dvije zadnje knjige koje sam pročitao. |
10.02.2008., nedjelja
Ž(abomrzac)
|
- Žabe, mrzim žabe! Tako bi ga se ukratko dalo opisati. MIrko je izuzetno mrzio žabe. Dovoljno da ne samo da ih ubija kad god ih vidi (a to je bilo izuzetno često), nego da ih ubija i muči na sve načine kojih bi se mogao domisliti. Ono čega bi mu uzmanjkalo redovito su bile ideje. Tada bi naprosto skakao po žabama dok ne bi postale neprepoznatljive. Ponekad bi to potrajalo i po pola sata. A nije da nije imao ideja. Osim standardnog gaženja zbog kojeg si je nabavio vojničke čizme, znao ih je mlatiti veslom dok su se sunčale na površini vode, vezati špagom u lančiće i takve ostaviti negdje da vise dok od njih ne bi ostalo malo kosti i kože, bacati ih u zid (hrapav ili gladak), bacati ih s kakve više zgrade na beton ili asfalt, probadati ih više ili manje tupim predmetima, razmrskavati ih gotovo svime, nekad i vlastitim šakama, potapati ih u prokuhanu vodu, pa u kipuću vodu, zatim u kiseline ili lužine, pa u koncentrirane otopine soli u kojima bi se smežurale, zatim ih zasipavati solju i poslije vidjeti što je ostalo, rezati ih na komade i vidjeti kako se ponašaju, zabijati u njih dugačke pribadače tako da kuglasti dio bude ispod trbuha pa da im bude teško kretati se, mljeti ih u mikseru za voće (to samo kad su mu starci bili odsutni), ... Naravno, on žabe nije lovio. Dolazile su mu same što je otkrio još prije nego što je počeo pamtiti. U dvorištu njegove kuće zatekla se neka gatalinka, a on je, kako bebama i priliči, žabu pokušao uhvatiti i turiti u usta. Žaba, kako to žabama nipošto ne priliči, nije ni pokušala pobjeći, već je skočila na njega i ispustila po njemu nešto sluzavo. Taj incident su Mirku prepričavali veći dio njegovog života. Do puberteta mu je to još bilo zanimljivo. Iako nije neki problem uhvatiti žabu, on ih je mogao prizvati k sebi. Ili je barem mislio tako. Naprosto bi otišao do neke bare i zvao žabe. Nije mu tad još bilo glupo govoriti krekrekre, a nije imao pojma da žabe ne idu k njemu zbog njegova glasa. Mirko je, naime, bio mutant, ali ne od onih filmskostripovskih koji mogu mislima popravljati traktore ili stopalima izlučivati asfalt te krpati rupe tako da se školski autobusi ne tresu previše ili iz ruku izbacivati leptire koji se u doticaju s vodom pretvaraju u helikoptere. On je bio takozvani hiperbaksuzni mutant što je opet nerealno, ali barem moguće. Za razliku od djece s viškom ili manjkom kromosoma ili onih kojima ne valjaju neki geni pa ne mogu npr. vidjeti boje, on je bio zdrav, ali njegovo tijelo je kao metabolički nusprodukt proizvodilo žablje feromone.* U djetinjstvu ga je to još moglo zabavljati jer je izlučivanje bilo slabo, ali u pubertetu su se stvari promijenile i on je, kao i svaki drugi spolni organizam, počeo iz sebe štošta izlučivati, a tako i spomenute feromone koji su umjesto ljudi privlačili žabe. Ludilo je započelo kad se kakti trebao naći s nekom curom što je i uspjelo (prije trinaeste i poslije tridesete žabe mogu dići popularnost), ali dotična je pobjegla s gatalinkom u kosi. Dva tjedna poslije Mirko sa žabama postao je Žabar i više odjednom nije bio faca. Neka to bude dokaz tomu što je u stanju učiniti dobro motiviran ženski jezik. Poslije se sve to malo smirilo, ali on se više nije mogao vratiti na staro. Djeca više u njemu nisu vidjeli čudno dijete nego čudaka. Posljedica je bila to da je intenzivno zamrzio svoj negdašnji izvor popularnosti. Par mjeseci je samo napucavao žabe, ali jednom je jednu slučajno pretrgao. Budući manje-više odbačen, našao je u tome novi izvor zabave. Tu je nastala većina njegovih ideja od kojih sam spomenuo tek mali dio. S nekih petnaest je već bio polulud (ludio je tijekom ljeta dok bi se ostatak godine oporavljao), ali to se nije dalo primijetiti jer je u razredu imao nekoliko tzv. darkera (klinaca koji ne vole vodu i škare). Prve godine u srednjoj školi uspio je skriti svoju reputaciju, ali znao je što ga čeka u kasno proljeće. Tako je i bilo i sljedeće tri godine proveo je u poluizolaciji. Stara ljubav prema žabama donijela mu je hrpu znanja iz biologije pa je kolegama često služio kao izvor točnih zadaća. "Imaš zadaću?" je bilo značajan dio njegove komunikacije. Slijedeći liniju manjeg otpora, upisao je biologiju i tamo opet prošao proceduru kao i u srednjoj školi. Nikom nije rekao da ga žabe obožavaju pa je nakazom opet postao negdje u travnju. Naravno, izolacija je bila značajno manja. Osim toga, osjetio je tračak nade prvi put nakon više godina. Bljedunjav tračak nade. Domislio se da, ako ništa drugo, može pokušati istražiti što točno ne valja s njim. Tako nešto je i učinio. Znao je da njegov kvar mora biti u genima i da sigurno proizvodi nešto što privlači žabe. Znao je da, da bi mogao naći koji točno geni mu ne valjaju, mora dobro poznavati i ljude i žabe pa je par godina proveo po Internetu u knjigama. Naučio je hrpu metaboličkih procesa za koje će postupno shvaćati da su mu potpuno beskorisni. Naučio je skoro sve što se može znati o žabama. Njihovu evoluciju, podjelu, navike, metabolizme, seksualne navike. Naučio je i hrpu genetike. Ona se pokazala najkorisnijom. Da ne duljim, nastavio je s naukovanjem i, kao jedan od najjačih studenata s godine, pokupio neku stipendiju i otišao k Radmanu te nekako uspio pokrenuti projekt u kojem je proučavao vektorski prijenos gena. Uz par aproksimacija i malo sreće, našao je koji njegov gen kodira žablje feromone i postao prvi čovjek koji je za isti rad dobilo Nobelovu i IgNobelovu nagradu. *Moram priznati da se nisam baš trudio provjeriti kako izgledaju žablji feromoni, koliko se razlikuju među vrstama, kolika je mogućnost da ljudski organizam počne proizvoditi iste i koliko su uopće bitni za žabe koje se ipak primarno raspoznaju zvukom, a što je sve jako bitno za poštenu fantastiku. - Nije baš neka priča. Glavno da smo s njima gotovi. - A što ćeš poslije, svesti blog na priče sa sobima.? Nije bitno. Nemam više internog pritiska da pišem. - Nego, da se vratimo na priču. Mogao si ostaviti samo odlomak koji završava zvjezdicom i ogrnuti ga s par rečenica. Ovo je zbilja nakaradno. Toliko si se srozao da si čak nagurao hiperhepiend. Pretjerano sretan završetak, hoćeš reći? - Nemoj sad cjepidlačiti. Imao si vrhunsku ideju i totalno ju unakazio. Trebao si proučiti što je od cijele ideje moguće i potom ju prilagoditi i razraditi. I tek onda ići pisati, ovaj, tipkati. I da, onaj interni pritisak itekako postoji. Zove se ovisnost. Ako trebam prvo skupljati znanje, onda neću ništa moći pisati dok ne budem imao barem osamdeset. - Pa što. Ako bude sreće, umro bi prije i spasio tako par nesretnika koje bi dopalo da čitaju tvoje (nemam sad izraza za nešto gnusno što se sastoji od slova). Pretjerivanjem u samokritici nećemo ništa postići. Barem dosad nismo. - Istina, samo sve više ljudi otvoreno priznaje da živo ništa ne kuži. Pitam se koliko to čini kad otvori Uliksa. Ja sam priznao da mi ništa nije bilo jasno. A puno poslije sam nabasao na likove koji su mi poručili da je knjiga pisana samo za one koji su sposobni shvatiti ju. Zanimljivo je da isti, iako nadljudskih umova, nisu shvatili pola toga što sam im govorio. - Zanimljivo je kako si iz antibahaćenja prešao u bahaćenje. Kad je to jedno te isto, samo s drugačijim početnim postavkama. Ako nemaš sigurno uporište, onda se antibahatiš, a ako imaš, onda se bahatiš. - Mogao bi te kad-tad netko gadno pogaziti. Moraš mi objasniti zašto još nitko nije. - Ti bi u otvorene verbalne sukobe? Misliš da si najgori, najopakiji svađalac? Ti si šaka jada. (To si već čuo, ne?) Ajde konačna konkluzija da jednog dana primijetim da mi znanje o tome na čemu sam nimalo ne pomaže da se od toga maknem. Nesamokritičnost, samokritičnost, bahaćenje, antibahaćenje i svi mogući oblici pričanja o sebi jesu vidovi egomanije. S jedne strane, moram se od toga nekako izliječiti, a s druge moram dokučiti otkud mi i mogu li je se uopće riješiti te koliko točno odudaram od prosjeka. - Puno posla. Isti već traje. - Svejedno puno. Ajde da riješimo još i pitanje što ćemo dalje. - Tipkati. |
04.02.2008., ponedjeljak
Z(lo pred nosom)
|
Znao sam od početka da nešto ne valja s tom mačketinom. - Ma znao si vraga. Vidio si ju krepanu kraj puta i produžio. Drugi dan si opet prošao kraj nje i primijetio da leži okrenuta na drugu stranu. Vidio sam i da je malo krvava i blatnjava. - To si sad umišljaš. Ništa nisi primijetio. Čak ni kad je treći dan opet bila u novom položaju. Četvrti dan sam sigurno bio svjestan da se nešto s tom mačkom zbiva. - Ne nego si razmišljao nešto tipa zašto bi netko stalno napucavao mačku koju je pogazio auto. Nije ti ništa drugo bilo na pameti. A bilo mi je nešto sumnjivo. - Pa rekao sam ti. Čudio si se nad ljudima, a ne mačkom. Da ne govorimo o idiotarijama koje si skoro izveo. Sreća da je stalno bio netko blizu kad su ti baterije na digitalcu bile pune. Kako sreća? Da nije nikoga bilo, puno bih prije sve shvatio. I ne bi bi se desila ova idiotarija. - Idiotarija ili ne, znaš u što si se uvalio. A savršeno je jasno da si si kriv sam. A mačketina kao da nije? - Ona naprosto slijedi nagon. Ajme, pa ti si skrenuo temu. Izvalio si glupost s baterijama i sad skrećeš na krivnje. - Pa o krivnji cijelo vrijeme i pričamo. A, ne. Bubunuo si da je dobro što nisam poslikavao lešinu što je notorna besmislica. - Misliš da bi ti bilo veselo primijetiti da lešina trza od bljeska? Ne veselo, ali svakako zanimljivo. - To kažeš sad, ali da se tako nešto zbilja desilo, pobjegao bi brzinom vjetra. Vjetar ti nekad puše i dovoljno sporo da ga čovjek hodajući u istom smjeru ne osjeti, osim ako ne stane. - Tko? Bilo tko. Ovdje moram krenuti takoreći ispočetka jer sam u neko doba prekinuo tipkanje. Napominjem to čisto zato da eventualnom čitatelju bude jasnije čemu uopće taj prekid. - Ajde ne seri. Izvlačiš se iz onog vjetra. Ajde ti ne seri. Ovako nikad nećemo doći do kraja iliti točke u budućnosti u kojoj će vrijeme iz priče dohvatiti ono pričaoca. - Svakako bi ti pobjegao da se mrtva mačka trznula. Možda bih odskočio koji metar. - Koji kilometar. Ali mačku nisam slikao, nije trznula i nema više nikakve šanse da provjerim što bi bilo. Pa da nastavimo dalje. Vidio sam neki dan mačka koji mi se u zadnje vrijeme mota oko baze kako mrtav leži. Zapravo, nije mi djelovao odveć mrtvo. Ili je? Ma, ne znam. Glavno da sam ga vidio kako leži. - A navečer si ga zvao u kuću da mu daš jesti. Velemajstor. Nisi nikad gledao Buffy? Ili tako nešto. Ili čitao takvu literaturu. Ne baš. Kad sam bio prijemčiv na tupava vjerovanja, nisam imao takove literature. Samo gomilu starih Arki. - I što ćeš bolje? Ma one su više za instalaciju njuejdžeraja, teorija zavjere i sličnih stvari. - Bilo je i o vampirima. Ne sjećam se da sam nešto čitao o bontonu istih te o tome kako se odnositi prema njima na zadovoljstvo prvenstveno vlastito. - Ali Buffy gledao jesi. Tko bi to povezivao s pogrizenom mačkom? - Loš argument. Tako se izvlače mediokriteti. Nisi li me baš ti optužio da sam mediokritet? - To ti ne daje pravo da k medikritetstvu stremiš. Uvijek možeš uz malo truda napraviti nešto više. A da se vratimo mački? - Kad baš inzistiraš. Kraj je kratak. Mački si dao jesti. Vani, naravno, ali ona je bila unutra samo zato što si ju zvao. Poslije, kad si već zaspao, imao si nemirne snove, ali to nisu bili snovi. A sad osjećam žeđ. - Morat ćemo nešto prigristi. Nekoga. |
