Toliko opća da ju ne uspijevam obuhvatiti. Kao kad pokušate obgrliti kakovo postarije drvo (recimo da ste se toliko srozali da reklamirate stranku iks ili ste odustali i od ljudi i od drugih životinja i neživotinja i pomagala i volite samo zbilja grube stvari) pa primijetite da vam ruke nikako da se susretnu.
Ne.
- Imaš cijeli post u glavi, ali fali ti sadržaja.
Da. Šuti sad.
Kao kad vilama nabadate hrpu sijena i svaki ostane još ohoho toga ispod, a usput strepite da bi u sijenu nešto moglo spavati, a usput se nadate da je to ipak neki štakor, a usput strepite da ćete ubiti ni krivog ni dužnog štakora, a usput se perverzno u sebi cerekate njegovom posmrtnom cviljenju, ali tako da vam bude neugodno zbog izopačenosti vas samih.
Ne.
Kao kad želite odjednom ili oddvadnom ili barem u jednom prenošenju manje nego što je realno odnijeti sva drva koja ste nacijepali pa vam putem ispadaju.
Ne.
Kao kad sastavite neki mehanizam (traktor, igračku ili sat, nipošto ono osmo na što ste sigurno prvo pomislili*), pazite da što ne pogriješite, a opet vam ostane šačica dijelova koje niste uspjeli nikamo smjestiti, nakon čega isti mehanizam radi kao da mu ništa ne nedostaje.
- Ni blizu. Gubiš se. Svaki primjer ti je gori od prethodnog.
Možemo i to iskoristiti. Ionako mi se već počelo okoštavati uvjerenje da u principu nitko ne kuži o čemu govorim.
Zamislimo situaciju gdje izuzetno (ili ne pretjerano) pokvaren profesor nekoga ispituje. Postavi prvo, relativno lagano pitanje i čeka odgovor. Ako je odgovor u skladu s onim što profesor smatra točnim, postavlja pitanje iste težine, a u suprotnom postavlja teže. I tako dok ispitanik ne dobije neku ocjenu ili ne padne. Koncept služi za izrazito diferenciranje jer će svatko tko nije u stanju odgovoriti na prvo pitanje vrlo vjerojatno pasti ispit.
Ono što nitko neće primijetiti je to da je sve do priče o ispitu ilustracija tog ispita.
Problematika kojom se bavim jest opća. Drugim riječima, prelijen sam da se bavim ičim konkretnim.
- Ovu misao teško da možeš ikamo uklopiti.
Mogu, ali dok joj nađem ugodno boravište, već će i utonuti u ono divnoružno i kaotično mjesto zvanjo polupamćenje. Zato je ovako izbačena u prazno.
Momentalno sam u dilemi je li gore ne sjećati zbog nečega zbog alkohola ili naprosto zbog preslabog kapaciteta mozga. Druga opcija je takoreći ambivalentna. Osim što pamte ono što im se mota po glavi, ljudi taj materijal i sami dijelom sklapaju. Tako neki mogu zapamtiti što su neki dan radili naprosto zato jer nisu ništa radili. Makar, ne mogu si zamisliti uspavane mozgove. Moj, primjera radi (uvijek navodim sebe kao primjer naprosto zato jer sebe poznajem nešto bolje od drugih ljudi), svako malo javlja, ...
Slika. Recimo da netko ovo pokuša čitati s razumijevanjem. Ili da se uozbilji i da se pokuša uživjeti u monolog Molly Bloom pa mu nakon oko pola sata počne na uši šikljati para.
- Realno je da će samo blago boljeti glava. Usput budi rečeno, mislim da sam si manje-više pokazao da lagana glavobolja može biti posljedica razmišljanja. Kad me je prije par minuta počela boljeti glava, pokušao sam se isključiti pa se to malo umirilo. Onda sam nastavio tipkati pa se vratila.
A sad si pročitao sve natipkano i uvidio da je bezveze.
- Mislim da smo već konstantirali da je sasvim svejedno što tipkaš jer ljudi su od svega u stanju zamijetiti tek stil. Ideje su, najblaže rečeno, nedostupne.
Pitanje identiteta ćemo sad ostaviti po stvari, a spominjem ga samo da vrli čitatelj primijeti da sam umalo opet skrenuo s puta.
Ono što me je zapravo natjeralo da pišem jest to što moji postovi i ovaj mjesec imaju svrhu.
A za temu sam si spremio pitanje vlastite moralnosti u odnosu na one u drugih, samo što sam odletio u neznanom smjeru.
Recimo da sam jedan od onih kojima je jasno da imaju kompleks koji bi se ukratko dao opisati ovako: Ja sam u pravu, a vi niste. Nakon malo kopanja zaključio sam da je tomu tako jer ... ma ništa nisam zaključio. Neću sad pričati životnu ispovijest. Svakako je onom kompleksu općenito glavni uzrok manjak komunikacije, a pomažu i oni oblici komunikacije u kojima okolina djetetu uvijek daje za pravo.
Uglavnom, kakvi god bili uzroci, liječenje je u principu moguće i potrebna je volja, ali ja nisam pomagalnik, već gunđalo pa ću sad promijeniti retoriku.
Opet ću uzeti sebe kao primjer (iako na umu imam još par ljudi). Prije par tjedana poludemonstrativno sam napustio jedan podforum jednog foruma i proglasio ga smetlištem. Na taj sam način jasno pokazao da mislim da sam od pametniji od svekolikog tamošnjeg pučanstva. Isto se može primijeniti za bilo kakvo ignoriranje nenosioca vrline za koju mislite da vam je urođena ili ste njome krcati. Sad bih mogao zaključiti kako je još gnusnije od nemoralnosti gnušanje nad nemoralnima, no to je još davno zaključio onaj čiju sam jednu poznatu rečenicu iskasapio i okrstio sebe i blog si njenim polovicama.
Ono što ću ponuditi jesu opravdanja za takvu praksu. Mislim da su mi isparila, ili barem jedno od njih, ali imam ono prvo ili drugo. Koje god. Uglavnom, za kvalitetnu komunikaciju podosta je bitno da umovi komunikanata funkcioniraju na sličan način. Ako je diskrepancija prevelika, razmjena ideja bit će značjano smanjena i komunikacija će biti nategnuta, isforsirana, štoliveć. Bit će neugodna. A ako nikome ne valja, zašto se truditi. Za očekivati je da postoji i sličnijih ljudi. Problem je, naravno, ako su vam ti nekompatibilni kolege s posla, prijatelji ili bračni partneri. Ovo zadnje je vjerojatno najrješivije ako se ne čeka više od par mjeseci. Drugo je teško rješivo zbog čoporativnosti ljudi, a prvo zbog čiste egzistencije.
Sad sam se sjetio još gore situacije: ako s vlastitom djecom ne možete komunicirati. Onda je za pretpostaviti da ste dosta toga zaribali.
Naravno, pitanje je koji su to kriteriji kompatibilnosti. S njima se ne bih zamarao dok ne nađem kakvu zgodnu matematiku (nije valjda da ste pomislili na nešto drugo) da to lijepo izrazim. Osim toga, činjenica je da sve što se zbiva u mozgu poznajemo značajno bolje nego što se može kakvim uređajima mjeriti. Pitanje je koliko smo si voljni priznati.
*Nemam ni najmanjeg pojma na što ste pomislili.
Post je objavljen 16.02.2008. u 21:22 sati.