...in patria sua
10.02.2008., nedjelja
Ž(abomrzac)
|
- Žabe, mrzim žabe! Tako bi ga se ukratko dalo opisati. MIrko je izuzetno mrzio žabe. Dovoljno da ne samo da ih ubija kad god ih vidi (a to je bilo izuzetno često), nego da ih ubija i muči na sve načine kojih bi se mogao domisliti. Ono čega bi mu uzmanjkalo redovito su bile ideje. Tada bi naprosto skakao po žabama dok ne bi postale neprepoznatljive. Ponekad bi to potrajalo i po pola sata. A nije da nije imao ideja. Osim standardnog gaženja zbog kojeg si je nabavio vojničke čizme, znao ih je mlatiti veslom dok su se sunčale na površini vode, vezati špagom u lančiće i takve ostaviti negdje da vise dok od njih ne bi ostalo malo kosti i kože, bacati ih u zid (hrapav ili gladak), bacati ih s kakve više zgrade na beton ili asfalt, probadati ih više ili manje tupim predmetima, razmrskavati ih gotovo svime, nekad i vlastitim šakama, potapati ih u prokuhanu vodu, pa u kipuću vodu, zatim u kiseline ili lužine, pa u koncentrirane otopine soli u kojima bi se smežurale, zatim ih zasipavati solju i poslije vidjeti što je ostalo, rezati ih na komade i vidjeti kako se ponašaju, zabijati u njih dugačke pribadače tako da kuglasti dio bude ispod trbuha pa da im bude teško kretati se, mljeti ih u mikseru za voće (to samo kad su mu starci bili odsutni), ... Naravno, on žabe nije lovio. Dolazile su mu same što je otkrio još prije nego što je počeo pamtiti. U dvorištu njegove kuće zatekla se neka gatalinka, a on je, kako bebama i priliči, žabu pokušao uhvatiti i turiti u usta. Žaba, kako to žabama nipošto ne priliči, nije ni pokušala pobjeći, već je skočila na njega i ispustila po njemu nešto sluzavo. Taj incident su Mirku prepričavali veći dio njegovog života. Do puberteta mu je to još bilo zanimljivo. Iako nije neki problem uhvatiti žabu, on ih je mogao prizvati k sebi. Ili je barem mislio tako. Naprosto bi otišao do neke bare i zvao žabe. Nije mu tad još bilo glupo govoriti krekrekre, a nije imao pojma da žabe ne idu k njemu zbog njegova glasa. Mirko je, naime, bio mutant, ali ne od onih filmskostripovskih koji mogu mislima popravljati traktore ili stopalima izlučivati asfalt te krpati rupe tako da se školski autobusi ne tresu previše ili iz ruku izbacivati leptire koji se u doticaju s vodom pretvaraju u helikoptere. On je bio takozvani hiperbaksuzni mutant što je opet nerealno, ali barem moguće. Za razliku od djece s viškom ili manjkom kromosoma ili onih kojima ne valjaju neki geni pa ne mogu npr. vidjeti boje, on je bio zdrav, ali njegovo tijelo je kao metabolički nusprodukt proizvodilo žablje feromone.* U djetinjstvu ga je to još moglo zabavljati jer je izlučivanje bilo slabo, ali u pubertetu su se stvari promijenile i on je, kao i svaki drugi spolni organizam, počeo iz sebe štošta izlučivati, a tako i spomenute feromone koji su umjesto ljudi privlačili žabe. Ludilo je započelo kad se kakti trebao naći s nekom curom što je i uspjelo (prije trinaeste i poslije tridesete žabe mogu dići popularnost), ali dotična je pobjegla s gatalinkom u kosi. Dva tjedna poslije Mirko sa žabama postao je Žabar i više odjednom nije bio faca. Neka to bude dokaz tomu što je u stanju učiniti dobro motiviran ženski jezik. Poslije se sve to malo smirilo, ali on se više nije mogao vratiti na staro. Djeca više u njemu nisu vidjeli čudno dijete nego čudaka. Posljedica je bila to da je intenzivno zamrzio svoj negdašnji izvor popularnosti. Par mjeseci je samo napucavao žabe, ali jednom je jednu slučajno pretrgao. Budući manje-više odbačen, našao je u tome novi izvor zabave. Tu je nastala većina njegovih ideja od kojih sam spomenuo tek mali dio. S nekih petnaest je već bio polulud (ludio je tijekom ljeta dok bi se ostatak godine oporavljao), ali to se nije dalo primijetiti jer je u razredu imao nekoliko tzv. darkera (klinaca koji ne vole vodu i škare). Prve godine u srednjoj školi uspio je skriti svoju reputaciju, ali znao je što ga čeka u kasno proljeće. Tako je i bilo i sljedeće tri godine proveo je u poluizolaciji. Stara ljubav prema žabama donijela mu je hrpu znanja iz biologije pa je kolegama često služio kao izvor točnih zadaća. "Imaš zadaću?" je bilo značajan dio njegove komunikacije. Slijedeći liniju manjeg otpora, upisao je biologiju i tamo opet prošao proceduru kao i u srednjoj školi. Nikom nije rekao da ga žabe obožavaju pa je nakazom opet postao negdje u travnju. Naravno, izolacija je bila značajno manja. Osim toga, osjetio je tračak nade prvi put nakon više godina. Bljedunjav tračak nade. Domislio se da, ako ništa drugo, može pokušati istražiti što točno ne valja s njim. Tako nešto je i učinio. Znao je da njegov kvar mora biti u genima i da sigurno proizvodi nešto što privlači žabe. Znao je da, da bi mogao naći koji točno geni mu ne valjaju, mora dobro poznavati i ljude i žabe pa je par godina proveo po Internetu u knjigama. Naučio je hrpu metaboličkih procesa za koje će postupno shvaćati da su mu potpuno beskorisni. Naučio je skoro sve što se može znati o žabama. Njihovu evoluciju, podjelu, navike, metabolizme, seksualne navike. Naučio je i hrpu genetike. Ona se pokazala najkorisnijom. Da ne duljim, nastavio je s naukovanjem i, kao jedan od najjačih studenata s godine, pokupio neku stipendiju i otišao k Radmanu te nekako uspio pokrenuti projekt u kojem je proučavao vektorski prijenos gena. Uz par aproksimacija i malo sreće, našao je koji njegov gen kodira žablje feromone i postao prvi čovjek koji je za isti rad dobilo Nobelovu i IgNobelovu nagradu. *Moram priznati da se nisam baš trudio provjeriti kako izgledaju žablji feromoni, koliko se razlikuju među vrstama, kolika je mogućnost da ljudski organizam počne proizvoditi iste i koliko su uopće bitni za žabe koje se ipak primarno raspoznaju zvukom, a što je sve jako bitno za poštenu fantastiku. - Nije baš neka priča. Glavno da smo s njima gotovi. - A što ćeš poslije, svesti blog na priče sa sobima.? Nije bitno. Nemam više internog pritiska da pišem. - Nego, da se vratimo na priču. Mogao si ostaviti samo odlomak koji završava zvjezdicom i ogrnuti ga s par rečenica. Ovo je zbilja nakaradno. Toliko si se srozao da si čak nagurao hiperhepiend. Pretjerano sretan završetak, hoćeš reći? - Nemoj sad cjepidlačiti. Imao si vrhunsku ideju i totalno ju unakazio. Trebao si proučiti što je od cijele ideje moguće i potom ju prilagoditi i razraditi. I tek onda ići pisati, ovaj, tipkati. I da, onaj interni pritisak itekako postoji. Zove se ovisnost. Ako trebam prvo skupljati znanje, onda neću ništa moći pisati dok ne budem imao barem osamdeset. - Pa što. Ako bude sreće, umro bi prije i spasio tako par nesretnika koje bi dopalo da čitaju tvoje (nemam sad izraza za nešto gnusno što se sastoji od slova). Pretjerivanjem u samokritici nećemo ništa postići. Barem dosad nismo. - Istina, samo sve više ljudi otvoreno priznaje da živo ništa ne kuži. Pitam se koliko to čini kad otvori Uliksa. Ja sam priznao da mi ništa nije bilo jasno. A puno poslije sam nabasao na likove koji su mi poručili da je knjiga pisana samo za one koji su sposobni shvatiti ju. Zanimljivo je da isti, iako nadljudskih umova, nisu shvatili pola toga što sam im govorio. - Zanimljivo je kako si iz antibahaćenja prešao u bahaćenje. Kad je to jedno te isto, samo s drugačijim početnim postavkama. Ako nemaš sigurno uporište, onda se antibahatiš, a ako imaš, onda se bahatiš. - Mogao bi te kad-tad netko gadno pogaziti. Moraš mi objasniti zašto još nitko nije. - Ti bi u otvorene verbalne sukobe? Misliš da si najgori, najopakiji svađalac? Ti si šaka jada. (To si već čuo, ne?) Ajde konačna konkluzija da jednog dana primijetim da mi znanje o tome na čemu sam nimalo ne pomaže da se od toga maknem. Nesamokritičnost, samokritičnost, bahaćenje, antibahaćenje i svi mogući oblici pričanja o sebi jesu vidovi egomanije. S jedne strane, moram se od toga nekako izliječiti, a s druge moram dokučiti otkud mi i mogu li je se uopće riješiti te koliko točno odudaram od prosjeka. - Puno posla. Isti već traje. - Svejedno puno. Ajde da riješimo još i pitanje što ćemo dalje. - Tipkati. |
