Prilično je teško započeti pisati kad za svaku misao sklopim neku koja bi joj imala prethoditi. Na kraju sam čak uspio zaboraviti što mi se motalo po glavi.
Zato prvo zagonetke jer one ipak nešto manje ne valjaju od ostatka bloga.
Slikica, nešto preširoka.
Zatim jedan indirekt: Prvo slovo nije u izumrlom govedu. (1,3,4)
I igrarija sa slovima: Koje slovo treba dodati na kraj smrada da se dobije još smrdljiviji i još otrovniji?
I jedna starija zagonetka koju ovdje vjerojatno nisam stavljao: Progutaj dvije knedle i pet vokala da ispadnu dvije ptice.
Tako. Sad mogu mljeti.
Prvo mi je na pamet palo nešto (to pričam o samom početku ovog tipkanja), a zatim još nešto, a u nekom času i nešto što mi je opet isparilo. Kako bilo, sva ta padanja na pamet su me gotovo spriječila da počnem tipkati. Nažalost, nisu bila dovoljno moćna.
- Nemoj sad pribjegavati paraličnostima.
- Sranje. Upravo jesi. I metnuo to meni u usta.
- Moram upozoriti da prethodno rečeno nema nikakve veze s ičim opscenim, osim što na takovo nešto podsjeća i vjerojatno aludira.
Inače, nisam namjerno upotrijebio opscen izraz, samo sam naknadno primijetio da bi tako mogao djelovati. A ima i još jedna bitna stvar. Ako se kaže da je ljepota u očima promatrača, onda to vrijedi i za opscene stvari. Ili da se prebacim na teško razumljiv, ali puno jasniji primjer. Oni koji ne znaju tko je Čak Noris neće shvatiti viceve o njemu.
- A oni koji znaju, neće se usuditi smijati.
Uglavnom, moramo i sami biti iskvareni da bismo iskvareno uočili. To mi je glavni motiv da se pravim da ne vidim sranja oko sebe. Ili da pokušavam ne gunđati. Čisto zato jer bih tako sam sebi implicirao da sam takav i takav. S druge strane, ista logika mi inducira nelagodu kad se razvije priča o nečijim manama. Dalje mi ne priliči pripovijedati.
- Propovijedati, hoćeš reći. Stvar je u tome da se opet pokušavaš prodati pod nešto puno bolje. Bezobraznik kakav jesi, onesposobio si mi module za one paklenske govorancije protiv vlastitih mana koje kao svrhu imaju bockanje zapravo svih živih.
Uglavnom, kad se tko zakači s etikom, mora se pojaviti jedno bitno pitanje: otkud meni sitnežu pravo da seruckam? Vidim da ga ljudi olako preskaču. Pa se prave pametni. Baš kao i ja sad.
Može se reći da je naša društvena dužnost da povremenim bockanjem budimo usnule savjesti i tako neizravno pomažemo ljudima da budu bolji. No, za to ima i puno elegantnija metoda, dobar primjer. Mjesto da grmim protiv nepoštenih političara i sveopće gamadi lakome na novce, sam ću se trsiti da što manje jurim za profitom. Mjesto da pizdim na polupismenčad, pazit ću sam da se što ljepše izražavam. Mjesto da kokodačem kako su svi daratoriseratori od čije galame nastaju klizišta po Zagorju, radije ću malo šutjeti.
- Oćeš znaš što. Već sad kokodačeš.
Čime problematika moraliziranja bi lijepo ilustrirana. Problem su kriteriji. Mora se odnekud početi, a stvar je takva da ju se ne može nigdje uhvatiti. Nalazimo se u moralu kao što su nam tjelesa u Svemiru. Nije poznat način da se izađe.
- Zapravo i je. Bez kontakta s drugim ljudima moral se ne može razviti. Mi smo u biti inteligentne životinje (to što se često ponašamo upravo imbecilno plod je sustava koji nam je natovarila naša inteligencija da nam mozgovi imaju što raditi kad ne tražimo hranu ili partnera), a sve drugo se nauči. Prema tome, osobu bez morala uopće nije problem stvoriti.
Ali problem je komunicirati s takvim. Da bi se mogla uspostaviti komunikacija, moraju sugovornici biti prilično slični. Slično kao kad se stvaraju kemijske veze. Lakše ide kad se nađu orbitale sličnih energija.
A s ljudima se to vidi baš lijepo. Može se krenuti od razgovora sa sobom (razni pisci ih nazivaju raznim imenima: od kojekakvih dogmatika koji pričaju s bogovima pa do opako iskrenog Čapeka koji je jedno poglavlje jedne svoje knjige naslovio: Pisac razgovara sam sa sobom). Ti idu savršeno. Sami sebe razumijemo bolje nego druge i bolje nego drugi nas. Naprosto zato što sugovornik i sugovornik barataju istim setom podataka. A onda se možemo udaljavati. Recimo da razgovaramo s nekom jako bliskom osobom. Tu će stvari ići glatko, ali nužno se povremeno javlja i nerazumijevanje ili treba više vremena za protok informacija. A onda možemo uzeti i nekog koga samo poznajemo. Tu već može biti svega. Da ne kompliciram, vjerojatno se može sklopiti nekakav set koeficijenata iz kojih bi se moglo izračunati koliko se neke dvije osobe razumiju. Naravno, aproksimacija bi bila da barataju istim podacima.
Prije par sati mi je na umu bila topla voda. Samo u vezi s nečim desetim. Što god bilo, zaključio sam da me ne dira što ne izmišljam ništa novo.
- Smeta te, samo si pokušavaš naći opravdanje da melješ o očitim stvarima jer drugo ništa ne znaš.
Tako si mogu cjelokupnu filozofiju ubaciti pod očito.
- Aha. I pustiti ljude da sami čeprkaju po onome što ih zanima.
A to bi bilo?
- Aj ne lupetaj. Jedino što mogu reći je da svi ljudi razmišljaju o svemu o čemu se može misliti.
To bi se dalo oboriti.
- Teško. Čim zamisliš nešto o čemu se ne da razmišljati, upadaš u kontradikciju jer o tome razmišljaš.
A ako nitko ne razmišlja o nečemu o čemu se može razmišljati?
- Daj neki primjer.
Sebi da prodaš foru? Nije li to naivno?
- Pa svatko pošten će reći: Nasamario sam se, a ne Nasamarilo me.
To bi imalo pravdati lošu foru koju si mi kanio podvaliti?
- Ne znam kako da ti to kažem, ali spava ti se.
Skrećeš.
- Rekoh i zašto. Još malo i počet će ti se javlajti glasovi, a potom i vizualne halucinacije.
Za laku noć, podjela ljude na tri grupe iz moje perspektive:
Prvi će za nešto odmah reći da je bezveze.
Drugi će se s time neko vrijeme zabalvljati i na kraju zaključiti da je bezveze.
Treći su trebali biti između, ali zaboravih koja im je funkcija.
- Treći su ti i tebi slični.
Znači ja.
- Što se bahatiš? Ti si jedan od. Ljudska verzija Andrewa Scheuchzera, poluljudski Leonard Zelig, epigonu epigon, originalna kopija, copycat šeptrlja, linearna kombinacija ljudi koje poznaješ, ...
Kao i svi ljudi.
- Pa se ti odluči. Vani mu ne paše, Unutra mu ne paše, na pola puta mu neugodno.
Barem znam gdje sam.
P.S. naknadni:
Sretan Uskrs svima koji ovo ne čitaju, a i onima drugima!
Post je objavljen 20.03.2008. u 22:10 sati.