A zapravo sam kanio sasuti par litara zmijootrova na pomodno pripovjeduckanje o zaštiti okoliša.
- Nisi u stanju. Već si počeo pričati o sebi, a bit sipanja otrova je sebe uopće ne spomenuti, već se, kakono zlikovcu i priliči, potpuno usredotočiti na objekt svoje, budimo realni, ipak bijedne i sasma nevažne mržnje.
Ilustracija potpunoma nejasna.
Sad se još moram suzdržati da ne odem ostatak vremena gledati slike i slikice.
- Bilo bi zapravo jako lijepo od tebe da se suzdržiš, ali od nečega drugoga. Npr. tipkanja i govorenja. Počeo si se razvijati u nešto zlo.
To tek trebam pokazati.
Zato skok na zaštitu okoliša i mitove uz nju.
Prvo je pitanje (zapravo nije prvo, ali prvo mi je palo na pamet tako da postoji argument da ipak nekako bude prvo) što mi to uopće štitimo, ako već štitimo.
Prirodu možda?
A...ha. Mi smo veći i jači od Prirode i ona treba našu zaštitu. A....ha.
Životinje?
- Ma neće ništa biti iz toga. Ljutiš se na glupost i pomodarstvo, a tu nema lijeka prema van. Trebaš se prvo izmiriti s time da ljudi nikako neće postati drukčijima samo zato što se tebi čini da bi to bilo dobro.
Nisam rekao da bi to bilo dobro. Previše pametnih bi značilo da nitko ne bi radio.
- Sigurno?
Ne.
- Onda?
Možemo stvar sagledati termodinamički. Svijet kakav jest je ono najvjerojatnije što se moglo zbiti. Bez obzira što se u njemu zbiva štošta nevjerojatno.
- Gubiš se. Probaj o nečemu nekonkretnom, možda bude djelovalo konkretnije.
Ajde da onda opišem Galbazlagijance. Njih je zapravo teško razlikovati od ljudi.
- Pogrešna taktika. Ako ih opišeš u par riječi, nećeš ništa govoriti. A tvoj cilj nije da nešto kažeš, već da govoriš. Ili tipkaš.
A kako bi ti to izveo?
- Vidi ih kako glume magistra i discipulusa.
- Ćuti!
- Što ako neću?
- Onda govori.
- A ako mi se ni to ne da?
- Prethodna rečenica ima prosječno dva slova po riječi.
- Možeš šutjeti i cijelo vrijeme razmišljati što reći. Tako naša linearna kombinacija često radi.
Mislim da ni ti ne znaš što reći o Galbazlagijancima.
- Znam, ali odletio sam drugamo.
Demonstriraj već jednom tu svoju galbazlagijancoopisivačku vještinu.
- Sad nema smisla. Previše smo to najavljivali da bi imalo smisla zbilja to napraviti.
A da probamo bez najave?
- Kako, kad ju već imaš?
Istina, teško.
Pa ću o nečemu sasvim drugom. Glabazlagijanci su, za razliku od galbazlagijanaca, prilično opisiviji (iz razloga što je njihov opis jošte nenajavljen, pa mogu pripovijedati) i nisu toliko slični ljudima. Naime, oni uvijek nose plave kape. Nije sasvim jasno zašto ih nose.
Budući da nemam druge ideje opisat ću ih prvo kao da su neke životinje, zatim kao da su neki narod, a zatim kao da su ljudi. Po svojoj prilici to ima ispasti ćušpajzom.
Glabazlagijanci (Glabazlagijanus nebašsapiens) jesu bića zanimljiva po uspravnom hodu. Narastu obično od metar do dva u visinu, stražnji udovi su im duži i jači, ali zato su prvi spretniji. Ipak, uočeni su povremeno primjerci koji su i stražnjim udovima u stanju raditi koješta što iziskuje vrhunsku preciznost, kao što je kopanje nosa. Neki su sposobni čak i češkati se nogom iza uha, ali samo kad ih nitko ne vidi, tako da je ta informacija zapravo krajnje sumnjiva.
Osim udova, Glabazlagijanci imaju i glave. Odozgo su te glave obrasle dlakom, a u muških te nekih ženskih često i sprijeda. No, lako je razlučiti u koji dio glave gledate jer naprijed se nalaze unosni organi za osjete njuha vida i okusa (te početak probavnog sistema. Sa strane su slušni organi koji neke istraživače neopravdano podjećaju na školjke iako je savršeno jasno da su u pitanju školjke. Ako kroz te organe, nazovimo ih ušima, provučete os, nećete učiniti ništa korisno.
Promatranjem Glabazlagijanaca utvrđeno je da žive u hijerarhijskim čoporima. Oni također žive u nastambama koje si sami naprave, što od materijala koje sakupe uokolo, što od materijala koje naprave od materijala koje sakupe uokolo. Toliko o odmah uočivim osobinama.
Zanimljivija je psihologija. Glabazlagijanci su jako povodljiva stvorenja. Ako jednom eminentnijem (unutar čopora) stvoru nešto padne na pamet, cijeli će čopor raditi isto. Npr. ako netko nosi plavu kapu naopako, svi će nositi kapu naopako i nazivati to trendom. Tako je poznat slučaj kad je partnerica vođe čopora iz hrastove šume osamdesetsedam (zapravo proplanka jer su šumu iskrčili parsto godina prije da izgrade kuće kojih danas više nema) slučajno (ovdje je realno bila ogromna pauza jer nije lako smisliti idiotariju koju neki modni kreatur već nije, a sve zbog straha od tužbe i tužaba, a u biti tužibaba) obukla partnerove hlače mjesto vlastitih (zadnjih par desetljeća jako ćoravi promatrači ne mogu lako razlikovati Glabazlagijance od Glabazlagijanki jer se dosta slično oblače), k tomu još naopako, i sasvim slučajno razderala lijevu nogavicu kuhinjskim nožem koji joj je slučajno ispao dok je rezala papriku (nadam se da ovoga još nije bilo na pistama modnijem). Zapravo, nije baš sigurno da je sve bilo slučajno. Čak je i sama priznala da je namjerno rezala papriku, a ne paradajz, ali nije rekla zašto pa je lokalno glabazlagijanačko glasilo o tome razglabalo dva tjedna po stranicu dnevno. Ispalo je iz toga nekoliko kulinarskih recepata dosta zanimljivih, premda produkti nisu bili jestivi.
Uglavnom, dva tjedna poslije, Glabazlagijanke iz tog čopora (možemo reći i grada iako je u pitanju više vukojebina nego grad) su masovno nosile muške hlače naopako i to razderane lijeve nogavice.
Ako kojim slučajem vidim u bližoj budućnosti na kakvoj reviji (nužno na televiziji jer nemam pojma kako zaći među publiku na revijama) da žena nosi muške hlače naopako i to razderane lijeve nogavice, imam spremnu tužbu. Ako pak vidim na kakvoj reviji (opet na televiziji) da žena nosi muške hlače naopako i to razrezane lijeve nogavice, bit ću jako ljut na sebe.
Ali neću vam reći što radim objektu svoje zlovolje.
Nego sam mislio opisati jednu sliku koja je vjerojatno u stanju dići raspoloženje samo meni, i to ne kompletnoj ličnosti (uočite ironiju kad sebe nazivam ličnošću, makar je zapravo najbitnije da ja sam uočim ironiju jer kad to ne bude slučaj, bit ću otpisan slučaj)
- Zaboravio si sve osim kraja.
Ma nisam. Evo.
- Puno je bezvezna. Nemoj.
A što ću drugo tipkati?
- Možeš malo rastegnuti ovu prepirku.
Fali mi argumenata da se nazivam idiotom.
- Uopće ti ih ne fali. Čak ih imaš viška. Zato i radiš stalno nove idiotarije. Da si skreneš pozornost s onih prijašnjih.
A slika je imala biti ovakva:
- Jesi siguran?
Ne.
- Onda radije nemoj tipkati.
Nikad nisam siguran. Zato skočim pa gledam kako ću se dočekati.
- Kakav je okus tla?
Na ovo nijedan odgovor nije dobar.
- Nitko te ne sili da izmišljaš.
Sad je već teško vratiti se slici.
- Što je bio i cilj.
Nećemo tako.
Stvar počinje s muljem loših ideja i isprevrtanih stranputica.
Zatim počinje izrastati Tema, velika i blistava kao monolit iz Dvijetisućeiprve odiseje u svemiru, ponad kala pozadinskog šuma, trenutnih preokupacija i svega što, ukratko, nije Tema.
Potom se vidi da tema i nije tako krasna, da je puna ogrebotina uzrokovanih probijanjem kroz onaj mulj koji je pun oštrih misli, da joj bridovi nisu ravni, da je površina musava i da stoji nekako nahero. Osim toga i boja joj je bezvezna. A onda se tema uvrijedi i pokupi.
- Jebi se!
Tako da više nemam o čemu pisati.
P.S. Sljedeći put rebusi. Iako mi se nešto čini da ću ovdje stavljati samo one koji mi budu jako po volji, dok će kompletna produkcija postupno biti nabacivana u zagonetke na Quizorami.
Post je objavljen 25.04.2008. u 10:45 sati.