Marketing
Svakog posta deset dana dosta.
No, kako nadomjestiti već pristojno natrulu starež u kojoj su se baš počeli razvijati crvi krasniji od onih prije? Kako započeti nešto barem približno sličnog intenziteta debilnosti, a opet dovoljno drugačije da samo oni vida oštrijeg od šišmišjeg primijete da je sve uvijek isto?
- Pitanja nerješiva za te, niski stvore.
- To opet ona vrana?
Aha, treba dokrajčiti sekvencu.
- Tebe će netko dokrajčiti.
O tom poslije.
- A ne potom?
Može i onda. Sad je na redu sličica. Koju treba iznaći i urediti eda bi se vidjelo da Drassasit nije pusta izmišljotina, nego, filozofski gledano (tako se može izraziti samo osoba iznimno neupućena u bilo kakva promišljanja osim možda vlastitih, i to pod uvjetom da se to može prozvati promišljanjem), biće koje zbilja postoji, makar i tek kao izmišljotina.
...
Slikica sklopljena.
- Neće te biti sram?
- Oćeš da na tvoj sektor instaliram narodnjake?
- I?
- I!?
I!??!?!??! (da i ja nešto dodam)
- Mislim da smo počeli sticati imunost na muziku za...
- Trta?
Niža bića.
- Kao da si ti nešto visok.
Mislio sam na neku drugu visinu.
- Ja isto.
Aj slikica. Ne mogu ni sebe nadvrijeđati.
- Bezvezna.
- Iskljucat ću ti neurone u kojima si zabilježen.
- Imaš samo dvije dimenzije.
- Osim toga, nastao je kao črčka na digitronu.
- Osim toga, dugo vremena nije ni imena imao.
- Aha, izmislioc mu je jednom zaspao za stolom, jamačno se našavši pred kakvim novinskim člankom, matematičkim zadatkom s brojevima manjima od sto, pitanjem na koje postoji očit i trivijalan odgovor ili kakvim drugim poslom prenapornim za njegov moćan um.
- Aha, bolje mu idu poslovi kod kojih se mozak može ostaviti u leru.
- Primjera radi, razvrstavanje čarapa u parove ili razvrstavanje parova u čarape.
- Primjera radi, tipkanje bljezgarija poput svega što imate nepriliku vidjeti ovdje i uokolo.
- Da se vratimo ipak imenu, izmislioc nije zapravo ni njega izmislio, nije bilo čak ni onog stanja. koji neki zovu inspiracijom.
- Da, probudio se s imenom.
- I to je bilo to. Samo što je iz nekog razloga bio i ostao uvjeren da je jedno s bilo duplo.
- Samo nije znao koje.
- Pa je lupio bezveze. I to poslije (sad) otvoreno priznao.
- Iako je puno ljepše čekati i dočekati drugu osobu koja će reći isto. Ljudovi, budući bića koja se ugodnije osjećaju među sličnim bićima, više vole da ih se otkriva nego da se sami otkrivaju. Zato i postoji igra skrivača.
- Ovo bi se dalo sasjeći i prokazati kao hrpa idiotarija.
Da, ali nitko nije dovoljno blesav da se time bavi. Suvrsnici mi pravdaju drugi dio svog latinskog naziva upravo time što, kad nešto čitaju, vade ono što valja, a ne ono što ne valja.
- Čime si zapravo rekao da nemaš čitatelja.
- I opako zaglibio jer se sad nećeš izvući, a da netko ne dobije po nosu.
- A taj ćeš biti ti.
Koliko vas zapravo ima?
- Kojih nas? Ovdje smo samo ti i mi.
Kako onda kojih nas?
- Ironije radi. Ljude koji nisu autor ovog teksta upozoravam da je izuzetima zapravo zanimljivo čitati ono što su napisali.
Tako se može izbaciti i nešto općenitija ideja. Sebi smo u načelu zanimljivi.
- Ili još općenitija. Sebi smo zanimljivi onoliko koliko se potrudimo. Lijenčine u pravilu same sebi idu na živce. Barem ako su lijene misliti. Za ostale ne garantiram.
Sad bi bilo korisno razviti jednu opako neutralnu paraličnost da nekako sortira bljezgarije na bljezgarije, još veće bljezgarije i na bljekzgarije. Zadnje bi bile čak i tekstopiscu iritantne.
Usput budi rečeno, našao sam osiguranje protiv srama koji obično izazove slučajan susret s bilo čime što samo napisali u prošlosti, makar i prije minutu. Ne pisati o sebi. Uvijek to budu laži.
- A ni o drugima. To pak budu projekcije.
- A ni o stvarima. To budu deluzije.
- Zapravo o ničemu.
Radije čitajte. To je lakše zatajiti.
- A možda ni čitati nije baš bajno. Uzmimo za primjer znatiželjnika koji neupućen u ruke uzme nešto Araličino (kao što se meni desilo u dobi kad sam po vjerovanju knjižničarke bio premlad za gospodara prstenova) i to pročita. Pa si ostatak života radi toga uređuje čeoni reljef.
- Tj. trese žbuku sa stropova.
- A lijepo ti je na naslovnici pisalo da knjiga služi tomu da se razvije mržnja.
Koja je ujedno i autokatalizator. Mržnju je najlakše zamrziti. Ali onda je strašno lako orijentirati tu mržnju na neke stvarne likove.
Koji su ipak vredniji prijezira.
- I to je vrst mržnje. Najbolji je cinizam.
Ne. I tu njušim nešto nezdravo.
Uzgred budi rečeno, već se mnogo redaka bavim politikom. I još koječim, samo ne odveć konkretno.
Našao sam što me smeta u svim vjerovanjima i uvjerenjima.
Naivnost.
Uvijek mi se nameće pitanje: Kako si to možete dopustiti?
Tu je kompleks i njega treba liječiti.
Mjesto da pitam ljude kako su se srozali, bolje da ih pitam što misle o ušećerenom limunu. Takova pitanja puno bolje induciraju ljude da sami sebe opišu.
- No, zato se treba znati ponašati.
- Što ovome baš i ne ide.
Treba vježbati.
- Kasniš dva destljeća.
Baš se pitam koliko je očito da je pola crtica nabacano nasumično.
Enter je genijalna tipka.
Siječe ideje kao da su od volframa.
Post je objavljen 27.05.2008. u 18:19 sati.