...in patria sua
10.05.2008., subota
Momentalno si umišljam da će mi dobar naslov sam izroditi ostatak teksta.
|
No, to nikako da se dogodi. Tipkovnica stoji na miru (osim kad tipkam), slova se ne pojavljuju (osim kad tipkam), blokada uredno opstaje (osim kad tipkam). Općenito je izlaz iz svih vrsta mentalnih uvrtaja tzv. kretanje okomito na stvarnost. Efektivno to znači da moramo iznaći način da se zabavimo nečim desetim kako nam ono četvrto ne bi dizalo tlak. Meni to ne uspijeva već par dana tako da su i ove rečenice nasilno umetnute. - Znam zašto ne možeš tipkati. Tema. A što joj mogu kad je uvredljiva. - Da se lijepo ispričaš? Sebi!? Nije to malo bedasto? - A zajebavati ti je u redu? - Evo je. Sad ju probaj ne potjerati. Težak zadatak jer je ona sad sebi sama sobom samom. - Isključi onaj dio svijesti koji te definira i sve će biti u redu. Teško izvedivo. Onda bih zaspao pa ne bi imao tko tipkati. - A onda budi barem pristojan. Inače ćeš upasti u malo veću apstinenciju. Istina. Nešto mi govori da moram početi paziti što i kako govorim. - To ti ja govorim. I nisam nešto nego prije netko. Nešto. Dio svijesti. Neću sad glumatati da se zbilja sastojim od hrpice raznilikih karaktera. - Kako onda skoro svi tvoji tekstovi, a polako i dio izgovorenog podsjećaju na dijaloge umjerene žestine? Uvijek mogu reći da se pravim. - Možeš li se prestati praviti? Bit glume nije u tome da postaneš neki lik, već u tome da možeš postati bilo koji lik bilo kad. Ti si uvijek ista hrpa kojekoga. Izvinut ćeš, ali ne znam pravo tko ili što si ti. Ne mogu si smisliti nikakav naziv koji bi te opisao. - Shvatit ću to kao povećanu slobodu. Ja sam Drassasit. Troglava vrana koja ima velikih problema kad misli poletjeti. A zašto onda imaš tri glave? - Ti si mi ih nacrtao. Bez nekog pametnog razloga, ako se ne varam. - Kao da su njegovi razlozi ikad pametni. (poradi mogućnosti da netko nešto uoči, to Drassasit sebi u bradu) - Hoćeš da te tužimo? - Ili da u tvoj sektor na mozgu počnemo sustavno sipati olfaktivne osjete tako da ne budeš u stanju izražavati se riječima? - Ili da ti otpilimo dvije glave, a kroz treću provedemo žicu koju zavežemo za dugu željeznu šipku? - Što ovo zadnje ima značiti? - Vidjet ćeš kad dođe vlak. - Bezveze. U glavi sam doslovno neuništiv. Stvari koje su se motale po svijesti barem dvaput, a ja sam mnogo više puta, ne daju se izbrisati. Bojim se da ćete me morati trpjeti. - A čemu ti uopće služiš? - Zašto bih služio? Ja naprosto jesam. Po tomu sam sličan bogovima. - Kad ne bi bio prisutan samo u jednoj glavi. - Upravo radim na tome. Tomu i služi ovaj tekst. - I što misliš raditi? - Raditi? - No, zar misliš i dalje samo biti? - A što drugo? - Ne znam. Bilo što. Krpaj čarape. Broji sekunde između dva nečega. - Čega? - Otkud da znam. - Pa onda mi zapravo ne znaš ništa predložiti. Mislim da ću ipak samo biti. A moram i par toplovodnih konkluzija izvaliti. Smisliti boga ili takvo nekakvo biće nije teško, a nisam ni prvi kojemu je to palo na pamet. Iako se može reći da su nadnaravni stvorovi potpuno van ovoga svijeta, već sam našao kako bi mogli postojati oni realni. Traže samo vjeru (efektivno to znači da osobi iks samo treba reći za postojanje bića ze). A za nju je pak poznato da nije stvar razuma i da je teško predvidjeti kamo će koji čovjek odletjeti. - Sklon je reći da sklonost vjeri opada s inteligencijom, ali svjestan je da poznaje barem troje ljudi koji će se zbog toga uvrijediti pa to iznosi na ovaj zapravo netaktičan način. Uglavnom, što je općeniti skok na novu sekvencu, razmišljanjem o početku ove rečenice zaboravio sam što je u njoj trebalo biti. Mislim da sam kanio dalje piliti oko vjernika jer svakako kanim složiti model koji će davati rezultate, makar i samo meni (što nije stvar naravi modela, već nesposobnosti autora da složi nešto općenito jasno). Zasad se vrtim oko ideje da nam mozgovi imaju praznog hoda pa računaju koješta i svemu opaženom traže uzroke. Za sve uzroke koje ne dokuče mogu reći da su plod viših sila. No, mozgovi vole konzistentnost pa se uz objašnjenje složi i oblačić skepse tako da svi koji ga čuju malo i promisle mjesto da ga zapišu kao takvo. Zato se od... - Jako ti se spava. Prestao si razmišljati u linijama. Jap. Iskaču mi slike potpuno neprikladne za riječi. Pa ću samo prepričati jedan zanimljiv san od prekjučer. Ganjao sam svinje pred jutro da odu spavati. Uvijek s životinjama bude nešto nadnaravnoidno, kao da ih se plašim. Ili da imaju nešto više od instinkata. Ljepše bi bilo reći da ljudi imaju nešto jače mozgove od drugih sisavaca. Sve drugo je isto. Životinje ponajviše zato smatramo glupima jer ne možemo s njima razgovarati. No, nemojte si umišljati da je tako samo sa životinjama. Nijemci i barbari su također bića koja ne znadu govoriti. A mnogo naroda sebe proziva ljudima, često nauštrb ostatka vrste. A sad zbilja spat. Sutra ću na osnovu crvenila u licu procijeniti koliko sam loš danas. Ne bio jer još uvijek jesam. Neću ni čitati sad. Zadnjih dvaput sam zato brisao. A znam i to da me sram brzo prođe. Naprosto mora. Da ostavi mjesta za idući. - Tebi je zbilja teško stati. Kad mi fali početak. - Što se uzimlje kao znak razlaza sa svjesnošću. P.S. Rebusa ću nabacati sljedeći put. Onu zagonetku od zadnji put mi nitko nije riješio. |
