Nakanio sam, nakon ovećeg posta (post u ovom slučaju znači post, a ne post), natipkati nešto bez paraličnosti.
- Nećeš uspjeti.
- Nisi uspio.
- Ajde sad priznaj da si htio da ispadne baš ovako.
Naravno.
- Ne, nemoj ništa priznavati. Ja radim pod svojom voljom.
Kasniš malo.
- Kad mi pokušavaš nametnuti kontrolu. Teško je dijeliti s nekim glavu.
Misliš, postojati kao potpuno izmišljen ilitiga nestvaran lik?
- To što još nisam potpuno preuzeo kontrolu stvar je odgađanja i samo odgađanja. Jednom ćeš gledati stvari iz prikrajka. Kao onaj lutkar na kraju filma "Biti John Malkovich".
Puno si umišljaš za paraličnost.
- Kad sam isti ti. Autoiluzionist. Stvor sposoban stvoriti vrhunske varke u koje će jedini povjerovati.
I posumnjati.
Nije li malo traljavo istovremeno inzistirati na tome da smo isti i onda pljuvati po jednome?
- Ne znam kako te drugačije upozoriti na stvarnost.
A da pokušaš biti manje ja, a više neko drugo ja?
- Nema se tu što pokušavati. Nedostaje ono ključno za dobru prepirku sa sobom.
Što?
- Ne znam. Onda ima previše onog suprotnog. Indiferencije ili takovog nečeg.
Toga smo dobrano svjesni. Ako je opći stav BMK, onda neće izlaziti puno teksta.
- Što je najgore, ne vidi se ništa izvana. Kao da se spremaš nenadano krepati.
Ma nije tako. Samo sam malo previše u stvarnom svijetu.
- Onda ti hitno treba liječenje. Ako budeš previše odvojen od izvora kvaziovisnosti (igrice, Internet, alkohol, lakše droge, kopanje nosa), shvatiš da ti isti uopće ne trebaju.
- Pa ti bude dosadno.
- Jel ovaj prije mene drugo i prvo drugo ti?
Nisi sve to ti?
- Ne.
Onda vas ima više od jedan.
- Više od dva, hoćeš reći?
Više od jedan. Ja ipak imam neke više ovlasti. Bit ću sad pogana mrcina i proglasiti se minibogom ovog kvazuiuniverzuma. Donekle opravdano jer ga moja svijest potpuno sačinjava. Drugim riječima, sve što namelju ovi likovi meljem ja iako im u neku ruku dajem slobodu da brbljaju što hoće.
- Kako to da se još nije pojavio Lucifer?
Nemam namjeru razrađivati univerzum do te mjere da nastanu funkcioneri. Fosfor je najbolji dokaz koliko to zbilja ne valja. Osim toga, mogu uredno i ja biti Dobri i Zao. Te dvije osobine su ionako posljedica toga što smo društvena bića i što nam mozgovi rade kad god ne trebaju (što će reći skoro uvijek). Svijet bez ljudi je svijet bez dobra i zla, ako smo ljudima proglasili sva bića koja su u stanju imenovati stvari.
- Mislim da će i neki majmuni onda potpasti pod ljude.
Aha. Najviše onih vrste Homo sapiens.
Kad smo već kod inteligencija, ima jedna stvar koja me duže vrijeme motivirala da se proglašavam mediokritetom (imam još hrpu motiva za isto tako da rješavanje ove neće učiniti nikakve štete), a to je, naravno, peta riječ ove rečenice, samo u nominativu jednine, a ne u genitivu množine (netko bi rekao da su te dvije riječi potpuno iste, ali to je zato jer samo rijetki vide crtu iznad zadnjeg slova kad je genitiv množine u pitanju). Sad kad sam lijepo objasnio što mi je na nazovipameti, mogu i objasniti sadržaj ispod spomenute teme. Kako jednom prirodnjaku i priliči, nisam u stanju napisati esej o vezi inteligencije i sposobnosti, već ću samo magloviti ustvrditi da bi korelacija trebala biti eksponencijalne naravi. To zato jer brzine procesora u glavama ljudi naprosto ne mogu bitno odudarati. Svi smo tu negdje. No, one male razlike, zbog toga što učenje jako zavisi o tome što već znamo, s vremenom postanu drastične.
Da je sad devetnaesto stoljeće ili neki svjetski rat, radio bih pokuse na djeci. No, s obzirom na moju struku, najbolje bi bilo da nikad ne radim pokuse na djeci.
- Skretanje dostojno serpentina u Zaistovcu.
Teško se suzdržati od destrukcije vlastite ideje. Krajnje stvari ipak moraju biti jako bliske nuli. A htio sam samo reći da bi bilo krasno uzeti hrpu djece, izmjeriti im nekako oni IQ na početku velikog istraživanja i onda ih sve učiti neke smislene stvari, ali kontrolirano (osigurati da svako radi istu količinu vremena) i u redovitim razmacima testirati sposobnosti ili znanje. Ako mi teorija valja i ako bi djeca surađivala, razlike bi konstantno rasle.
- Moraš imati na kvaziumu da bi pokusi iziskivali da izbaciš svu na onaj ili ovaj način oštećenu djecu.
- A zašto ne bi radio s odraslima?
Više koštaju. Agresivniji su.
- Da si se malo potrudio oko pokusa, mogao sam te uspoređivati s doktorom Mengeleom. Uzeti ime nekog psihologa iz dvadesetog stoljeća zbilja je bezveze.
Lako je moguće da bi, uz malo sreće, pogodio ime baš onog koji je tako nešto i napravio.
- Nećemo provjeravati. Nije nimalo ugodno doznati da je neka ideja razvijana nekoliko dana prije par tjedana proslavila stoti rođendan.
Zato je zdravije potpuno se okrenuti od bilo kakvih smislenih stvari.
- Niti slučajno. Samo si ne smiješ umišljati.
...
- Što je sad?
Ogroman oblak netipne bolesti nadvio mi se nad čeoni režanj.
- Ispucaj protugradne rakete.
Pa da mi po nosu padaju komadi leda. Što bi ljudi rekli.
- Sam si.
Ima ih nekolicina tipkajućih okolo.
- Samo dvoje.
Prošao je oblak.
- Vidim.
Ovo postaje nevjerojatno dosadno.
- Što je prilično vjerojatno uzme li se u obzir da se u zadnje vrijeme trsiš ne ljutiti. Ljutnja je najbolji katalizator za lupanje gluposti. Što si gore raspoložen, to ćeš manje paziti što tipkaš. U tvom pravedničkom gnjevu stranice će se nizati bez ikakve kontrole, kule od karata rušit će se kao da su od pijeska i obrnuto, vjetrenjače će u strahu podizati onim krakovima zidove kao da su suknje i pokazivati gole mlinske kamenove, miševi će plesati kazačok zajedno s dabrovima pazeći da ih ovi pritom ne zgaze, a mačke će biti indiferentne.
- Samo trebaš ostaviti zdrav razum.
Otkud onda ovo ako ga se tek trebam riješiti?
- Gledaj, moram povremeno na vece. Iako ne jedem i ne pijem i, shodno tome, nemam fizioloških potreba, ipak mi se riga od onoga što radiš pod mojom paskom.
Fino, sad nas je već troje.
- Evo onda i mene, da ne bi tko mislio da si ozdravio.
Da pogodim, ti si Tema.
- Ne, ovaj, a dobro, jesam tema.
- Morat ćeš se naučiti lagati.
- Očekivala bih od zdravog razuma da kaže suprotno.
- Baš suprotno.
- Čudan si ti neki stvor.
- Naprotiv, savršeno sam racionalan.
- Stvor koji odgovara takovom opisu sigurno to neće reći.
- Zašto ne, ako jesam?
- To porađa sumnju. Svaka samohvala ju inducira. Samokritike isto, ali postoji i mogućnost da će biti prihvaćena kao takva.
- Vrijedi to i za samohvalu.
Što me podsjetilo na genijalnu rečenicu jedne meni potpuno nepoznate blogopiskinje koja je rekla da joj samokritike ne nedostaje.
- A mene je podsjetilo sve ovo gore na neke stare tekstove.
Znam, ali suviše sam ograničen da bih tipkao nešto novo. Osim toga, tekstovi mi ionako nisu za čitanje. Svrha im je da kod iznimno zaribanih slučajeva posluže kao hipnotik ili emetik, što već prije dođe.
I taman kad sam otkrio toplu vodu, moram, tj. hoću, ma kako slobodna volja bila posljedica iluzije, zaključiti da više od ovoga ne bi ni meni bilo probavljivo.
Post je objavljen 09.06.2008. u 08:57 sati.