...in patria sua
25.07.2008., petak
U zadnji čas pišem, opet ciljano, opet o introspekciji.
|
Da ne bi bilo opet da tipkam bez glave i repa, evo ih: glava i rep. - Što se s onim između? Tek ima doći. - Čudan je stvor taj tvoj post. - Ne vrijeđaj. Ti nemaš ni bicikla. - Krivi vic. - Zbilja. Ti nemaš baš ništa. Jedva da jesi. - Svejedno jesam. A ti si pak neživ dokaz da tipkovnica zbilja sve podnosi. - Ja sam živ, da se razumijemo. To što sam dijelom hrpa slova digitalno zapisanih, a dijelom umišljaj vlastitog tvorca, to je stvar njegove bolesti. - A, nije. Ja sam za grbavost i ćoravost. A mozak si je sam kriv. Ne bih se baš složio. Recimo da netko egzistira bez vanjskih utjecaja. Kako može išta znati o sebi? - Ti ne egzistiraš bez vlastitih utjecaja. Uronjen si u ljude kao nespretni ekspeditor u živo blato. To će reći da ti treba prilično vremena da se izvučeš, a i to samo ako se ne batrgaš. - A zašto bi se htio izvući? Problem gledanja na stvari. Ako hoću išta znati o sebi, moram se gledati kroz tuđe oči. Sam sam sebi uvijek standard pa se opis sebe svodi na samohvalu i samokritičnost. - Imaš rupu u logici. Nisi stalan. MIjenjaš se pa možeš uspoređivati sebe prije i sebe sada. Ili jednog sebe iz jednog vremena i drugog sebe iz drugog vremena. Teško ili nemoguće. Nemam savršeno pamćenje. Sve starije od par minuta je mutno. Tek poneki bolan ili radostan bljesak koji ne govori previše. Nego, da se vratim na analitiku, naravno, ne onu koju svaki pošten lučbar prezire. Ako hoću promatrati sebe, moram kroz tuđe oči, kroz svoje mogu vidjeti samo druge. - A što je sa zrcalima? Misliš na kameleone? - Ne nužno. Plod komunikacije je, osim izmjene informacija i emocija, i postajanje malo više nalik sugovorniku. Tako da u svima s kojima tratiš vrijeme možeš vidjeti i komadiće sebe. Preslikane. Kao što će i drugi vidjeti malo sebe u tebi. - Još malo ušećeri to i imaš njuejđersku poeziju za djecu. - A kako drugačije to reći? - Pa ubaci barem nekih neutralnih stvari poput "vodena otopina amonijevog acetata" da razblažiš ovu fruktozu. Što si tako mrgudan? - Uočio sam bolest. Eto zašto. - Preskočimo radije pitanje o boelsti. Ne podnosi slatko izražavanje, ali ne zato što je mrgud, nego zato što je mekušac. Uvijek bude tako. Samo si stvore dovoljnu barijeru da nitko ne vidi kako cmizdre i prave se smrtno ozbiljni na sve što vide. A kad malo poodrastu, onda još budu cinični. - Tako, strpati se u treće lice i jadikovati. - Ja sam mehanizam protiv ispovijesti. - Zakasnio si. - Jebiga. Kasna dojava. - Ti si isto koristan kao i uen. Dođe rat, prođe rat, pa krene pomagati mrtvima. - Levantica vam je već lijepo rekla da o tome pojma nemate i bolje da ne prigovarate. Što je najbolje, uopće nisam loše volje, samo slijedim ideje. - Jedino što sad ima smisla reći je da lažeš. Znam, zato si to i rekao. - Zašto nisi preduhitrio? Moram se naučiti opuštati i prepuštati. - To radi kad plivaš. - Neće se tako utopiti. - Neće. Sranje. Onda to radi kad se budeš pentrao po kakvoj stijeni od barem desetak metara. - Pusti, nije suicidalan tip. Dok mu je dosadno, razmišlja o smrti, ali ne bi za nju ni prstom mrdnuo. Kao onaj starac iz narodne priče. - Mi ju znamo, publikum ne. Ma, kratka priča. Nosio je drva na plećima pa mu je bilo teško. Pa se jadao kako bi mu bilo ljepše da sad umre nego da se muči s teretom. Pa stao zazivati smrt da ga pokupi. Pa mu Smrt došla. I pitala ga zašto ju je zvao. A ovaj joj reče da mu pomogne nositi drva. - Eto, takav si ti lik. Nekonkretan. Mislim da sam već barem jednom konstantirao da ako budem nešto rekao, neću moći puno govoriti. Pa mi onda lakše nabaljzgati nečega mjesto da u rečenicu dvije izbacim produkt par godina razmišljanja. - Ne dajte se zavarati s ovih par godina. Sporijeg mozga teško da ćete naći u prirodnim znanostima. Evo ga i sada lagano boli glava jer ne zna što bi rekao. - I još se nije domislio. - Kako onda skaču novi reci? - Prolazna inspiracija. - A dokle to misli trajati? - Dok ne prođe. - Čini mi se da već pomalo prolazi. - Ošlo. - Što sad? - Gotove rečenice? - Ko da ih pun bunker imamo. - Onda sam ponoviti bitno. - Oćeš reći da zaključimo post? - Mah, izbaci konstantacije. - Zaboravih. - Smisli nešto drugo, ionako je ovo toliko nerazumljivo da ni sam neće kužiti tekst za par dana. A gdje će onda kolege blogopisci. Konstantacija prva. Ona sve pretvara u konstante. Konstantacija druga. Onda ne radi ništa jer je prva već sve obavila. - Ovo je smiješno samo tebi. I samo sad. |
