...in patria sua
31.01.2007., srijeda
Hiperbola...
|
Jedan je političar držao tako dosadne govore da su satovi prestajali raditi. Zbog njega je vrijeme stalo i govor mu je potekao u beskonačnost. Srećom, to se zbilo u jednom paralelnom Svemiru kojeg otada Bog koristi kao limb za nevjernike koji nisu ništa zgriješili. |
28.01.2007., nedjelja
E(još jedna loša)
|
Eskalacija pospanosti... Redovita pojava ujutro. Pogotovo ako ste zaspali istog datuma. Zabavna pojava: polusnovi, halucinacije, miješanje stvarnosti i fikcije. Šteta što je to tek teško održivo granično stanje. Da nije, ne bih imao potrebu za stvarnim svijetom. Ili za kompjuterskim igricama. I bezopasna pojava. Uglavnom. Ima i suprotnih situacija. Na primjer, dok vozite. A ja u zadnje vrijeme moram redovito biti za volanom. I to baš ujutro, kad funkcioniram tek polovično. Ili manje. Naravno da ih radije odspavao još pet minuta, ali znam da tih pet minuta redovito potraje preko pola sata. Put nije baš najkraći. Ima nekih četrdesetak kilometara. U početku sam skroz budan jer je vani temperatura oko nule. U autu isto. Stakla se zamagljuju pa moram upaliti grijanje. Nakon desetak minuta ga moram ugasiti jer postane prevruće. Minutu poslije stakla se opet zamagle. Dolazim do ravnog dijela ceste. Nije baš na pravcu, ali više nema zavoja kao na lokalnoj cesti, u selu. Ali zato može biti murje pa nemam nikakve želje brzati. Uvijek krenem nešto ranije pa mi se ne žuri. Palim radio. Svira Sound of silence. Uspavljujuća pjesma. Inače se ne bih bunio. Počinje mi se zijevati. Serija napadaja potraje par minuta. Da nisam sam u autu, mogao bih provjeriti koliko je to ponašanje zarazno. S lijeve strane je projurilo nešto sivo. Nešto veliko. Znam da je bila halucinacija, ali osjećam se neugodno. Lako je posumnjati u paranormalne stvari kad ste pospani. Još ako se nešto ponovi. Sivi s desne strane. Ovaj put podsjeća na nešto. Nije leteći tanjur. Samo sam jednom mislio da vidim leteći tanjur. Bila su svjetla od automobila. Još uvijek me ponekad uhvati sram zbog toga. Još jedan sivi. Valjda oblak, samo neke inteligentne vrste. Drži mi se s lijeve strane. I pjeva o Kaliforniji. Ugodna pjesma, ali ne ako vam ju pjevuši neodređen stvor daleko veći od vas. S desne strane je još jedan oblak. Pjevaju u duetu. I to pjesmu Somethin' stupid. Rugaju mi se, znaju da nisam baš neki fan obrada, a ovo je jedna od iritantnijih. Ako se izuzme verzija na hrvatskom. I love youuuUUUU. Lijevi je zavrištao. Kraj njega je projurilo nešto ogromno. Više nije bilo pjesme. Oba oblaka su mi nešto govorila. Glasovi su im bili neugodni i škripavi. Ispred mene je bio još jedan oblak. Imao je crvene oči. Povremeno bi se zabljesnule. Demonski. Nešto je zabrundao. I ja sam mu nešto zabrundao. Kao da se razumijemo. Oči su mu opet zabljesnule. Zašto razgovaram s demonom? Demoni su bili oko mene. Bili su u autu. Letjeli su okolo. Morao sam van. Hitno. Kad sam otvorio vrata, hladni zrak mi je rekao da film nije stvarnost i da ću vrlo brzo biti krvav, a možda i pregažen. Umjesto toga, pao sam na zemlju. Auto mi je bio uredno parkiran na uobičajenom mjestu. Vjerojatno sam izgledao krajnje bedasto dok sam iz žablje perspektive gledao oko sebe. Trgnuo sam se tek kad mi je voda prodrla preko rukava. Sram će doći poslije. Momentalno je vladala euforija. |
Ako netko skuži...
|
Pod je bio tako blistav da se nijedna sponzoruša nije usudila osmjehnuti. |
27.01.2007., subota
Legalizacija
|
Još jedna moja ideja dobila je čast da izleti van. Ovaj put je riječ o drogama. Lakim i teškim. Mislim da ih sve treba legalizirati. Razmišljao sam na sljedeći način: Što su donijele restrikcije? Ništa. Narkosi se uredno drogiraju, dileri imaju stalne lokacije na kojima djeluju, obično surađuju s vlastima ili policijom, povremeno netko završi u zatvoru, a nekog nađu ukočenog... Nabacit ću još jednu izopačenu ideju. Prilično sam siguran da dobar dio te zarade ide u džepove političara. Ne bi im se isplatilo da odjednom svi smiju prodavati i imati drogu. Izgubili bi profit. I kontrolu. A kakve koristi od legalizacije? Pa ja ih vidim nekoliko. 1. Može se nabaciti poreze na droge. One su ipak luksuz. Realnost je takva da se na narkoticima vrte goleme pare. Bez obzira na restrikcije. Ne vidim razloga da i država nešto ne izmuze kad već može iz alkohola. 2. Bit će puno lakše pratiti broj i ponašanje ovisnika ako se ne budu plašili zatvora. 3. Također će narkićima biti nešto lakše potražiti pomoć kad shvate da su zaglibili. Recimo to ovako: da li bi krali babama torbice da postoje klinike u kojima će za početak dobiti šut i stručnu pomoć? 4. Da ne kažem da bi jadni mafijaši imali par godina gadne frke. Sigurno znate za američansku prohibiciju. Alkohol je postao zabranjen. I što se dogodilo? Mafijaši su namlatili gadnu lovu. A onda je prohibicija dokinuta pa su mnogi propali. Paralele? Usuđujem se pretpostaviti da svijet ide u suprotnom smjeru i sasvim je moguće da će i većina zabave ubrzo postati štetna i potpasti pod restrikcije. A nije nepoznato da organizirani kriminal iliti mafija uredno opskrbljuje građane svime što država ne da. |
26.01.2007., petak
Opet pre...
|
Jedna je djevojka bila toliko osjetljiva da se zaposlila kao detektor za neutrine. |
25.01.2007., četvrtak
Devedesetžbnj
|
Taman preživjeh pucanje od silnih devetki kad dođe novi šok. Reklame isto imaju evoluciju. Nomina sunt odiosa, a posebno ova potrošačka pa ću samo opisati dvije grozote: devedesetosam devedesetsedam Vidio sam ih negdje iza dnevnika prije par tjedana i tek sam se sad uspio dovoljno pribrati da nešto napišem. Da imam priliku suditi vrlim autorima, Sizif više ne bi bio sam. |
24.01.2007., srijeda
Još malo pretjerivanja...
|
Znate prodavačicu koja ima tako kiseo osmijeh da protonira (tj. hidronira) kupce? |
21.01.2007., nedjelja
Đ
|
- Đubre, mrcina, limes od jada na kvadrat, apsolutno nikakav, iritantno oduran, ... - A vidi te bedaste face. Za krepati. Buci buci, kaj ti nije dobro? - Grozota, čisti užas. - Vidi smijurije. Nekad sam zbilja, ... - U antielementu, kako bi se već to reklo. Pojavio mi se nov osjećaj. Sličan onom prije nego što povraćate, ali daleko gori. Kao da ću se razletjeti. I jesam. Dok mi se svijest gasila, vidio sam cijeli svoj život. ... Toga dana sam imao neki čudan, ali ugodan osjećaj. Sve ostalo činilo se loše, poglavito komunikacija. Inače uvijek imam osjećaj da me ljudi gledaju kao uvrnutog pozitivca, ali sada je bilo drugačije. Okretali su se od mene. Čak bježali, Izbjegavali me. Cijelo jutro mi se nitko nije obratio. Unatoč tome osjećao sam se sjajno. Vrhunski. Nastava mi je završavala nešto ranije pa sam višak slobodnog vremena ubio šetnjom po gradu. Više lutanjem. Povremeno sam vadio digitalca da uslikam neke ljude koji bi mi se učinili zanimljivima, a i zato da vidim njihovu reakciju. Znao sam da znaju da ih slikam, ali nitko nije reagirao. Samo bi se okrenuli i pokušali izbjeći moj pogled. Nakon sat-dva slučajno sam primijetio jednu poznanicu. Inače uvijek čekam da mi se netko javi, tko zna radi kakvih kompleksa, ali danas je bilo drugačije. Otrčao sam do nje da ju pozdravim. Ona me je sigurno primijetila, ali pravila se da me ne vidi sve dok nisam došao skroz do nje. - Zdravo! - Nemoj. Izgledala je kao da se sprema povraćati. I ustrašeno. Inače totalno atipično za nju. - Kaj te muči? Nije odgovorila. U prvi čas je izgledalo kao da će stvarno povraćati, ali u sljedećem je eksplodirala. Doslovno. Oko dvije minute sam stajao posut krvlju i komadićima mesa. Zatim sam obrisao lice i krenuo dalje. Bio sam malo zbunjen, ali inače sam se i dalje osjećao vrhunski. Kao da se nije ništa dogodilo. Otkrio sam da mi se sviđa miris krvi. Ljudi koji su prolazili trudili su se biti što dalje od mene. Počelo me zanimati zašto me izbjegavaju. Dotrčao sam do najbližeg prolaznika. Bio je neki penzić. Ćorav kakav jesam, prepoznam lica tek s desetak metara. Stari se pokušao okrenuti i pobjeći, ali već sam bio ispred njega. - Gospon, ... Pitanje je prekinula još jedna eksplozija. Od penzića je ostala tek hrpa razbacanih komadića, baš kao i od moje, sad već bivše prijateljice. Iako je takva reakcija bila pomalo naprasita, nisam se osjećao povrijeđeno. Opet sam se obrisao i krenuo dalje. Ulica je odjednom bila prazna, kao da su se svi razbježali. Valjda su ipak ostali neki instinkti u ljudi. Pomislio sam da bi bilo najzanimljivije otići gdje ima više ljudi i napraviti rusvaj. Skoro sam se počeo smijati od ideje. Umjesto toga, usmjerio sam misli na lokaciju. Škole? Fakulteti? Plac? Sabor? Valjda tamo ima nekoga. Već sam prije razmišljao o tome da bi najbolje bilo jednostavno pobiti svu tu političku bagru. Sad sam imao mogućnost da to izvedem. Imao sam i namjeru. Možda još postanem nacionalni junak, kao Vlad Tepeš u Rumunjskoj. Recimo da sam imao opaku sreću. Markov trg je bio pun čuvara i automobila. Održavala se valjda neka sjednica. Krenuo sam ravno prema Saboru. Par čuvara krenulo je prema meni, ali razletjeli su se čim sam ih pogledao. Kao da im je neki nevidljivi iskočio iz Unreala i raznio ih flakom. Unutrašnjost mi se učinila praznom. Nakon petnaestak minuta lutanja ugledao sam našu političku elitu. Za govornicom je bio Jakovčić i vikao nešto o ustavnosti. - Jakovčiću! Eksplodirao je čim se okrenuo prema meni. Nekolicina se okrenula za njim i isto tako eksplodirala. Zatim je nastala opća pomutnja. Oni preostali su poskakali iz klupa i pokušali pobjeći van. Metež me podsjećao na gnuove kad prelaze rijeku. - Gospodo sabornici, kud ćete? Neki su eksplodirali već samo od tih riječi. Po svemu sudeći, svakog časa bio sam sve moćniji. Preskočio sam ogradu na galeriji i otkrio da se ta moć ne odnosi i na doskakivanje. Srećom, nisam ništa polomio. Dvojica su se okrenula da vide izvor buke, ali nisu mi se nasmijala jer su istog časa eksplodirali. Sabornica je sad već bila pošteno dekorirana svježom ljudskom paštetom. Došepesao sam do onih koji još nisu uspjeli izaći. - Gospodo... Opet me je prekinula eksplozija, ovaj put simultana. U sabornici više nije bilo ljudi, barem ne onih komadu. Pod je već bio šljapkav, a zrak ispunjen željeznim mirisom krvi. Vani sam primijetio samo dvojicu koji su bježali koliko su mogli. A nisu baš mogli, previše su se razgajbali na državnoj plaći, a vjerojatno i na ukrađevini. Na čas nisam znao što da učinim, a onda mi je na pamet pao Sanader. Njega sam trebao prvog potražiti. Na putu van primijetio sam neko ogledalo koje je tamo bezrazložno stajalo i malo zavirio. U njemu je bila grozota, moje apsolutno i nepodnošljivo samozadovoljno lice. Liku u ogledalu je ostali svijet bio toliko nevažan da je mogao i nestati. Samo što će se to sad dogoditi i njemu samome. |
19.01.2007., petak
|
Najbolji kućni ljubimac je rak. Ostaje uz vas cijeli život. |
17.01.2007., srijeda
DŽ
|
Džizs, kaj je ovo?!, skoro je viknuo Đuro kad je u pet minuta vidio i šestu rugobu. Nije da bi bio nešto nestabilan, ali to što je vidio bilo je previše. Sve su bile žene, imale su u prosjeku četrdesetak godina, plus-minus dvadeset , hodale su užurbano u istom smjeru i bile opako ružne. I gore. Kao da su neki umobolni pervertiti križali Carlu del Ponte i Nevena Ciganovića(dvije su bile i ušminkane) te dodali par gmazovskih gena za sintezu ljuskica i pandži. U usporedbi s njima, Freddy Krueger je bio klaun za dječje zabave. Skamenjen od te kristalizirane ružnoće, prekasno je shvatio da bulji u spodobu. Spazila ga je, namignula mu i zacereknula se. Tuđmanovskim osmijehom. I produžila. Tek kad je prošla, Đuro je shvatio da se oznojio. Pobrzao je kući pokušavajući izbiti taj cerek iz glave. Tjedan dana poslije, stvar se ponovila. Negdje na sredini ulice kojom se redovito vraćao s posla ugledao je monstruma. Na sreću, monstrum nije ugledao njega. No, sljedeći je. Bila je to ona koja mu je namignula. Ovaj put se samo namrštila. Tu se Đuri upalila lampica. Ali ne ona što rasvjetljuje, nego mali alarm da nešto nije u redu. Znatiželja koja tamani mačke. Bilo je previše tih rugoba, a pojavljivanje u isto vrijeme bilo je čudno. Zato je krenuo provjeriti kud idu. Plan mu je odmah propao. Na vidiku više nije bilo nijedne rospije. Nestale su. Sljedeći ponedjeljak otišao je ranije s posla i zauzeo klupu na tramvajskoj stanici nasred ulice. I čekao. Nakon otprilike sat vremena pojavila se prva. Par minuta iza nje prošla je i druga. Zatim i treća. Sve skupa, prošlo ih je šest. Zadnja je bila ona koja mu je namignula. Kad je prolazila, okrenuo je glavu u stranu u strahu da će ga ova prepoznati. Nepotrebno, jer gabor je protutnjio poput lokomotive. Pričekao je nekoliko trenutaka i krenuo za njom. Gotovo da je morao trčati. Zastao je da se odmori već nakon tridesetak metara. Očito mu je nedostajalo kondicije. Za tih par sekundi žena je nestala. Već je mislio krenuti kući, ali primijetio ju je kako ulazi u neku zgradu. U bezličnu zgradu na koju nikad prije nije obraćao pozornost. I on je ušao. Unutrašnjost je bila krajnje obična. Osim jedne gadne deformacije, ali ta je tek maločas ušla. Kretao se za njom što je tiše mogao, ali imao je neki neugodan osjećaj da ona zna za njega. No, izgledalo je kao da nema pojma jer se nijednom nije okrenula. Čak ni dok je bio samo jedan kat ispod nje. Na šestom katu krenula je po hodniku i ušla na jedna vrata skroz na drugoj strani. Đuro je pričekao oko minutu na stepenicama i zatim otišao do tih vrata. Na njima je stajao križ s četiri kružića na krakovima. S druge strane čuli su se glasovi. Ženski, a i muški. Ili su barem tako zvučali. Inače se nije dalo ništa razumijeti, a i Đuru je počeo hvatati strah da će ga netko uhvatiti kako prisluškuje pa se pokupio. Nakon tri kata se predomislio i krenuo opet gore. Došavši opet do vrata shvatio je da nema pojma što želi učiniti. Pokušati ući unutra bila bi loša ideja. Prisluškivanje nije išlo, možda zbog izolacije, a možda su babe imale izobličene glasove. Počeo mu se vraćati strah da bi netko mogao naići. Okrenuo se da pogleda po hodniku. Prazno. Kao da tu nema ljudi. Možda je ovo nekakva fantomska zgrada. Možda gledam skup duhova najružnijih žena povijesti. Trebao sam uzeti fotoaparat. Baš. Pa da me netko pita što tu imam slikati. Nešto sigurno. Možda one rupe na zidu. To bi čak i dobro izgledalo u crno-bijeloj tehnici. Misli su mu prekinuli koraci. Netko je išao prema vratima, valjda jedna od onih baburina. Otrčao je bez razmišljanja. Negdje na drugom katu je stao, zaboljela ga je jetra od trčanja, a već je i shvatio kakvu je glupost napravio. Baba ga je sigurno čula. Začas će sve znati da ih netko prisluškuje, a jedna bi mogla znati i tko je to. Za pola minute bio je vani. Opet oznojen. Nije mu se dalo stajati pa je otišao do one stanice i smjestio se na klupu. Na drugoj strani klupe je bila neka penzionerka koja je, čim je on sjeo do nje, pomaknula svoj ceker na drugu stranu. Oko pet minuta je pažljivo pratio što se zbiva oko bezlične zgrade, ali nije bilo apsolutno ničeg zanimljivog. Prolazili su ljudi, ali normalni. U zgradu nitko nije ulazio ni izlazio. Nitko se na nju nije ni obazirao. Nije ni na druge stvari. Ljudi jednostavno idu naprijed, svojim poslom. Ne zanima ih svijet u kojem žive jer znaju sve što im treba. Samo ponekad ih uhvati religioznost ili što već pa raspravljaju o Bogu, Svemiru, Prirodi, pravdi, alternativnoj medicini, običnoj medicini, znanosti, alternativnoj znanosti, ... Dođu na red i piramide, duhovi, Svemirci, Atlantiđani, ali isto rijetko, par puta na godinu. Normalan čovjek se bavi svojim poslom i tuđim problemima. Druge stvari nisu toliko bitne. Osim ako nismo za njih plaćeni. S lijeve strane se pojavila jedna ružna baba. Đuro nije znao otkud. S desne još jedna, ista. Obje su u rukama imale motorne bile. I to goleme. Za rezati mamutovce. Išle su prema njemu, a motorne pile su zabrundale. Namignule su mu u isti čas i zacereknule se. I zatim ga počele rezati. Probudivši se, toliko se trznuo od straha da je laktom udario po pleksiglasu. U daljini se još čuo auto koji je mu je podario poslijepodnevnu moru. Išao je debelo iznad dopuštene brzine, barem stotinu kilometara na sat. Penzionerka je još bila tu i začuđeno ga je gledala. Još je malo pomaknula svoj ceker. Pred zgradom se i dalje nije ništa zbivalo. Možda su već otišle. Baš sam morao zaspati. Konj. Neko vrijeme je opet pratio zgradu, ali opet mu se počelo drijemati. Negdje na rubu sna primijetio je da se penzionerka digla. Išla je u tramvaj. Tramvaj je krenuo. U tramvaju je bila jedna strahovito ružna babetina. Vještičji sastanak je očito bio gotov. Više mu se nije spavalo. Već je shvatio njihovu taktiku. Idu jedna po jedna kako bi što manje ljudi naslutilo da se negdje okupljaju. Sad je samo trebao pričekati da sve odu i mogao je početi istraživati. Nakon nekoliko minuta izašla je još jedna i otišla nekud prema zapadu. Đuri je bilo pomalo dosadno to isčekivanje pa je počeo svako malo pogledavati na sat. Treća vještica je izašla točno pet minuta nakon druge. Babe su očito mislile na sve. Nakon još pet minuta izašla je i četvrta. Ta se uputila prema stanici. Dok je čekala tramvaj, nešto je tipkala po mobitelu. Bio je to neki mali ružičasti model. Kao da ju je ružnoća spriječila da odraste. Iako se nije obazirala na njega, nešto je rjeđe pogledavao na onu zgradu. Tramvaj se pojavio u krivi čas, upravo kad je trebalo izaći peto čudovište. Ipak, uspio je u jednom času zamijetiti kako se zatvaraju vrata na zgradi, a kad je tramvaj prošao, po suprotnoj strani se kretao peti monstrum. Još jedan je nedostajao. Đuro je pričekao još pet minuta, ali ovaj put nije izašla nijedna. Niti nakon još pet minuta. Đuri se sve više činilo da je je jedan izlazak prespavao. Skupivši nešto hrabrosti, otišao je natrag do zgrade. Kad je ušao unutra, pričinilo mu se da čuje neke korake, ali odbacio je to kao halucinaciju i krenuo gore. Negdje oko trećeg kata opet mu se nešto pričinilo, ali ovaj put je više djelovalo kao trk. Još jedna halucinacija. Nije više želio bježati kao zadnja kukavica. Kukavičluk mu je bio presvježe iskustvo da bi ga trebalo još pojačavati. U zgradi i dalje nije bilo nikoga. Došao je do vrata s križem i pokušao ih otvoriti. Bila su otključana. Babe ipak nisu mislile na baš sve, a možda jednostavno nisu računale na posjetioce. Na unutrašnjoj strani vrata bio je naljepljen komad papira na kojem je pisalo: Klub ružnih inteligentnih žena. Ispod toga je bio onaj stilizirani križ. Osim toga, u malom predsoblju nije bilo ničega. Ušavši u veću prostoriju, otkrio je da nije bio sam. Tamo je stajala ona strahota koja mu se prije dva tjedna zacereknula. Ovaj put se samo smješkala. - Vi muškarci ste tako predvidljivi. Posljednja stvar u Đurinoj svijesti bio je prasak pištolja. |
15.01.2007., ponedjeljak
|
Civilizirani ljudi peru ruke poslije kopanja nosa. Puritanci i prije. |
Varijacija na temu općepoznatih fora s pretjerivanjem, a ujedno i pokušaj da se napiše post koji će biti kraći od vlastitog naslova
|
Znate za lika kojem se tak tresu ruke da umjesto dužine potegne elektrokardiogram? |
12.01.2007., petak
|
Internet je katalizator. |
10.01.2007., srijeda
Opservacije
|
Par stvari mi se u zadnje vrijeme mota po glavi, a nisam im voljan tamo dati apartmane pa ću ih lijepo izbaciti na bloške vjetrometine... Jučer sam korisno vrijeme potratio da pogledam neku haerteovsku emisiju o spolnom odgoju djece u školama. Podosta uzalud. Bila su tamo dva fundamentalista, dvoje sa suprotne strane, i voditelj, isto protiv fundamentalista. I svađaše se kroz emisiju i ne rekoše ništa novo. Ipak, dalo se štošta naučiti o ljudima. Za početak, da oni fundamentalisti nisu iskrene osobe i da ih je na to prisililo društvo, naše demokatizirano društvo. Umjesto da jasno i glasno reknu kako misle da se djeca nemadu što jebavati dok se ne ožene i da im takvima vjernima kondomi neće ni trebati, oni su nešto mljeli o tome da djeci žele omogućiti izbor. Pitao bi ih ja kako bi oni toj djeci izbor onemogućili, jer ona obično rade što hoće, a ne što im starci dopuštaju. Druga je priča što što oni hoće. Štulhofer nije valjao gluposti(za razliku od ostatka), čak se i potrudio slušati sugovornike i obrazložiti svoja stajališta. Svejedno od njega nisam ništa novo naučio(osim da Nizozemci imaju manje spolnih bolesti od ostatka Europe). A zašto? Zato jer je ta tema već stoput prežvakana i treba biti popriličan debil da bi se zadržao bilo kakav afinitet prema uplitanju Crkve u taj segment obrazovanja. Neki ipak jesu. Znam pouzdano za onih par tisuća mozgova koji su telekomu ostavili po par kuna da bi priznali kako su neuki. Čemu uopće služi taj famozni seksualni odgoj? Sprečavanju maloljetničkog seksa? Jačanju obiteljskih vrijednosti? Namjerno sam pod upitnik stavio one stvari koje spadaju pod vjeronauk. Zato jer mislim da, ako već mora postojati taj seksualni odgoj, mora mu se znati i svrha. A to je učenje novih informacija. Fakat novih, jer za SIDA-u i sifilis djeca znaju samo iz viceva. A za seks iz tvrde pornografije od koje ih nikakav softver(osim krvavih igrica) neće maknuti. I iz viceva. Djecu treba jednostavno upoznati sa svim što ih čeka. Objasniti im pojmove, opisati bolesti, reći otkud, kako i zašto dolaze bebe. I čemu služe kondomi. Strašenje redovito ima suprotan učinak. Sugestije isto. Gola istina je najviše što se može dati. Sve ostalo ionako nije pod kontrolom. Ako bude, to će biti Vrli novi svijet. Druga stvar koja leti van je raspad obitelji. O njemu ću samo kratko. Recimo da je njegov masovniji početak došao s kapitalizmom. I da ima dosta veze s onim otuđenjem koje marksisti jako vole. Nekadašnji seljaci postajali su radnička klasa i pritom silno mijenjali navike. Umjesto da cijeli dan rade oko kuće, oni su cijeli dan radili na jednom te istom mjestu. Mislim da čovjek to može izdržati. Pod uvjetom da jedan te isti posao radi kod kuće. Ali ono što kapitalizam radi je podvojenje. Malo si tu, malo si tamo. To ne ide, ljudi vole biti kompaktni. Toliko da cijepanje ličnosti trpaju u teške psihičke poremećaje. Ipak, činjenica da je posao/dom isto oblik podvojenja nije se ukorijenila. Posljedica je ta da prevladava jedno od to dvoje(, a zna se koje). Prije emancipacije ljudi su podvojenje kompenzirali brakom: muž je vani crnčio, a žena doma isto. Onda su žene zaključile da to nije fer. Sad oboje vani crnče, a djeca im uz pokemone(i ostalu gamad) usvajaju osnovne ljudske vrijednosti. No, da se ostavim jadikovki, evo konačno i onoga što sam htio reći: obitelj i (sadašnji) kapitalizam ne idu skupa. Ne možeš imati ovce i novce. Postoji izbor između obitelji i karijere i to je realnost. Osim ako drastično ne smanjimo radna vremena kako bi se roditelji mogli baviti sa svojom djecom. U tu opciju baš i ne vjerujem. Ne u kapitalizmu. Prije će se zbiti da dobijemo tvornice ljudi, ustanove koje će nadopunjavati bijedan natalitet i polagati određena prava na svoju djecu. (Što bi im falilo?) Bilo je još nešto, nisam valjda spao na dva bijedna odlomka. - Jesi, jesi... E, nisam. Glavaš je vječna tema. - Preprožvakana. Fakat, riga mi se od njega. - Sam ti rekel. Znači, niš od Glavaša. Jedino kaj moram reći da me fasciniraju si ljudi kaj se oduševljavaju z bilo kojim političarom. Oni živiju f paralelnomu Svemiru. Senjaju slatke snove o nekakve pravde i minimalcima i nemaju pojma kak im se Tuđman z groba kelesi da su stoka sitnog zuba. - Slabo. Ne znaš po domači pisati. To je radi onega bedaka Gaja, kaj je preveč k Srbima išel pak nam je jezik krivo zišel. Zato sad fali pol slov za pisati onak kak se govori. |
07.01.2007., nedjelja
|
Ponekad se zamišljam kao velikog mislioca, ali onda shvatim da sam mali seronja. |
05.01.2007., petak
|
Ne vjeruj nikome, čak ni sebi. - Posebno ne sebi. |
03.01.2007., srijeda
CEdvahapetoha
|
PIsat ću, poradi sugestije od strane supatnice, tekst u slavu jedne vrste malih molekula. TAkođer sam dodao još jednu od stvari koje ne volim previše, a događaju mi se. SAd samo još ideja. NEma. PRazno. . SVeo sam načas svoje misli na ništa, srećom samo fiktivno, ali srećom samo po sebe, dok bi se ostali svijet inače imao čemu veseliti. A Čemu? NE znam. MUčim se već desetak redaka ne znajuči što da napišem. - MOžeš i ništa napisati. INdeed, samo kaj me tera volja da nekaj napišem. - A Kaj buš pisal kad ne znaš kaj bi pisal? [narječje=štokavsko] DA, morao bih malo paziti na izražavanje. A Inače je očito da mi pisanje ničega ide sasvim dobro. - TO sad misliš, a kad se otrijezniš, poželjet ćeš da si i prije toga bio trijezan. [paralelno_razmišljanje=isključeno] PAmetnije je ne raspravljati sa samim sobom. SUgovornik je pametan barem koliko i ja, a različiti kompleksi koje sam nakupio znaju ga žestoko nabildati. Zato ću se sad konačno posvetiti pravoj temi. DAkle, etanol je jedno od najkorisnijih ljudskih otkrića jer... - SE možeš nalokati, izbljuvati, između toga raditi masu nečasnih stvari i ničega ne sjećati. [paralelno_razmišljanje=isključeno] ... omogućava ljudima da budu iskreni. MOderni svijet, a možda je tako otkad postoje ljudi, nas tjera da negdje u pubertetu iznova počnemo graditi vlastitu ličnost. NAravno da je to uzaludan i izopačen posao jer mi smo formirani do svoje desete godine i svaka promjena koju pokušamo napraviti samo će potisnuti neku našu osobinu u podsvijest. TA će osobina uvijek biti blizu površine i pojavit će se kad god se nađemo s oslabljenom samokontrolom, kao naprimjer kod ekstremnih emocija, u blizini smrti, u snovima ili... - ALkoholiziranostiiii! [paralelno_razmišljanje=isključeno] TAko je. ZA razliku od ostalih slučajeva, alkohol je općeprihvaćeno sredstvo i ne ostavlja trajne posljedice ako nismo baš pretjerali. VRaćam se na osobine. ZApravo ne, izgubio sam nit. - FAli tebi i daska. [paralelno_razmišljanje=isključeno] - DAska u glavi! [paralelno_razmišljanje=isključeno] AJde šuti. NApisao sm ssvm dst d mg zakljčt vj pst... ŠT j sd?? - Budući da me stalno pokušavaš ušutkati, uzeo sam ti samoglasnike. MRš pzd mtrn, đbr jdn pdsvjsn! - HAhahahahahaha, nema niš bolje nek delati bedaka od sebe, ili gorše ak [autodestruktivnost=isključeno] . Plavušo, izvini, ali nisam konzumirao dostatnu količinu onijeh molekula. Aadrey, ako si pročitala ovu makljažu, zanima me je li potpada pod besramnu preradu. Ako da, izbrisat ću post i praviti se da ga nije bilo... |
