- Đubre, mrcina, limes od jada na kvadrat, apsolutno nikakav, iritantno oduran, ...
- A vidi te bedaste face. Za krepati. Buci buci, kaj ti nije dobro?
- Grozota, čisti užas.
- Vidi smijurije. Nekad sam zbilja, ...
- U antielementu, kako bi se već to reklo.
Pojavio mi se nov osjećaj. Sličan onom prije nego što povraćate, ali daleko gori. Kao da ću se razletjeti. I jesam. Dok mi se svijest gasila, vidio sam cijeli svoj život.
...
Toga dana sam imao neki čudan, ali ugodan osjećaj. Sve ostalo činilo se loše, poglavito komunikacija. Inače uvijek imam osjećaj da me ljudi gledaju kao uvrnutog pozitivca, ali sada je bilo drugačije. Okretali su se od mene. Čak bježali, Izbjegavali me. Cijelo jutro mi se nitko nije obratio. Unatoč tome osjećao sam se sjajno. Vrhunski.
Nastava mi je završavala nešto ranije pa sam višak slobodnog vremena ubio šetnjom po gradu. Više lutanjem. Povremeno sam vadio digitalca da uslikam neke ljude koji bi mi se učinili zanimljivima, a i zato da vidim njihovu reakciju. Znao sam da znaju da ih slikam, ali nitko nije reagirao. Samo bi se okrenuli i pokušali izbjeći moj pogled.
Nakon sat-dva slučajno sam primijetio jednu poznanicu. Inače uvijek čekam da mi se netko javi, tko zna radi kakvih kompleksa, ali danas je bilo drugačije. Otrčao sam do nje da ju pozdravim. Ona me je sigurno primijetila, ali pravila se da me ne vidi sve dok nisam došao skroz do nje.
- Zdravo!
- Nemoj.
Izgledala je kao da se sprema povraćati. I ustrašeno. Inače totalno atipično za nju.
- Kaj te muči?
Nije odgovorila. U prvi čas je izgledalo kao da će stvarno povraćati, ali u sljedećem je eksplodirala. Doslovno. Oko dvije minute sam stajao posut krvlju i komadićima mesa. Zatim sam obrisao lice i krenuo dalje. Bio sam malo zbunjen, ali inače sam se i dalje osjećao vrhunski. Kao da se nije ništa dogodilo. Otkrio sam da mi se sviđa miris krvi. Ljudi koji su prolazili trudili su se biti što dalje od mene.
Počelo me zanimati zašto me izbjegavaju. Dotrčao sam do najbližeg prolaznika. Bio je neki penzić. Ćorav kakav jesam, prepoznam lica tek s desetak metara. Stari se pokušao okrenuti i pobjeći, ali već sam bio ispred njega.
- Gospon, ...
Pitanje je prekinula još jedna eksplozija. Od penzića je ostala tek hrpa razbacanih komadića, baš kao i od moje, sad već bivše prijateljice. Iako je takva reakcija bila pomalo naprasita, nisam se osjećao povrijeđeno. Opet sam se obrisao i krenuo dalje.
Ulica je odjednom bila prazna, kao da su se svi razbježali. Valjda su ipak ostali neki instinkti u ljudi. Pomislio sam da bi bilo najzanimljivije otići gdje ima više ljudi i napraviti rusvaj. Skoro sam se počeo smijati od ideje. Umjesto toga, usmjerio sam misli na lokaciju. Škole? Fakulteti? Plac? Sabor? Valjda tamo ima nekoga. Već sam prije razmišljao o tome da bi najbolje bilo jednostavno pobiti svu tu političku bagru. Sad sam imao mogućnost da to izvedem. Imao sam i namjeru. Možda još postanem nacionalni junak, kao Vlad Tepeš u Rumunjskoj.
Recimo da sam imao opaku sreću. Markov trg je bio pun čuvara i automobila. Održavala se valjda neka sjednica. Krenuo sam ravno prema Saboru. Par čuvara krenulo je prema meni, ali razletjeli su se čim sam ih pogledao. Kao da im je neki nevidljivi iskočio iz Unreala i raznio ih flakom. Unutrašnjost mi se učinila praznom. Nakon petnaestak minuta lutanja ugledao sam našu političku elitu. Za govornicom je bio Jakovčić i vikao nešto o ustavnosti.
- Jakovčiću!
Eksplodirao je čim se okrenuo prema meni. Nekolicina se okrenula za njim i isto tako eksplodirala. Zatim je nastala opća pomutnja. Oni preostali su poskakali iz klupa i pokušali pobjeći van. Metež me podsjećao na gnuove kad prelaze rijeku.
- Gospodo sabornici, kud ćete?
Neki su eksplodirali već samo od tih riječi. Po svemu sudeći, svakog časa bio sam sve moćniji. Preskočio sam ogradu na galeriji i otkrio da se ta moć ne odnosi i na doskakivanje. Srećom, nisam ništa polomio. Dvojica su se okrenula da vide izvor buke, ali nisu mi se nasmijala jer su istog časa eksplodirali. Sabornica je sad već bila pošteno dekorirana svježom ljudskom paštetom. Došepesao sam do onih koji još nisu uspjeli izaći.
- Gospodo...
Opet me je prekinula eksplozija, ovaj put simultana. U sabornici više nije bilo ljudi, barem ne onih komadu. Pod je već bio šljapkav, a zrak ispunjen željeznim mirisom krvi. Vani sam primijetio samo dvojicu koji su bježali koliko su mogli. A nisu baš mogli, previše su se razgajbali na državnoj plaći, a vjerojatno i na ukrađevini. Na čas nisam znao što da učinim, a onda mi je na pamet pao Sanader. Njega sam trebao prvog potražiti.
Na putu van primijetio sam neko ogledalo koje je tamo bezrazložno stajalo i malo zavirio. U njemu je bila grozota, moje apsolutno i nepodnošljivo samozadovoljno lice. Liku u ogledalu je ostali svijet bio toliko nevažan da je mogao i nestati. Samo što će se to sad dogoditi i njemu samome.
Post je objavljen 21.01.2007. u 02:08 sati.