Eskalacija pospanosti...
Redovita pojava ujutro. Pogotovo ako ste zaspali istog datuma.
Zabavna pojava: polusnovi, halucinacije, miješanje stvarnosti i fikcije. Šteta što je to tek teško održivo granično stanje. Da nije, ne bih imao potrebu za stvarnim svijetom. Ili za kompjuterskim igricama.
I bezopasna pojava. Uglavnom. Ima i suprotnih situacija. Na primjer, dok vozite.
A ja u zadnje vrijeme moram redovito biti za volanom. I to baš ujutro, kad funkcioniram tek polovično. Ili manje. Naravno da ih radije odspavao još pet minuta, ali znam da tih pet minuta redovito potraje preko pola sata.
Put nije baš najkraći. Ima nekih četrdesetak kilometara. U početku sam skroz budan jer je vani temperatura oko nule. U autu isto. Stakla se zamagljuju pa moram upaliti grijanje. Nakon desetak minuta ga moram ugasiti jer postane prevruće. Minutu poslije stakla se opet zamagle.
Dolazim do ravnog dijela ceste. Nije baš na pravcu, ali više nema zavoja kao na lokalnoj cesti, u selu. Ali zato može biti murje pa nemam nikakve želje brzati. Uvijek krenem nešto ranije pa mi se ne žuri.
Palim radio. Svira Sound of silence. Uspavljujuća pjesma. Inače se ne bih bunio. Počinje mi se zijevati. Serija napadaja potraje par minuta. Da nisam sam u autu, mogao bih provjeriti koliko je to ponašanje zarazno.
S lijeve strane je projurilo nešto sivo. Nešto veliko. Znam da je bila halucinacija, ali osjećam se neugodno. Lako je posumnjati u paranormalne stvari kad ste pospani. Još ako se nešto ponovi.
Sivi s desne strane. Ovaj put podsjeća na nešto. Nije leteći tanjur. Samo sam jednom mislio da vidim leteći tanjur. Bila su svjetla od automobila. Još uvijek me ponekad uhvati sram zbog toga.
Još jedan sivi. Valjda oblak, samo neke inteligentne vrste. Drži mi se s lijeve strane. I pjeva o Kaliforniji. Ugodna pjesma, ali ne ako vam ju pjevuši neodređen stvor daleko veći od vas. S desne strane je još jedan oblak. Pjevaju u duetu. I to pjesmu Somethin' stupid. Rugaju mi se, znaju da nisam baš neki fan obrada, a ovo je jedna od iritantnijih. Ako se izuzme verzija na hrvatskom.
I love youuuUUUU. Lijevi je zavrištao. Kraj njega je projurilo nešto ogromno. Više nije bilo pjesme. Oba oblaka su mi nešto govorila. Glasovi su im bili neugodni i škripavi.
Ispred mene je bio još jedan oblak. Imao je crvene oči. Povremeno bi se zabljesnule. Demonski. Nešto je zabrundao. I ja sam mu nešto zabrundao. Kao da se razumijemo. Oči su mu opet zabljesnule. Zašto razgovaram s demonom?
Demoni su bili oko mene. Bili su u autu. Letjeli su okolo. Morao sam van. Hitno.
Kad sam otvorio vrata, hladni zrak mi je rekao da film nije stvarnost i da ću vrlo brzo biti krvav, a možda i pregažen. Umjesto toga, pao sam na zemlju.
Auto mi je bio uredno parkiran na uobičajenom mjestu. Vjerojatno sam izgledao krajnje bedasto dok sam iz žablje perspektive gledao oko sebe. Trgnuo sam se tek kad mi je voda prodrla preko rukava. Sram će doći poslije. Momentalno je vladala euforija.
Post je objavljen 28.01.2007. u 20:18 sati.