...in patria sua
31.12.2006., nedjelja
Sustav iliti što se zbiva u glavama čudaka
|
Svojim ponašanjem ljudi su probudili duha uništenja. Nije to neki demon u klasičnom smislu pa ga se ne treba puno plašiti. Uostalom, zbog njega je puno zanimljivije gledati vijesti. Kako ovo ne bi bio monolog, a i budući da mi se sviđa dijaloška forma nalik onoj magister-discipulus, napravit ću svojevrsni intervju s tim bićem. On se zbiva u mojoj glavi. - Kažeš da su te probudili, zar si dosad spavao? - Moglo bi se reći, bavio sam se drugim stvarima. - Kojima? - Ako ti kažem, neće ti ništa značiti. - Zašto? - Ograničen si na Svemir, u tom stanju ne možeš pojmiti moje aktivnosti. - Jel to znači da si dangubio dok ti nije došao poziv? - Tako nekako. - A što uopće ti radiš? Zemlja je i dalje u komadu. Dešavaju se neke čudne stvari, ali to smo sami skrivili, a ljudi i dalje ima sedam milijardi. - Radim katastrofe, drugačije bi ti mislio da te je pokupio onaj tsunami. Kako je to bila dobra fora! - Ne kužim, spominješ prirodne fenomene. Oni se mogu objasniti i bez tebi sličnih stvorova. - Pa nisam lud da se pokažem. - A kako onda djeluješ? - Znaš za one fore s poduktom neodređenosti, pa onda slučajnosti. Ja mogu odabrati što će se desiti. - Te stvari bi se desile i bez tebe, sasvim je realno da sam te izmislio. - U tome je i poanta. Nitko ne može potvrditi moje postojanje. Moj prethodnik je napravio tu grešku pa ga je gazda potjerao. - Kakav sad gazda? - Ha, stalno zaboravljam da razgovaram s igračem. Gazdu vi zovete Bog, bogovi, Allah, Brahma, Zeus i kako sve ne. On pazi da Zemlja funkcionira. Prijeti nama jadnim moderatorima kad nešto zabrljamo i tako. Inače je lik u redu, ali nemoj ga zajebavati ako si mu podređen. - Kakvi moderatori? - Nešto slično onome što zovete anđelima, samo što nemamo onako bedaste uniforme. - Ja tom šefu nisam podređen, zar ne? - Ne, nemaš nikakvu funkciju. Ti se samo zabavljaš. - Zabavljam? Nije mi život baš nešto. - To si si sam kriv. Želiš nešto izvan. Dobro, možda je to i zato jer je ovo beta pa ima još dosta rupa. - Beta? - Ha, igrač! Dobro, ispričat ću ti, samo da znaš, kad budeš drugima pričao o ovome, djelovat ćeš kao luđak. To nam je zaštitni sistem, bez njega bi nam već davno propao projekt. Zamislili smo napraviti paralelni svijet, kao da nam jedan nije dosta. Zemlja je prva, ali bit će ih još puno. Pa vidio si najave. - Kakve sad najave? - Pa one priče o magiji, zmajevima, svemircima, sve je to u izradi. Oni koji to rade povremeno ubace agente da se malo reklamiraju, koriste rupe u zakonu. Zna se da su reklame zabranjene, ali te priče ne asociraju na tvrtke niti na konkretne proizvode budući da ih još nema pa im ne možemo ništa. - To mi se sviđa. Ovaj svijet je bezveze. - Nemoj sad tako. To je zato jer si nasjeo na reklamu. Zemlja je prekrasna, samo što mnogi ne znaju iskoristiti sve što ona može. Umjesto da se potrudite, vi se tužite. - Jel to sad znači da je svijet lažan? - Ne, Zemlja je stvarnost. Ti si sad u njoj i možeš ostati dok ne zatvorimo taj Svemir. - Pa ne mogu zauvijek, prije ili poslije ću umrijeti. - I onda uzeti novi identitet, kad taj umre, opet novi i tako dalje. - To se zove reinkarnacija? - Da i ne. Memoriju ne možeš prenijeti dalje, ostane ti samo karmički koeficijent. - Što je to? - Brojka koja ti kaže koliko dobro tijelo možeš uzeti. - Na Zemlji ima masa živih bića. Jel to znači da ima i toliko tih, igrača? - Ne, većina tijela je slobodna. - A ljudi? - Isto. - Čekaj, onda većina ljudi doslovno nema duše. - Krivo. Slobodna tijela ne možeš po ničemu razlikovati od zauzetih, osim kad pokušaš ući u njih. Svi se ponašaju po principima evolucije. Zakoni koje ti slijediš, slijede i svi ostali. Savjest nije nešto izvana, ona je ubačena kao sredstvo kontrole podjedinaca. Ona pazi da se svi ponašaju, pa što manje destruktivno. Da mi ne kradu posao. - Nisam to pitao. - Namjeravao si. - Otkud znaš? - Heh, ipak sam ja moderator, a ti običan igrač. Mogu vidjeti malo u budućnost. - Ne kužim. - Možda ne kužiš, ali Zemlja ima dimenziju manje kako bi ju se lakše moglo pregledavati. Isto tako ima i elastično vrijeme tako da svi moderatori mogu ispravljati ako što ne valja. Možemo ga i zaustaviti, ali onda dobivamo prijetnje od šefa jer on više voli kontinuitet, a osim toga igrači mogu izletjeti ako je prekid predug. - Kako onda vidiš što ja mislim reći? - Rekao sam ti. Jednostavno malo nategnem vrijeme prema naprijed i pogledam što ima, vratim se nazad i zafrkavam te. - Zar tvoje ponašanje ne utječe na budućnost, a onda i na ono što ću ja reći? - Zato ne idem dalje od par sekundi. Znaš one filmove u kojima se nešto dogodi u zadnji čas? - ? - E, nešto tako i mi radimo, pogledamo prvo što bi bilo samo po sebi, a onda djelujemo. - Ajde da se vratimo na glavnu temu. Što je točno tvoj posao? - Ja sam duh uništenja. Zvuči kul, ali to je jedan od krvavijih poslova. Kad dobiješ zadatak, imaš na raspolaganju cijeli Svemir, ali ograničeno vrijeme i točno određene posljedice. - Sad ćeš sigurno pričati kao si rasturio dinosaure... - Misliš da neću? Za to sam dobio diplomu od šefa. Dok su drugi razmišljali o najboljem mogućem načinu, ja sam ih ubacio sve. - To se u nas tek nedavno počelo shvaćati. - Znam, samo što mi od vas unutra nitko neće odati priznanje. Samo neki koji će se ulizivati šefu, ali to će ići njemu, dok ja ostajem marginalac. - Što je bilo s velikim potopom, Sodomom i Gomorom, Atlantidom, Lemurijom, drevnim civilizacijama? - Njih ste sami izmislili, osim Sodome i Gomore. Tu sam skoro dobio otkaz. Malo sam se zanio, a poslije sam mogao samo pobiti preživjele i ostaviti par bedastih memova da se zakamufliram. - Spominjao si nekakvog prethodnika. - Da, ustvari on nije morao otići. Malo je previše opstruirao rani život pa mu je šef rekao da pretjeruje našto je on demonstrativno dao otkaz. - Ti zapravo nemaš puno posla. - Kako kada. Nekad ne moram raditi baš ništa, jer sprečavanje katastrofa je izvan moje domene, a kad imam zadatak, radim bez prestanka dok ga ne završim. - Koji je tvoj trenutačni zadatak? - Znaš dobro, moram malo prorijediti ljude. - Kako reagiraju igrači kad ih izbaciš? Jel se to tako nekako kaže? - Ne baš. Nitko se ne ljuti. Jednom kad umreš, to te više ne brine. Ako ti je život bio dobar, sretan si jer imaš visok karmički koeficijent, a ako je bio loš, opet je dobro jer bi samoubojstvo drastično smanjilo koeficijent, dok ovako možeš početi oporavak s nekom relativno zanimljivom životinjom. - A zašto moraš ubijati ljude? - Ima vas previše, a tada je sigurnije da vas sami potučemo nego da čekamo što će se desiti. Par puta su nam došle bolesti koje su previše smanjile populaciju. - Što je sa SIDA-om? - Razvija se imunost pa nas ne brine puno. Osim toga, i vaša medicina ju je počela zaustavljati. - Još nešto me zanima. Tvrdiš da ćeš smanjiti populaciju. Svako malo se dogodi neka prirodna katastrofa, ali broj ljudi se nije ozbiljno promijenio. - Moj posao traje duže nego što će ti ovaj život potrajati. Na Zemlji će biti znatno manje ljudi, ali ne odjednom. Opet sam smislio par genijalnih stvari, ali neću ti reći koje. - Ja ću ionako umrijeti, moje znanje će nestati pa ništa ne riskiraš ako mi kažeš. - Lažeš. Ti si si zacrtao da djeluješ na mase ljudi pa će dobar dio tvog znanja ostati i proširiti se. - Nemam ja nikakvog utjecaja. - To može biti i istina, ali ti ćeš sigurno o ovome naširoko pripovijedati, a to je prerizično. Za stare stvari me nije toliko briga jer podižu Zemlji zanimljivost. - Čekaj, a kako ti znaš o čemu ja razmišljam? - Kao moderator, mogu zaviriti u pojedine segmente svijesti igrača. - A što je sa slobodnim tijelima? - Isto kao i kod igrača, samo što u njih ne smijemo gledati jer imamo jedan poveći kvar u sistemu zbog kojeg moderator koji pogleda u slobodno tijelo, u njemu i ostane dok ovo ne umre. To bi bilo u redu, ali moderator tu izgubi vezu s vanjskim svijetom, ali ne i ovlasti pa radi sranja po svijetu. - To bi bili čarobnjaci? - Manje-više, manipulirali su na razne načine. - Zašto ne ubijete takve igrače? - Zaboravio si da i oni vide malo budućnosti. Ne možemo im ništa. - Jel se to i sada događa? - Rijetko jer svi novi moderatori dobiju upute, ali poneki mlađi ipak pogriješe. - Jel se tabi kad što takvo dogodilo? - Ne. Skoro nikad ne gledam pojedince, više volim svoju perspektivu moćnika. Istina je da traži odgovornost, ali s tim nemam problema. - Zašto si onda počeo pričati sa mnom? - Nisam samo s tobom. Tražim čudne pojedince da im uvalim uvrnute memove. To mi je dodatni posao kojeg povremeno radim sa strane. - Zašto? - To je najbolji način da se zamažu oči. Ako budete sve znali, odnosno ako budete uvijek znali sve više, ubrzo će vam ovdje biti bezveze. Zato svako malo rasturimo civilizaciju, a kad se opet razvije, malo ju usporavamo takvim memovima. - Isto kanite učiniti i s ovom. - To ti ne mogu reći. Zato jer neću i zato jer ne znam. - Kako ne znaš? - Budućnost gradimo komadić po komadić. Neke osnovne skice uvijek imamo, ali većina nastane doslovno u zadnji čas. - Djeluje zbrkano. - To je radi sigurnosti. Inače bi previše informacija proccurilo unutra. - Kako? - Pa svi moderatori pomalo komuniciraju s igračima, odnosno čitaju neke podatke s njih, najčešće dok ovi nisu pri svijesti, ali i onda nešto ostane. - Kao što će i meni. - Tebi će ostati sve, ali već sam ti rekao kako će izgledati reakcija na tvoju priču. - Znači da si me predodredio za čudaka. - To si već davno sam učinio. Uostalom, ne moraš ti nikome pričati što znaš. Ili možeš tražiti sigurnost među sebi sličnima. - Takvih ima? - Pa rekao sam da nisam ovaj mem ubacio samo u tebe. - Može jedno blic-pitanje za kraj? - Naravno. Pucaj. - Bum! - Ako budeš zafrkavao moderatora, on će ti udesiti bolnu i polaganu smrt... - Sad je ionako prekasno da se ispravim. Pitanje: Koja je svrha ljudi? - Glupo pitanje. Pa vidiš i sam da je najzanimljivije biti čovjek. Biće dovoljno napredno da upravlja materijom i dovoljno zaostalo da sve upropasti. - To bi bilo sve. Hvala na ugodnom razgovoru. - Pozdrav! Par tjedana poslije, u novinama sam pročitao neki bezvezni članak o padu nataliteta. Negdje u pola članka mi je sinulo. Toliko sam se oduševio novim saznanjem da nisam primijetio tramvaj koji će pogaziti neopreznog pješaka. |
29.12.2006., petak
|
Još malo o stvarima koje mi manje ili više idu na živce. Pisat ću dosta nepismeno i kaotično jer mi je takvo stanje svijesti. Čudno, ali ne zaslugom alkohola. pileća rebrica dvadesetsedamdevedesetdevet, nekakva dimljena šunka devedesetdevetdevedesetdevet, devedesetdevet, s vama kroz život s vama najbolje za mene devedeset devet, devedeset devet, za mene najboljeeee pevec mercator, devedeset devet, četrdesetšest devedesetdevet, sedam devedesetdevet, povoljno, osam devedesetdevet, najpovoljnije devedesetdevet, super povoljno devedesetdevet, super cijena, sniženje devedesetdevet, za mene naajboljeee devedesetdevet, s vama kroz reklame devedesetdevet, s vama za mene devedesetdevet, interšpar devedesetdevet, hrvatska kvaliteta devedesetdevet, ne propustiti devedesetdevet, dođite devedesetdevet, devedesetdevet, devedesetdevetdevedesetdevet, devedesetdevet, devedesetdevet, devedesetdevet, devedesetdevet, devedesetdevet... Noćne more bi trebale biti produkt našeg mozga, posljedice loših stvari koje smo doživjeli ili učinili, a ne nešto što vidimo na televiziji. Maločas sam doslovno patio slušajući varijacije jedne brojke. Jedino što mogu u ovom bijednom stanju je konstantirati da su reklame za trgovinske lance jedan oblik nasilja. Zato ću napraviti malu selekciju stvari koje su mi se urezale u pamćenje(i ostavile pritom gadne porezotine): Broj jedan je neskvik(neskvik žitarice, ne mogu bez njih), reklama koja mi je otkrila da ima stvari puno gorih od smrti, a koje uopće ne bole. Broj dva je gorespomenuti niz reklama koji se u nas razbujao u zadnjih par godina i zbog kojeg sam se opasno približio rubu zdravog razuma. Broj tri je nekakva plava karikatura nilskog konja koja naprasno(nanilskokonjno) prekida priču o ravnoj Zemlji. Uvjeren sam da bi reklama trebala dobiti nastavak u kojem klinac vadi pušku i prošvira mu cerebralnu šupljinu. Ona s neskvikom isto. Broj četiri su mobitelične reklame na zadnjim stranicama teveprograma. Ipak, da se radi kakva slika o prosječnom čovjeku, ja bih počeo od njih. Broj pet su praškovi, deterdženti i ostala gamad. Sve reklame koje nas uče kemiju. Jeste li znali da djedamraz, pod uvjetom da postoji, koristi Faks Helizim? Jeste li čuli za lukav način pranja sa soda efektom? A za snagu kisika? A za enzime? Broj šest dajem bankama, štedionicama i kreditima svih vrsta. Ne znam što bih više rekao. Sedmicu ne dajem ničemu. Neću tako lijepu brojku nagrditi listom umorastrojavajućih nakaza. Većina ljudi je već oguglala na reklame. Ja nisam. Vjerojatno je to znak nestabilbnosti, ali zbilja se plašim da će me one pretvoriti u zombija, u potrošača. Taj strah je dosta sličan onom od smrti. Samo što je smrt konkretnija. |
24.12.2006., nedjelja
Blagdani na vidiku
|
Sretan Božić i Novu godinu želim svima što zalutaše ovamo, sretnu novu godinu isto, ta bi trebala značiti više jer traje 182,5 puta više od ovo dvoje prije. Da nešto napišem o okobožićnici? Samo što? - Kad nemaš ideje, obruši se na kapitalizam. OK, primijetih da se redovito oko blagdana javlja nekakva kupimanija. Odoljeh izazovu. Zato ne mogu kritizirati trgovce jer ne znam što sve misle uvaliti kupcima niti na koje sve načine to pokušavaju. Pa ću se malo baviti djedom Mrazom. On je, ako još ne znate, kapitalistički agent broj jedan. Samo što to neće priznati. Melje o nekakvim darovima i božićnom duhu, ali vidi se iz aviona da se darove u pravilu kupuje, a božićni duh redovito crtaju kao nešto krcato kockama s mašnama i kojekakvim ukrasima. Nečim što ne spada u tradicionalne kršćanske vrijednosti. I što treba kupiti. Nije red da govorim kako bi Božić trebao izgledati, to bi bolje trebali znati oni koji fakat vjeruju da se Isus rodio prije dvije tisuće i šest godina u nekoj štali blizu Betlehema. Koji se na taj datum osjećaju pozitivno. Nagradno pitanje: Kako i kada je Božić prerastao Uskrs? (nagrada je duhovne naravi, neću ljude poticati na materijalizam..., prirast ega radi pokazanog znanja ili inteligencije) |
21.12.2006., četvrtak
D
|
Dok je gledao u gomilu ispred sebe, Q je razmišljao o koječemu. O znatiželjnicima pred sobom, o nekom bradonji kojeg je negdje vidio prije par godina, o bradonjama koji su ga mrko gledali ispred gomile, o tome što su s njim namjeravali i zašto su namjeravali. Da nije slijedio drastičan kraj, bila bi to pustolovina srednje klase. Otet od vjerskih ekstremista i oslobođen. U stvarnosti je bila zamijenjena samo jedna riječ. Podosta bitna. Umjesto oslobođen, bit će spaljen. I to na lomači. Kao u srednjem vijeku. A počelo je dobro. Koncert u Rupčagi je imao vrhunsku najavu. Razni kvaziintelektualci, svećenici, akademici, političari, i masa bijesnih građana sa svih strana Balkana rekli su NE. Rekli su još puno toga, ali Q se takvim izjavama zamarao samo prvih par godina svoje karijere, dok je još bio nepoznat. Poslije je shvatio da su sve kritike iste. Iz nekih vrišti slijepa mržnja, iz drugih, rjeđih, obožavanje, isto tako slijepo. Jedan deklarirani sotonist drugo ni ne može dobiti. A i ne treba. Nečija popularnost se ne mjeri brojem obožavatelja, nego brojem ljudi koji za njega znaju, koji o njemu razmišljaju, pišu ili govore. Osim protivnika, bilo je i poklonika. Malo, ali ne trebaš milijun ljudi da napuniš dvoranu. Zapravo, Q nije očekivao da će izazvati toliku buru u Balkaniji. Znao je da će nastati val nezadovoljstva čim dođe vijest da se sprema njegov koncert, ali ne i da će propagandu voditi isključivo oni koji bi ju željeli spriječiti, da će čak organizirati masovne prosvjede. Posebno ga je zbunilo kad je dobio ozbiljnu prijetnju smrću. Za razliku od poruka koje je dobivao svakodnevno i zbog kojih je čak angažirao čovjeka kojemu je jedini posao bio da ih čita i izdvaja zanimljive, ova je bila organizirana, podijeljena u nekoliko odlomaka koji su objašnjavali zašto je nepoželjan i što će mu se dogoditi ako ne otkaže koncert. Kad ju je pročitao, nekoliko trenutaka je čak želio otići. No, smirio se i odbacio spaljivanje na lomači kao krajnje bedastu ideju. I otišao održati koncert. Bio je to jedan od boljih koncerata, oprema je radila, a njegov glas isto, čak je i publika bila u redu. Osim nekolicine tmurnih muškaraca koji su cijelo vrijeme držali ruke na ušima. Prekasno je shvatio da oni nisu došli slušati. Kad je otpjevao zadnju pjesmu, primijetio je da mrgudi nedostaju i pomislio da je sad sve savršeno. Već sljedeće minute shvatio je da je u krivu. Mrgudi su ga čekali iza pozornice. Jedan mu je savio ruke iza leđa dok mu je drugi pod nos nabio nekakvu tkaninu natopljenu kloroformom. A dalje je bio mrak. Kad se probudio, bio je već svezan, a ispred njega stajala je gomila ljudi. Iza njih bile su samo šume i planine. I oblaci. Nije uopće bilo sunca. Spremalo se nevrijeme. Da nije znao da ga ovi namjeravaju spaliti, bilo bi mu čak i zanimljivo. Ne možeš svaki dan biti otet od vjerskih ekstremista. Posebno ne kršćanskih. S Muslimanima bi vjerojatno išlo drugačije, bez upozorenja. Zato se k njima nije usudio otići. Inače možda i bi, bez obzira što mu vjerojatno nitko ne bi došao na koncert. Otkad je prestao biti običan anonimac, koncert pred praznom dvoranom ga je sve više privlačio. U neki čas nebom je zatutnjila grmljavina. Nekoliko ljudi iz gomile se od toga zatreslo, vjerojatno ih je grom probudio. Tek tada, Q je shvatio da svi ljudi šute. Jedna normalna gomila trebala bi se čuti bar na kilometar, ali ovom je vladala grobna tišina. Tu i tamo bi se ponetko okrenuo da nešto šapne susjedu, ali to je bilo rijetko. Ljudi su bili upravo nenormalno tihi. I mirni. Q nije primijetio da se itko miče. Ali počeo je gledati ljude. Nije bilo djece, a i žena je bilo malo. Većina ljudi bili su stariji muškarci, dobrim dijelom svećenici. Oni bradonje u prvom redu su vjerojatno i sto bili svećenici, samo neke druge religije, jer su imali drukčije odore. Neki su gledali u njega, ali čim bi im pogledao u oči, oni bi oborili pogled. Kao da su ga se bojali. Tok misli prekinule su mu nerazumljive riječi svećenika u bijelom koji se iznenada pojavio lijevo od njega. Govorio je otegnuto, naglasujući posebno svaku riječ, i svako malo pokazao na Q-a. Kako je govor tekao, svećenik je pričao sve glasnije i počeo mahati rukama. Bilo je očito da je opet u pitanju bila mržnja. To je postalo još očitije kad je izgovorio, bolje rečeno izviknuo neku kratku, ali za Q-a neizgovorljivu riječ koju je svjetina počela ponavljati. Nakon otprilike minutu, gomila je utihnula, a svećenik nastavio govoriti, samo puno tiše. Više nije pokazivao nikakve emocije pa se Q-u činilo da će uskoro početi završni dio. Bio je tek djelomično u pravo. Svećenik je govorio još desetak minuta, a onda se obratio gomili nekakvim pitanjem. Jedna od njegovih riječi zvučala je kao english. Nakon par sekundi tišine ustao je neki starac, sav u sivom, i rekao Q-u: As you probably know, this is the last day of your life. Today you will be punished for all sins you have done, and for those you would do. You may pray now. God always forgives. Peace with you. Q bi mu odgovorio, ali usta su mu bila zavezana nekom smrdljivom krpom. Pokazao bi mu srednji prst, ali obje ruke su mu bile zavezane za stup. Mogao ga je samo bijesno gledati. Prokleti idioti su sigurno mislili da čine nešto dobro. Sjetio se da je jednom pročitao kako su u srednjem vijeku plamen smatrali pročišćujućim i u njega trpali sve što im nije bilo po volji. Uglavnom knjige i ljude. Jedni druge. S lijeve strane pojavio se još jedan novi lik, čovjek s bakljom. Od njega se Q prepao. Shvatio je da se dosad nikad nije stvarno bojao smrti. Ona je uvijek bila negdje tu, kao neki fetiš, ali nikad tako blizu. Mogao ju je vidjeti kako mu se cereka iz plamena. A uskoro će se cerekati oko njega. I proždrijeti ga. Trenutak prije možda bi rekao da mu je svejedno hoće li danas umrijeti, ali sada to više nije bio samo on. U njegovoj glavi je vrištao strah. I molio za milost. Za život. Za svaku sekundu. Kad je onaj s bakljom prišao lomači, Q se pokušao osloboditi. Bez uspjeha. I sa sve manje nade. Nakon više od trideset godina Q je zaplakao. Više nije bio najpopulariji sotonistički pjevač, niti čovjek slobodnih uvjerenja, niti odrasla osoba. Bio je malo dijete koje se boji. I moli Boga da ga bilo kako spasi. Molitva je bila uslišana. Udarac groma ubio ga je na mjestu. Njega, svećenika i čovjeka s bakljom. Sudac, krvnik i osuđenik pošli su zajedno u smrt. |
16.12.2006., subota
Misliš da si na dnu dok ne propadneš dublje
|
Bavit ću se jednom krajnje bedastom temom - cjepidlačit ću. Neću čak ni precizirati oko čega mislim - cjepidlačiti. Trebalo bi već sad biti - očito. Jedna vrsta ljudi koja me je posebno fascinirala su - aforisti. Nije mi išlo u glavu(a ne ide ni sada, makar sam skoro postao jedan od njih) kako uspijevaju smisliti toliko rečenica koje su usto i - duhovite. Čitao sam tako masu tih rečenica i odmah potom ih - zaboravljao. Ipak, one su mi djelomično i ostajale u - pamćenju. Usudim se čak reći da sam od njih pomalo postajao - pametniji. Zato sam povremeno bio i ne tako oduševljen njihovim - umotvorinama. No, nisam se - bunio. Bio sam još u fazi kad nisam znao da ništa - ne znam. Budući da mi je ta faza prošla, mogu stvari gledati i s druge - strane. I dalje često čitam aforizme, ali sad o svemu pročitanom i - razmislim. Često se i ne složim s tim što piše, makar ne obacujem mogućnost da sam u - krivu. Naprosto je činjenica da s odrastanjem sve manje sumnjamo u sebe, a sve više u - druge. Ne mogu joj se ne pokoriti, mogu je tek biti - svjestan. Iako ni to ne pomaže - puno. Više - šteti. Da ne znam da sam izvalio glupost, ne bi me to ni smetalo, barem dok me netko na to ne bi - upozorio. Ovako čamim u vječitoj dvojbi: izvaliti nešto glupo ili propustiti još jednu priliku da pokažem svijetu da - postojim. .................................................................. Za zadnju priču sam dobio mahom pozitivne kritike. To me malo plaši jer poslije komplimenata redovito napravim nešto što ih opovrgne. Čini mi se da sam to ovdje već dvaput učinio. |
09.12.2006., subota
U današnje vrijeme...
Primijetio sam na mnogo mjesta da se ljudi žale kako je u zadnje vrijeme sve pošlo naopako. Žale se da su ljudi pokvareni, da političari sve više lažu, da je priroda nepovratno upropaštena, da je nekad bilo bolje. Smeta ih vrijeme, kad je vruće, trebalo bi biti hladno, kad dođu hladnoće, žale za ljetom, kad je suša, vape za kišom, kad ona počne padati, odjednom je vrijeme trulo, a godina previše vlažna. Ljudi se malokad raduju.Zato ću pokušati potražiti kakav-takav uzrok tom krajnje čudnom ponašanju. ... ... Evo ga! Starenje! Nije bilo teško, samo što umjesto onih točaka pisci obično napišu hrpu dubokoumnih odlomaka koje moram dva-tri puta pročitati da bi ih skroz razumio(što ćeš, glup čovjek). Moram ipak malo obrazložiti svoje stajalište. Nije uopće problem u svijetu ili okolnostima u kojima se nađemo. Problem(ako ga ima) je u nama. Naše nezadovoljstvo svijetom ustvari je projekcija nezadovoljstva samim sobom. A ono pak potječe od svih loših stvari koje smo vidjeli, doživjeli ili učinili. Recimo da smo na startu čisti, ne kao tabula rasa, jer ipak imamo neke karakteristike koje su nam odredili geni, ali čisti od iskustava. I onda počnemo učiti, ali ne bilo što. Roditelji(ili ljudi koji nas odgajaju) se ponašaju kao filter. Sve loše ostaje na njima. Mi dobivamo bajke, medeke, lutkice, djeda Mraza, ..., a oni štrajkove, korupciju, crnu kroniku, politiku, ratove, ... Samo što roditelji nisu savršeni. Svaki filter nešto propusti. Često i oni sami ubace crne misli u male umove(rekao bih da čudovišta nastaju negdje u ranom djetinjstvu). Zato smo s vremenom sve manje djeca, a sve više ljudi. Stvarni svijet kojeg upoznajemo ima lošeg koliko i dobrog. Naš djetinjasti baš i ne. Upoznavanje sa stvarnošću stvara razočaranje jer nam se slika svijeta mijenja nagore. U neko vrijeme upoznamo i svoje roditelje. Tata više nije velik i najjači na svijetu, nego nervozni idiot koji je svjestan da nije ništa postigao. Mama više nije dobra i lijepa, nego posesivna rospija koja od svog djeteta želi napraviti svoj klon(nadam se da se nitko neće prepoznati...). Postajemo svoji. To ima još jednu posljedicu. Onaj filter s početka priče je nepovratno srušen. Ono što ćemo upijati ostatak života(pod uvjetom da ne skrenemo) bit će crno koliko i bijelo. O nama ovisi hoćemo li vidjeti kontrast ili će sve biti sivo. Kako vrijeme prolazi, naša slika prelazi u realnu. Iako nikad neće doći do istine. Približavamo joj se asimptotski, ali s konačnim vremenom na raspolaganju. S nekih tridesetak godina umiru nam posljednje iluzije. Prihvatimo što nam je život dao i ostatak života potrošimo na gunđanje. Nekima se snovi ostvare. Neki zbilja imaju sreće. Svejedno ne vjerujem nikome tko kaže da je sretan, da ga ništa ne muči. To može vrijediti samo za one koji ništa ne znaju. Za djecu i retardirane. I za mrtve. Mislim da tako nekako izgleda pozadina takozvanih mladenačkih ili adolescentskih problema. Vjerojatno sam masu toga napisao krivo i(li) nejasno. Nacrtao sam i jedan podosta idealiziran graf(dosad sam vidio jednu ili nijednu osobu koja voli crtati grafove što vjerojatno znači da sam bolesnik) koji bi trebao predstavljati sliku svijeta(postotak loših iskustava) u ovisnosti o starosti. Na početku imamo sasvim lijep svijet koji se postupno kvari. Kvari se sve brže jer roditeljski filter slabi i u nekom času to kvarenje dostiže maksimum. U stvarnosti njih ima više i ljudi ih često zovu krizama. Budući da je stvarnost loša koliko i ugodna(moja pretpostavka), kvarenje ne može potrajati neograničeno, nego samo dok ne dođemo do realne slike svijeta. |
06.12.2006., srijeda
|
Vodik je kurva među elementima. Svi govore o njegovim vezama. |
02.12.2006., subota
Ć(teškom mukom)
|
Ćegam da ovo prođe. Ehvatila me nega gvasidizkrafija. Miješaje mi ze ć i č, ponegi svećni i besvećni parnjaci, emjezto e ezgaće e. Pitam ze otged mi to. Snam da negi ljedi ćezto pobrgaje gvaćice i crtice. Treba im oproztiti, nize namjerno, a možda ze to pogepili is novina… Vidio zam i korih ztvari od tizgarzgih pokrešaga. Recimo, jednom zam e tramvaje ekledao bradate žene. Preztrašno. Ćetiri noči zam imao more, dezet dana zam djevojgama, emjezto e zize, beljio e brade. Ili gad zam jedne većeri zgoro ekasio e mrtvok nargiča. gago je taj režne jagne imao… Neko, bolje da ze bavim nećim ljepšim. A ćim ljepšim gad ovaj zvijet ne valja. zve je trelo. Politiga je pena laži, priroda je sakađena, Semlja ze vrti zve zporije. I ljedi ze treli, pokotovo oni mrtvi. Eto, ne moke ze prizjetiti nićek lijepok na ovom zvijete. Pogešat če ze još malo potrediti… (…) Djeca. Ne volim djece. Prvo ze ztalno dere, a pozlije ze još kori. Poćne ze ciljano derati, a gad ze tiho, rade nege štete. Nije ćedo da ze naztali oni vicevi z bebama. zamo mi nije jazno sašto ih negi ljedi mrse. Pa neče ja nigome ebiti dijete. Ne daj bože, pa savršio bih e satvore barem na dezetlječe. gad zmo več god negoregtnih ztvari, moram prisnati da ne volim pedere. Bojim ih ze. ztrah me je da če me negi skesiti. ćeo zam jednom gago ze negok ćovjega ehvatili pederi i pogešali ka zilovati, ali ezpio im je e sadnji ćaz pobječi. Sato evijeg brso hodam i pasim da ne njišem bogovima. Nege ztatiztige kovore da je zvagi dezeti ćovjeg peder. I zad vi bedite hrabri i hodajte noče Sakrebom bes barem poleaetomata. Ova dizkrafija me i dalje drži. - Disgrafijo, prestani! Ideš mi na živce. Ako smjesta ne odeš, izvadit ću te šrafcigerom! - OK, idem. Nisi uopće zanimljiv. Ti si najobičnija seljačina kojoj je škola bila mjesto za drpati cure. - Pa što? Svi to rade. - Ne svi, većina. Ali to ne umanjuje tvoju ništavnost. - Kakvu sad ništavnost? I kako to da se meni obraća jedan poremećaj? Ti zapravo ne postojiš. Marš iz moje glave! - Sad baš neću. Meni, koja sam na rubu postojanja, strašna je uvreda negacija egzistencije. Kao kad hadezeovcu kažeš da je lopov. - Ne čujem te! Nema te! Ovdje sam samo ja i koješta si umišljam. Ova soba je prazna. Ako se izuzme mene i sve oko mene. - Tu si djelomično čak i u pravu, ja sam u tvojoj glavi, zapravo u svijesti. Ali nije istina da me nema. Ti čuješ moj glas. Buuuuuu! Ne možeš me se riješiti. Hahahahahaha! - Jesam i ja nešto, svađam se sa samim sobom. Slušam bedaste unutarnje glasove koje sam izmišljam. Još im k tomu dajem i vlastitu volju. Bolje bi mi bilo da pokušam očistiti glavu od takvih sranja. - Kad ne možeš. - Mogu, samo trebam volje. - Koje nemaš. - Naći će se. Šuti! - Neću. Ne možeš me zaustaviti. Sam si priznao da imam slobodnu volju. A osim toga, znaš i sam da trebaš nekoga tko će te iskritizirati. Isto tako znaš da te ta osoba mora savršeno poznavati. Jedina takva je… - Mama uvijek sve zna. - Pusti mamu na miru. Da zna kako si nikakav, već bi te se davno odrekla. Ti si jedina osoba koja te koliko-toliko poznaje. Nema bolje kritike od vlastite, ona uvijek pogađa cilj. Ako zbog ničeg drugog, onda zato jer ju ne možeš ne čuti. - Šuti. Imam pametnijeg posla. - Kojeg ne radiš. Ne bih ti se ni javila da ne zanemaruješ dužnosti. - Nemam dužnosti. Samo par zadaća, a ti me smetaš da ih napišem. - Zanimljivo kako ti nisam smetala zadnja tri tjedna. Tvoj problem je lijenost. Nije dovoljno što si je svjestan, moraš ju nekako suzbiti. - Pokušavam, lijenost je moćna zvjerka. - To si ti umišljaš, dovoljno je početi raditi, i ne prestati raditi. - Najlakše je reći. - Na meni je da govorim pa mi tu ne možeš prigovarati. Ti si ovdje ništarija koja trati vrijeme umjesto da radi nešto korisno, ti si onaj koji nije ništa naučio već više mjeseci. Možeš se jedino sramiti što takav uopće postojiš. - Po tom pitanju čak spadam među bolje ljude, postoji masa idiota koji ne znaju… - Ne možeš se s njima uspoređivati, tvoj zadatak je uvijek znati više, zadatak koji nisi ni približno ispunio. Nemaš pojma o većini stvari o kojima pričaš, ali to te ne sprečava da i dalje blebećeš, svako malo nekoga uvrijediš, ali ne znaš začepiti gubicu, fantaziraš da će jednog dana od tebe biti nešto, ali nisi se čak ni pokušao nekamo usmjeriti. S godinama u kojima neki zarađuju prve milijune ti ovisiš o roditeljima. Ti si šaka jada. - … Dalje nema teksta. Naš vrli intelektualac je pukao, malo plakao, malo vikao, malo lupao glavom po zidu i poslije par sati završio u lud… oprostite, u ustanovi za duševne bolesnike. |
01.12.2006., petak
|
Život je bajka, ako ste dovoljno glupi da povjerujete. |
