...in patria sua
21.12.2006., četvrtak
D
|
Dok je gledao u gomilu ispred sebe, Q je razmišljao o koječemu. O znatiželjnicima pred sobom, o nekom bradonji kojeg je negdje vidio prije par godina, o bradonjama koji su ga mrko gledali ispred gomile, o tome što su s njim namjeravali i zašto su namjeravali. Da nije slijedio drastičan kraj, bila bi to pustolovina srednje klase. Otet od vjerskih ekstremista i oslobođen. U stvarnosti je bila zamijenjena samo jedna riječ. Podosta bitna. Umjesto oslobođen, bit će spaljen. I to na lomači. Kao u srednjem vijeku. A počelo je dobro. Koncert u Rupčagi je imao vrhunsku najavu. Razni kvaziintelektualci, svećenici, akademici, političari, i masa bijesnih građana sa svih strana Balkana rekli su NE. Rekli su još puno toga, ali Q se takvim izjavama zamarao samo prvih par godina svoje karijere, dok je još bio nepoznat. Poslije je shvatio da su sve kritike iste. Iz nekih vrišti slijepa mržnja, iz drugih, rjeđih, obožavanje, isto tako slijepo. Jedan deklarirani sotonist drugo ni ne može dobiti. A i ne treba. Nečija popularnost se ne mjeri brojem obožavatelja, nego brojem ljudi koji za njega znaju, koji o njemu razmišljaju, pišu ili govore. Osim protivnika, bilo je i poklonika. Malo, ali ne trebaš milijun ljudi da napuniš dvoranu. Zapravo, Q nije očekivao da će izazvati toliku buru u Balkaniji. Znao je da će nastati val nezadovoljstva čim dođe vijest da se sprema njegov koncert, ali ne i da će propagandu voditi isključivo oni koji bi ju željeli spriječiti, da će čak organizirati masovne prosvjede. Posebno ga je zbunilo kad je dobio ozbiljnu prijetnju smrću. Za razliku od poruka koje je dobivao svakodnevno i zbog kojih je čak angažirao čovjeka kojemu je jedini posao bio da ih čita i izdvaja zanimljive, ova je bila organizirana, podijeljena u nekoliko odlomaka koji su objašnjavali zašto je nepoželjan i što će mu se dogoditi ako ne otkaže koncert. Kad ju je pročitao, nekoliko trenutaka je čak želio otići. No, smirio se i odbacio spaljivanje na lomači kao krajnje bedastu ideju. I otišao održati koncert. Bio je to jedan od boljih koncerata, oprema je radila, a njegov glas isto, čak je i publika bila u redu. Osim nekolicine tmurnih muškaraca koji su cijelo vrijeme držali ruke na ušima. Prekasno je shvatio da oni nisu došli slušati. Kad je otpjevao zadnju pjesmu, primijetio je da mrgudi nedostaju i pomislio da je sad sve savršeno. Već sljedeće minute shvatio je da je u krivu. Mrgudi su ga čekali iza pozornice. Jedan mu je savio ruke iza leđa dok mu je drugi pod nos nabio nekakvu tkaninu natopljenu kloroformom. A dalje je bio mrak. Kad se probudio, bio je već svezan, a ispred njega stajala je gomila ljudi. Iza njih bile su samo šume i planine. I oblaci. Nije uopće bilo sunca. Spremalo se nevrijeme. Da nije znao da ga ovi namjeravaju spaliti, bilo bi mu čak i zanimljivo. Ne možeš svaki dan biti otet od vjerskih ekstremista. Posebno ne kršćanskih. S Muslimanima bi vjerojatno išlo drugačije, bez upozorenja. Zato se k njima nije usudio otići. Inače možda i bi, bez obzira što mu vjerojatno nitko ne bi došao na koncert. Otkad je prestao biti običan anonimac, koncert pred praznom dvoranom ga je sve više privlačio. U neki čas nebom je zatutnjila grmljavina. Nekoliko ljudi iz gomile se od toga zatreslo, vjerojatno ih je grom probudio. Tek tada, Q je shvatio da svi ljudi šute. Jedna normalna gomila trebala bi se čuti bar na kilometar, ali ovom je vladala grobna tišina. Tu i tamo bi se ponetko okrenuo da nešto šapne susjedu, ali to je bilo rijetko. Ljudi su bili upravo nenormalno tihi. I mirni. Q nije primijetio da se itko miče. Ali počeo je gledati ljude. Nije bilo djece, a i žena je bilo malo. Većina ljudi bili su stariji muškarci, dobrim dijelom svećenici. Oni bradonje u prvom redu su vjerojatno i sto bili svećenici, samo neke druge religije, jer su imali drukčije odore. Neki su gledali u njega, ali čim bi im pogledao u oči, oni bi oborili pogled. Kao da su ga se bojali. Tok misli prekinule su mu nerazumljive riječi svećenika u bijelom koji se iznenada pojavio lijevo od njega. Govorio je otegnuto, naglasujući posebno svaku riječ, i svako malo pokazao na Q-a. Kako je govor tekao, svećenik je pričao sve glasnije i počeo mahati rukama. Bilo je očito da je opet u pitanju bila mržnja. To je postalo još očitije kad je izgovorio, bolje rečeno izviknuo neku kratku, ali za Q-a neizgovorljivu riječ koju je svjetina počela ponavljati. Nakon otprilike minutu, gomila je utihnula, a svećenik nastavio govoriti, samo puno tiše. Više nije pokazivao nikakve emocije pa se Q-u činilo da će uskoro početi završni dio. Bio je tek djelomično u pravo. Svećenik je govorio još desetak minuta, a onda se obratio gomili nekakvim pitanjem. Jedna od njegovih riječi zvučala je kao english. Nakon par sekundi tišine ustao je neki starac, sav u sivom, i rekao Q-u: As you probably know, this is the last day of your life. Today you will be punished for all sins you have done, and for those you would do. You may pray now. God always forgives. Peace with you. Q bi mu odgovorio, ali usta su mu bila zavezana nekom smrdljivom krpom. Pokazao bi mu srednji prst, ali obje ruke su mu bile zavezane za stup. Mogao ga je samo bijesno gledati. Prokleti idioti su sigurno mislili da čine nešto dobro. Sjetio se da je jednom pročitao kako su u srednjem vijeku plamen smatrali pročišćujućim i u njega trpali sve što im nije bilo po volji. Uglavnom knjige i ljude. Jedni druge. S lijeve strane pojavio se još jedan novi lik, čovjek s bakljom. Od njega se Q prepao. Shvatio je da se dosad nikad nije stvarno bojao smrti. Ona je uvijek bila negdje tu, kao neki fetiš, ali nikad tako blizu. Mogao ju je vidjeti kako mu se cereka iz plamena. A uskoro će se cerekati oko njega. I proždrijeti ga. Trenutak prije možda bi rekao da mu je svejedno hoće li danas umrijeti, ali sada to više nije bio samo on. U njegovoj glavi je vrištao strah. I molio za milost. Za život. Za svaku sekundu. Kad je onaj s bakljom prišao lomači, Q se pokušao osloboditi. Bez uspjeha. I sa sve manje nade. Nakon više od trideset godina Q je zaplakao. Više nije bio najpopulariji sotonistički pjevač, niti čovjek slobodnih uvjerenja, niti odrasla osoba. Bio je malo dijete koje se boji. I moli Boga da ga bilo kako spasi. Molitva je bila uslišana. Udarac groma ubio ga je na mjestu. Njega, svećenika i čovjeka s bakljom. Sudac, krvnik i osuđenik pošli su zajedno u smrt. |
