...in patria sua
23.11.2006., četvrtak
Ovo pišem samo za sebe...
|
Vraga za sebe. Nije da se živciram(imam za to i boljih razloga, a pametnijih za ne živcirati se), tek želim obznaniti da je rečenica iz naslova u najmanju ruku neiskrena, gdje god da se našla. A zašto(pitaše klinci, a ja im kažem...)? Pa, za početak, zato jer u tom slučaju ne bih to pisao na mjestu gdje će sigurno kad-tad naići neki čitatelj. Korištenje takve rečenice je, ako već ne zavaravanje drugih, onda zavaravanje sebe. Ako nešto želimo zadržati, onda će to ostati u glavi(čak i oni mali tajni djevojački dnevnici postoje uglavnom zato da bi ih netko čitao), a ne po kojekakvim internetskim stranicama. A zašto to onda ponekad ipak napišemo(pitaše klinci...)? Tako, da skinemo odgovornost zbog tipfelera i gluposti što smo ih namlatili ili da nekoga navučemo da pročita što smo napisali. Ej, što volim formu "magister-discipulus"! |
22.11.2006., srijeda
Č
|
Čekalo se na taj signal stotinjak godina. I više. Možda od početka civilizacije. Samo što su takve težnje prije u pravilu završavale u religijama. Tek kad je stvorena kritična masa ljudi koje nije mučila egzistencija, kad je formirano ono što zovemo moderno društvo, ideja o vanzemaljskoj civilizaciji barem je djelomično izašla iz sfere religioznog. Isprva su ih ljudi smještali na obližnje planete. Tako su si zamišljali močvare na Veneri i kanale na Marsu, ali tehnički napredak je upropastio ta uvjerenja pa su Vanzemaljci silom prilika otišli izvan Sunčevog sustava. Kad je postalo jasno da većina zvijezda nema planeta, a i ono malo što ih ima uglavnom spada u plinovite divove, pristupilo se sa sasvim druge strane. Grubim proračunima nastojalo se pokazati da je sasvim vjerojatno da se život razvio na puno mjesta u Svemiru i da je realno da su neki oblici života razvili i civilizacije. Naravno, nikakve kalkulacije ne mogu uvjeriti ljude da nisu sami. Trebao je nekakav dokaz. Iako postoje tisuće svjedočanstava o raznoraznim susretima s vanzemaljcima, golema većina njih su plod laži i halucinacija, a za ostatak se može tek sumnjati. Videozapisi takvih događaja još su manje vjerodostojni, posebno otkad je obznanjeno da je apsolutno najjači takav dokument(obdukcija mrtve osobe koja očito nije čovjek) običan lažnjak. Slično je bilo i s materijalnim ostacima koje bi navodni posjeti ostavili. Spaljena mjesta na zemlji, krugovi u žitu, komadići letjelica, sve je to na kraju potpalo pod umjetnost(zavaravanja). U vrijeme kad je nada u postojanje vanzemaljskog života vjerojatno bila na vrhuncu, kad su ljudi počeli "osvajati" Svemir, nastao je projekt koji je trebao hvatati poruke koje bi nam poslala neka druga civilizacija. Dugo vremena taj projekt nije polučio skoro nikakve rezultate. U pedesetak godina pojavio se tek jedan značajan signal, ali u njemu nitko nije uspio pronaći poruku. Nije čudo da je projekt postupno gubio na popularnosti. Ipak, uvijek je bilo dovoljno entuzijasta koji bi ga održali. Tako je to bilo do 12. 6. 2016.(nedjelja) kad se pojavio Signal. U ekipi koja je te noći dežurala nastalo je slavlje koje je potrajalo do jutra. Vijest je ubrzo obišla Zemlju i bacila iza sebe sve političare i slavne. No, velike stvari tek su slijedile. Već drugi dan otkriveno je da je u pitanju signal kakvim se služe televizijski sateliti. Njegovo dekodiranje šokiralo je sve. Na dobivenoj snimci nalazilo se osam zelenkastih ljudolikih stvorova koji su mahali rukama i izgovarali neke nerazumljive riječi. Nije bilo nikoga tko ne bi prepoznao da je u pitanju prvi pozdrav koji su ljudi primili iz Svemira(par cjepidlaka je kasnije tvrdilo da je to tek treći takav pozdrav jer su svojedobno s Međunarodne svemirske postaje bile poslane dvije razglednice). Reakcije ljudi bile su očekivane. Sazvano je nekoliko velikih vjerskih skupova na kojima su na brzinu bile rušene i preoblikovane dogme o jedinstvenosti čovjeka u Svemiru, nekoliko sekti počinilo je masovna samoubojstva, dvije su pokušale pokrenuti konačan rat za svjetlost koji je neslavno propao, mase ljudi su se svakodnevno skupljale na trgovima i čekale posjetioce, organizirana su okupljanja na svakom mjestu koje je za ljude imalo bilo kakvo značenje(kod Stonehengea se naguralo toliko ljudi da se jedan kamen srušio i ubio ih troje, na južnom polu je stotinjak njuejdžera za dlaku izbjeglo snježnu oluju). Javili su se i numerolozi koji su odmah otkrili da se znamenke iz datuma kad se Signal pojavio nalaze i u godini i zaključili da tu nečega ima(a kad se još doda da je u oba slučaja zbroj znamenaka jednak devet, a razlika između 1206 i 2016 jednaka 810 čiji je zbroj znamenaka opet 9...). Mediji su prvih par dana preko polovice svog prostora posvetili najvećem događaju 21. stoljeća, a poslije je udio pao na trećinu. Analizirani su svi segmenti poruke, od boje kože likova na snimci do njihove poruke(zvuk koji se čuo bio je potpuno nerazumljiv, a najviše je podsjećao na mtrvog pijanog čovjeka duboka glasa). Teorije o značenju poruke kretale su se od najobičnijeg pozdrava do instrukcija za izradu letjelice brže od svjetlosti. Lingvisti se uglavnom nisu usuđivali iznositi nikakve teorije(iako je bilo nekoliko hrabrih koji su rekli da ih poruka podsjeća na jezik slonova). Napravljeno je i mnogo modela kako bi ti vanzemaljci trebali izgledati, ali svi su napadno podsjećali na one iz znanstvenofantastičnih filmova, samo što su imali kosu. Bilo je tek nekoliko anatoma koji su odmah primijetili da je jedina razlika između ljudi i Vanzemaljaca iz Signala u boji i glasu. Neki su opazili i da im oči nisu pretjerano velike, ali to je zbog nekvalitetne slike bilo sumnjivo. Zanimljivo je da se u to vrijeme drastično povećao broj bliskih susreta i pratećih fenomena. Gotovo svaki dan pojavljivali bi se najraznolikiji izvještaji sa svih strana svijeta, od neobičnih svjetala na nebu, fantastičnih oblika u žitu(krugova je bilo sve manje), parapsiholoških fenomena, čudnog ponašanja životinja(neka krava u Kini je otelila albino-blizance) i čudnih vremenskih uvjeta pa do religijskih objava, otmica ljudi i životinja(sve sa sretnim završecima) te jednog slučaja koji je na par dana zgranuo svjetsku javnost. U jednom selu u Peruu nađeno je tijelo Vanzemaljca, ali ispostavilo se da je u pitanju bilo ljudsko dijete, samo skuhano. Poslije je otkriveno da su sve zakuhale jedne lokalne novine ponudivši nagradu od milijun dolara onome koji ulovi i donese im bilo kakvo biće iz Svemira. Dva tjedna nakon Signala pojavila se ideja da bi se na njega trebalo odgovoriti. Za taj zadatak formirano je posebno vijeće u UN-u(organizaciji koja je dobrano izgubila na kredibilitetu poslije Malog velikog rata). Ubrzo se ispostavilo da je to vijeće, inače sastavljeno od poznatih političara, glumaca i sportaša, bilo sve samo ne kompetentno za svoj posao(većina izjava koje su davali medijima počinjala je sa mogli bismo ili trebali bismo). Ipak, rasprave su tekle i formiralo se mnoštvo prijedloga, od najjednostavnijeg koji je zagovarao da se jednostavno pošalje nešto od Mozarta do onog po kojem bi se poslalo kompletno ljudsko znanje(vrli autor nije imao pojma koliko bi ta poruka bila velika). S vremenom se odustalo od slanja raznih tehničkih podataka i glavno pitanje je postalo tko i što treba biti u pozdravu. Po dva pripadnika svake od tri rase bila su logičan ishod, ali protiv toga su se pobunili Indijci i američki Indijanci jer tri rase ne predstavljaju dobro ljudsku vrstu. Kako su Ameri još uvijek bili velesila, a Indija razorena Malim velikim ratom, jasno je tko je upao, a tko nije. Konačan izgled poruke bio je sljedeći: Po jedna žena i jedan muškarac iz svake rase(plus Indijanci) reći će na jednom od svjetskih jezika jednu te istu rečenicu(koja zbilja nije vrijedna spomena tj. nisam nikakvu smislio). Izbor tih osam jezika nije protekao bez problema. Engleski, francuski, njemački i kineski bili su sigurni, ali raspre oko druge četvorke su potrajale nekoliko dana. Na kraju je odlučeno da će se poslati poruke na onim jezicima na kojima budu zvučale najljepše. Zato je pak organizirana manifestacija koja je po svemu(osim po veličini) strahovito nalikovala na Eurosong. Kandidirali su se gotovo svi svjetski jezici, pa čak i nekoliko izumrlih. Na kraju su, sasvim očekivano, pobjedu odnijeli Rusi, a za njima Španjolci, Arapi i Turci(Svahili je ispao zbog par tisuća glasova razlike). Presudila je brojnost srodnih naroda. Mjesec dana poslije Signala odaslan je odgovor. Taj dan je još jedna sekta počinila kolektivno samoubojstvo(zato jer je, prema njihovom vjerovanju, Signal bio samo test na nastanjivost planeta te će odmah nakon slanja odgovora doći nepobjedivi osvajači iz Svemira), ali oči javnosti(tj. novinara) bile su uprte u golemi koncert(na njemu se pojavilo praktički svako značajno ime s ondašnje estrade) koji se povodom toga trebao održati. Koncert je trajao tri dana, a točno u ponoć trećeg na pozornici je otkriven divovski emiter koji je u tišini petnaest minuta slao odgovor prerađen da bude što sličniji Signalu(dobar dio tog vremena otišao je na tehničke smetnje za koje nitko nije doznao punih dvadeset godina). Zatim je izveden trosatni vatromet koji je ostavio bez daha osam milijardi ljudi(milijun i pol na koncertu i ostatak pred televizorima), a poslije toga su političari počeli držati kratke govore o budućnosti, tehnologiji i koječemu još. Publika je ubrzo shvatila da je zabava gotova pa je nakon dva sata mjesto bilo skoro prazno, preostalo je samo par tisuća pozaspalih, par stotina novinara i političari koji su tek trebali odverglati svoje govore. Nakon što su odgovorili na pozdrav neznanih Vanzemaljaca, ljudi su se nadali da će doći još jedna poruka, ali to se nije dogodilo. Radosno uzbuđenje potrajalo je još nekoliko tjedana, ali život se polako vraćao u staru kolotečinu, bliski susreti postali su opet sporadični, a na naslovnice su se vratili ljudi i njihovi problemi. Počeli su se javljati i prvi sumnjičavci, čak je nastala nova teorija urote po kojoj nas nekakvo tajno društvo želi uvjeriti da postoje Vanzemaljci kako bi se skrenula pozornost ljudi sa stvarnih problema i moglo mirno vladati svijetom. Kako bilo, Signal je sve brže padao u zaborav. Iako je 12. 6. proglašen Svjetskim danom života u Svemiru, slavili su ga samo entuzijasti, baš kao što su prije samo entuzijasti tražili signale iz Svemira. Miniepilog: Puno godina poslije, neki je klinac pogledao obje poruke i primijetio da su začudno slične. |
12.11.2006., nedjelja
|
Primijetih neki dan u nekim novinama rečenicu: Mladi sve ranije stupaju u spolne odnose. Pa da na brzinu dodam par opaski. 1. Ta je rečenica jedna stara frazetina i trebalo bi ju zamijeniti biločim drugim. Stupiti u nešto zvuči preozbiljno, a da bi moglo označiti nešto što se u principu zbiva pod utjecajem alkohola. 2. Ta rečenica nije istinita. Djeca iliti mladi se počnu štoveć kad im hormoni kažu da bi mogli. To se nije mijenjalo otkako je mater Priroda izmislila seks. Ono što jest istina je da mladi gube nevinost sve nezreliji budući da im djetinjstvo zna potrajati i do tridesetih. |
09.11.2006., četvrtak
C
|
Ciljam ko baba, pomislio sam kad sam po treći put gledao kako mi propada pokušaj da jednoj muhi prekinem životne funkcije. Napravila je par krugova oko svojeg nesuđenog ubojice i sletjela na naslon stolice. Bez puno razmišljanja sam zamahnuo za njom i promašio. Sljedeći let je bio do stola. Digla se dok sam još ciljao. Pokušao sam ju skinuti u letu, ali nisam ni to uspio. Opet me je par puta obletjela i produžila do stropa otkuda sam ju odmah otjerao. Odletjela je na prozor. Umjesto da nastavim borbu, približio sam se muhi da vidim s kakvim to stvorom imam posla. Najobičnija pripadnica svoje vrste. Par velikih crvenkastih očiju, dlakava ticala između njih, par krila, tri para nogu, dlakavo tijelo između svega toga. Ponesen znatiželjom kamo će sad odletjeti, puhnuo sam u muhu. Digla se i, umjesto da odleti na neko uobičajeno mušje sletište, pala na pod. Sagnuvši se, vidio sam tek njezine posljednje trzaje. Pokupio sam ju i bez neke sućuti bacio kroz prozor. Očito je bilo krajnje vrijeme da odem zubaru. |
