...in patria sua
02.12.2006., subota
Ć(teškom mukom)
|
Ćegam da ovo prođe. Ehvatila me nega gvasidizkrafija. Miješaje mi ze ć i č, ponegi svećni i besvećni parnjaci, emjezto e ezgaće e. Pitam ze otged mi to. Snam da negi ljedi ćezto pobrgaje gvaćice i crtice. Treba im oproztiti, nize namjerno, a možda ze to pogepili is novina… Vidio zam i korih ztvari od tizgarzgih pokrešaga. Recimo, jednom zam e tramvaje ekledao bradate žene. Preztrašno. Ćetiri noči zam imao more, dezet dana zam djevojgama, emjezto e zize, beljio e brade. Ili gad zam jedne većeri zgoro ekasio e mrtvok nargiča. gago je taj režne jagne imao… Neko, bolje da ze bavim nećim ljepšim. A ćim ljepšim gad ovaj zvijet ne valja. zve je trelo. Politiga je pena laži, priroda je sakađena, Semlja ze vrti zve zporije. I ljedi ze treli, pokotovo oni mrtvi. Eto, ne moke ze prizjetiti nićek lijepok na ovom zvijete. Pogešat če ze još malo potrediti… (…) Djeca. Ne volim djece. Prvo ze ztalno dere, a pozlije ze još kori. Poćne ze ciljano derati, a gad ze tiho, rade nege štete. Nije ćedo da ze naztali oni vicevi z bebama. zamo mi nije jazno sašto ih negi ljedi mrse. Pa neče ja nigome ebiti dijete. Ne daj bože, pa savršio bih e satvore barem na dezetlječe. gad zmo več god negoregtnih ztvari, moram prisnati da ne volim pedere. Bojim ih ze. ztrah me je da če me negi skesiti. ćeo zam jednom gago ze negok ćovjega ehvatili pederi i pogešali ka zilovati, ali ezpio im je e sadnji ćaz pobječi. Sato evijeg brso hodam i pasim da ne njišem bogovima. Nege ztatiztige kovore da je zvagi dezeti ćovjeg peder. I zad vi bedite hrabri i hodajte noče Sakrebom bes barem poleaetomata. Ova dizkrafija me i dalje drži. - Disgrafijo, prestani! Ideš mi na živce. Ako smjesta ne odeš, izvadit ću te šrafcigerom! - OK, idem. Nisi uopće zanimljiv. Ti si najobičnija seljačina kojoj je škola bila mjesto za drpati cure. - Pa što? Svi to rade. - Ne svi, većina. Ali to ne umanjuje tvoju ništavnost. - Kakvu sad ništavnost? I kako to da se meni obraća jedan poremećaj? Ti zapravo ne postojiš. Marš iz moje glave! - Sad baš neću. Meni, koja sam na rubu postojanja, strašna je uvreda negacija egzistencije. Kao kad hadezeovcu kažeš da je lopov. - Ne čujem te! Nema te! Ovdje sam samo ja i koješta si umišljam. Ova soba je prazna. Ako se izuzme mene i sve oko mene. - Tu si djelomično čak i u pravu, ja sam u tvojoj glavi, zapravo u svijesti. Ali nije istina da me nema. Ti čuješ moj glas. Buuuuuu! Ne možeš me se riješiti. Hahahahahaha! - Jesam i ja nešto, svađam se sa samim sobom. Slušam bedaste unutarnje glasove koje sam izmišljam. Još im k tomu dajem i vlastitu volju. Bolje bi mi bilo da pokušam očistiti glavu od takvih sranja. - Kad ne možeš. - Mogu, samo trebam volje. - Koje nemaš. - Naći će se. Šuti! - Neću. Ne možeš me zaustaviti. Sam si priznao da imam slobodnu volju. A osim toga, znaš i sam da trebaš nekoga tko će te iskritizirati. Isto tako znaš da te ta osoba mora savršeno poznavati. Jedina takva je… - Mama uvijek sve zna. - Pusti mamu na miru. Da zna kako si nikakav, već bi te se davno odrekla. Ti si jedina osoba koja te koliko-toliko poznaje. Nema bolje kritike od vlastite, ona uvijek pogađa cilj. Ako zbog ničeg drugog, onda zato jer ju ne možeš ne čuti. - Šuti. Imam pametnijeg posla. - Kojeg ne radiš. Ne bih ti se ni javila da ne zanemaruješ dužnosti. - Nemam dužnosti. Samo par zadaća, a ti me smetaš da ih napišem. - Zanimljivo kako ti nisam smetala zadnja tri tjedna. Tvoj problem je lijenost. Nije dovoljno što si je svjestan, moraš ju nekako suzbiti. - Pokušavam, lijenost je moćna zvjerka. - To si ti umišljaš, dovoljno je početi raditi, i ne prestati raditi. - Najlakše je reći. - Na meni je da govorim pa mi tu ne možeš prigovarati. Ti si ovdje ništarija koja trati vrijeme umjesto da radi nešto korisno, ti si onaj koji nije ništa naučio već više mjeseci. Možeš se jedino sramiti što takav uopće postojiš. - Po tom pitanju čak spadam među bolje ljude, postoji masa idiota koji ne znaju… - Ne možeš se s njima uspoređivati, tvoj zadatak je uvijek znati više, zadatak koji nisi ni približno ispunio. Nemaš pojma o većini stvari o kojima pričaš, ali to te ne sprečava da i dalje blebećeš, svako malo nekoga uvrijediš, ali ne znaš začepiti gubicu, fantaziraš da će jednog dana od tebe biti nešto, ali nisi se čak ni pokušao nekamo usmjeriti. S godinama u kojima neki zarađuju prve milijune ti ovisiš o roditeljima. Ti si šaka jada. - … Dalje nema teksta. Naš vrli intelektualac je pukao, malo plakao, malo vikao, malo lupao glavom po zidu i poslije par sati završio u lud… oprostite, u ustanovi za duševne bolesnike. |
