Džizs, kaj je ovo?!, skoro je viknuo Đuro kad je u pet minuta vidio i šestu rugobu. Nije da bi bio nešto nestabilan, ali to što je vidio bilo je previše. Sve su bile žene, imale su u prosjeku četrdesetak godina, plus-minus dvadeset , hodale su užurbano u istom smjeru i bile opako ružne. I gore. Kao da su neki umobolni pervertiti križali Carlu del Ponte i Nevena Ciganovića(dvije su bile i ušminkane) te dodali par gmazovskih gena za sintezu ljuskica i pandži. U usporedbi s njima, Freddy Krueger je bio klaun za dječje zabave. Skamenjen od te kristalizirane ružnoće, prekasno je shvatio da bulji u spodobu. Spazila ga je, namignula mu i zacereknula se. Tuđmanovskim osmijehom. I produžila. Tek kad je prošla, Đuro je shvatio da se oznojio. Pobrzao je kući pokušavajući izbiti taj cerek iz glave.
Tjedan dana poslije, stvar se ponovila. Negdje na sredini ulice kojom se redovito vraćao s posla ugledao je monstruma. Na sreću, monstrum nije ugledao njega. No, sljedeći je. Bila je to ona koja mu je namignula. Ovaj put se samo namrštila. Tu se Đuri upalila lampica. Ali ne ona što rasvjetljuje, nego mali alarm da nešto nije u redu. Znatiželja koja tamani mačke. Bilo je previše tih rugoba, a pojavljivanje u isto vrijeme bilo je čudno. Zato je krenuo provjeriti kud idu. Plan mu je odmah propao. Na vidiku više nije bilo nijedne rospije. Nestale su.
Sljedeći ponedjeljak otišao je ranije s posla i zauzeo klupu na tramvajskoj stanici nasred ulice. I čekao. Nakon otprilike sat vremena pojavila se prva. Par minuta iza nje prošla je i druga. Zatim i treća. Sve skupa, prošlo ih je šest. Zadnja je bila ona koja mu je namignula. Kad je prolazila, okrenuo je glavu u stranu u strahu da će ga ova prepoznati. Nepotrebno, jer gabor je protutnjio poput lokomotive. Pričekao je nekoliko trenutaka i krenuo za njom. Gotovo da je morao trčati. Zastao je da se odmori već nakon tridesetak metara. Očito mu je nedostajalo kondicije. Za tih par sekundi žena je nestala. Već je mislio krenuti kući, ali primijetio ju je kako ulazi u neku zgradu. U bezličnu zgradu na koju nikad prije nije obraćao pozornost. I on je ušao.
Unutrašnjost je bila krajnje obična. Osim jedne gadne deformacije, ali ta je tek maločas ušla. Kretao se za njom što je tiše mogao, ali imao je neki neugodan osjećaj da ona zna za njega. No, izgledalo je kao da nema pojma jer se nijednom nije okrenula. Čak ni dok je bio samo jedan kat ispod nje. Na šestom katu krenula je po hodniku i ušla na jedna vrata skroz na drugoj strani. Đuro je pričekao oko minutu na stepenicama i zatim otišao do tih vrata. Na njima je stajao križ s četiri kružića na krakovima. S druge strane čuli su se glasovi. Ženski, a i muški. Ili su barem tako zvučali. Inače se nije dalo ništa razumijeti, a i Đuru je počeo hvatati strah da će ga netko uhvatiti kako prisluškuje pa se pokupio.
Nakon tri kata se predomislio i krenuo opet gore. Došavši opet do vrata shvatio je da nema pojma što želi učiniti. Pokušati ući unutra bila bi loša ideja. Prisluškivanje nije išlo, možda zbog izolacije, a možda su babe imale izobličene glasove. Počeo mu se vraćati strah da bi netko mogao naići. Okrenuo se da pogleda po hodniku. Prazno. Kao da tu nema ljudi.
Možda je ovo nekakva fantomska zgrada. Možda gledam skup duhova najružnijih žena povijesti. Trebao sam uzeti fotoaparat. Baš. Pa da me netko pita što tu imam slikati. Nešto sigurno. Možda one rupe na zidu. To bi čak i dobro izgledalo u crno-bijeloj tehnici.
Misli su mu prekinuli koraci. Netko je išao prema vratima, valjda jedna od onih baburina. Otrčao je bez razmišljanja. Negdje na drugom katu je stao, zaboljela ga je jetra od trčanja, a već je i shvatio kakvu je glupost napravio. Baba ga je sigurno čula. Začas će sve znati da ih netko prisluškuje, a jedna bi mogla znati i tko je to. Za pola minute bio je vani. Opet oznojen.
Nije mu se dalo stajati pa je otišao do one stanice i smjestio se na klupu. Na drugoj strani klupe je bila neka penzionerka koja je, čim je on sjeo do nje, pomaknula svoj ceker na drugu stranu. Oko pet minuta je pažljivo pratio što se zbiva oko bezlične zgrade, ali nije bilo apsolutno ničeg zanimljivog. Prolazili su ljudi, ali normalni. U zgradu nitko nije ulazio ni izlazio. Nitko se na nju nije ni obazirao. Nije ni na druge stvari. Ljudi jednostavno idu naprijed, svojim poslom. Ne zanima ih svijet u kojem žive jer znaju sve što im treba. Samo ponekad ih uhvati religioznost ili što već pa raspravljaju o Bogu, Svemiru, Prirodi, pravdi, alternativnoj medicini, običnoj medicini, znanosti, alternativnoj znanosti, ... Dođu na red i piramide, duhovi, Svemirci, Atlantiđani, ali isto rijetko, par puta na godinu. Normalan čovjek se bavi svojim poslom i tuđim problemima. Druge stvari nisu toliko bitne. Osim ako nismo za njih plaćeni.
S lijeve strane se pojavila jedna ružna baba. Đuro nije znao otkud. S desne još jedna, ista. Obje su u rukama imale motorne bile. I to goleme. Za rezati mamutovce. Išle su prema njemu, a motorne pile su zabrundale. Namignule su mu u isti čas i zacereknule se. I zatim ga počele rezati.
Probudivši se, toliko se trznuo od straha da je laktom udario po pleksiglasu. U daljini se još čuo auto koji je mu je podario poslijepodnevnu moru. Išao je debelo iznad dopuštene brzine, barem stotinu kilometara na sat. Penzionerka je još bila tu i začuđeno ga je gledala. Još je malo pomaknula svoj ceker. Pred zgradom se i dalje nije ništa zbivalo.
Možda su već otišle. Baš sam morao zaspati. Konj.
Neko vrijeme je opet pratio zgradu, ali opet mu se počelo drijemati. Negdje na rubu sna primijetio je da se penzionerka digla. Išla je u tramvaj. Tramvaj je krenuo. U tramvaju je bila jedna strahovito ružna babetina. Vještičji sastanak je očito bio gotov.
Više mu se nije spavalo. Već je shvatio njihovu taktiku. Idu jedna po jedna kako bi što manje ljudi naslutilo da se negdje okupljaju. Sad je samo trebao pričekati da sve odu i mogao je početi istraživati. Nakon nekoliko minuta izašla je još jedna i otišla nekud prema zapadu. Đuri je bilo pomalo dosadno to isčekivanje pa je počeo svako malo pogledavati na sat. Treća vještica je izašla točno pet minuta nakon druge. Babe su očito mislile na sve. Nakon još pet minuta izašla je i četvrta. Ta se uputila prema stanici. Dok je čekala tramvaj, nešto je tipkala po mobitelu. Bio je to neki mali ružičasti model. Kao da ju je ružnoća spriječila da odraste. Iako se nije obazirala na njega, nešto je rjeđe pogledavao na onu zgradu. Tramvaj se pojavio u krivi čas, upravo kad je trebalo izaći peto čudovište. Ipak, uspio je u jednom času zamijetiti kako se zatvaraju vrata na zgradi, a kad je tramvaj prošao, po suprotnoj strani se kretao peti monstrum. Još jedan je nedostajao. Đuro je pričekao još pet minuta, ali ovaj put nije izašla nijedna. Niti nakon još pet minuta. Đuri se sve više činilo da je je jedan izlazak prespavao. Skupivši nešto hrabrosti, otišao je natrag do zgrade.
Kad je ušao unutra, pričinilo mu se da čuje neke korake, ali odbacio je to kao halucinaciju i krenuo gore. Negdje oko trećeg kata opet mu se nešto pričinilo, ali ovaj put je više djelovalo kao trk. Još jedna halucinacija. Nije više želio bježati kao zadnja kukavica. Kukavičluk mu je bio presvježe iskustvo da bi ga trebalo još pojačavati. U zgradi i dalje nije bilo nikoga. Došao je do vrata s križem i pokušao ih otvoriti. Bila su otključana. Babe ipak nisu mislile na baš sve, a možda jednostavno nisu računale na posjetioce.
Na unutrašnjoj strani vrata bio je naljepljen komad papira na kojem je pisalo: Klub ružnih inteligentnih žena. Ispod toga je bio onaj stilizirani križ. Osim toga, u malom predsoblju nije bilo ničega. Ušavši u veću prostoriju, otkrio je da nije bio sam. Tamo je stajala ona strahota koja mu se prije dva tjedna zacereknula. Ovaj put se samo smješkala.
- Vi muškarci ste tako predvidljivi.
Posljednja stvar u Đurinoj svijesti bio je prasak pištolja.
Post je objavljen 17.01.2007. u 18:39 sati.