...in patria sua
26.02.2007., ponedjeljak
|
Jedan je dečko bio tako zgodan da su cure padale u nesvijest kad bi ga vidjele. Umro je nevin jer nije imao obraza iskoristiti priliku. |
|
Jedan je lik bio takav debelokožac da je zaspao na fakirskoj sjedaljci. |
23.02.2007., petak
Već dugo nisam pretjerivao...
|
Jedan je kirurg imao tako oštar vid da mu nije trebao skalpel. |
22.02.2007., četvrtak
De virginibus
|
Malo sam razmišljao o slavljenju djevičanstva kao vrline. Pošto ne znam pisati krasne dubokoumne sastavke na neku temu, dat ću samo konačan sud. Slavljenje djevičanstva izmislili su muškarci i to isključivo zato da bi jumferice sačuvali za sebe. |
21.02.2007., srijeda
G
|
Gospodin J. se jedno jutro probudio pametniji. I odmah je to osjetio. Kad se protegnuo, nije rukom napucao luster jer je lijevu ruku uredno savio u laktu. To mu je na lice natjeralo osmijeh. U zadnjih deset dana redovito je udarao taj luster, a prije dva mjeseca ga je i razbio. Obuvajući se, nije navukao jučerašnje čarape, nego ih je otprve bacio u za to predviđen kut. Još jedan pobjednički smješak. Također je poslije puno vremena poljubio ženu prije odlaska na posao. U polusnu je promrmljala neko ime. J. se nadao da je njegovo. Budući da je krenuo na vrijeme, nije mu se nikamo žurilo pa je vozio polagano i uživao u krajoliku izrešetanom kafićima. U nekima od njih je i sam bio redovit gost. Nekoliko vozača ga je preteklo. Jedan u audiju mu je i zatrubio projurivši barem duplo brže od njegovih šezdeset. Nije se ljutio, na tom dijelu ceste često su se nalazili policajci i jurnjava se nije isplatila. Dva kilometra dalje, J. se treći put pobjednički osmjehnuo. Onaj iz audija je glasno psovao dok mu je murjak pisao kaznu. Drugi murjak je mahnuo J. da stane. - Vaše isprave, molim. ... - Sve je uredu. Hvala i doviđenja. To mu se dotad nikad nije dogodilo. Uvijek su nešto tražili. Čak i kad je sve bilo u redu. Parkiralište ispred banke bilo je doslovno zakrčeno. Taman kad je mislio okrenuti se, odnekud se izvukao jugić i odbrujao ostavivši za sobom oblak dima. J. je odmah uletio na upražnjeno mjesto. Iza njega je već čekalo par izvisilaca. Na poslu se, kao i obično, nije dešavalo ništa zanimljivo. Iz nekog nejasnog razloga, pljačkaši su zaobilazili ovu poslovnicu. J. i kolega su se obično zafrkavali da su oni tome razlog. Objektivno, to nije imalo puno smisla jer su obojica bili zdepasti i proćelavi muževi u četrdesetima, a pištolje nisu smjeli koristiti. Točno u podne, J. se prenuo iz polusna. Najbliža crkva imala je ono čudo od električnog zvona, a župnik je vjerojatno smatrao da će mu doći to više vjernika što se bolje čuje. Odaziv na zvonjavu nije bitno porastao. Konkretno, jedina promjena bilo je to da je jedna gluha baba otada dolazila na misu na vrijeme. S druge strane, odaziv na peticiju protiv buke bio je golem. Zadnja slika koja je u J-ovoj glavi ostala od drijemanja bio je pištolj. Iz njega se rodilo pitanje: Kaj ak dojde naoružani pljačkaš? Kaj ak počne pucati? Kaj bum čekal da me vubije? Zapravo je vjerovao da bi vrlo vjerojatno pucao u pljačkaša, ali mučilo ga je to što bi zbog toga ispao ubojica. Zaštitari su doslovce topovsko meso. U nadi da će skrenuti tok misli, uzeo je novine. Uspio je, ali krenulo je na još gore. U svakom članku pronašao bi tipfeler, gramatičku ili logičku pogrešku. Na par mjesta je našao i nezgrapne rečenice, članke kojima je nedostajao kraj, pa čak i očite laži podvaljene pod istinu. Zadnji put kad je čitao novine, nije ništa od toga primijetio. Pokušao je ignorirati gluposti, ali nije išlo. Počeo je osjećati onu famoznu ogorčenost. Svijet u kojem živi nije mu se više sviđao kao ujutro. Novine je zatvorio prije nego što je došao do polovice. Sad ga je mučila nova stvar. Glupani. Općenito, svi ljudi koji svoj posao rade daleko gore nego što bi trebalo. Nije shvaćao zašto se na ključnim pozicijama ne mogu naći ljudi koji su za njih sposobni, nego samo primjerci za zoološki vrt. Pokušao se sjetiti nekog političara koji bi se mogao gledati kao pozitivac. Prazan skup. Oni koji nisu idioti, redovito su đubrad teške kategorije. Tko god ima imalo mozga, taj gotovo sigurno krade. Na pamet mu je pao samo jedan lik za kojeg bi rekao da je pošten, ali taj je bio gotovo beskoristan. Oni koji su se pokazali sposobnima za visoke funkcije, krali su naveliko, čak i kad bi to izašlo u javnost. Tada bi još i pokazali da su necivilirana gamad. Opet mu se javio onaj osjećaj ogorčenosti, ali sada ga je bio svjestan. Shvatio je da se nema što živcirati jer ionako neće ništa učiniti. No, to ga nije veselilo, nego samo pojačavalo razočaranost. Nekakvo rješenje naprosto mora postojati. Samo mu se treba domisliti. Stvar je u malim koracima. Nakratko, J. je osjetio navalu oduševljenja. Uopće ne treba raditi velike stvari. To niti ne može, ali ništa ga ne sprečava da popravi ono što može. A toga je bilo puno. Previše. Ogorčenost se vratila. Sad mu je i ta riječ išla na živce. U neka davna vremena možda je zvučala dobro, ali novinari su od nje napravili kurvu. Danas su svi ogorčeni. Branitelji, žene, prodavači, nezaposleni, doktori, profesori, građani, ... Loše raspoloženje mu se zadržalo do večeri. Pokušao je ženi objasniti što mu je na pameti, ali ona ga je samo začuđeno gledala i rekla mu da se sredi. Bila je prilično u pravu jer J. je inače bio miran i šutljiv čovjek koji se nikad nije pravio pametan. Istina, nije imao ni zašto. Ovo sad je za nju bilo previše. - Napil si se, odi spat! Ja te ne mislim sad tu trpeti. - Pa nisam opće pil. Samo ti oću reći kak svijet ne valja. Kužiš, tu nekaj treba napraviti. - Ti nisi pri sebi, odi spat. Do jutra se buš valjda strijeznil. - Kad jesam trijezen! Pa vidiš valjda da sam ravno hodil, nisam se niš zibal dok sam v hižu išel. A i govorim čist jasno, a ne kak pijanci... - Pa opće to kaj govoriš nije v redu. Ti navijek čkomiš! - Zbilja! Tu se J. opet zamislio. Cijeli taj dan je bio drukčiji. Shvatio je da zna neke stvari koje prije uopće nije zamjećivao. Sad ih je vidio i to ga je nerviralo. Pamet je prokleta stvar. A usto i nepovratna. Nemoguće je riješiti se znanja. Moguće ga je samo povećati. Zapravo, malo ciljane anoksije moglo bi uništiti sjećanja, ali vjerojatno bi tako nestala i osobnost. Uostalom, zombiji se rade upravo tako. - Otkud mi sad to? Ovi podaci su mu bili nepoznati. Neprirodni. J. je poželio izaći iz ove kože. Počeo je udarati glavom po zidu. I prestao jer je boljelo. Zavukao se u postelju i pokušao zaspati. Žena je došla za petnaestak minuta. Nije mu više ništa rekla. Šutnja je potrajala još dva sata, a zatim je počelo hrkanje. Ženino. J. nije mogao zaspati. A želio je. Nadao se da će mu san vratiti neznanje. |
20.02.2007., utorak
Zašto tako bedast samonadimak?
|
Da, pitam se. U ono doba dok još nisam smatrao Internet svojim pravom i obavezom, čuo sam nešto o nekakvim blogovima. Kako je to popularno, kako hrpa poznatih ljudi ima vlastite stranice. Onda sam si umislio da i ja nešto tako mogu voditi. Nažalost, to je bila istina pa sam se iz dečka s potencijalom prometnuo u ne baš bogznakakvog blogopisca. Manje-više isto stanje ostalo je do danas. No, prije nego što sam išta napisao, morao sam tom blogu dati nekakav naziv. S obzirom na moj golemi potencijal da nešto uprskam u korijenu, uzeo sam polovicu jedne latinske izreke s kojom sam se tada poistovjećivao jer sam bio okružen ljudima koji su razmišljali na drugačiji način od mene, a bogme i o drugačijim stvarima te se osudio unaprijed. Ipak, našlo se par ljudi kojima su moje napisotine djelovale zanimljivo, a jedna od njih mi je uvalila nekakvu štafetu koja nosiocu nalaže da napiše što više i ljepše može o svom internetskom nadimku. Malo sam računao pa ispada da šaljidaljne štafete s po pet žrtava ne bi smjele napraviti više od desetak koraka po bloghaeru. Tu bih mogao i zaključiti da cijela stvar neće trajati više od dva tjedna. Imenovat ću i eventualne sljedeće nosioce ove samoumnožavajuće štafete: plavusa777 Philomena diogenica Q. Sadako's apprentice DerzaFanistori deminutiv Nadam se da me zbog toga neće početi gađati vudu-kletvama. |
19.02.2007., ponedjeljak
|
Jedan je doktor bio toliko ravnodušan da je umrle pacijente tapšao po ramenu govoreći: Nije to ništa strašno. |
17.02.2007., subota
|
Jedna je djevojka tako brzo pričala da joj je jezik redovito probijao zvučni zid. |
16.02.2007., petak
|
Kad nam je nešto htio objasniti, ruke su bile negdje oko njega. |
15.02.2007., četvrtak
Teorija zavjere
|
Nekad nas je boljela glava. Sad imamo migrenu i pijemo zato tablete. Nekad smo imali gripu. Sad imamo gripu i pijemo zato tablete. Nekad su djeca bila zločesta. Sad su hiperaktivna i trebaju piti tablete. Nekad smo bili živčani. Sad je to stres i liječimo ga tabletama. Nekad su žene bile zločeste. Sad je to PMS koji dade ublažiti tabletama. Ne da mi se navoditi više primjera. Sad ću malo na kratice. Što znači taj PMS? Budući da nisam žensko, a društven sam toliko da bez problema mogu prebrojiti sve svoje razgovore s drugim ljudima, ta mi je kratica misterija. Nešto čime žene, a posebno one mlađe, pravdaju sva zla što ih počine. Pa evo par mogućih izvornika: - premale mi sise - poželjeh mučiti svakoga - prokleto mrzim svijet - prezirem muške svinje - pusti mrhu svadljivu - pička materina svima Izvinite na vulgarnosti. |
12.02.2007., ponedjeljak
Predugo sam samo jedan...
|
Definitivno. Trebam se malo rascijepiti. - Loša ideja, znaš da ću te sad zajebavati. Možda, a što ako kažem da stvaram te paraličnosti kako bih izbacio iz sebe sve ono nevaljalo? - Opet ću te zajebavati. Ne ide ti baš. - Zbilja, ti si za to kriv, da što vrijediš, ovo bi već bila svađa do krvi. Ovako samo obojica seremo oko ničega. A da ubacim trećega? - Vi ste svi idioti. - Nije ti taj baš nešto. - Vi ste svi idioti. Što mu ja sad mogu, cijepanje je ireverzibilno na kratke staze. - E, jes' budaletina. Treći, ajde kaži nešto suvislo. - Vi ste svi idioti. - Kaj si ti neki papagaj? - Vi ste svi idioti. - Prvi, ajde ugasi papigu. Učinjeno. - Vi ste svi idioti. - Vrhunski učinjeno. Kaj ti nemreš kontrolirati ni sebe? Morem, kontroliram situaciju. - Vi ste svi idioti. Treći, ajde se zgasi. - Vi ste svi idioti. - Ne kontroliraš ti niš. Kak znaš, pa ja se ovo pišem. - Vi ste si idioti. - Vidi, vidi, premenil je rečenicu, ipak taj nekaj misli. - Vi ste svi idioti. - Sad je gotovo, zaribal si se. - Vi ste svi prokleti idioti, komadići jedne deformirane ličnosti. Na kaj sam spal, da se sam vrijeđam. Makar, nije to nikaj novoga. - Ma kaj vi? Ti si idiot, misliš da bu ovo nekom smiješno? Pa ne bu. - A koga vraga unda to pišeš? Tak. Da mi se. |
11.02.2007., nedjelja
|
Jedan je čovjek bio takav librokubikularist da su ljudi zbog njega masovno otvarali rječnike. Uzalud. |
|
Jedna je žena bila tako zla da je se đavo javno odrekao, a potom i Crkva. |
|
Jedan je Siščanin tako strašno prdio da je uvijek mogao svaliti krivnju na INA-u. |
...
|
Joža je bio tako siguran u sebe da su iz žita iskakali bubrezi ne bi li ga zbunili. Bezuspješno. |
-ll-
|
Jedan je kemičar postao ovisnik o cijanidnim parama. Ostao je ovisnik do kraja života. |
10.02.2007., subota
Hyper...
|
Štefek je tako dobro pričao francuski da ga ni Francuzi nisu uspijevali pratiti. |
08.02.2007., četvrtak
Ja sam ubojica!
|
Da, priznajem, ubio sam prije nepunih pet minuta. Ne bez razloga. I nije mi bilo prvi put. Njezino mrtvo tijelo leži iza mene na podu. Više se ne miče. Kako i bi kad sam joj jednim pokretom gotovo odvojio glavu od tijela. Ako se tako i može reći jer taj stvor jedva da ima glavu. Ubio sam ju jer se bojim da će me zaraziti. Ona i njoj slične nam piju krv, a da mi to ni ne znamo. Ako i doznamo, teško da ćemo ih se riješiti. One nam zađu pod kožu i ne odlaze dak se ne nasite. Jedino što ne mogu shvatiti je otkud mi je na ruku mogao doći klop. Ili mogu. Postoji prokleto jednostavno objašnjenje. Neću ga reći. Mućnite. |
05.02.2007., ponedjeljak
F
|
Francek je naumio upasti u Guinessovu knjigu rekorda. Namjera mu nije bila najčasnija - dočuo je od nekog krajnje nepouzdanog izvora da rekorderi dobiju gajbu pive. Nije zapravo ni povjerovao, ali zaželio se onih famoznih pet minuta slave, makar i u formi od tri retka i sličice. Naravno da je imao ideju kako će to učiniti. Kuća mu je bila puna mačaka pa mu se najlakšim činilo uzgojiti najtežu mačku na svijetu. Malo je proguglao (niste valjda mislili da će mi glavni lik biti neki neobrazovan stvor) da vidi kakav je aktualni rekord. Četrdesetak lbs. Još je malo guglao i otkrio da je to nekih osamnaest kila. Uvjeren da će to izvesti, a bogme i nadmašiti bez po muke, dao se na posao. Uzeo je jednu krletku prepunu duhova umrlih papigica, izegzorcizirao ju minivašem tako da je izgledala kao da se nikad ništa pernato u nju nije usralo i nazvao ju mačjim domom. Istina, bila je ta krletka malo presitna čak i za normalnu mačku (negdje taman da se može okrenuti), ali što će pobogu buduća najdeblja mačka na svijetu skakati. Ona će samo ležati i žderati, a na kraju se i slikati uz ponosnog vlasnika. Trebao je još samo odabrati mačku. Fuflica je odmah ispala jer je bila kržljava, Miki je bio stari mačor za krepati, a mačićima bi trebalo još tri mjeseca da izrastu u mačke normalne veličine. Ostali su Crnko1, Crnko2, Crnko3 (koje, uzgred rečeno, nije najbolje razlikovao) i Crnka. Odlučio se za Crnku i to iz više razloga. Prvo zato jer je vjerovao da se ženske lakše udebljaju, a to valjda vrijedi i za mačke. Drugi razlog je bio sasvim realan strah da će se Crnka kurvinski podati svim raspoloženim (a to je isto kao i svima) mačorima koji postoje i omaciti šestorke. Tako se desilo prije tri mjeseca i zato je imao deset mačaka kojih se nije znao riješiti. Nije zapravo ni htio. Na neki svoj način, on je čak i volio mačke. Treći razlog za Crnku je nepoćudan pa ga nećete doznati. Posljednja priprema bilo je opremanje. Kupio je hrpu hrane za mačke i jednu bilježnicu da vodi statistiku. Lov na rekord mogao je početi. Umjesto lova, počeli su problemi. Prvo je otkrio da se Crnka ne da u kavez. Uspio ju je ugurati tek poslije pola sata, a uložen napor jasno se vidio na njegovim izgrebanim rukama. U par navrata jedva se suzdržao da mačku ne prasne glavom u zid. Drugi dan je otkrio da Crnka zna izaći iz kaveza. Otkrio je i da mačke ne demonstriraju samo pandžama, nego i sranjem po tepihu. Budući da je to ipak bila buduća svjetska rekorderka, odlučio joj je oprostiti, ali tek pošto ju je nogom ispucao iz kuće. Također mu je palo na pamet da je mački možda trebao staviti u kavez štogod one hrane. Euforično respoloženje mu se vratilo već sutradan. Umjesto krletke, za Crnku je napravio jedno krasno gnijezdo. Zapravo je to bio sanduk pun starih krpa, ali mačke ionako nisu neke estetičarke, osim kad je riječ o vlastitom izgledu. No, opet se pojavio problem. Crnka je nestala. Francek je prvi dan mislio da se to ona na njega ljuti zbog onog ispucavanja, ali nje i dalje nije bilo pa se počeo brinuti. Isprva malo, zatim malo više, a u predvečerje trećeg dana je pola sata dozivao mačke (u tri sekunde je doletjelo njih devetero, ali jedna je uporno nedostajala) i iza toga otišao pogedati po cesti da ju nije pogazio auto. Oko tri kilometra od kuće skoro je doživio infarkt. Na cesti je ležalo nešto crno i mrtvo. Laknulo mu je kad je shvatio da je to neki pas. Razbacana crijeva i sasušena krv su mu ipak poprilično umanjili radost. Kući se vratio po mraku. Nije imao što za raditi pa je pokušao spavati. Nesanica ga je držala do pola tri, a poslije je sanjao Miloševića kako mu prijeti prstom zbog nekakve lubenice. Iako se ponekad nadao da će mačke same odlaziti od njega, sad ga to nije veselilo. Osjećao je krivicu zbog šuta. Jest da je Crnka odlično sjela i odletjela desetak metara te da je to i zaslužila, ali opet ga je grizla savjest. A savjest, kao što je poznato, ima mnoštvo sitnih i trulih zubića koji za sobom ostavljaju bolne i zagnojene rane. Olakšanje je došlo peti dan. Ujutro je pred vratima uredno tulilo deset mačaka. Francek je bio toliko oduševljen što vidi Crnku da im je dao onu mačju hranu koju je čuvao za napad na rekord. Nemalo se zbunilo kad oni to nisu htjeli ni taknuti. U svakom slučaju, projekt je mogao krenuti dalje. Crnku je zatvorio u kuću i u jednom kutu postavio posudu s pijeskom kako se više ne bi mogla dogoditi neka gadarija. Nevjerojatno, ali Crnka je prihvatila novu adresu. Čak se i sama smjestila u onu kutiju. I jela onu smrdljivu hranu za mačke. Investicija se nije smjela samo tako baciti. Ne bi to bilo pošteno prema okolišu. Kroz par dana mogao je primijetiti prve rezultate. Mačka je uvjerljivo dobivala na težini. S početnih 4,420 kg brzo se približavala prema pet kilograma. Nakon dva tjedna imala je pet i pol, a do kraja prvog mjeseca bila je blizu osam. Iako je već tada izgledala ogromno, posebno oko trbuha, Francek je gledao samo brojke i računao kad će dostići dvadeset. Zasad je izgledalo da će sve to trajati preko pet mjeseci. Počeo je križati datume na kalendaru. Na pedeseti dan projekta bila je blizu deset kilograma. Franceku su se tad pojavile prve sumnje u uspjeh. Na tablici je primijetio da mačka sve sporije raste pa je podatke prenio u Excel i napravio graf. Iako poprilično grbav, jasno je pokazivao da će mu za isti porast mase svaki put trebati sve više vremena. Počeo je po Internetu tražiti studije o debljanju. Nije bilo ništa. Jedino je bilo priča o mršavljenju. Zatim je počeo tražiti istraživanja o tovu životinja. Nadao se da će naći nešto što će ga smiriti i uvjeriti ga da je ono što se zbiva s Crnkom redovita pojava u uzgoju životinja, a neka anomalija. Nije bilo ničeg korisnog, samo neke stranice Prijatelja životinja. Cijeli taj dan je ubio na Internet i to sasvim beskorisno. Također mu se počelo činiti da je Crnka neproporcionalno debela u trbuhu. Nije valjda dobila kakav tumor. Prije par godina je negdje pročitao da je najveći tumor izvađen iz životinje imao preko dvadeset kilograma. Kad se bolje razmisli, to bi čak bilo i korisno za put do rekorda. Dvojbe su mu počele zalaziti i u snove. Šezdeset i treće noći sanjao je da stoji na vagi, a Crnka mu govori da se uprasio. Sanjao je još masu stvari, ali riječ uprasio mu se urezala. Kad se probudio, odmah je otrčao do ogledala. Crnka je bila sasvim u pravu. Kako je bilo već pola osam, obukao se i otišao vidjeti kako je buduća rekorderka. Ovaj put nije spavala sama. S njom je bilo i šest mačića. Francek još dugo vremena nije nikome htio pripovijedati kako je lovio rekord. |
|
Kad sam olfaktivno shvatio da mi je u čaši tonik, osjetio sam se ogorčeno. |
