_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

srijeda, 19.01.2011.

"Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar" IV dio

Vrijeme je za četvrti nastavak intervjua sa Tonijem Dizdarom

1. Nakon dolaska u Ameriku, bili ste marljiv i uporan radnik. Shvatili ste na vrijeme
da bez poznavanja jezika nema napretka. Da li Vam je bio problem prihvatiti
američki način školovanja, te nastaviti svoje obrazovanje u Americi?
2. Vaš uspjeh u poslovnom svjetu, omogućuo Vam je da i drugima materijalno pomažete. Sjećam se da je u rujnu 1991 u Prominu stiglo sanitetsko vozilo Mercedes puno raznog sanitetskog materijala. Svi su pričali da je to donacija "Braće Dizdar" za prominski Dom zdravlja-Možete li malo prokomentirati tu donaciju.


Moj san je bio postati, pilot ali sam shvatio da ce to ici malo teze iz vise razloga. Necu sad ulaziti u pojedinosti istoga. Tada sam najvise shvatio nedostatak mojih roditelja. Da su oni ujedno zivili ovdje daleko daleko lakse bi se nosio sa svime tim. Ovako sam ne ide. Sa jedne strane te steze svakodnevna borba za prezivljavanje, sa druge naivan mladic od 18 god. upao u ralje organizirane UDBA-e gdje ti samo zlo pakiraju, trece medju neke probisvijete gdje samo gledaju gdje koga mogu prevariti da bi poslije za sebe rekli kako su oni sposobni ili slicno. Meni nikako nije islo u glavu, a to mi ni danas ne ide u glavu, kako netko moze naci nekog mladica ili djevojku te njega ili nju nagovarati na zlo. Pa to je tako perfidan zlocin, ma to je veci zlocin od samog zlocina.

Kad sam vec navršio 32 godine, zaposlio sam se u Cleveland i poceo raditi za grad kao kucni inspector. Tada sam poceo ici i na fakultet i poceo upisivati razne razrede u polju gradjevine. Tako sam upisivao mnogo razreda iz Arhitekture. Isao sam u skolu svaki dan poslije posla mislim oko pet i pol godina. Tako sam zavrsio za Gradjevinskog Inspector-a, te Protupozarnog Inspector-a i jos mi fali jedna i pol godina za Arhitekta. Zanimljivo je bilo kad sam posao na fakultet svi ovi sto su me nagovarali na koje kakove zlocine tad su me odgovarali od skole, „da to nije za mene“, „da ja trebam biti neki Hrvatski vojnik“ i tomu slicno.
Poslije ja sve te "beogradske ustase" (kako ih ja nazivam) nalazim na spiskovima UDBA-e ili KOS-a. Vrlo zanimljivo.

U svem tomu je bilo najteze kad dodjes na rijec i neznas sto znaci? Kad neznas sto znaci takova pitanja moras nauciti napamet pa pri polaganju odgovoriti ono sto si naucio napamet bez znanja ili razumijevanja te rijeci. Nekad uspije a nekad ne.
Poslije kad sam nabavio rijecnik Englesko Hrvatski bilo je lakse. Tada nismo imali računala pa da na njema nadjemo informacije koje su nam potrebne.
To omalovazavanje od „beogradskih ustasa“ mi je u stvari dalo jos daleko vecu volju. Tada sam poceo shvaćati koliki su to ljigavci, oni imaju samo ljudski izgled i nista vise! Pa pogledajte Josipa P. ili Ivana L. G. (njegov brat zivi ovdje u Clevelandu) te S. Bilusica i slicne, oni imaju samo ljudski izgled i nista vise.
Ja sam uvjeren da sam imao svojeg Angela Cuvara koji me je svaki puta kad bi skrenuo sa puta na neki nacin vratio nazad na pravi put.

Kroz to skolovanje od pet i pol godina poslije posla sam jednostavno "izgorio", zbog toga sam se odrekao mnogih stvari. Poslije toga za dugo vrimena nisam imao volje otvoriti ni jednu knjigu iz profesije, ali sam se posvetio citanju raznih Biografija i Hrvatskih i Americkih. Tako sam jedno 15 godina godisnje trosio na knjige izmedju 700-1000 dolara. Procitao sam nesto oko 6-8 stotina knjiga. Znao sam otici negdi na kavu i tamo citati satima i satima ili negdi u park ako je bilo lijepo vrijeme i tu ostati po cijeli dan citajuci.

Na poslu sam postao Gradjevinski Inspektor. Tu sam pomogao jos desetak Hrvata koji su postali Gradjevinski Inspektori ili Electricni Inspectori ili Vodoinstalerski Inspectori. Jedan moj prijatelj je imao tako lagan posao da je polozio sve moguce dozvole koje postoje. U cijeloj drzavi OHIO (koji ima 11 i pol milijuna stanovnika) on i jos dvojica su koji imaju polozene sve moguce dozvole. Njih se zove SUPER INSPECTORS. On sada radi u Washington D.C. i zaradjuje oko $100.000.00 dolara na godinu. Ja sam istrenirao oko 50 novih inspectora, i vecina njih su danas i te kako dobri inspektori. Ja sam bio prvi od Hrvata koji se zaposlio u toj branshi i koji je uvukao mnoge druge. U medjuvremenu sam pomogao mnogim Hrvatima koji su imali svoje kuce ili apartmane kako se vladati sa zakonom ili im pomoci na sudu. Jedan SUDAC koji je bio lokalni sudac za odrzavanje zakona o vlasnistvu i inplemetaciji lokalnih zakona za gradjevine i apartmane i odrzavanje kuca, zgrada i slicno, znao je u vise navrata reci kad dodju stvari od ispred njega da on ima samo povjerenje u tri ili cetiri inspectora izvjestaje a moje ime je uvijek bilo prvo.

Mene ja zaposlijo tadasnji gradonacelnik George Voinovich. Poslije je on posato Senator. Sad je otisao u mirovinu. On je bio i u Croatian Congressinal Coucass. Pomagao je Hrvatskoj u svakom trenutku kad mu se za to pruzila prilika. Njegov djed je bio zastupnik u Hrvatskom Saboru za vrime Austro Ugarske Monarhije.

Ujedno sam bio aktivan u lokalnim izborima i na razini savezne drzave Ohio i na federalnoj razini. Kroz sve te moje aktivnosti sam imao priliku i upoznati se sa mnogim osobama i na taj nacin odrzavati korektne odnose sa mnogima od njih pa i dan danas.Moje poznanstvo sa Dennis Kucinich ide jos od davnih sedamdesetih godina dok je bio samo zastupnik u gradskoj upravi.Poznajem cijelu njegovu obitelj, roditelje, bracu i sestru. Sa njime sam i dan danas u dobrim i prijateljskim odnosima. Otvarao sam i danas otvaram mnoga vrata za koja mnogi mogu samo sanjati. Mnogima sam pomogao da dobiju izbore. Ima ih dosta koji nikad ne bi dobili izbore da ja nisam cinio ono sto sam cinio za njih.

Zaboravio sam napomenuti da sam ovdje trenirao i Inspektore iz Bjelorusije, Ukrajine, Rusije i Madjarske.U ovo ministarstvo sto je do sada vodila ova drugarica Dropulic sam pisao mislim desetak pisama na ovu temu da se u Hrvatskoj rijesi taj problem gradnje i prava ljudi. Nikad ni jedan odgovor nisam dobio. Postao sam uvjere da te osobe na vrhu te piramide ne zele da se taj problem rijesi. Pa njima odgovara ovakova situacija gdje mogu uzimati mito od bilo koga!!!

Kad je krenulo za pomoc Hrvatskoj u stvaranju Hrvatske mi smo to prihvatili SAD ili NIKAD. Znaci cinili smo sve da se drzava stvori. Poslije Hrvatskog odcjepljenja je daleko veci problem i daleko veci napori u zazivljavanju te drzave. To traje i dan danas nakon 20 godina.
Pa pogledajte tko je Hrvatsku opljackao. Sve do jednog bez rezerve ili bivse komunjare ili bivsi suradnici UDBA-e ili KOS-a, a najgora je KATASTARSKA UDBA. Oni su najopasniji. Nikako mi nije jasno da su ti iz katastra ostali na svojim polozajima. Mislim da je u Hrvatskoj potrebna LUSTRACIJA i to pod hitno.

Posto se ja nisam zenijo i nisam imao obitelji pa sam si dozvolijo drugaciji nacin zivota pa zbog toga me nije zanimalo neke vece ustedjevine. Bio sam jedno vrijeme imao nekoliko kuca na kojima sam izgubio u 10 godina preko $150.000.00 dolara. Posto sam volio a i danas volim putovanja, prosao sam 46 saveznih drzava i vise od pola Canade. Da sam bio ozenjen i imao obitelj taj luksuz si ne bi mogao priustiti. Moje aktivnosti nebih mogao imati jer one kostaju mnogo novaca.
Kad je zavrsio Americki rat u Zaljevu, onda je vojska dovezla masu toga materijala natrag i te se stvari daju na bubanj pa tko vise da.Tako je moj brat Ive isao na te aukcije i kupio za Hrvatsku vojsku nekoliko tisuca carapa, vojnih cipela, unutarnjeg rublja, motorola, te je tako kupio cetiri vojne AMBULANTE. Sve je to bilo novo, ali vojska to proglasi viskom i tako odlazi na bubanj. Jedna od tih ambulanta je darovana u NUSTAR jedna u Drnis , jedna u Unesic i jedna za Prominu. Najzanimljivija je stvar kad su Ivi u Hrvatskoj probali naplatiti CARINU na nase donacije? Takove stvari se dogadjaju samo u najkorumpiranijim drzavama i bivsim komunistickim drzavama.To su tako odvratne i ogavne stvari da se covjek razocara u sve to. Ti isti koji su to radili ili rade, i dan danas se prave pametni kao da se nista nije dogodilo? Pa za njih nije nista drugo nego otvoriti LOGOR na Biokovu za kopat tunel kroz Biokovo ali samo bez strojeva ovaj puta, i samo za one koji su napravilipronevjere u drzavnom sistemu. Ta bi stvar sada bila dobra za Sanadera. Svaki komad kruha bi tribali zaraditi kopajuci tunel. Ja mislim da bi se korupcija u Hrvatskoj svela za 90% u prvoj godini.

Mislim da smo nas cetiri brata u USA donirali za Hrvatsku negdje od $750.000.00 do $1.000.000.00 dolara kroz deset godina. Malo pozamasna suma novca, ali tako je tribalo biti. Mi smo bili svjesni da moramo ciniti tada sve sto mozemo i tako smo cinili. Znali smo da se toga masa krade ali smo u tom pravcu bili nemocni. Jedino je bilo da drzava pusti korijene pa poslije ce se ove stvari rjesavati. Nazalost te se stvari nikad i nisu rjesavale. Zanimljivo je to sto ova komunistkico udbasko kosovska nomenklatura trazi da se objavi spis branitelja, a ne zele da se objavi spis Udbasa i Kos-ovih agenata i clanova CK? Ovo je zakonom zabranjeno!!!

* * * *


Tony mi je poslao nekoliko svojih fotografija, a ja sam od svih njih izabrao sljedeće:

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Pitanje po pitanje....odgovor po odgovor.... i ova je priča došla svome kraju.

Zahvaljujem se Toniju Dizdaru što je imao volje odgovarati na moja pitanja, što je za promina.blog.hr ispričao svoju životnu priču.


Oznake: Od Promine do Amerike

- 22:02 - Komentiraj post (3) - Link posta

ponedjeljak, 27.12.2010.

"Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar" III dio

Vrijeme je za nastavak intervjua "Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar".
Preskočimo uvod, i krenimo odmah na pitanja;

Nakon dvije godine koje ste proveli u Francuskoj, odlazite u Ameriku.

Možete li se sjetiti svojih prvih dojmova kad ste stigli u Ameriku?

Kako bi ste opisali život u Americi tada u odnosu na život u Promini?

Što Vas je najviše oduševljavalo, a što čudilo?


Moj dolazak u USA me je iznenadio sa mnogo toga. Drugačije sam zamišljao USA. Barem iz filmova. Stvar je u tomu, što sam shvatio poslije, da sam i u filmovima zapažao onu drugu stranu Amerike, tu ružnu stranu sam mogao vidjeti u filmovima ali nama je ostajala u sijećanju samo ona "LIPA"strana. Kad sam stigao u Srpnju, tadašnje ljetne vrućine i sparine su bile nepodnošljive. Drugo, došao sam u stariji dio grada gdje mi je sve izgledalo kao da sam došao negdje možda u Južnu Ameriku. Nisam se za dugo mogao pomiriti sa drvenim kućama. Trebalo mi je više od jednog desetljeća kako bi shvatio da su drvene kuće najzdravije za živjeti u njima.
Došao sam u Cleveland, drzava Ohio. Tu je već bila dosta velika Hrvatska kolonija.Nakon par dana sam dobio posao da radim na minjanju automobilskih guma. Plaća je bila minimalna ali je kupovna moć bila jaka. Četiri litre benzina su tada bile 22 centa, kutija cigareta 25 centi. Obitelj od petero članova mogla je tada za 15 dolara kupiti hrane za cijeli tjedan.
Tada je Amerika Stvarno Bila Slobodna. Ja danas volim reći da se sijećam kad je Amerika bila Slobodna. Iako je tada bio rat u Vijetnamu, te su se demonstracije po svuda odvijale organizirane većinom po studentima, ujedno su se provodile Civilne Slobode, Martin Luther King, demonstracije crnaca za svoje slobode, te HIPPY DAYS, te seksualne revolucije, Love every buddy, . Bio je to jedan kompletan preokret i liberalizacija čovječjeg života. Neke stvari su se okrenule u dobrom smjeru, ali su neke i pale na ispitu.

Nakon par mjeseci mog života, kupio sam polovni auto. Uvijek sam volio velike aute, pa tako i danas. To je bila Buick Electra 225. To je tada za mene bio veliki doživljaj. Tadašnji Cleveland je bio uvijek četvrti ili peti grad po industriji u Americi. Sve teška industrija. Najveći tada proizvođač vijaka, velike željezare, jako mnogo alatničarskih tvornica, auto industrija je bila jača nego u Michiganu, ali su u Detroit-u bile glavne uprave i tvornice za sastavljanje automobila. Po Ohio su bile automobilske tvornice raznih dijelova.
Sjećam se dobro kad je Cleveland u sri lita izgledao kao da ga gledate sa dobrim sunčanim naočalama. Toliko su te tvornice izbacivale zagađenog zraka. Kad snjig padne on je padao obojen u drugu boju. Te tvornice su izbacivale toliko smeća da se ovdje rijeka Cuyahoga zapalila dva puta od prljavštine. Vodom vatrogasci gase vodu koja gori. Tada je skoro nestalo ribe u Lake Erie. Ono malo što je ostalo je bilo tada zabranjeno loviti i konzumirati. Poslije ta dva slučaja je uskočio i državni i Federalni EPA i počela je velika kontrola cisćenja i rijeke Cuyahoga i Lake Erie. Počele su velike kazne i prema kompanijama koje su do tada sve bacale u rijeku i jezero. Danas je Lake Erie najčišće od Velikih Jezera. Uzelo je dobrih 20 godina da se to sve očisti.




Da li Vam se bilo teško priviknuti na život u Americi?

Da li su Vam nedostajali roditelji, braća, Promina?

Da li ste se planirali nakon određenog vremana vratiti u Prominu ili Hrvatsku?

Kako ste napredovali na poslovnom planu-koje ste sve poslove radili?



Što se tiče privikavanja u Americi, bilo je jako teško. Prva i najteža stvar bio je jezik, a uz jezik dolazi i kultura, pa sve ostalo. Mislim da je glavni čimbenik bilo koje kulture jezik. To je jako teško kad želite nešto reći ili tražiti ili bilo što, a ne možete jer ne znate jezik.Tako se osjećate hendikepirani u tom smislu da je to neopisivo. Što je bilo još gore malo je naših bilo tu koji su znali engleski od "novopridošlih". Najzanimljivije je to što su neki tu već živjeli i više godina i ništa nisu znali engleskog. Pa i dan danas nakon 40-50 godina njihov engleski je tako skučen ili nikakav. Za mnoge čujem kad odu u posjetu u Hrvatsku i danas pa mišaju pola Hrvatski pola Engleski. Valjda hoće reći tu u Hrvatskoj kako su zaboravili Hrvatski. Oni to lažu. Takvima ja ovdje i dan danas prevodim. Tada se meni bilo jako teško snalaziti ovdje, nova sredina, novi svijet, drugačiji jezik, drugačiji način razmišljanja i t.d..
Bio sam sam, mislim nisam imao roditelje ovdje koji mi toliko fale, kad ti dođe teško da se imaš komu požaliti i da u svakom danu osjećaš roditeljsku ljubav pokraj sebe. Imao sam tu starijeg brata ali to nije bilo to.

Fascinirala me činjenica da je ovdje sve privatno. Privatna željeznica, privatne velike korporacije, privatno sve, pa ima i privatna pošta, pa ima privatna policija, pa ima i privatna vojska, malo u drugačijem obliku, ali je vojska. Sa tom činjenicom ili spoznajom sam bio fsciniran. Privatne velike avio kompanije. Privatna kamionska kompanija sa preko 100.000 kamiona. Tu čovjek dolazi do spoznaje da su samo oblaci limit. Toje američka uzrečica "only sky's are limit". Drugim riječima nema granica.

Moj prvi posao na mijenjanju guma je bio početak. Imaš posao, radiš i zarađuješ za svoje potrebe, pa koliko si sposoban toliko ćes ići naprijed.
Nakon godinu dana sam našao pošao u jednoj strojarskoj tvornici i tu sam ostao oko godinu dana. Moj brat Ivan se odselio u ST. Louis država Missouri već nakon godinu dana.
On je bio na putu u Los Angelese, i slučajno je stao kod prijatelja u St Louis-u i on ga je nagovorio da tamo ostane i tako se i dogodilo.
Nakon godinu dana on mene nagovori da se i ja doselim tamo i da ja i on počnemo sa građevinskom firmom. Tako sam se i ja odselio u ST Louis i tamo sam dobio posao u jednom riječnom brodogradilištu. Poslije radnog vrimena Ive i ja bi išli i radili neke manje posliće u građevini i učili se istom. Imali smo jedan mali kamiončić i sa njim se ispomagali.
Kad god bi što zaradili odmah bi kupovali kojekakovog novog alata i ponešto strojeva.
Ta firma i danas jako dobro posluje. Nakon nekog vrimena sam počeo živjeti sa jednom djevojkom (amerikankom) sa kojom sam najviše naučio govoriti engleski.
Ona mi je najviše pomogla.

Najteže je bilo za Božićne Blagdane. Tu se osjećala jedna tuga, jedna praznina, uvijek nešto duboko- nešto fali. 1974 godine kod nas dolazi moj najmlađi brat Vlade. Nekoliko mijeseci poslije moj brat Marko biva uhapšen u Zagrebu i stavljen u zatvor u Zadarskoj grupi.
Danas kad vidim tko ga je hapsio, te isljeđivao, te mučio u zatvoru, ima da čovjeku pamet stane. Što je najzanimljivije, oni se vladaju kao da je sve to normalno i kao da se ništa nikomu nije dogodilo.
Zatvaranje Žarka je moj brat Vlade najteže podnio. Valjda zato što su njih dvojica bili najduže zajedno pa su vjerojatno bili najbliži? Mi smo se osjećali nemoćni da mu pomognemo na bilo koji način. Jedina pomoć je bila naštetiti Jugi na bilo koji način!

Svaki dan sam imao nostalgiju za kućom, za roditeljima. Želio sam im pomoći, a nisam mogao. Znao sam da ne možemo ici tamo u posjetu ni kad sam postao Američki Državljanin. Možda je u tomu moja nostalgija bila i veća jer nisam smio ići tamo.
Moja mama je nas posjetila 1972 godine. Moj tata nas je posjetio u ST Louis 1974 godine. Poslije toga kad je išao produžiti jugo putovnicu Milan (četnik, ne sjećam se sada njegova prezimena), to je onaj što su ga uhvatili u četnickoj organizaciji blizu Šibenika. On je bio šef Oklajske policije pa poslije toga šef policije u Drnišu. On je tatinu putovnicu uzeo i stavio u svoju ladicu i tamo je bila punih 5 godina. Nikad nije bila produžena dok ovaj nije uhvacen u četrnickoj organizaciji i poslan u mirovinu. Njemu se nije nista dogodilo, samo je poslan u mirovinu. Što da je slučajno bio Hrvat, koliko bi godina dobio u Staroj Gradiški?

Poslije tog slučaja na naš nagovor tata je opet išao tražiti putovnicu, ali je na tom mjestu bio neki Hrvat šef policijske uprave u Drnišu, i rekao je tati da nema nikakva problema, te da je on putovnicu pronašao u četnikovoj ladici i da će sve učiniti da se ona produži odmah.
I tako se dogodilo.
U Prominu se nisam namjeravao vratiti iz glavnog razloga što su nama tako reći SVA VRATA ZATVORENA. Jedina mogućnost ako dođe do nekih drastičnih promjena kao što se i dogodilo. Hrvatsko odcjepljenje.
1975 moj brat Ive i ja smo razvili naš obrt do te mjere da smo nas tri brata tada već mogli živjeti od našeg obrta i rada. Već tada sam razvio neka poznanstva pa smo išli na neki način u pravom smjeru.Tada dolazi između Ive i mene do razilaženja i ja se vraćam natrag u Cleveland krajem ljeta 1975 god. U Clevelandu dobijam posao da razvozim i prodajem bezalkoholna pica.Tu sam pristojno zarađivao, ali nakon dvije i pol godine ta se kompanija prodala i ja sam opet ostao bez posla. To se dogodilo u Carterevo vrijeme. U međuvremenu se kod mene doselio i moj mlađi brat Vlade iz St Louis-a.

Radio sam razne vrste poslova. Nikakva se posla nisam bojao. U većini slučajeva sam pristojno zarađivao. Pošto sam imao dobru komunikaciju sa ljudima, bavio sam se dosta sa prodajom. Imam taj komunikacijski dio izuzetan pa sam se dosta bavio sa prodajom. Ta komunikativnost mi je otvarala mnoga vrata. Tako sam počeo upoznavati mnoge osobe. Bio sam odličan za humor pa mi je i to uvijek pomagalo da ostavim dobar dojam na osobe.

Zaboravio sam napomenuti kako sam bio iznenađen sa jednostavnošću i praktičnošću američkog naroda. Kad sam vec počeo savladavati engleski jezik i dolaziti u kontakt sa mnogim bogatijim osobama i školovanim osobama sa Magisterijima i Doktoratima, ostao sam zatečen njihovom jednostvanost. Recimo naći se u društvu nekog milijunaša ili možda teškog na desetke ili stotine milijuna dolara a dotična osoba se toliko jednostavno ponaša da bi u svakom slučaju pomislio da je on možda neka obična osoba koja negdje radi nešto nevažno. Ili upoznati osobe sa magisterijem ili možda jednim ili više doktorata. Imao sam i imam i danas privilegiju sastajati se sa takovim osobama. Njihova jednostavnost da nikad ne forsiraju svoje diplome kao Fra Š. Š. Ć. koji po Hrvatskoj piše i laže da je završio doktorat na Columbia University, što je obična laž. To je provjereno.
Recimo kad Amerikanac izumi koji komad alata. Taj alat je u svakom slučaju toliko jednostavno napravljen da ga svaka osoba može upotrebljavati dok u Europi to nije slučaj. Uvijek se sa tim stvarima komplicira. Zato ja uvijek volim reći da su Amerikanci najjednostavniji i naj praktičniji narod na svijetu.

Nastavlja se.....


Oznake: Od Promine do Amerike

- 11:29 - Komentiraj post (3) - Link posta

utorak, 14.12.2010.

"Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar" II dio

Promina je šezdesetih godina prošlog stoljeća imala najviše stanovništva u svojoj povijesti.
Preko 6500 duša nastanjivalo je devet prominskih sela.
Od prvog popisa stanovništva (1794 ako se ne varam) pa do tih, šezdesetih godina, ta brojka je stalno rasla, a onda se dogodio obrat.
Sada smo tu gdje jesmo, na brojci od samo 1125 stanovnika.

Svatko tko je napustio Prominu, ima svoju priču, ima svoje razloge odlaska.



Često volim promatrati ljude koji su uspjeli u životu (premda je pojam uspjeha tema za posebnu raspravu).
Zanimljivo mi je analizirati „korjenje“ iz kojeg su ti ljudi niknuli, „zemlju“ iz koje su proklijali, „svijet“ u kojem sada žive.

Evo jednog intervjua koji se bavi ovom temom:


Pa krenimo konačno sa pričom (pitanjima/odgovorima):

1. Kako bi se (nekomu u Hrvatskoj) ukratko predstavili- Tko je Anthony-Tony Dizdar?

Ja sam Ante Tonći Dizdar. Rođen 23 Studenog 1952 God. Od oca Marka i majke Anice zvane Ćeza.
U Oklaju sam zavrsio osnovnu školu i poslije toga sam nakon dvije godine otišao u Francusku.

2. Koje ste godine napustili Prominu?

Prominu sam napustio 1969 god.

3. U Francuskoj ste se zadržali dvije godine, i što je bilo nakon toga?

Nakon dvije godine sam išao za Cleveland USA. U Francuskoj je vladao na neki svojstven način
nekakav socijalizam. Za mene je Francuska bila previše mala. Ja volim širine. Ja volim različitosti.
Sad će Vam biti jasno zašto sam proputovao 46 saveznih država Amerike, te više od pola Kanade ( koja je
veća od USA) i bio sam u Mexicu te dvadesetak država Europe.

4. Vratimo se ipak malo Vašem djetinjstvu u Promini. Možete Ii se sjetiti nečeg zanimljivog iz tog razdoblja?

Dok sam bio u osnovnoj školi osjećao sam na određen način da nisam mogao sudjelovati u raznim
aktivnostima sa drugom djecom jer sam iz "pogrešne obitelji". To mi nikako nije bilo jasno i sa tom
spoznajom se nikako nisam mogao pomiriti- Što to znači?
Znam da su i meni i mojoj braći (Stipe je najstariji, Paško, Ive, Marko- Žarko ,Tonči i Vlade je najmlađi) rađene razne smicalice jer smo bili odgajani u vjerskom duhu i skoro svake nedilje smo išli na Svetu Misu. Sijećam se vrlo dobro kad smo jedne godine išli na procesiju, a tadasnji direktor naše osnovne škole P.B. je stajao sa strane i popisivao svu djecu koja su bila u toj procesiji.
Među tom djecom bio je i moj stariji brat Ivan. Sutradan kad su došli u školu taj isti P.B. je svoj
toj djeci dao sve jedinice i povrh toga je udario nekoliko šamara mom bratu Ivanu. Ivan je došao
kući i to sve što mu se dogodilo rekao pokojnom tati. Tata je tad uzeo "nož za klanje svinja , i otišao
u školsku zbornicu traziti P.B. P. je skočio preko stola i pobjegao vani. Mislim da je nakon
nekoliko dana kao komunistički član otišao u Zagreb iz istog razloga.

5. Da Ii se još nečega sjećate iz školskih dana?

Sjećam se jednog slučaja kad je M.B., moj razrednik, koji nam je predavao matematiku i fiziku
vidio na jednoj mojoj bilježnici da piše Bilježnica za Hrvatski jezik. On me strogo opomenuo da se ne
kaže za "Hrvatski jezik" nego" Bilježnica za Hrvatsko Srpski iIi Srpsko Hrvatski". lako tada nisam ništa
znao o tomu, nakon svega nekoliko minuta on je nama nešto predavao i govori da se to i to kaze na
Srpski tako i tako. Znači tu nema Srpsko Hrvatski ili obratno nego samo Srpski.

Kao mladić uvijek sam bio jako živ tako da nisam mogao stati na jednom mjestu nego uvijek u nekom
pokretu. Stalno mi je nabacivano da sam "Lud" iIi "Budala". Ja sam se mučio u sebi da li tu pripadam
ili nešto nije u redu samnom Ii slično. Poslije sam zaključio da se tu radilo o sistematskom šikaniranju
pojedinih obitelji.

6. Možete Ii malo pojasniti sistematsko zlostavljane?

To se radilo na taj način da Vam ne daju mogućnosti školovanja, da Vas se šikanira na mnoge načine, da Vas se proglasi među narodom ludim. Kad nešto kažete pa i pogriješite, onda se na to malo istine nabaca mnogo toga, tipično za rad UDBE I KOS-a.
Evo primjera: Kad je berba grožđa onda Ijudi koji su partijski „PODOBNI“ dovezu svoje grožđe u zadrugu i onda se izmiri gradacija pa se po gradaciji isplaćuje. Recimo „Partijski Podobnim“ , njima se točno izmiri gradacija grožđa i ONI bivaju odmah isplaćeni.
Što se događalo mom ocu i recimo Marici Dizdar pok. Marka,(ona je živa, pa Vam to moze ispričati).
Mom ocu izmjere gradaciju grožđa da ima samo 11 gradi umjesto 19 ili 20 gradi. Onu razliku oni stavljaju u svoj DŽEP.
Moj otac se okrene i odveze grožđe nazad kući. Marica Dizdar kao udovica i sirotinja biva primorana svoje
prodati i njoj se ne isplaćuje za nekoliko mjeseci. Ja znam tko je to radio u "našoj" zadrugi. Oni su još
živi.


7. Tko su Vam bili najbolji prijatelji dok ste pohađali osnovnu školu?

Odrastao sam sa Tvrtkom Dizdar. On je jadan obolio. On ima padavicu. Prvi puta se to
njemu dogodilo samnom. Bojim se da je Bog kaznijo djecu zbog P. zločina.
Ostao sam u korektnim odnosima sa Željkom Dizdarom (Lukišin).

8. Kako su Vaši roditelji prlhvaćali sve što se Vama i Vašoj braći događalo?

Jako teško . Nalazili su se u slijepoj ulici. Taj židovski izum komunizma doveo je
poljoprivrednike na rub izdržljivosti. Ona poznata Židovska uzrečica " Drži ga toliko gladna da nema
snage da te napadne, a toliko sita da ti radi one što treba". Bezizlazna situacija za moje roditelje
je bila jako teška. Kako se ono kaže: biti mlad a ne biti ustanik i biti star a ne biti konzervativan znači
da nešto nije u redu sa vama.

9. Da Ii je netko i vaše roditelje na neki način maltretirao?

I te kako. Recimo pok. Otac mi je pričao kad su oduzimali pola - pola.
Ako imate određenu količinu žita onda "vražija država" po imenu Juga oduzme Vam pola žita.
Ako zakoljete za zimnicu jedno prase onda Vam se oduzme pola praseta.
Ako zakoljete jednu ovcu onda Vam se oduzme pola ovce i t.d ..
Znalo se tko dojavljuje vlastima u selu. Zna se tko je kupio trošarinu kad nekog uhvate da nosi rakiju ili
vino u Knin da možda proda pa da imaju čime kupiti možda soli, brašno, šećera, da se obitelj može
prehraniti. Zna se jako dobro što je radio D.J., M.D. Mislim da se otac od M.D. obisio kad je vidio što njegov sin radi jadnom narodu. Š.Dž. je išao bušiti mišinicu da vidi je li vino iIi rakija. Koji su to sve nitkovi.

10. Od čega su Vasi roditelji živjeli, s čim su vas sve prehranjivali?

Moji roditelji su bili vrijedni radnici pa smo tako svake godine imali svoje pšenice , te bi klali po dvoje ili troje prasadi za zimnicu, kiselili kupus, te smo uvijek držali dvije krave pa smo imali mlijeka. Ujedno smo imali tetku u Americi (tatina sestra) koja nam je slala svaka tri četiri mjeseca po 10 do 20 dolara i sa time smo podmirivali one najosnovnije potrebe. Uvijek smo imali po deset do
dvanaset tisuća panja vinograda. Tako se i to ponekad iskoristilo , ako te drugovi trosarinci ne uhvate!!!!

11. Kako bi opisali Prominu u godinama kada ste je napustili (1969 godine) Od cega su Ijudi živjeli, da Ii
je Promina bila razvijena ili zaostala, tko je mogao dobiti posao a tko ne?


Promina je izgledala jako jako jadno. Radikali Ćorici su prodali sve što su mogli prodati.
Mislim da je „Crnica“ otišla za zlatni sat, a „Manojlovac“ za tri pečena janjeta.
To Vam govori o karakteru tih osoba.
U jednom društvu pok. Davor Kneževic kao direktor naše škole je rekao kako
se njega nastoji odstraniti iz naše škole na sve moguće načine jer on sve čini da u Oklaju budu
nastavnici Hrvati da naša djeca ne moraju tu učiti strani jezik. To dovoljno govori za sebe.
Mislim da znam tko ga je zato prijavijo na UDBU.
Posao su mogli dobiti samo partijski podobni . Što veći lopov to bolji položaj.
Pa ta ista praksa je nastavljena i danas.
Samo pogledajte unazad tko je sve upravljao sa Prominom.
Pokojni Pero Saric je probao nesto uciniti za Prominu pa su na njega pravili atentat.

12. Nakon svega odlučili ste napustiti Prominu?

Bio sam kao i danas Ijubitelj slobode. Uvijek sam gajio slobodarski duh i slobodarsko mišljenje.
Toga se i danas i te kako držim.Volio sam slobodu kretanja, slobodu razmišljanja, slobodu govora i t.d ..
To vlastodršcima nije odgovaralo.
Tako, kada sam vidio i takav osjećaj imao da tamo za mene nema budućnosti odlazim sa 16.
godina u Francusku i tamo ostajem dvije godine i sa 18. godina odlazim u USA.

Prošao sam tada cijelu Francusku nešto Njemačke i Belgije i Italije.
U Francuskoj sam upoznao i Nevena Šimca, Bruna Bušića te udbasa V.V. te mnoge druge.
U te dvije godine sam dosta dobro usavršio Francuski tako da sam nakon nekoliko mjeseci u
Francuskoj i prevodio za mnoge druge koji su tame vec bili i po nekoliko godina.


(Kraj prvog dijela intervjua.)

Oznake: Od Promine do Amerike

- 19:19 - Komentiraj post (11) - Link posta

utorak, 07.12.2010.

Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar

Priču o Anthonyu Tonyu Dizdaru, mogao bi započeti na mnogo načina.
Pošto sam već jednom pisao o našem Promincu Anthonyu u postu:
„Prominci u Americi stali uz Obamu“, šteta se ne prisjetiti tog posta.








Evo jednog ulomka iz tog posta:


Dok sam bio mali, mlijeko u se Oklaju većinom kupovalo od ljudi koji su imali svoje krave, a malo kad u dućanu-bolje rečeno nikad.
Tako bi ja svako večer oko sedam sati krenuo kod babe Ćeze u Dizdare po mlijeko.
Baba Ćeza je bila dobra žena, uvjek spremna za našaliti se i malo popričat o svakodnevnim stvarima. Ali svaka priča, obično bi završavala sa «zamišljenim» pogledom.
Kako sam miljeko nosio godinama, kako sam rastao... tako su i moja pitanja bila «teža».
Meni je bilo žao vidjeti babu Ćezu kako pati što živi sama, dok su njeni sinovi razasuti po cijelom svijetu.
Ipak, teško mi je bilo pitati «Zašto je to tako?».
Bio bi zadovoljan i sa onim što je baba Ćeza sama htjela reći... ispričati priče o svojim sinovima u Americi, o svojoj unučadi....
Koliko sam uspio shvatiti, sinovi babe Ćeze imali su «drugačije mišljenje» o nekim stvarima o politici tog doba...ali je o tome tada bilo «zabranjeno pričati».
Kad je započeo rat u Hrvatskoj, njeni sinovi prvi su poslali pomoć Promincima.
Kad smo se nakon rata vratili u Prominu, oni su se opet prvi javili i poslali svima pomoć.

Netko me jednom prozvao zašto o Dizdarima babe Ćeze nisam ništa napisao na promina.blog.hr-u, a toliko su pomogli Promini?
Zanimljivo je da je danas teško pronaći neki pisani trag o dobrotvornom radu braće Dizdar.
Teško je pronaći i tekst u kojem se spominju poimenice svi sinovi nedavno preminule babe Ćeze.

Ipak, konačno sam danas pronašao jedan članak u kojem se jedan od braće Dizdara spominje.
Tako nam Slobodna Dalmacija u članku «Dizdar: Zavolio sam Obamu nakon bankrota Amerike s Bushem” donosi podatke koje vjerojatno većina Prominjaca nije znala.

Evo samo nekoliko citata:

«U našu udrugu Croatians for Obama uključilo se nekoliko tisuća Hrvata koji su vjerovali u pobjedu prvog Afroamerikanca u povijesti SAD-a. Joe Biden jedan je od najvažnijih Obaminih ljudi, a on jako dobro poznaje situaciju u ovom dijelu Europe - pojašnjava Dizdar koji je svoj glas demokratima dao unaprijed jer je zbog smrti majke, upravo u vrijeme izbora u SAD-u, morao otputovati u rodnu Hrvatsku, u Oklaj pokraj Drniša».

“Anthony Tonči Dizdar u emigraciju je pobjegao prije četrdeset godina jer je, tvrdi, njegova obitelj u Oklaju bila obilježena i stalno šikanirana zbog toga što je njegov stric poginuo kao ustaša na Kozari.
-Svi smo se raselili po svijetu. Nismo mogli podnositi taj pritisak. Samo je jedan brat, Marko, ostao u Zagrebu, a nas petero ostale djece otišli smo u svijet trbuhom za kruhom - ispričao je Dizdar”.

Tko zna koliko bi se ovakvih priča moglo ispričati... Tužnih priča sa na kraju ipak sretnim završetkom.
Braća Dizdar u svoje vrijeme nisu bila shvaćena u Promini, Hrvatkoj, ali ipak, došao je dan da njihova razmišljanja padnu na plodno tlo.
San o zemlji u kjoj će svi biti ravnopravni, neopterećeni prošlošću-okrenuti budućnosti.
San o zemlji u kojoj ćeš smjeti imati drugačije mišljenje od ostalih, i nećeš biti zbog toga proganjan...
San o zemlji u kojoj se nećeš morati biti podoban, nego ćeš živjeti od svoga rada....
San u kojem braća iz jedne male Promine, odlaze širom svjeta trbuhom za kruhom... u Ameriku, zemlju u kojoj su svi snovi mogući, i tamo se toliko uzdižu na društvenoj ljestvici da njihov glas može doprinijeti promjeni Američkog predsjednika....

Pitam se... jesmo li mi i danas uopće spremni razumjeti za što su se borila braća Dizdar?

Link na članak u SD je:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/29241/Default.aspx

Ja sam generacijski «daleko» od braće Dizdar, ali vjerujem da promina.blog.hr posjećuju Prominci koji su ih poznavali... koji se sjećaju priča vezanih uz njihovo odrastanje u Promini...Vezane uz njihovu pomoć Promini...
Znam da blog posjećuje ponekad i Marko Dizdar, jedan od braće Dizdara....
Volio bi kad bi i on mogao prokomentirati odlazak braće iz Hrvatske... neshvaćanje i proganjanje od strane okoline u kojoj su živjeli... borbi za Hrvatsku...

Cijeli post pročitajte pod linkom:

http://promina.blog.hr/2008/11/1625574184/prominci-u-americi-stali-uz-obamu.html

Zašto Vam sve ovo pišem?

Prošlo ljeto, sasvim slučajno, upoznao sam u Oklaju Anthonya Tonya Dizdara.
Raspričali smo se te razmjenili e-mail-ove.
Nedavno sam zamolio, a Antony rado pristao na intervju za promina.blog.hr.

Što sam sve pitao, a što mi je odgovorio Antony, saznat će te u cijelom nizu postova koji kreću uskoro na promina.blog.hr-u pod naslovom:

Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar



PS

Anthony mi je na e-mail poslao sljedeću nadopunu za ovaj tekst:
U onom clanku u Slobodnoj Dalmaciji Gospođa Belak je napravila jednu malu grešku;
Moj Stric nije bio u USTASAMA, nego Domobranski Dopukovnik na Kozari .
Samo radi reda da se zna čnjenica. Njega je Maks Luburic ubio u Jasenovcu 1946 godine.



Oznake: Od Promine do Amerike

- 12:21 - Komentiraj post (4) - Link posta

<< Arhiva >>






Promina blog
  • LL

Opis bloga

  • Promina blog postoji od 19.03.2005. godine, nešto više od deset godina.
    Teme su vezane uz život u Promini.....ali, tu su i druge razne teme koje su mi se u određenim trenutcima učinile zanimljivim...
    S. Sarić

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Pomoću sljedećih linkova, saznajte nešto više o Promini.

    Gdje je Promina?

    Galerija promina.blog.hr


    Fotografije generacija iz škole:
    Stare slike Promine






    Video snimke:


































    Projekti čiju realizaciju očekujemo:









    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


 

Općina Promina









  • «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»

.....

  • .......

    ......

    http://adria.fesb.hr/Drniš

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Statistika posjeta promina.blog.hr -u kroz godine








    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»





    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»



    E-mail-Urednik promina.blog.hr-a:
    promina.blog.hr@gmail.com


    Zadnji postovi

...


.........................................................................Promina blog - promina.blog.hr© 2005.-2016. sva prava pridržana Urednik promina.blog.hr-a: Sanimir Sarić