_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

ponedjeljak, 27.12.2010.

"Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar" III dio

Vrijeme je za nastavak intervjua "Od Promine do Amerike- Anthony Tony Dizdar".
Preskočimo uvod, i krenimo odmah na pitanja;

Nakon dvije godine koje ste proveli u Francuskoj, odlazite u Ameriku.

Možete li se sjetiti svojih prvih dojmova kad ste stigli u Ameriku?

Kako bi ste opisali život u Americi tada u odnosu na život u Promini?

Što Vas je najviše oduševljavalo, a što čudilo?


Moj dolazak u USA me je iznenadio sa mnogo toga. Drugačije sam zamišljao USA. Barem iz filmova. Stvar je u tomu, što sam shvatio poslije, da sam i u filmovima zapažao onu drugu stranu Amerike, tu ružnu stranu sam mogao vidjeti u filmovima ali nama je ostajala u sijećanju samo ona "LIPA"strana. Kad sam stigao u Srpnju, tadašnje ljetne vrućine i sparine su bile nepodnošljive. Drugo, došao sam u stariji dio grada gdje mi je sve izgledalo kao da sam došao negdje možda u Južnu Ameriku. Nisam se za dugo mogao pomiriti sa drvenim kućama. Trebalo mi je više od jednog desetljeća kako bi shvatio da su drvene kuće najzdravije za živjeti u njima.
Došao sam u Cleveland, drzava Ohio. Tu je već bila dosta velika Hrvatska kolonija.Nakon par dana sam dobio posao da radim na minjanju automobilskih guma. Plaća je bila minimalna ali je kupovna moć bila jaka. Četiri litre benzina su tada bile 22 centa, kutija cigareta 25 centi. Obitelj od petero članova mogla je tada za 15 dolara kupiti hrane za cijeli tjedan.
Tada je Amerika Stvarno Bila Slobodna. Ja danas volim reći da se sijećam kad je Amerika bila Slobodna. Iako je tada bio rat u Vijetnamu, te su se demonstracije po svuda odvijale organizirane većinom po studentima, ujedno su se provodile Civilne Slobode, Martin Luther King, demonstracije crnaca za svoje slobode, te HIPPY DAYS, te seksualne revolucije, Love every buddy, . Bio je to jedan kompletan preokret i liberalizacija čovječjeg života. Neke stvari su se okrenule u dobrom smjeru, ali su neke i pale na ispitu.

Nakon par mjeseci mog života, kupio sam polovni auto. Uvijek sam volio velike aute, pa tako i danas. To je bila Buick Electra 225. To je tada za mene bio veliki doživljaj. Tadašnji Cleveland je bio uvijek četvrti ili peti grad po industriji u Americi. Sve teška industrija. Najveći tada proizvođač vijaka, velike željezare, jako mnogo alatničarskih tvornica, auto industrija je bila jača nego u Michiganu, ali su u Detroit-u bile glavne uprave i tvornice za sastavljanje automobila. Po Ohio su bile automobilske tvornice raznih dijelova.
Sjećam se dobro kad je Cleveland u sri lita izgledao kao da ga gledate sa dobrim sunčanim naočalama. Toliko su te tvornice izbacivale zagađenog zraka. Kad snjig padne on je padao obojen u drugu boju. Te tvornice su izbacivale toliko smeća da se ovdje rijeka Cuyahoga zapalila dva puta od prljavštine. Vodom vatrogasci gase vodu koja gori. Tada je skoro nestalo ribe u Lake Erie. Ono malo što je ostalo je bilo tada zabranjeno loviti i konzumirati. Poslije ta dva slučaja je uskočio i državni i Federalni EPA i počela je velika kontrola cisćenja i rijeke Cuyahoga i Lake Erie. Počele su velike kazne i prema kompanijama koje su do tada sve bacale u rijeku i jezero. Danas je Lake Erie najčišće od Velikih Jezera. Uzelo je dobrih 20 godina da se to sve očisti.




Da li Vam se bilo teško priviknuti na život u Americi?

Da li su Vam nedostajali roditelji, braća, Promina?

Da li ste se planirali nakon određenog vremana vratiti u Prominu ili Hrvatsku?

Kako ste napredovali na poslovnom planu-koje ste sve poslove radili?



Što se tiče privikavanja u Americi, bilo je jako teško. Prva i najteža stvar bio je jezik, a uz jezik dolazi i kultura, pa sve ostalo. Mislim da je glavni čimbenik bilo koje kulture jezik. To je jako teško kad želite nešto reći ili tražiti ili bilo što, a ne možete jer ne znate jezik.Tako se osjećate hendikepirani u tom smislu da je to neopisivo. Što je bilo još gore malo je naših bilo tu koji su znali engleski od "novopridošlih". Najzanimljivije je to što su neki tu već živjeli i više godina i ništa nisu znali engleskog. Pa i dan danas nakon 40-50 godina njihov engleski je tako skučen ili nikakav. Za mnoge čujem kad odu u posjetu u Hrvatsku i danas pa mišaju pola Hrvatski pola Engleski. Valjda hoće reći tu u Hrvatskoj kako su zaboravili Hrvatski. Oni to lažu. Takvima ja ovdje i dan danas prevodim. Tada se meni bilo jako teško snalaziti ovdje, nova sredina, novi svijet, drugačiji jezik, drugačiji način razmišljanja i t.d..
Bio sam sam, mislim nisam imao roditelje ovdje koji mi toliko fale, kad ti dođe teško da se imaš komu požaliti i da u svakom danu osjećaš roditeljsku ljubav pokraj sebe. Imao sam tu starijeg brata ali to nije bilo to.

Fascinirala me činjenica da je ovdje sve privatno. Privatna željeznica, privatne velike korporacije, privatno sve, pa ima i privatna pošta, pa ima privatna policija, pa ima i privatna vojska, malo u drugačijem obliku, ali je vojska. Sa tom činjenicom ili spoznajom sam bio fsciniran. Privatne velike avio kompanije. Privatna kamionska kompanija sa preko 100.000 kamiona. Tu čovjek dolazi do spoznaje da su samo oblaci limit. Toje američka uzrečica "only sky's are limit". Drugim riječima nema granica.

Moj prvi posao na mijenjanju guma je bio početak. Imaš posao, radiš i zarađuješ za svoje potrebe, pa koliko si sposoban toliko ćes ići naprijed.
Nakon godinu dana sam našao pošao u jednoj strojarskoj tvornici i tu sam ostao oko godinu dana. Moj brat Ivan se odselio u ST. Louis država Missouri već nakon godinu dana.
On je bio na putu u Los Angelese, i slučajno je stao kod prijatelja u St Louis-u i on ga je nagovorio da tamo ostane i tako se i dogodilo.
Nakon godinu dana on mene nagovori da se i ja doselim tamo i da ja i on počnemo sa građevinskom firmom. Tako sam se i ja odselio u ST Louis i tamo sam dobio posao u jednom riječnom brodogradilištu. Poslije radnog vrimena Ive i ja bi išli i radili neke manje posliće u građevini i učili se istom. Imali smo jedan mali kamiončić i sa njim se ispomagali.
Kad god bi što zaradili odmah bi kupovali kojekakovog novog alata i ponešto strojeva.
Ta firma i danas jako dobro posluje. Nakon nekog vrimena sam počeo živjeti sa jednom djevojkom (amerikankom) sa kojom sam najviše naučio govoriti engleski.
Ona mi je najviše pomogla.

Najteže je bilo za Božićne Blagdane. Tu se osjećala jedna tuga, jedna praznina, uvijek nešto duboko- nešto fali. 1974 godine kod nas dolazi moj najmlađi brat Vlade. Nekoliko mijeseci poslije moj brat Marko biva uhapšen u Zagrebu i stavljen u zatvor u Zadarskoj grupi.
Danas kad vidim tko ga je hapsio, te isljeđivao, te mučio u zatvoru, ima da čovjeku pamet stane. Što je najzanimljivije, oni se vladaju kao da je sve to normalno i kao da se ništa nikomu nije dogodilo.
Zatvaranje Žarka je moj brat Vlade najteže podnio. Valjda zato što su njih dvojica bili najduže zajedno pa su vjerojatno bili najbliži? Mi smo se osjećali nemoćni da mu pomognemo na bilo koji način. Jedina pomoć je bila naštetiti Jugi na bilo koji način!

Svaki dan sam imao nostalgiju za kućom, za roditeljima. Želio sam im pomoći, a nisam mogao. Znao sam da ne možemo ici tamo u posjetu ni kad sam postao Američki Državljanin. Možda je u tomu moja nostalgija bila i veća jer nisam smio ići tamo.
Moja mama je nas posjetila 1972 godine. Moj tata nas je posjetio u ST Louis 1974 godine. Poslije toga kad je išao produžiti jugo putovnicu Milan (četnik, ne sjećam se sada njegova prezimena), to je onaj što su ga uhvatili u četnickoj organizaciji blizu Šibenika. On je bio šef Oklajske policije pa poslije toga šef policije u Drnišu. On je tatinu putovnicu uzeo i stavio u svoju ladicu i tamo je bila punih 5 godina. Nikad nije bila produžena dok ovaj nije uhvacen u četrnickoj organizaciji i poslan u mirovinu. Njemu se nije nista dogodilo, samo je poslan u mirovinu. Što da je slučajno bio Hrvat, koliko bi godina dobio u Staroj Gradiški?

Poslije tog slučaja na naš nagovor tata je opet išao tražiti putovnicu, ali je na tom mjestu bio neki Hrvat šef policijske uprave u Drnišu, i rekao je tati da nema nikakva problema, te da je on putovnicu pronašao u četnikovoj ladici i da će sve učiniti da se ona produži odmah.
I tako se dogodilo.
U Prominu se nisam namjeravao vratiti iz glavnog razloga što su nama tako reći SVA VRATA ZATVORENA. Jedina mogućnost ako dođe do nekih drastičnih promjena kao što se i dogodilo. Hrvatsko odcjepljenje.
1975 moj brat Ive i ja smo razvili naš obrt do te mjere da smo nas tri brata tada već mogli živjeti od našeg obrta i rada. Već tada sam razvio neka poznanstva pa smo išli na neki način u pravom smjeru.Tada dolazi između Ive i mene do razilaženja i ja se vraćam natrag u Cleveland krajem ljeta 1975 god. U Clevelandu dobijam posao da razvozim i prodajem bezalkoholna pica.Tu sam pristojno zarađivao, ali nakon dvije i pol godine ta se kompanija prodala i ja sam opet ostao bez posla. To se dogodilo u Carterevo vrijeme. U međuvremenu se kod mene doselio i moj mlađi brat Vlade iz St Louis-a.

Radio sam razne vrste poslova. Nikakva se posla nisam bojao. U većini slučajeva sam pristojno zarađivao. Pošto sam imao dobru komunikaciju sa ljudima, bavio sam se dosta sa prodajom. Imam taj komunikacijski dio izuzetan pa sam se dosta bavio sa prodajom. Ta komunikativnost mi je otvarala mnoga vrata. Tako sam počeo upoznavati mnoge osobe. Bio sam odličan za humor pa mi je i to uvijek pomagalo da ostavim dobar dojam na osobe.

Zaboravio sam napomenuti kako sam bio iznenađen sa jednostavnošću i praktičnošću američkog naroda. Kad sam vec počeo savladavati engleski jezik i dolaziti u kontakt sa mnogim bogatijim osobama i školovanim osobama sa Magisterijima i Doktoratima, ostao sam zatečen njihovom jednostvanost. Recimo naći se u društvu nekog milijunaša ili možda teškog na desetke ili stotine milijuna dolara a dotična osoba se toliko jednostavno ponaša da bi u svakom slučaju pomislio da je on možda neka obična osoba koja negdje radi nešto nevažno. Ili upoznati osobe sa magisterijem ili možda jednim ili više doktorata. Imao sam i imam i danas privilegiju sastajati se sa takovim osobama. Njihova jednostavnost da nikad ne forsiraju svoje diplome kao Fra Š. Š. Ć. koji po Hrvatskoj piše i laže da je završio doktorat na Columbia University, što je obična laž. To je provjereno.
Recimo kad Amerikanac izumi koji komad alata. Taj alat je u svakom slučaju toliko jednostavno napravljen da ga svaka osoba može upotrebljavati dok u Europi to nije slučaj. Uvijek se sa tim stvarima komplicira. Zato ja uvijek volim reći da su Amerikanci najjednostavniji i naj praktičniji narod na svijetu.

Nastavlja se.....


Oznake: Od Promine do Amerike

- 11:29 - Komentiraj post (3) - Link posta

<< Arhiva >>






Promina blog
  • LL

Opis bloga

  • Promina blog postoji od 19.03.2005. godine, nešto više od deset godina.
    Teme su vezane uz život u Promini.....ali, tu su i druge razne teme koje su mi se u određenim trenutcima učinile zanimljivim...
    S. Sarić

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Pomoću sljedećih linkova, saznajte nešto više o Promini.

    Gdje je Promina?

    Galerija promina.blog.hr


    Fotografije generacija iz škole:
    Stare slike Promine






    Video snimke:


































    Projekti čiju realizaciju očekujemo:









    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


 

Općina Promina









  • «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»

.....

  • .......

    ......

    http://adria.fesb.hr/Drniš

    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»


    Statistika posjeta promina.blog.hr -u kroz godine








    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»





    «««««««««««»»»»»»»»»»»»»»



    E-mail-Urednik promina.blog.hr-a:
    promina.blog.hr@gmail.com


    Zadnji postovi

...


.........................................................................Promina blog - promina.blog.hr© 2005.-2016. sva prava pridržana Urednik promina.blog.hr-a: Sanimir Sarić